Sv. Elizabeta Ugarska - drugi dio

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Svjedočanstva koja se odnose na njezino franjevaštvo su neporeciva. Poznato je da je Elizabeta darovala franjevcima crkvu u Eisenachu Tkala je platno za franjevački habit. Na Veliki je petak god.1228., nakon što je stavila ruke na ogoljeni oltar, položila je javni zavjet u franjevačkoj crkvi. Osnovala je bolnice, a onu u Marburgu (1229.) stavila je pod zaštitu sv. Franje. Pomagala je potrebnima i prije svoga zavjetovanja, a poslije se tome predala srcem cijelim. Ona je bez dvojbe znala uskladiti obje životne dimenzije: bliskost s Bogom i zauzeto služenje siromasima. Obukla se u Mariju, a da nije skinula Martu. Kratki Elizabetin život bogat je ljubaznim služenjem, radošću i trpljenjem. Njezina velika darežljivost i bliskost izazivali su sablazan dok je boravila na dvoru. Mnogi su je smatrali ludom. U tom je nailazila na jedan od svojih velikih križeva: raspeta između društva kojem je pripadala i svijeta onih koji nisu znali za milosrđe. Ona je išla osobno dvoriti potrebne, raditi svojim rukama, previjati gubave. U nevoljnicima je gledala Krista (Mt 25,40) što joj je davalo snagu. Svetost se prikazuje u povijesti Crkve kao ludost, ludost križa, a Elizabetina je ludost veličanstvena. Odlučila je živjeti evanđelje kako bi Franjo rekao „sine glossa“ u svakom pogledu, duhovnom i materijalnom. Elizabetina nutarnja goruća snaga proizlazila je iz njenog odnosa s Bogom. Njezina je molitva bila žarka, trajna koja je ponekad prelazila i u ekstazu. Njezino hodočašće prema Bogu obilježeno je odlučnim činima nutarnjeg otklona sve do potpuna izvlaštenja, poput Krista na križu. Na svršetku života nije zadržala za sebe ništa drugo osim bijedne sive pokorničke tunike koju je željela zadržati kao znak i ukopno odijelo. Elizabeta je prošla ovim životom kao svijeća. Učinila je da svijetlo zasja u srcima tolikih duša. Donijela je radost ojađenim srcima. Nitko ne može prebrojati suze koje je osušila, rane koje je previla, ljubavi koje je pobudila. Njezina je svetost bila novost bogata nijansama i uzvišenim krjepostima. Odsada se na oltar nisu uzdizale samo mučenice i djevice, nego također i supruge, majke i udovice. Franjevački pokret Elizabetu ima kao veliki svijetli primjer i uzor evanđeoskog zauzimanja. I dok promatramo djelovanje Duha Svetoga u današnjoj svetici činimo to sa divljenjem ali i sa nakanom da i mi postanemo oruđe mira u svojoj okolini. Da počnemo brisati suze i povijati rane u svome okružju. Neka Elizabetino nesebično zauzimanje ohrabri i naše zalaganje i neka njezin primjer i zagovor osvijetli nas put prema Ocu, izvoru svakog dobra.