Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Započeli katehetski susreti za starije: RAZGOVOR O VJERI

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Zbog sve veće potrebe da ponovimo svoje vjersko znanje i to na način koji je prilagođen odraslima, ali i zbog spoznaje da malo znademo o svojoj vjeri, u župi su pokrenute kateheze za odrasle pod nazivom: RAZGOVOR O VJERI. Kateheze vodi župnik pater Marijan Opitz, a održavaju se ponedjeljkom u dvorani o. Fortunata Pintarića poslije večernje svete mise. Jako su dobro posjećene i za sve su generacije mladih i odraslih vjernika. Ako želite naučiti, ponoviti, pitati…slobodno dođite na kateheze za odrasle.

P2270071.jpg P2270072.jpg P2270073.jpg

RAZGOVOR O VJERI br. 5.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

SLAVLJE USKRSNOG BDJENJA
U najstarijim spisima slavlje Uskrsa sastojalo se od strogog posta jedan ili više dana, nakon kojega slijedi molitveno bdijenje koje se zaključuje euharistijskim slavljem. Traditio apostolica, spis iz 3. stoljeća, kaže: "Do Uskrsa neka se ništa ne jede, sve do prikazanja, jer se u protivnom neće računati da je postio". To je , dakle, kršćanska Pasha: post i slavlje, prijelaz iz jednog u drugo u svetoj noći. Didascalia apostolorum, spis iz 3. stoljeća, kaže: "U petak i subotu postite i ne okusite ništa. Učinite zbor, ne spavajte, probdite čitavu noć u molitvi, u zazivanju, u čitanju proroka, evanđelja, psalama... sve do tri sata po ponoći iza subote. Tada prestanite s postom... Prinesite tada vaše darove i onda jedite, budite radosni, razdragani i sretni jer je uskrsnuo Mesija, zalog vašeg uskrsnuća".


Razvoj uskrsnog bdijenja u Rimu
Već je prva Crkva shvatila povezanost krštenja i uskrsnog otajstva. Zato se krštavalo prvenstveno nedjeljom. Sa masovnim prelascima na kršćanstvo nakon 313. godine, krštenje se podjeljivalo u uskrsnoj noći, nakon što su se katekumeni kroz korizmu pripravljali za krštenje. Razvila se stoga bogata krsna liturgija. No, kada su se počela krštavati djeca, ta liturgija polako zamire i od nje ostaje samo blagoslov krsne vode.


Paljenje uskrsne svijeće
U vrijeme kada nije bilo električne energije, paljenje svjetla uvečer imalo je lijepu simboliku, posebno kod svečanih gozbi. Kršćani su od početka Krista smatrali Svjetlom svijeta. Već od 4. stoljeća kršćani veliko značenje pridaju paljenju uljanica na početku euharistijskih sastanaka. Tako je i uskrsna noć započinjala paljenjem svijeće. Imamo svjedočanstvo iz 12. stoljeća da uskrsno bdijenje započinje blagoslovom novog ognja. Razlog tome je stari običaj da se na Veliki Četvrtak gase svjetla sve do uskrsne noći.


SLAVLJE SVETE NOĆI
Služba svjetla. Izvan crkve svećenik blagoslovi vatru, pripravljenu (novu!) uskrsnu svijeću označi simbolima Isusa Krista (križ, alfa, omega, brojevi tekuće godine, pet zrnaca tamjana u spomen pet Isusovih rana) te upali svijeću na blagoslovljenom ognju. U crkvi je potpuni mrak. Đakon (ili svećenik) unosi upaljenu uskrsnu svijeću pjevajući 3 puta "Svjetlo Kristovo". Vjernici pale svoje svijeće i tako se rasvjetljuje crkva. Svjetlo pobjeđuje tamu! Svijeća se postavi na počasno mjesto u svetištu, okadi se tamjanom i onda se uskrslom Kristu pjeva svečani hvalospjev.
Služba riječi. Predviđeno je 7 čitanja iz Starog zavjeta, nakon čega slijedi svečano pjevanje "Slave" (što označava trenutak uskrsnuća!). Nakon toga slijedi poslanica, svečani "Aleluja" i evanđelje.
Krsno slavlje predviđeno je za krštenje odraslih. Prvo se blagoslivlje voda nakon čega slijedi krštenje odraslih (a ako ih nema, zajednica se škropi krsnom vodom). Slijedi ispovijest vjere cijele okupljene zajednice. Nakon svega slijedi euharistijska služba kao i u svakoj svetoj misi. Ova svečana služba zove se Slavlje uskrsnog bdijenja i njime započinje svetkovina Uskrsa koja se slavi 8 dana (sve do "mladog Uskrsa").


Kako se računa datum Uskrsa?
Sve tamo od apostolskih vremena kršćani SVAKE NEDJELJE slave Isusovo uskrsno otajstvo. Bio je to "tjedni Uskrs". Od 2. stoljeća počinje se slaviti "godišnji Uskrs". Isus je, prema izvještaju evanđeliste Ivana, umro uoči židovske Pashe koja je padala 14. nisana (a toga je dana uvijek bio puni mjesec - uštap), a uskrsnuo u nedjelju nakon toga. Crkve u Maloj Aziji u starini su slavile Uskrs uvijek 14. nisana bez obzira kojeg je dana u tjednu padao. Ostale Crkve slave Uskrs u nedjelju nakon 14. nisana. Nakon sukoba i problema, prevladalo je mišljenje da se Uskrs u cijeloj Crkvi slavi u nedjelju nakon židovske Pashe (14. nisana). Danas datum Uskrsa određujemo ovako: Uskrs se slavi one nedjelje koja padne iza prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa), a to je teoretski moguće između 22. ožujka i 25. travnja.
 

RAZGOVOR O VJERI br. 3.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

KRIŽ-RASPELO

Kršćanstvo se rado služi simbolima da izrazi svoje vjerovanje. Cijela liturgija Crkve satkana je od znakova (simbola) koji nam posvješćuju otajstva koja slavimo. Sakramenti su također prepuni simbola koji dovode čovjeka u bliski kontakt s Bogom. No, ovdje želimo progovoriti o križu kao specifičnom kršćanskom simbolu. Njime započinjemo svaku molitvu, ukrašavamo njime naše crkve, obilježavamo raskršća, podižemo ga u njivama i vinogradima, nosimo kao ukras oko vrata. Njime blagoslivljamo ljude i predmete. Križ su dvije ukrštene grede smišljene za okrutno i sadističko ubijanje. Potječu još iz egipatskih vremena, a Rimljani ga prihvatiše kao idealan način zastrašivanja neposlušnika. No, za nas kršćane križ je raspelo - drugim riječima, križ svoj smisao dosiže po Kristu koji je na njemu visio. Križ sa Kristovim tijelom na njemu je "raspelo". Protestanti će rabiti križ, ali na njemu neče biti Isusovog tijela. Žele time izraziti stvarnost Isusovog uskrsnuća. Neke krivovjerne sekte (poput Jehovinih svjedoka) gnušat će se križa zamjenjujući ga riječju "stup". Tko je u pravu? Pogledajmo malo u povijest ovog svetog kršćanskog znaka. U vremenu dok je križ još uvijek služio kao sredstvo ubijanja (do sredine 4. st.), u kršćanskoj simbolici ne nalazimo ovaj znak. Rabe se drugi simboli (riba, Kristovi monogrami, paun i sl.). Kada je Helena, majka cara Konstantina (priznavatelja kršćanstva), prema povijesnim (ili legendarnim) iskazima pronašla ostatke Isusovog križa na Kalvariji, križ dolazi u središte kršćanske ikonografije. "Ukras" križa tada još uvijek nije Isusovo izmučeno tijelo, nego biserje, zlato i drago kamenje. Krist "nevidljivi", uskrsli - on je "ukras" križa. Ponekad se križ prikazuje kao prolistalo ili rascvalo drvo jer je iz drva križa iznikao i procvjetao život. Odsutnost likovnog prikaza Kristovog raspetog tijela moguće je shvatiti kao rezultat opreza pred rastućim krivovjerjima koja su dovodila u pitanje Isusovu ljudsku i božansku narav. No, kroz 5. i 6. stoljeće polako se na križu pojavljuje Kristov lik, u početku je to bio Krist uskrsli. Tako dolazi do spoja muke i uskrsnuća, a u središte poruke križa stavlja se cilj Isusove muke i smrti - uskrsnuće.
Trulanski sabor (692. godine) ozakonjuje likovno prikazivanje Kristove tjelesnosti pa se tako otvaraju vrata i likovnom prikazivanju Kristovog tijela na križu. Prvi prikazi Isusovog tijela bili su uskrsni prikazi - na križu je Krist prikazan ne krvav i polumrtav, nego snažan, uspravan, odjeven u dugu haljinu, širom otvorenih očiju, kao da stoji na križu. Snažna poruka pobjede križa! Krist je na križu pobijedio, a ne bio pobijeđen. Uskoro će takvi likovni prikazi Raspetoga dobiti i kraljevsku krunu da se još više naglasi pobjednički vid križa.
Kršćanski će Zapad svo do 13. stoljeća čuvati ovakav likovni prikaz Raspetoga, no na Istoku već od 11. stoljeća nalazimo sasvim drugačiji pristup raspelu - Krist je prikazan mrtav, sklopljenih očiju, savinuta tijela, glave naslonjene na rame. Kasni Srednji vijek počinje kršćansku pobožnost sve više usmjeravati prema Isusovom zemaljskom (tjelesnom) životu i umiranju - naglasak se stavlja na Krista kao "čovjeka boli". Tako raspela iz tog doba pokazuju Krista koji umire na križu ili je već mrtav. Njegovo tijelo je bolno zgrčeno, glava klonula, ruke onemoćale, golo i prekriveno samom malenom pregačom. Teško je prepoznati "pobjedničkog" Krista iz prvih stoljeća. Zlatna kraljevska kruna biva zamijenjena trnovom krunom.
Renesansa će pokušati "ispraviti" ovakav stav te prikazivati raspetog Krista živog, u njegovoj ljudskoj snazi kojom kao da se opire križu i boli. Raspela 16. i 17. stoljeća, u tom duhu, prikazuju Krista koji ipak pobjeđuje smrt iako to nije uvijek jasno vidljivo: njegovo tijelo nije beživotno, oči su mu otvorene, gleda prema nebesima, oko glave je blještava aureola.
Ovaj kratki povijesno-teološki prikaz pokazuje koliko je Crkva razmišljala o otajstvu Isusovog križa pronalazeći u njemu brojne aspekte, naglašavajući sad ovaj, a sad onaj aspekt - želeći vjernika što dublje i svestranije uvesti u to otajstvo. Zato povijest raspela nije samo povijest umjetnosti, nije samo likovna problematika, nego pokazuje da Isusova spasiteljska muka i njegovo uskrsnuće nisu nikad prestajali biti središnje mjesto pobožnosti i nadahnuće života. Umjesto da učinimo luđački čin odbacivanja križa (poput Jehovinih svjedoka), kad dođemo u bilo koju crkvu, stanimo pred raspelo, zagledajmo se u njega (ne samo u korizmi i na križnom putu!) i naći ćemo poruku Krista patnika, ali i Krista pobjednika. Da bismo izrazili svoju vjeru u Kristovu uskrsnu pobjedu, nemojmo skidati njegovo tijelo s križa (poput protestanata), nego se, gledajući njegov raspeti lik, sjetimo njegovih riječi:
„Tek kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!“

(kateheza je napravljena na temelju teksta A. Crnčevića, Živo vrelo 3/2006)

                             nastavit će se…

 

UVODNA RIJEČ ZA RAZGOVOR O VJERI

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna


Ove kateheze namijenjene su studentima i odraslima kao pomoć u upoznavanju kršćanske vjere, koji osjećaju potrebu šire kršćanske informacije i produbljenja vlastite vjere. One žele ujedno odgovoriti na potrebu da se sadržaji vjere na pristupačan način i u kratkom obliku iznesu svima koji ili tragaju za vjerom ili je žele produbiti.

RAZGOVOR O VJERI br. 2.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

KAKO JE NASTALA MOLITVA KRUNICE?

Tijekom stoljeća, kršćanski je puk stvarao razne pobožnosti koje su izraz njegove vjere i potrebe za Bogom. Tako su nastali brojni oblici pobožnosti, od kojih su mnogi nestali, a mnogi žive i danas. Jedna od takvih pobožnosti je i molitva Gospine krunice ili ružarija. Gotovo se sa sigurnošću može tvrditi da se ova pobožnost u svojim počecima sastojala u svakodnevnom moljenju 150 Zdravomarija. To se povezuje sa starom crkvenom praksom da se dnevno recitira 150 psalama. Brojni tekstovi iz 5. i 6. st. potvrđuju ovu praksu. Tako je bilo sve dok je latinski jezik, na koji je bila prevedena Biblija, bio blizak i razumljiv narodu. No, kako je latinski izlazio iz svakodnevne upotrebe u puku, praksa moljenja psalama zamijenjena je moljenjem 150 Očenaša. Kako se u 12. stoljeću marijanska pobožnost sve više širila, Očenaš je zamijenila Zdravomarija. Običaj da se brojenje obavlja pomoću nanizanih zrnaca potječe vjerojatno iz islama. Već od 13. st. među kršćanima se pojavljuju "brojanice". Nekako u isto vrijeme u spisima jednog dominikanca spominje se izraz "Psaltir Svete Marije" koji se upravo odnosi na krunicu (jer je 150 Zdravomarija podsjećalo na psaltir koji se sastoji od 150 psalama).
  Za širenje krunice veliku zaslugu, uz dominikance, imaju i kartuzijanci. Običaj da se pojedina cjelina krunice naziva "otajstvo" potječe iz 15. st., iz Venecije. Današnji raspored otajstava krunice ustalio se u 15. st. Početkom 17. st. uvedena je u Rimu praksa da se na kraju krunice dodaju antifona "Zdravo Kraljice" i Litanije lauretanske. U istom stoljeću nastaje i pobožnost "Vječne krunice" po kojoj svaki sat u godini netko od redovnika moli krunice kako svijet niti jedan sat ne bi ostao bez molitve. U 19. st. nastaje pokret "Žive krunice" za uspješnu djelatnost misionara. Lurdska i fatimska ukazanja dala su novi poticaj molitvi krunice. U naše vrijeme to je učinio i blagopokojni papa Ivan Pavao II. dodavši četvrto otajstvo, "Otajstvo svjetla" i proglasivši 2003. godinu "Godinom krunice".

                                          nastavit će se…

RAZGOVOR O VJERI br. 4.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

VJERA I PRAZNOVJERJE


Zar je moguće da netko tko ide u crkvu bude praznovjeran? Naravno da jest! Odlazak u crkvu, čak i svakodnevna molitva još uvijek ne znače da je nečija vjera čvrsta, zrela, formirana, odgojena. Kakva je čija vjera najbolje se vidi kad nastupi nevolja. Onda vidimo kako se ljudi za koje smo bili uvjereni da su pravi vjernici i da ih ništa ne može pokolebati odjednom počnu ponašati nevjernički – pobuna protiv Boga, sebičnost, neprihvaćanje situacije, čak i prestanak molitve. Što se zbiva? Vjera nije nešto što dobijemo kao gotovi dar, ona se treba njegovati, hraniti, razvijati, odgajati, formirati. Kako? Redovita molitva i redovito primanje sv. sakramenata jedan je dio tog procesa. No, nije dovoljno. Pročitati nešto od dobre kršćanske literature, razgovarati o vjeri sa stručnim ljudima (osobno sa svećenikom, pa onda biblijska grupa i sl.), imati stalnog duhovnog vođu-svećenika, čitati Sveto Pismo i tražiti ispravno tumačenje – sve su to načini kako se vjera odgaja. Bez toga, unatoč redovitoj molitvi, čovjek može doći do krivih zaključaka. Jedan od najčešćih krivih zaključaka je da Bog uvijek mora poslušati moje zahtjeve i učiniti onako kako ja mislim da bi trebalo i to, po mogućnosti, u roku kojeg ja odredim. Kad se to ne dogodi, onda Boga «pozivam na red», onda nabrajam sve što sam ja «za njega» učinio - molitve, odlaske na misu od malih nogu, postove, izmoljene krunice, vlastita dobra djela koja sam učinio, moj neporočni i pošteni život itd. U znak protesta neki će prestati moliti, odlaziti u crkvu, druge će uvjeravati kako molitva ništa ne vrijedi, posumnjat će u sva svoja dosadašnja vjernička uvjerenja i sl. Neki će se prometnuti u ateiste. Strašno, ali istinito! To je neporecivi znak da na svojoj vjeri nisu radili, da je nisu hranili, odgajali, formirali – ili to nisu činili na ispravan način. Isus je davno rekao: «Tko stoji, neka pazi da ne padne», a sv. Pavao je rekao da je naša vjera kao krhka, glinena posuda koja se lako može razbiti. Vjera koja nije na ispravan način odgojena i sazrela, lako može prijeći ili u fanatizam ili u praznovjerje. Kako to? Svjesni smo da smo okruženi zlom koje nas ugrožava na razne načine. Ta činjenica može dovesti do osjećaja straha, a u strahu su «velike oči» - čovjek vidi zlo i tamo gdje ga nema, u svakoj sitnici prepoznaje Sotonu i njegove demone, sve što je i malo sumnjivo proglašava đavolskim, posvuda vidi neka opsjednuća, svaki svoj problem proglašava utjecajem đavla i sl. Takav život pomalo postaje pakao! Takvo ponašanje pokazuje nedostatak prave vjere, nedostatak povjerenja u Boga koji je jači od Sotone. Isus je rekao da vjera može i brda premještati ako je iskrena, a kamoli pobijediti Sotonu. No, kad vjera oslabi, kad se pokažu njezini nedostaci, onda čovjek pokušava problem riješiti na drugi način. Jedan način je čudaštvo i fanatizam, a drugi praznovjerje.
Vjerski fanatizam se temelji na strahu i krivom shvaćanju Boga. Strah od raznih nevolja, lakovjerno vjerovanje u razne «holivudske» priče o smaku svijeta, previše pročitanih knjiga o raznim svjetskim urotama, đavolskim organizacijama, sotonističkim kultovima i sl. izaziva u čovjeku nesigurnost i osjećaj bespomoćnosti. To je početak procesa koji može dovesti do vjerskog čudaštva pa i fanatizma, ako se na vrijeme ne stane. Vjerski fanatik u drugim ljudima neće buditi povjerenje u Božju ljubav, nego će na okolinu prenositi strah i paniku, neprestano upozoravati na đavla na svakom koraku, pretjerano se zanima za opsjednuća i egzorcizme, razna viđenja pakla i sl. Veliki predmet interesa su mu razna ukazanja, hrani se najviše knjigama o raznim privatnim viđenjima ne zanimajući se jesu li od Crkve provjerena ili nisu, bitno je da se radi o nečem nadnaravnom, nečem što nije od ovoga svijeta. Malo-pomalo čovjek postane iracionalan, počinje čudno razmišljati, traži svoje istomišljenike i zatvara se u uski krug sebi sličnih ljudi koji jedni druge hrane strahom od kojeg se pokušavaju zaštititi iskrivljenim poimanjem vjere. Fanatik više govori o đavlu i njegovoj snazi, nego o Bogu i njegovoj ljubavi. Naravno da đavao «radi svoj posao» u ovom svijetu, mi vjernici to dobro znamo, računamo sa zamkama koje nam sotona na razne načine postavlja, ali više od svega vjerujemo u Božju snagu; u središtu naše vjere je Bog, a ne sotona. Kad slušaš fanatika, čini se da je Bog davno napustio ovaj svijet i da je sve đavolsko. To je znak da takva osoba još nije upoznala ljubav Božju koja je jača od svega i s kojom čovjek postaje slobodan od iracionalnog straha. «Istina će vas osloboditi», reče Isus.

Pogansko praznovjerje


Unatoč mojoj «oboružanosti» svim «zaštitnim» pobožnim predmetima i mojim redovitim molitvama, Bog ipak može učiniti i suprotno onome što ja od njega tražim. Ako imam vjeru, onda ću Božju volju prihvatiti s pouzdanjem. Ako moja vjera nije jaka, onda na red dolazi praznovjerje. Tako se događa da i ljudi koji redovito idu u crkvu odlaze raznim vidovnjacima, vračarama, čudesnim iscjeliteljima, posežu za horoskopom, proricateljima budućnosti itd. Kao i fanatizam, i praznovjerje je znak da s mojom vjerom nešto nije u redu. Utjecanje praznovjernim činima (magiji, okultizmu i sl.) pokušaj je da se mimo Boga nešto postigne. Iako će mnogi od tih vračara, vidovnjaka i iscjelitelja reći da nastupaju s Božjim darom, Sveto Pismo nam kaže da te moći nisu od Boga i da su vjerniku zabranjene. No, ja pod svaku cijenu želim postići što sam zacrtao, pa ako neće Bog, ima tko hoće! Tako čovjek i dalje ide u crkvu misleći da je sve u redu, a ponaša se kao bezbožnik. Pogansko praznovjerje je utjecanje magijskim silama, «životnim kozmičkim energijama» (reiki, bioenergija, visak i sl.), planetama (horoskop, tarot). Takve prakse su teški grijeh protiv Boga! O tome ćemo govoriti u slijedećoj brošurici.

«Kršćansko praznovjerje» se sastoji u pretjeranom pouzdanju u razne predmete kojima se pridaju čudotvorna svojstva, potreba da se stalno nečim zaštićujem iako redovito primam sv. pričest od koje veće zaštite nema! Moram se pitati: Kako to da uz svetu pričest ja još uvijek ne vjerujem u Božju blizinu (a moja mi vjera kaže da je sv. pričest vrhunsko sjedinjenje Boga i čovjeka) pa moram neprestano uza se imati kolekciju čudotvornih predmeta? Pobožni predmeti su znak, simbol koji treba pobuđivati moju vjeru, a ne «nadopunjavati» Božju zaštitu kojoj ne treba nikakva nadoknada niti nadopuna. Ako čovjek nema čvrstu vjeru, tada poseže za raznim «nadopunama» za vjeru – neprestano traži neka ukazanja, čudesne privatne objave, čudesna izlječenja, čudotvorne predmete, oboružava se gomilom moći, medaljica, križića, svetih sličica, stalno neke predmete blagoslivlja da ga štite itd. Čim počnem puniti džepove, novčanike i lančiće oko vrata svim mogućim čudotvornim predmetima, onda se prvo moram upitati: Vjerujem li ja u živoga Boga koji me voli i brine za mene? I blagoslivljanje svega i svačega također može imati elemente praznovjerja. Blagoslivljanje ima za cilj staviti nešto u službu Bogu tj. u službu bogoštovlja, npr. krunica koja služi za molitvu. Ali neka slika koja će visjeti na zidu, nakit koji služi za ukras ili poklon, vjerska knjiga koju želim pročitati ili nekome darovati– zar to nužno mora biti blagoslovljeno? Naravno da ne! Zašto svaka svijeća koju ću zapaliti Bogu u čast mora prvo biti blagoslovljena kao da je "đavolska" pa ju ja prvo moram posvetiti inače je Bog neće primiti!? Zar samo paljenje svijeće Bogu u čast ne posvećuje i samu svijeću? Ako ne vjeruješ Bogu, neće ti pomoći nikakav predmet jer blagoslov nije magija niti vračka. Zar nam je vjera doista tako nesigurna pa mislimo da će nas Bog čuvati samo ako imamo uza se nešto blagoslovljeno?! Zar ću svoju sigurnost naći u predmetima, a ne u iskrenoj i čvrstoj vjeri u njegovu nevidljivu prisutnost u mome životu? Dakle, svako pretjerivanje i krivo shvaćanje blagoslova i blagoslovljenih predmeta dovodi do krivih zaključaka, a od pobožnih predmeta čini magijske amajlije što oni nisu. Tako vjera postaje praznovjerje. Nemojmo blagoslivljati sve i svašta i s tim predmetima postupati kao sa amajlijama. Neki ljudi idu tako daleko da i Bibliju žele blagosloviti. Mi koji smo redoviti u crkvi, dakle, također možemo upasti u opasnost praznovjerja i to onog «kršćanskog» koje nije nimalo manje opasno za vjeru kao i ono pogansko. Povjerenje u Boga, u njegovu ljubav i mudrost kojom upravlja našim životima najbolji je lijek protiv praznovjerja svake vrste. Usudio bih se reći da je praznovjerje nas vjernika još ozbiljnije nego praznovjerje onih koji s vjerom nemaju veze jer mi vjernici bismo trebali znati što radimo, što Bog od nas hoće i što nas naša sveta i lijepa katolička vjera uči. Valja nam neprestano analizirati svoje vjerničke stavove i ne uzimati «zdravo za gotovo» sve što negdje pročitamo ili što nam netko kaže. Uostalom, ovdje ne treba puno filozofije, dovoljno je zdravorazumsko i logično razmišljanje koje pobija sve fanatično-praznovjerne stavove: ako vjeruješ u Boga i njegovu svemoguću i brižnu ljubav, onda ti neće trebati nikakvo pretjerivanje ni u fanatizam ni u praznovjerje – jer vjeruješ Bogu! A ako ti treba nešto drugo, onda pod hitno uzmi na red svoju vjeru, radi na njoj, ojačaj je, slušaj Crkvu – ona će ti pomoći da svoje ponašanje uskladiš sa onim što je Isusu naučavao. Tako ćeš onda i drugima biti dobar putokaz kako se bori sa životom – vjerom u Boga, povjerenjem u njegovu ljubav i prihvaćanjem njegove volje kakva god ona bila.
nastaviti će se...
 

RAZGOVOR O VJERI br. 1.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

ZAŠTO I KAKO SE KRIŽAMO?

Danas, a i prije, katolici i pravoslavci najčešće su se razlikovali po načinu križanja. To je jedna gesta koja nije najvažnija, ali predstavlja jedan od izraza naše vjere. Ljudi nedovoljno upućeni u sadržaj vjere pridavat će preveliku važnost takvim "manje bitnim" stvarima tj. razlikama pa ih je dobro i protumačiti. U prvim stoljećima kršćanstva, kršćani su željeli svoju vjeru i pripadnost Isusu Kristu pokazati i na taj način da su na svome tijelu činili rukom znak križa. Običaj križanja jednim prstom vuče svoje korijene iz ranokršćanskoga vremena. Najraniji dokazi o križanju jednim prstom potječu iz 2. stoljeća (npr: Djela Ivanova, Tertulijan). U početku su se kršćani križali samo s jednim prstom (kažiprstom ili palcem) na način da bi napravili mali znak križa na čelu. Kasnije su činili znak križa također jednim prstom, ali preko cijelog lica; preko čela, očiju, usta, nosa. Sedam stoljeća su se kršćani križali samo s jednim prstom. U Srbiji npr. je taj običaj ostao očuvan sve do petnaestog stoljeća. Mnogi vide u načinu križanja jednim prstom simboliku ispovijedanja vjere u jednoga Boga.

Od 8. stoljeća počinju se kršćani križati s dva prsta – kažiprstom i srednjakom. A znak križa su pravili na čelu i prsima. Time su htjeli naglasiti svoju vjeru u dvije naravi Isusa Krista: božansku i ljudsku. Takav način križanja pojavljuje se kao protest krivovjerju koje je Isusa gledalo samo kao Boga i nije mu htjelo priznati da je bio i pravi čovjek. Ovakav način križanja raširio se prije svega među Grcima, a kasnije i među Rusima.
Istovremeno se razvija i način križanja sa tri prsta. Od 13. st. SVI kršćani (i današnji pravoslavci i današnji katolici) križali su se sa TRI PRSTA. TRI spojena prsta predstavljaju jednog Boga u tri osobe. Preostala DVA prsta pokazuju da Isus Krist ima dvije naravi - da je bio pravi Bog i pravi čovjek. S tako namještenom rukom ide se od čela prema prsima i SA DESNOG RAMENA NA LIJEVO (upravo onako kako se danas križaju pravoslavni kršćani i katolici istočnog obreda - grkokatolici). To znači da je spasenje trojedinoga Boga (3 prsta) došlo po Isusu Kristu (2 prsta) s neba (čelo) na zemlju (prsa) i to sa istoka, iz Jeruzalema (desno rame) na zapad, do Rima (lijevo rame). Tako je bilo prvih tisuću godina.

Negdje u 13. stoljeću, pod utjecajem određenih naglasaka u teologiji, ali i silnih tragedija u svakodnevnom životu (razne bolesti, ratovi i sl.) počela se jako na zapadu (u Katoličkoj Crkvi) naglašavati Isusova muka i smrt. Raspela poprimaju patnički karakter pa se to očituje i u načinu križanja koje se počinje razlikovati od dotadašnjeg zajedničkog svim kršćanima. Zapadni kršćani (katolici) počinju se križati sa svih PET ispruženih prstiju jer 5 prstiju simbolizira 5 Isusovih rana na križu. Smjer križanja se mijenja pa ruka ide od čela do prsa i OD LIJEVOG RAMENA KA DESNOM čime se želi izraziti prednost Rima (lijevo rame-zapad) nad Jeruzalemom (desno rame-istok) koji je tada izgubio na važnosti jer je bio pod vlašću muslimana.
Ovaj prikaz nikoga ne bi smio sablazniti niti nekome "srušiti" njegovu katoličku vjeru. Dobro je znati da su neke stvari ljudsko djelo i da se mijenjaju u skladu s povijesnim okolnostima te da im ne treba pridavati toliku presudnu važnost kako to neki čine (najčešće u dobroj namjeri). Izrazi vjere, oblici pobožnosti, razni obredi djelo su kršćana raznih razdoblja, pokušaji da se na vanjski način izrazi vjera. Oni ne bi, kao takvi, niti smjeli biti smatrani nepromjenjivima i konačnima. Ako bismo tako činili, skrenuli bismo pažnju s onog bitnog, a to je VJERA, na ono ipak manje bitno, a to je VANJSKI IZRAZ TE VJERE. Dakle, bez obzira kako se križali, najvažnije je ono što vjerujemo - u Oca koji je Sina (Bogočovjeka) poslao s neba na zemlju da snagom Svetog Duha spasi čovjeka i vrati mu besmrtnost svojom mukom smrću i uskrsnućem i da to spasenje obuhvati cijeli svijet - od istoka do zapada i obrnuto.
                          nastavit će se…