Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

DOGAĐANJA U ŽUPI

Sveti Ivan XXIII. papa (1881.-1963.) spomendan 11. listopada

Hitova: 633
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25.studenoga 1881. godine u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece. Nakon sjemeništa odlazi u Rim gdje 10. kolovoza 1904. godine biva zaređen za svećenika.
Godine 1914. Roncalli biva regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. godine za predsjednika misijskog apostolata za Italiju. Papa Pio XI. upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Zauzimao se za približavanje ostalim kršćanima, posebno "pravoslavnoj braći". Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. šalje ga 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije imenuje ga kardinalom i postavlja za patrijarha Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me sa različitim narodima, religijama, ideologijama. I mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli. To je trebao biti častan umirovljenički položaj.
Papinska služba


U listopadu 1958. godine umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. I napokon, 28. listopada 1958. godine, nakon jedanaest krugova glasovanja i sa trideset osam glasova, izabran je za nasljednika sv. Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: Zvat ću se Ivan po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola. Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti. Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti Crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: ...To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je sedamdeset sedam godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao kardinalski zbor. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u crkvi sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Biskupima je rekao: Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Svim kršćanima je poručio: Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli. Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za koncil. U kolovozu 1961. godine izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su sovjeti započeli graditi berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana sa Istoka na Zapad. Papa se preko radio Vatikana obratio sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u Pravdi hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papinog osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka koncila Papa prvi puta napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Asiz sa nakanom za uspjeh koncila. Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. godine putem Eurovizije pratio je cijeli Svijet. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti Bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred nebom i zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine. Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. godine Papa objavljuje encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji) u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman
Kraj života
Papa Ivan XXIII. posljednji puta se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963. godine kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir Balzam. Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: Moje se vrijeme na zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti. Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak 3. lipnja 1963. godine u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Papa Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio ga je blaženim, a papa Franjo 2014. svetim. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog sveca.