Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

ŽUPNI LISTIĆ

Župni listić br. 34 - 22. nedjelja kroz godinu - godina A

Hitova: 79
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVO POŠTENJE

Evanđelje:  Mt 16,21-27

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jer 20,7-9; Rim 12,1-2;


Prvo čitanje dvadeset druge nedjelje kroz godinu uzeto je iz knjige pro­roka Izaije, a sadrži potresnu ispovijest samog proroka o tome koliko mu je poniženja i patnje donijelo proročko poslanje. Ova poruka je aktu­alna i danas: naša vjera nije samo izvor radosti i utjehe, nego moramo biti spremni i na to da će nam se zbog naše vjere rugati i da će nas ponižavati.

Drugo čitanje je iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima; radi se samo o ne­koliko redaka, ali koji sadrže snažnu opomenu apostola da se ne poisto­vjetimo u našim mislima s ovim svijetom, nego neka mjera i kriterij naših misli i našeg ponašanja bude volja Božja.

U evanđelju čitamo kako je Isus prorekao svoju muku, ali Petar tu mo­gućnost nije htio prihvatiti. Ne možemo se ne sjetiti druge scene iz evanđelja prošle nedjelje, a radi se o Petrovoj ispovi­jesti vjere. Kad je Isus pitao svoje učenike za koga smatraju, Petar je dao najbolji dogovor prepoznavši Isusa Mesijom. Isus ga je tada pohvalio. Ako usporedimo taj upit Isusa sa školskim ispitom, mogli bismo reći da je Petar ispit položio s odličnom ocjenom. Ovdje, međutim, Petar je sramotno pro­pao na drugom ispitu kad nije shvatio ono što mu je Isus htio reći. Stoga ga je Isus nazvao ne samo »magarcem«, kako obično nastavnici nazivaju učenike koji nisu naučili lekciju, nego »sotonom«. Petrov slučaj nas podsjeća na razne stvari. Možemo misliti na to da Isusa možemo slijediti samo tako da prihvatimo onaj križ što nam ga život sprema iz dana u dan. Možemo misliti i na to da se Isusa može slijediti samo nepodijeljena srca, tj. ne možemo prihvatiti samo dio evanđelja, samo ono što nam se sviđa, a ne prihvatiti ono što nam se čini teško. Ima evanđelje i treću poruku koja nam može dati svjetla i ohrabrenja u našem duhovnom životu, a to je Isusovo poštenje.

Nitko ne može predbaciti Isusu da je bio nepošten prema svojim učenicima. Kadgod je pozvao nekoga da ga slijedi, on mu je jasno dao na znanje i posljedice takvog izbora. Možemo se sjetiti nekih od takvih poziva. Dok su prolazili putem netko mu je predložio da će ga slijediti kamogod pošao. Isus mu je odgovorio da to ima svoju cijenu: lisice imaju svoje jazbine, ptice svoja gnijezda, ali Sin čovječji nema kamo položiti glavu, a to čeka onda i njegova učenika. Ovo vrijedi za svakog kršćanina jer biti vjernik nije kao neka vrsta hobija. Isusovi zahtjevi da netko bude njegov učenik i danas su visoki. Stoga ne čine nikakvu uslugu Crkvi oni koji predlažu da bi ona morala ublažiti svoje moralne zahtjeve jer će ovako izgubiti mnogo dobronamjernih vjernika. Isus se ne bi složio s takvima jer je kakvoća važnija od broja.

Možemo se sjetiti i onog prizora kad se netko drugi ponudio da slijedi Isusa, ali je postavio kao uvjet da može najprije otići kući da se oprosti od svoje obitelji. Isus mu je odgovorio vrlo jasno jednom općepoznatom mudrošću: onaj koji hoće orati ravne brazde ne smije pogledavati unatrag, jer će izgubiti smjer. Ima ljudi koji su nekako uvijek zarobljeni u vlastitu prošlost, kako je tada bilo ljepše, skladnije, koliko je ljubavi vladalo u obi­teljima, itd. Nerijetko to je neutemeljena nostalgija za prošlošću, ali stvar­no nitko od nas ne bi se želio vratiti u prošla vremena. I kršćanstvo je vjera koja gleda naprijed, koja usmjeruje naš pogled na budućnost, u konačnici na vječnost.

Isus je bio pošten prema svima onima koji su mu se približavali. Ni­kome nije obećavao lagan život, nego katkad, gotovo s pretjeranim realiz­mom prikazivao teški životni put učenika. Na temelju ovih razmišljanja postavimo si na kraju pitanje: Što je zapravo poštenje?

Mi poštenje vrlo često svedemo na moralno ponašanje, ali poštenje je više od toga. Poštenje je kvaliteta duše i ugrađuje se u širi kontekst: poza­dinu, temelj poštenja su takve vrednote za koje se isplati živjeti, ako treba i umrijeti. Neki pedagozi vide »nepoštenje« suvremenog društva u tome, što ne prihvaća više nezaobilazne, nepobitne istine i vrijednosti i ništa više ne smatra svetim. Osnova poštenja je poštivanje svetosti života što nije naš izum, nego Božji dar. Ne može se ponašati pošteno drugačije, nego živjeti pošteno. Na ovo nam skreće pažnju Isusov primjer koji je bez rezerve prihvatio ono poslanje što mu je namijenio njegov Otac i izvršio ga je do kraja, sve do križa.

Poštenje je, dakle, mjera naše ljudskosti. Osnovna ideja vodilja poštenog života je ona preporuka koju je sveti Pavao stavio na srce svom mladom učeniku Timoteju da čuva blago koje mu je povjereno (usp. 1 Tim 6,20). To u svagdanjem životu znači sljedeće. Muž i žena su blago koji su povjereni jedno drugome. Svećeničko i redovničko zvanje je blago koje je povjereno osobi. Svet Pavao je to ovako primijenio na sebe: »Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4,6-7). Mi bismo to ova­ko preveli na jezik našeg razmatranja: »Pošteno sam živio«. Samo se tako isplati živjeti da na kraju života možemo izreći ovu divnu rečenicu: »Ple­menitu sam borbu izvojevao.«