Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

ŽUPNI LISTIĆ

Župni listić br. 10 - 3. korizmena nedjelja - godina A

Hitova: 68
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Župni listić u PDF formatu.

BOG IZNENAĐENJA

EVANĐELJE (Iv 4,5-15. 19b-26. 39a. 40-42)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umo­ran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: „Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu nato Samarijanka: „Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti,' ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: „Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahva­ćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovom brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: „Vjeruj mi  ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju. „Kaže mu žena: „Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve. „Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjeravalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 17,3-7; Rim 5,1-2.5-8;


Prvo čitanje treće nedjelje Korizme predočuje nam Mojsijevu nevolju kojega je narod gotovo kamenovao jer nije učinio čudo i nije proizveo vodu iz stijene. Čudo se napokon ostvarilo, ali ne zbog Mojsijeve kreposti, već zbog Božje dobrote. Ovaj događaj govori o Božjoj providnosti koja je sposobna i spremna učiniti »nemoguće« stvari za čovjeka, ako taj isti ima povjerenja u njega.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima pjeva himnu o Božjoj ljubavi: izla­že da je Isus umro za nas kada smo još bili u grijehu.

Evanđelje donosi opis susreta Samarijanke s Isusom. Glede ovog do­gađaja možemo razmišljati o mnogo čemu. Možemo ganuto pomisliti na Isusovu nježnu ljubav kojom je podigao ovu posrnulu ženu, koja je polazeći od svoje tragedije nesvjesno tražila Boga. Ima onih koji u ovoj sceni vide Isusovo revolucionarno držanje budući da se usudio javno progovo­riti s jednom ženom, i to strankinjom, što je u ono doba bilo nezamislivo. Isusova hrabrost čak je i učenike iznenadila.

Ima, međutim, ova evanđeoska scena jednu trajnu poruku koja sva­kome od nas postaje važna u jednom trenutku svog života. Promislimo, koliko je iznenađenje predstavljalo u životu ove žene ovaj neočekivani susret. Tko je bila ova Samarijanka i s kakvim iskustvima opterećena se pri­bližavala prema zdencu? Jedna potpuno obična, svakodnevna žena, kojoj je vjerojatno jedina neobičnost bila pet neuspjelih brakova. U svakom slu­čaju, raspolagala je s velikim životnim iskustvom i možda ju ništa više nije moglo iznenaditi, ničemu se više nije čudila. Više nije mnogo očekivala ni od ljudi ni od Boga. Ovo proizlazi iz njezinog cinizma kada gotovo rugaju­ći pita Isusa kako to da on kao Židov razgovara s jednom Samarijankom? Žena je prilično dobro poznavala Židove, ali i svoje zemljake, poznavala je muškarce, ali i sebe, a poznavala je i vjerske običaje svojih zemljaka. Vjero­jatno više ništa nije očekivala od budućnosti, ništa nije očekivala od života, nije imala neke velike snove, vjerojatno više nije bila ni previše mlada.

Ali tada, u jednom sasvim neočekivanom susretu kod zdenca, žena je susrela najveće iznenađenje svog života: Isusa. Isus je započeo razgovor, bez ikakve pripreme, uvoda, objašnjenja, ali dovoljno jasno da bi ga žena razumjela kako se ovdje događa nešto doista važno glede njezinog dalj­njeg života.

To je radosna poruka ovog evanđelja i za nas. Nije nam teško prepo­znati se u ženi koja je duboko razočarana zbog tereta životnih nedaća i neuspjeha. I mi imamo neostvarene snove, možda ni mi ne očekujemo više velike stvari od budućnosti, ne vjerujemo u iznenađenja.

Ovo evanđelje poručuje da u životu svakog čovjeka postoji jedan zde­nac iznenađenja kod kojeg nas Isus očekuje i gdje će nam objaviti istinu glede našeg života, kao što je i toj ženi rekao sve ono što u njenoj prošlosti nije bilo dobro. Istovremeno i nas zove, poput Samarijanke, na jedan novi život, na jedan novi početak, na jedan novi put. Moramo pripaziti samo na to da ne pobjegnemo od susreta.

U ovoj evanđeoskoj sceni glavni lik, međutim, nije Samarijanka, već Isus. Već smo spomenuli njegovu nježnu ljubav punu razumijevanja, ali uočimo i to da ženi nije rekao kako je dobro postupila već, kako se to ka­snije saznaje iz razgovora ove žene sa svojim sumještanima, Isus joj je jasno dao do znanja da poznaje njezinu prošlost, sve dobro i loše koje je učinila ili što je propustila. Bog i nas poznaje, nema smisla da glumimo pred njim.

Nadalje, Isus je ženi otkrio tajnu istinskog bogoštovlja: Ocu se treba klanjati u pravednosti i duhu. Neki su smatrali da bi se to moglo primi­jeniti na crkvenu liturgiju i tradiciju, kao da oni nemaju nikakvu vrijed­nost. Isus to nije rekao. Ženi nije rekao da prekine s dotadašnjom vjerskom praksom, već da u istu ulije novi duh. Ovo ohrabrenje i danas je aktualno. Samarijanki je Isus rekao to, a nas hrabri Katekizam Katoličke Crkve na slje­deći način: »U liturgiji Crkva blagoslivlja Boga Oca i klanja mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja« (Br. 1110).