Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

FSR (OFS)

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 14. 1. 2020.

Hitova: 159
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo počeli skupljati doprinos za više razine za 2020. godinu. Na početku Skupštine smo poslije pjesme slavljenja Gospodina, molili Časoslov. Data je informacija o rođendancima ovaj mjesec, kao i o 'Projektu CRO Laudato si'. Taj projekt uključuje šest projektnih aktivnosti, a započinjemo sa poštivanjem neradne nedjelje.Također, data je informacija o Večeri dobročinitelja 20.2.2020. u okviru molitvene inicijative ’40 dana za život'.  Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja (15.1. – FSR animira klanjanje poslije večernje mise; 21.1. – poslije večernje mise molitveni je susret FSR-a i nastavak o Časoskovu, fra Franjo; 28.3. – organiziramo za braću i sestre FSR-a jednonevno hodočašće na seminar u Tabor 'Milosrdan je i milostiv Gospodin', prijave kod sestre Andreje Femec; slijedeća Skupština biti će 4.2.2020. u 16 i 30). U molitvi svaki dan prikažimo jednu deseticu krunice za FRAMU i FSR našeg bratstva.

Pater Franjo Jesenović održao je predavanje o Sakramentu pokore: Sakrament pokore jedan je od sedam svetih sakramenata. U katoličkoj i pravoslavnoj teologiji, uz bolesničko pomazanje, pripada sakramentima ozdravljenja. Sakramentu pokore prethodi iskustvo grijeha. Gdje ne postoji iskustvo grijeha, spoznaja vlastite zahvaćenosti grijehom, spoznaja vlastite grješnosti i ranjenosti, nije moguće govoriti o sakramentu. Pokora je ozdraviteljski sakrament. Ona ozdravlja ranjene i narušene odnose, vraća ono što je izgubljeno, djeluje u snazi sakramenta i daruje ono što je povjereno Crkvi kroz sakramentalno djelovanje, a to je dar spasenja. Kroz sakrament pokore ozdravlja ono što je grijehom ranjeno. To su ponajprije čovjekovi odnosi: prema Bogu, prema sebi, drugima i svemu ostalome što je ranjeno grijehom. Potrebno je razvijati svijest kako samo u sakramentu možemo razumjeti ozdravljenje odnosa i oslobođenje od zarobljenosti grijehom, te se sakramentalnost  može doživjeti samo u Crkvi, u osjećaju pripadnosti Crkvi.

Postoji više naziva za ovaj sakrament. Svaki od njih naglašava određeni dio samoga sakramenta. Isto tako, svaki je od njih bio više u uporabi u određenim razdobljima crkvene predaje, ovisno o činjenici na čemu je bio naglasak u tom razdoblju.

Sveta ispovijed – ovaj je naziv danas najviše u uporabi. Novijega je datuma. Vrlo je sadržajan i ima svoje duboko teološko značenje. Riječ je zapravo o jednome od bitnih elemenata sakramenta pokore. Taj se element naziva confessio oris – izricanje krivnje, u kojem pokornik dolazi pred svećenika te mu ispovijeda (govori, priznaje) svoje grijehe i krivice. Osim toga, u tom se krije još jedna duboka teološka istina. Ispovijed (confessio) označuje ispovijed i priznanje vlastite vjere jer u Vjerovanju ispovijedamo svoju vjeru. Kada ova dva vidika pokušamo staviti zajedno, možemo razumjeti kako vjernik dok ispovijeda svoje grijehe, istovremeno ispovijeda Božju ljubav, vjeru u nebeskoga Oca, vjeru kako je Bog veći od naših grijeha i slabosti te kako mi daruje oproštenje i ponovno me vraća u svoj milosni zagrljaj.

Sakrament obraćenja – naziva se ovako jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje (usp. Mk 1, 15). Obraćenje označuje duboku unutarnju promjenu ponašanja i razmišljanja što dovodi do promjene cijeloga života. Obraćenje je također put povratka k Ocu, vraćanje u očinski zagrljaj te ozdravljenje narušenoga i ranjenoga odnosa s nebeskim Ocem (usp. Lk 15, 18).

Sakrament oproštenja – naziva se ovako jer Bog, Otac milosrđa, po sakramentalnom odrješenju svećenika, pokorniku udjeljuje oproštenje i mir. Važno je naglasiti kako je ovaj naziv duboko ukorijenjen u našoj vjeri budući da vjerujemo u oproštenje grijeha te ispovijedamo jedno krštenje za oproštenje grijeha, kako molimo u Vjerovanju. Oproštenje liječi rane nevjernosti, iznova uspostavlja red milosti, život u zajedništvu s Bogom.

Sakrament pomirenja – iako je ovaj naziv tradicionalno prisutan u Crkvi, danas je sve više u uporabi. Taj naziv govori o cilju kojemu teži oproštenje grijeha, a to je mir, pomirenje, susret s Bogom koji nas pomiruje sa sobom. Kroz ovaj se sakrament u dubinu ljudskoga bića unosi Božji mir koji je iznad svakoga razuma (usp. Fil 4, 7). Tko u sakramentu iskusi pomirenje, spreman je krenuti i odgovoriti Božjemu pozivu izmirenja s drugima (usp. Mt 5, 24).

Sakrament pokore – jedan od najstarijih naziva za ovaj sakrament. Osobito dominantan u prvih sedam stoljeća kršćanstva. Crkvena tradicija iz toga razdoblja poznaje tzv. kanonsku ili javnu pokoru te tarifnu pokoru. Ovim se nazivom naglašava dugoročni proces mijenjanja mentaliteta kroz različite vrste pokore ili pokorničkih vježbi. Danas je uglavnom usmjeren posvećivanju osobnog i zajedničkog puta obraćenja, kajanja i zadovoljštine. Ovaj je naziv danas rijetko u uporabi.

Iz vjeronauka znamo kako smo po sakramentima kršćanske inicijacije postali nova stvorenja, zaodjenuta Kristom i kako smo započeli novi život. Ipak nam taj primljeni novi život nije uklonio krhkosti i slabosti vlastite naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia). Dakle, milost krštenja nikoga ne oslobađa njegove naravne slabosti. Zbog toga nam predstoji prokušati se u borbi kršćanskoga života. Predstoji nam borba s grijehom. Stoga je Krist Crkvi povjerio službu pomirenja kako bi svi koji nakon krštenja padnu u grijeh mogli biti ponovno pomireni s Bogom po otpuštenju grijeha. Iz toga je razloga sakrament pokore nazvan drugim krštenjem. Po njemu se u kršćaninu trajno obnavlja ono dostojanstvo koje nam je u punini darovano po otajstvu krsnoga pritjelovljenja Kristu Gospodinu.

Poteškoća s kojom se danas susrećemo je manjak osjetljivosti za grijeh. Grijeh se potiskuje, prešućuje, zanemaruje, preimenuje, zamjenjuje nekim drugim nazivima te time slabi osjetljivost za njega. Grijeh može postojati samo pred Bogom. Grijeh nestaje iz svijesti ako svijest ne stoji pred Bogom. Tamo gdje postoji grijeh, može doći do oproštenja. Govoriti o grijehu znači priznati i ispovjediti svoju stvorenost i otkupljenost u Bogu te životnu i sakramentalnu upućenost na nerazdruživost života s njim. Vjerničko gledanje na grijeh nije prije svega promatranje narušenoga moralnog reda. Ono ide dalje od toga. Grijeh se tiče samoga života, samoga biti u Bogu. Gdje se sâm život ne promatra kao bivanje od Boga i u Bogu, izostaje mogućnost spoznaje grijeha i grješnosti. Stoga nas oproštenje i pomirenje vraćaju u okrilje Božjega očinskoga zagrljaja, u istinsko biti u Bogu.

Gospodin Isus nas poziva na obraćenje: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1, 15). Obraćenje je vezano uz način života koji je zarobljen, nesređen i kao takav put koji vodi u propast. Čovjek u svojoj životnoj iluziji ne vidi stvari kako zaista stoje, misli da sve zna najbolje. Obraćenjem se sve to mijenja, okretanjem svjetlu otvaraju se oči. Obraćenje tako nije promjena stava nego čitavog života. Obraćenje sve uključuje, dotiče nam život na svakom polju. Nadalje, važno je razumjeti kako je obraćenje vezano uz bljesak svijesti i promjenu srca koje prihvaća proces jer obraćenje jest proces, proces koji traje i nadopunjava se cijeli život. Obraćenje se tiče našeg svakodnevnog života, tu se vidi i testira njegova snaga i svi smo pozvani zamoliti Boga da nam pomogne svoje obraćenje dovesti do kraja.

Sakrament kao čin uvijek preispituje, obnavlja, ozdravlja i rasvjetljuje odnose.  Znamo kako nas mnogo toga rani i kako je potrebno vrijeme kako bismo ozdravili. Ono što je nekoć Krist Gospodin činio u dodiru s ljudima danas nastavlja činiti preko svećenika u sakramentalnom slavlju. Naša ljudska slabost i sklonost na grijeh prizivaju Božje milosrđe i oproštenje, prizivaju i naše osobno obraćenje i put oslobađanja od zarobljenosti grijehom.