Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 45 - 33. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS JE GOSPODAR POVIJESTI

Evanđelje:  Lk 21,5-19

 Čitanje svetoga Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.

No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.

Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.

Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mal 3,19-20a; Sol 3,7-12;


Prvo čitanje trideset treće nedjelje kroz godinu je uzeto iz knjige proro­ka Malahije koji navješćuje da će stići dan suda što ga on naziva da­nom istine, jer će se otkriti djela svih ljudi. Opomena je to i nama da nema ničega tajnoga što se neće jednog dana otkriti.

U drugom čitanju sv. Pavao govori Solunjanima i osigurava ih da pri­ma mnogo utjehe i snage iz vjere svojih vjernika. I naša vjera može biti poticaj i izvor snage za mnoge.

Evanđelje govori o propasti Jeruzalema, o zastrašujućim tragedijama i o okrutnom progonu učenika.

Najradije ne bismo slušali ovo evanđelje, budući da se takve drame i tragedije događaju iz dana u dan oko nas. Previše je katastrofa i užasa da bismo o njima htjeli slušati i u evanđelju koje bi trebalo biti radosna vijest. Ono jest to, čak i ovo današnje čitanje o užasima. Pokušajmo ući u smisao Isusovih riječi iz druge perspektive pa ćemo otkriti da su one izvor utjehe i ohrabrenja.

Promislimo da je Isus dao odgovor na jedno hvalisavo pitanje kad je govorio o propasti jeruzalemskog hrama. Neki su se hvalili ljepotom hra­ma i mnoštvom zavjetnih darova u njemu. Zašto su se ljudi hvalili tim izvanjskim stvarima, a ne s time koliko se iskrene pobožnosti i žarke mo­litve diže iz hrama prema Bogu? Vjerojatno zbog toga što su mislili da je i toliko dovoljno da se osjećaju sigurni i zaštićeni. Ovima je rekao Isus da ovo kamenje i ovi dragocjeni zavjetni darovi nisu dovoljni da osiguraju miran život. U ovom životu sve je relativno, sve je prolazno, samo je Bog vječan, a naša vjera u njega je ono jamstvo koje nas može držati uspravne i u najtežim životnim tragedijama.

Oni koji su postavili pitanje, nisu, dakle, dobili onakav odgovor ka­kav su željeli čuti. Stoga su prebacili pitanje na drugi kolosijek: kad će se dogoditi pad Jeruzalema, razaranje hrama, smak svijeta? Ljudski gledano shvatljivo pitanje. I mi se katkad pitamo što li će nam donijeti budućnost.

Isus im nije odgovorio ni na ovo pitanje. Ono što je rekao, bila je opomena, a ne proročanstvo: »Pazite da vas nitko ne zavede.« I danas imamo lažnih proroka koji plaše ljude skorim smakom svijeta i obećavaju lažne sigurno­sti onima koji budu prihvatili njihov nauk. Nije nužno da pritom mislimo samo na razne vjerske sekte koje rastu poput gljive iz dana u dan. Lažnih proroka imamo i među ljudima znanosti koji nas plaše da će se nebo sruši­ti na nas zbog zagađenja okoliša, da će nas poplaviti oceani zbog topljenja sjevernih ledenih masa, da ćemo svi gladovati zbog prenapučenosti kugle zemaljske pa stoga treba strože kontrolirati porast pučanstva, da će izu­mrijeti neke vrste životinja, itd. Dapače, predviđaju i vrijeme kad će se to dogoditi: za pedeset, sto, petsto godina. Pitamo se, što bi njima odgovorio Isus. Vjerojatno bi ih pitao zašto ne vjeruju u Božju providnost, koja hrani i ptice, a kamo li ne svoju djecu.

Drugi dio evanđelja na prvi pogled zvuči još užasnije nego prvi dio. Isus govori o znakovima koji će prethoditi: ratovi, prirodne katastrofe, ze­mljotresi, glad. Ako bismo htjeli biti cinični, mogli bismo reći da to nije nikakva novost, svi su se ti užasi već dogodili i događaju se iz dana u dan oko nas a smak svijeta još nije stigao. Danas smo svjedoci ratova i gladi, ubijanja nevinih i prirodnih katastrofa. Dovoljno je sjetiti se tsunamija po­plava, zemljotresa, izbijanja vulkana, umiranja djece od gladi.

Kao da to sve nije dovoljno, poput krešenda u glazbi, Isus se obraća izravno svojim učenicima i govori o progonima koje njih čekaju. Ni to nije novost: i danas se proganjanju Isusovi učenici, napada se Crkva na svim frontovima, izruguje se Svetom Ocu, a imamo i na desetke mučenika koje ubijaju zbog vjere.

Želimo li pronaći ohrabrujuću poruku ovog evanđelja, onda moramo reći da se ne radi o proroštvu, nego o opomeni, ne radi se o prijetnjama, nego o ohrabrujućim, umirujućim riječima koje je Isus uputio svojim učenicima. Rekao im je da se ne plaše, štogod budu čuli o smaku svijeta ili drugim katastrofama. Ako ih napadaju, neka ne izgube glavu jer će im on dati riječi obrane u usta i to takve riječi i argumente kojima nitko neće moći odoljeti. Ako ih budu predali čak na smrt, neka se ne boje, on će biti s nji­ma i u času smrti. Veličanstvena poruka ovog evanđelja je ona istina koja se provlači kroz retke, a ta je da Isus zna sve, vidi sve, i da je on gospodar prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, stoga se ne moramo plašiti ničega.

Župni listić br. 44 - 32. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS NIKOGA NE PONIŽAVA

Evanđelje:  Lk 20,27-38

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 2 Mak 7,1. 2. 9-14; 2 Sol 2,15-3,5;


Prvo čitanje trideset druge nedjelje kroz godinu uzeto je iz Druge knjige Makabejaca u kojem čitamo potresan opis smaknuća sedmero braće koji su, unatoč svim mukama, vjerovali u uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće je temeljna postavka i naše kršćanske vjere.

U drugom čitanju sv. Pavao potiče svoje vjernike u Solunu da budu postojani u vjeri, a onda želi i njima i nama Kristovu utjehu i nadu.

Evanđeoski izvještaj o pitanju Saduceja o ženi koja je ostala sedam puta udovica izaziva u nama osmijeh. Pitanje što su ga Saduceji uputili Isusu toliko je besmisleno da bismo mi rekli da nije dostojno ni odgovora. Ipak, Isus im odgovara, i to ozbiljno. Saduceji postavljaju Isusu pitanje o sedmorici braće koji su trebali svi redom oženiti udovicu svoje preminule braće. Mi vjerojatno ne bismo se ni osvrnuli na takvo bezvezno pitanje. Isus nije ponizio Saduceje i nije rekao da su glupi i zločesti. Naprotiv, on je iskoristio njihovo nespretno i glupo pitanje da im da prekrasnu pouku o Bogu koji je Bog živih i čija smo mi svi djeca te razvio nauku o nebeskom blaženstvu. Pogledajmo izbliza ovu Isusovu nauku.

Promislimo najprije što su zapravo Saduceji htjeli od Isusa. Jesu li stvarno ozbiljno mislili da će u nebu blaženstvo biti u tome da svi imaju ljubljenu ženu? Teško je zamisliti da su imali ovako lijepo iskustvo o braku. Međutim ovdje zapravo nije i riječ o braku, nego o pravu muškarca. Nisu rekli da žena, koja je sedam puta ostala udovica, slobodno odlučuje za koga će se udati, nego saznajemo da je žena uvijek nanovo morala po­stati supruga nekoga koga ona nije htjela. Ona je u ovom primjeru Sadu­ceja tretirana kao objekt što prelazi u vlasništvo od jednoga do drugoga nešto poput onoga što se događa u obiteljima: kad netko umre, nasljednici dijele predmete, komu će što pripasti.

Isusov odgovor sadrži tri važne istine o uskrsnuću i o vječnom životu. Ponajprije, Isus razlikuje sinove ovog svijeta od sinova Božjih. Kaže nam da je Bog Bog živih, a ne mrtvih. A onda s jednim zanimljivim preokretom kaže da svi živimo za Boga. Što to znači? Odgovor na ovo pitanje naći ćemo kod sv. Pavla koji će reći da svi živimo u Bogu, ali se neće usuditi reći da živimo Bogu. To je mogao reći samo Isus i s time je dao opravdanje našeg ljudskog dostojanstva. Život ima smisla samo onda ako razumijemo i prihvatimo da je izvor svakog života Bog. Stoga se ne može drukčije naći smisao života nego da živimo za Boga. Nažalost, ima ljudi koji žive kao da Boga nema. Ali Bog postoji. Ima ljudi koji djeluju kao da Bog ne vidi. Ali Bog vidi. Ima ljudi koji umiru kao da ih Bog ne čeka na pragu vječnosti. Ali Bog ih čeka. Blažen je onaj čovjek koji tako živi i tako djeluje da zna da ga Bog vidi i da ga čeka na kraju života. Blažen onaj čovjek koji tako umire da zna da umire u Bogu.

Evanđelje završava šaljivim tonom. Neki pismoznanci su glasno izra­žavali zadovoljstvo da je Isus ušutkao Saduceje, njihove neprijatelje. Ali im Isus nije odgovorio. Isus nije htio nikad nikoga poniziti samo zato da bi drugi zlobno mogli trijumfirati nad njihovim porazom. Zbog toga se nisu usudili ništa dalje pitati. Isus nikad nikoga ne ponižava, pa ni onda ako mu se postavljaju glupa pitanja. Ali ni ne odgovara na takva pitanja koja smjeraju na to da ponize nekoga.

Nedjeljno evanđelje ne završava kod ove točke. Isus nije htio zabavljati ljude, nego je nastojao prenositi životne poruke i istine. Kao završnu poru­ku promislimo da Isus nije rekao što nas čeka u nebu, nego što ne trebamo očekivati od neba. Nije rekao što će tamo biti, nego čega tamo neće biti. Rekao je da se u nebu neće ženiti i udavati. Sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja dodaje da u nebu neće biti više plača jer će Bog otirati svaku suzu. To je važna poruka. Nema puno smisla sanjariti o tome kako će izgledati nebo i što će nas učiniti sretnima tamo. Blaženstvo neba sastoji se u tome da se vraćamo kući, dragom nebeskom Ocu koji nas poziva da živimo samo njemu, a to se događa ovdje na zemlji. Moramo se spremati za nebo, a ne sanjariti o njemu.

Župni listić br. 38 - 26. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

PONUĐENO SPASENJE

Evanđelje:  Lk 16,19-31

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’

Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Am 6,1a. 4-7; 1 Tim 6,11-16


 Dvadeset šesta nedjelja kroz godinu donosi nam čitanje iz knjige Amosove u kojem prorok diže svoj glas protiv preuzetnih. Čovjek ne može živjeti kao da je on gospodar svijeta. Prorok žigoše njihov grijeh, a taj je da žive kao da drugih nema. Sebičnost čini čovjeka nesretnim.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče svog ljubljenog učenika Timoteja, koga naziva »čovjekom Božjim« da teži za istinoljubivošću, za životnom svetošću, za vjerom, za strpljenjem i za blagošću. Svaki vjernik je »čovjek Božji« pa se i mi moramo truditi da usvojimo nabrojene kreposti.

U evanđelju slušamo dramatičnu prispodobu o bezimenom bogatašu i siromašnom Lazaru. Nekako smo se navikli da ovu prispodobu čitamo u svjetlu socijalne nepravde. I danas ima bešćutnih bogataša i patničkih siromaha. Međutim, u ovakvom svjetlu jedva što znamo započeti s ovom prispodobom. Vjerojatno nismo ni previše bogati ni skrajnje siromašni pa ne znamo s kim se poistovjetiti u ovoj prispodobi.

Ova se prispodoba, međutim, može promatrati i s druge perspekti­ve. Uočimo prije svega kako Isus pripovijeda prispodobu mirnim tonom, bez oštrih riječi osude. Iz njegovih riječi ne osjećamo ni osudu bezdušnog bogataša ni samilost prema nesretnom Lazaru. Isus je povremeno znao upotrebljavati teške riječi osude protiv farizeja i licemjera, kad ih je nazvao zmijinim leglom i obojenim grobovima. U ovoj prispodobi ne upotrebljava teške riječi osude. Iz toga bismo mogli zaključiti da glavni akteri u ovoj prispodobi i nisu zapravo bogataš i siromašni Lazar, nego Bog i naše spa­senje. Ova prispodoba nam govori o tome kako moramo prihvatiti ponu­đeno spasenje. Za takvu analizu prispodobe ključne riječi su »unutra« i »vani«. Bogataš se gostio unutra a Lazar je gladovao vani.

Zaustavimo se jedan čas i pitajmo se što za nas zapravo znači riječ »spasenje«? Spasenje znači isto kao i oslobođenje. Svi smo se mi rodili kao robovi. Kad je čovjek otklonio Božju ponudu i njegov poziv da služi samo njemu, čovjek je postao robom samoga sebe i iz tog ropstva ne može oslo­boditi sebe. Oslobođenje mora doći izvana. To je spasenje. Slikovito go­voreći od pragrijeha ovamo čovjek živi »unutar« vlastitog zatvora. Slika takvog čovjeka u prispodobi je bogataš, koji se nalazi unutar vlastite kuće, gosti se, ali u njemu nema ljubavi, ne vidi ništa osim samoga sebe. Napro­tiv, Lazar se nalazi »vani«, gladuje, ali ne proklinje, nego potiho moli, ne zahtijeva, nego čeka da mu se nešto daruje.

Spasenje znači da je Isus otvorio vrata naše tamnice i izveo nas je na svjetlo i darovao nam slobodu. Isus je oslobodio grešnog čovjeka da čini dobro. Tragedija bogataša u evanđelju nije u tome što je bogat, nego što ne želi napustiti tamnicu koju je sebi izgradio. On je mislio da nema potrebe ni za kim i ni za što. Lazar, naprotiv, nije imao nikoga i ništa osim velikog povjerenja u Boga, pa je izišao iz tamnice.

Evanđelje nas poziva da preispitamo zatvorenost u vlastitu sebičnost, tj. ona područja u kojima mislimo da smo dostatni samima sebi, gdje ne osjećamo potrebu da nas Isus izvede van. Ova tamnica može biti materi­jalno bogatstvo, kao u slučaju evanđeoskog bogataša, može biti uvje­renje od kojeg ne želimo odstupiti, npr. da mi uvijek imamo pravo, ali može biti i koja veza za koju smatramo da zadovoljava svu našu potrebu za ljubavlju. Evanđelje nas upozorava na to da ako se zatvorimo u svijet osobnih interesa, to može postati zatvorom u kojem nećemo naći sreću. Pravu sreću i spasenje možemo dobiti samo »u krilu Abrahamovu«, tj. u zagrljaju dobroga Boga.

Župni listić br. 43 - 31. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJA LJUBAV JE AKTIVNA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 19,1-10

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 11,23 - 12,2; 2 Sol 1,11-2,2; Lk 19,1-10)


Prvo čitanje trideset prve nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Mu­drosti i govori o milosrdnoj ljubavi Božjoj: »A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio«. Ove dvije istine moramo uvijek zajedno ispovijedati: Bog je milosrdan ali hoće da priznamo svoje grijehe i da se pokajemo za njih.

U drugom čitanju odzvanjaju lijepe riječi sv. Pavla kojima uvjerava svoje voljene vjernike da se stalno moli za njih, kako bi ih Bog učinio do­stojnima za njihov poziv i savršenima u nastojanju oko dobra te za djela koja se rađaju iz vjere. I naša je dobrota djelo Božje, budimo mu zahvalni što možemo biti dobri.

Evanđelje započinje vedrom slikom: Zakej maloga rasta popeo se na smokvu da bolje vidi Isusa. Moguće je i to da se popeo na stablo da ga ljudi ne vide, jer je znao da ga ne vole, ta bio je utjerivač poreza; da su ga prepoznali, sigurno bi ga potjerali. Moguće je i to da se bojao svojih kolega carinika da mu se ne izruguju što je bio znatiželjan da vidi jednog putuju­ćeg propovjednika. Ljudi od kojih je silom iznuđivao porez sigurno bi ga linčovali kad bi saznali da vreba za Isusom. No zbog bilo kojeg razloga se Zakej popeo na smokvu, sve to nije pomoglo, Isus ga je primijetio i pozvao ga da siđe sa stabla.

Svatko od nas ima neku vrstu »smokve« na koju se penjemo da u taj­nosti promatramo neke stvari kojih se stidimo u javnosti ili da se sakrijemo pred ljudima da nas ne ismiju ili kazne. Ali se Zakej nije popeo na smokvu samo zato da zadovolji svoju znatiželju, nego i zato jer je stvarno htio vidjeti Isusa. A to je već bilo djelovanje milosti u njemu. Isus je to vidio i pozvao Zakeja da siđe. I u nama stalno djeluje milost. Slikovito bismo mogli reći da pred Bogom ne možemo se sakriti iza nikakvog smokvina lišća, Bog će nas i tamo naći. Ali možemo i to dodati da Bog gleda i na našu najmanju vjeru i najtajniju nakanu da se zanimamo za njega i za Isusa. Tada i nas, slikovito govoreći, poziva da siđemo s drva, iz naše skrivenosti i nudi nam spasenje kao što ga je ponudio Zakeju: danas je stiglo spasenje u ovu kuću.

U središtu evanđeoskog događaja, međutim, ne stoji Zakej, nego mi­lost Božja koja je već djelovala u Zakeju i prouzrokovala ovu dramatičnu promjenu. Zakej ne bi tražio Isusa da ga milost nije poticala na to. Uočimo Isusovo ponašanje, jer u njemu dolazi do izražaja Očeva dobrota. Sazna­jemo da je Isus pogledao na stablo bez da ga je itko upozorio na to da se gore nalazi Zakej. Saznajemo i to da je Isus progovorio Zakeju i dao mu je takvu ponudu zbog koje je mali Zakej skoro pao sa stabla: da bude gost u njegovoj kući. Veliki Rabi želi biti gost maloga carinika! Stvarno je sišao u najvećoj brzini i sretan primio Isusa. To je naš Isus: pogleda gore na stablo ako se tamo penjemo da ga vidimo, kao što je učinio Zakej, ili će se sagnuti da nas potraži ispod kreveta, ako smo tamo zalutali kao izgubljena drahma one žene u prispodobi, ili će se okrenuti da nas pozove, ako plašljivo koracamo za njim kao ona prva dva učenika koje je pozvao da dođu i vide gdje stanuje, maše nam kad smo u krizi vjere, kao što je nakon uskrsnuća mahao s obale svojim učenicima koji su se mučili na moru.

Božja ljubav je aktivna ljubav: Bog ne samo da nas promatra, on nas poziva, on nam progovara. Vrhunac ovog evanđeoskog izvješća je završna rečenica: Sin čovječji je došao da nađe ono što je izgubljeno. Dopustimo da nas Isus nađe, poput Zakeja, koji je pustio da ga Isus nađe usred lišća pa će i naše srce ispuniti radost, kako to čitamo o Zakeju. Radost i ljubav uselile su se u život prezrenog grešnika koji je živio na rubu društva. Možemo si zamisliti da se u ovom času maleni Zakej osjećao velikim! Svatko je velik, tko prihvati Božju ljubav!

Župni listić br. 37 - 25. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LJUBAV BOŽJA - IZVOR SVAKE NADE

Evanđelje:  Lk 16,1-13

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«


Ostala čitanja: Am 8,4-7; 1 Tim 2,1-8;


Dvadeset peta nedjelja kroz godinu ima kao prvo čitanje odlomak iz Knjige proroka Amosa, a sadrži snažnu osudu lihvara i svih onih koji izrabljuju siromahe i pritišću one koji žive u neimaštini. Ove su riječi i ove osude i danas aktualne, ali moramo uočiti i završne, utješne riječi proroka da Bog ne zaboravlja ni jedan čin zločestih, što znači da postoji pravda.

U drugom čitanju sveti Pavao opisuje svom učeniku Timoteju karak­teristike iskrene molitve. Možemo uočiti da Apostol potiče da molimo za sve ljude.

Evanđelje nam donosi poznatu prispodobu o nepoštenom upravitelju. Ovaj podnaslov, međutim, može zasjeniti neke važne poruke ove prispo­dobe. Svakako prispodoba ostaje zagonetna, jer nije lako shvatiti kako je gospodar mogao hvaliti nepoštenog upravitelja, koji ga je zapravo okrao. Nemoguće je čak i zamisliti da je Isus htio potaknuti svoje učenike da budu lukavi i pomalo nepošteni kad se radi o vlastitoj koži. Što je zapravo htio reći Isus? Da je dobro biti snalažljiv i promućuran u nekim kritičnim trenucima? Danas bi nekim odgovaralo ovakvo tumačenje, jer misle da se pošteno zapravo ne može ne samo obogatiti se, nego katkad ni preživjeti. Nije vjerojatno da bi to bio smisao Isusove prispodobe. On je naučavao da naše riječi budu da-da i ne-ne.

Da bi spasili dostojanstvo ove prispodobe, neki tumači se radije zaustavljaju na završnoj rečenici u kojoj Isus upozorava da je potrebno biti vjeran u malim stvarima kako bismo mogli biti vjerni i u velikima. To je duboka psihološka istina i životna mudrost, jer upozorava nas da se naša iskustva skupljaju i nagomilavaju. To vrijedi za pozitivna iskustva koja nas čine sve plemenitijim, ali i za negativna iskustva koja nas čine sve slabijima prema budućim napastima. Ali Isus je htio reći nešto više od toga svojim učenicima.                                                                       

Ključ za razumijevanje ove prispodobe može nam dati okolnost u kojoj ju je Isus izrekao. Nije slučajno da ova prispodoba o »nepoštenom upravitelju« slijedi neposredno nakon prispodobe o »izgubljenom sinu«. Možemo usporediti ove dvije prispodobe. U prispodobi o izgubljenom sinu čitamo o jednom sinu koji je rasipao očevo imanje, u prispodobi o nepo­štenom upravitelju imamo jednog službenika koji je rasipao gospodarevo imanje. Zbog toga ovoj drugoj prispodobi više bi odgovarao podnaslov: »rasipni upravitelj«. Obojica su rasipali nešto što nije bilo njihovo.

Kod ove točke, međutim, nastaje preokret u objema prispodobama. U prispodobi o rasipnom sinu glavni akter nije sin, nego otac zbog čega na­slov bi trebao biti »dobri otac«, a u prispodobi o nepoštenom upravitelju glavni akter je njegov gospodar, koji ne samo da ga ne otpušta iz službe, nego ga hvali za njegovu snalažljivost. Tamo se otac raduje povratku sina; nije važno imanje, neka je propalo, važan je sin. Ovdje se gospodar raduje svom upravitelju, nije važno imanje, novac, nego je važan čovjek; gospo­dar se raduje tome što je upravitelj doživio obraćenje, što ga je vlastita nevolja okrenula prema nevolji drugih.

Iz ovakvog tumačenja možemo izvući dvije poruke iz ove prispodobe. Prva poruka je da neka propadnu kraljevstva i države, neka bankrotiraju tvrtke i banke, važan je sin, upravitelj, čovjek za kojeg je Isus umro i uskr­snuo.

Druga poruka je da uvijek ima povratka. Izgubljeni sin je daleko zalu­tao, ali ga je i iz daljine pozvala natrag očeva ljubav. Upravitelj je također daleko zalutao s obzirom na imanje svog gospodara, ali i odande ga pozvala natrag velikodušnost njegova gospodara. Kršćanstvo je vjera nade, vjera uvijek otvorenih putova za povratak iz grijeha u novi život milosti. Kršćanstvo je vjera otvorenih vrata: vrata neba su otvorena, vrata oprošte­nja su otvorena. Kršćanstvo je vjera raširenih ruku: Isus je na Križu raširio ruke da nas sve grli i te ruke su ostale raširene sve do danas tako da svatko onaj koji pogleda na Križ može znati da postoji put povratka k Ocu nebe­skom koji nas čeka u nebeskoj domovini. Ova ljubav i dobrota našeg Boga je temelj i izvor svake nade.

Župni listić br. 42 - 30. nedjelja kroz godinu - godina C

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG SKIDA S NAŠIH RAMENA TERET GRIJEHA

Evanđelje:  Lk 18,9-14

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 35,12-14. 16-18; 2 Tim 4,6-8. 16-18;


Bog uslišava one koji mu srcem služe. Srce u Svetom Pismu znači čitavog čovjeka. Isus je rekao da Boga moramo ljubiti svim srcem. Povjerimo svoje srce Bogu i on će se nagnuti nad nas kako nas osigurava sveti pisac u ovom čitanju.

U drugom čitanju slušamo dirljivu ispovijest apostola Pavla kako osje­ća blizinu svoje smrti, ali ga tješi misao da je dobar boj bio, dovršio svoju trku i sačuvao vjeru. Molimo za milost da bismo se jednog dana i mi mogli ovakvim riječima opraštati od života.

U evanđelju čitamo poznatu Isusovu prispodobu o farizeju i cariniku u hramu. Nalazimo ovdje dva stila molitve: molitvu farizeja koji ističe svoja djela i molitvu carinika koji ponizno priznaje svoju grešnost. Nalazimo ta­kođer dvije slike o Bogu: slika Boga suca i slika Boga milosrđa. Nalazimo također dva vjerska stava: jedan je vjera vanjskih djela, drugi vjera srca.

Vjerojatno nitko od nas ne želi se prepoznati samo u napuhanom fa­rizeju koji sebe hvali. Ali se ne moramo pod svaku cijenu poistovjetiti ni s poniznim carinikom koji se udara u prsa. Možemo se, ipak, prepoznati i u jednom i u drugom, jer ima u nama ponešto od obojice. Katkad i mi ističe­mo svoju dobrotu i plemenitost osobito kad treba osuditi druge, a katkad se ipak osjećamo iskreno krivim za svoje postupke i kajemo se za njih. U ovoj prispodobi, međutim, ima još jedna okolnost koja nam može pružiti duhovnu hranu, a to je hram.

Uočimo da su obojica išla u hram na molitvu. Hram igra važnu ulogu u ovoj prispodobi. U hramu svi imaju mjesta: i farizej i carinik. Mi bismo povremeno potjerali iz crkve neke za koje smatramo da ne spadaju tamo, jer su previše primitivni, jer se ne znaju ponašati, jer dolaze samo da ih vide ljudi kao što se to događa katkad kod javnih misa kad se i politi­čari pojavljuju jer to zahtijeva njihova uloga. Možda bismo htjeli potjerati iz crkve i bivše komuniste koji su nas još prije nekog vremena proganjali, a sad se prave vjernicima.

Isus nije rekao da bi farizeja ili carinika trebalo istjerati iz hrama. Naravno, u crkvu se ide da se stane pred Boga, a ne da se pokazujemo pred ljudima. Uočimo stoga kako se farizej našao ponižen ne pred ljudi­ma, nego pred Bogom, nisu ni carinika uzvisivali ljudi, nego ga je oprav­dao Bog. Sve se to događalo u hramu. Hram, crkva je mjesto duhovnih događanja, mjesto susreta s Bogom i svatko ga susreće na način, kako zna i može.

Promotrimo nadalje ponašanje ove dvojice. Farizej nabraja svoja do­bra djela, ali čini to bez srca. Carinik ne nabraja čak ni svoje grijehe, nego jednostavno priznaje da je grešnik, a čini to tako da izlijeva pred Bogom svoje srce. Ljubav prema Bogu, jasno, moramo iskazati i djelima, ali ako se to događa bez srca, djela nemaju puno vrijednosti. Bešćutni dobrotvor, dobrotvor bez srca koji nas potajno prezire, neugodan je, a bačena milo­stinja u kapu prosjaka može biti ponižavajuće djelo. Pred Boga ne nosimo nešto, nego sebe. To je bila razlika između ove dvojice u hramu: farizej je htio Bogu predati svoja djela, a carinik sebe.

Pogledajmo na kraju značenje Isusovih riječi da je carinik otišao kući opravdan. Ova riječ ima duboko teološko značenje, ali možda mnogima ne kaže mnogo. Riječ »opravdan« mogli bismo prevesti i kao »olakšan«. Carinik je, naime, odložio jedan teret, s njegova srca pao veliki kamen, sto­ga se nakon ispovijedi u hramu osjećao olakšan. To je tajna svake ispovi­jedi: kad predamo svoje grijehe Božjem milosrđu, onda s našeg srca pade veliki kamen, a Isus skida s naših leđa teret krivnje i prikiva ga na svoj križ. Naprotiv, farizej ne samo da nije skinuo nikakav teret sa svojih leđa, nego je natovario još teži, kad je obećao da će i dalje nastojati biti tako savršen i dobar kao što je dosad bio; on je time preuzeo teret da će i dalje savršeno obdržavati zakone i pravila. Ali sve je to htio učiniti vlastitim snagama, bez srca, ne misleći na to da je to nemoguć pothvat, jer bez milosti Božje mi nismo sposobni ni za kakvo dobro.

Župni listić br. 36 - 24. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJA LJUBAV PUNA RADOSTI

Evanđelje:  Lk 15,1-10

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 32,7-11; 1 Tim 1,12-17;


Za prvo čitanje na dvadeset četvrtu nedjelju kroz godinu uzet je dio iz Knjige Izlaska, u kojemu čitamo o Božjoj ljubavi punoj razumijevanja. Dok je Mojsije boravio na brdu, narod je zalutao, »zašli su s puta koji sam im odredio«, kako je sam Bog formulirao. Usprkos utemeljenoj (Božjoj) srdžbi, Mojsije je posredovao u korist svog naroda i zadobio je Božje oproštenje za narod. Takav je naš Bog, uvijek je spreman oprostiti.

Za drugo čitanje uzeta je lijepa molitva iz Prve poslanice svetog Pavla Timoteju: apostol zahvaljuje svom Gospodinu, Isusu Kristu, koji ga je unatoč tome što je ranije proganjao Crkvu, pozvao da postane svjedokom milosrdne Božje ljubavi. Božja milosrdna ljubav i nas prati u životnim po­teškoćama.

U evanđelju Isus nam predočuje dvije drage slike: prispodobu o iz­gubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi. Obje prispodobe povezuje slika mi­losrdnog, velikodušnog, štoviše radosnog Boga. To možemo zaključiti iz činjenice da u oba slučaja, na prvi pogled, uloženi trud ne pokriva vrijed­nost traženog i pronađenog predmeta. U prvoj prispodobi, pastir je osta­vio 99 ovaca da bi potražio jednu. U drugoj prispodobi, žena žrtvuje svoj noćni počinak da bi potražila jednu izgubljenu drahmu.

Zaustavimo se na trenutak kod prve prispodobe. Jedan je pastir imao sto ovaca, a jedna od njih se izgubila. On je ostavio devedesetdevet i otišao potražiti izgubljenu. Čudna je to računica, gdje jedna vrijedi više od devedesetdevet! Samo što ovdje nije riječ o matematici, već o ljubavi, koja ne razmišlja u brojkama, već u pojedincima. Kod Boga ne vrijede statistike, već čovjek.

Sličnu logiku možemo zapaziti kada je Isus razgovarao sa ženom iz Samarije: ova jedna žena bila mu je važnija nego njegovih dvanaest učeni­ka! Ili sjetimo se po rastu malog carinika Zakeja, koji je Isusu bio važniji od svih farizeja iz Jerihona koji su sebe držali pravednicima.

Isusova prispodoba o izgubljenoj drahmi govori o tome kako je jedna žena imala deset drahmi i od ovih je izgubila jednu. Temeljito je pretra­žila sve dok ju konačno nije našla. U velikom veselju pozvala je susjede i poznanike i priredila im gozbu, koja je vjerojatno mnogo više koštala od vrijednosti koju je predstavljala izgubljena drahma. Samo što radost ne sli­jedi logiku razuma. Na kraju prispodobe, Isus je otkrio ovu novu, čudnu logiku: tako se u nebu raduju svakom pojedinom obraćenom grješniku.

Zaustavimo se na trenutak pred ovom prispodobom i promislimo ka­kav zaključak možemo izvesti iz njega. Kada razmišljamo o Bogu i nebe­skoj domovini, tada najčešće zamišljamo da nas Bog neprestano proma­tra, ili je naš dojam da tamošnji (npr. naši pokojni roditelji, ili već spašeni sveci) s neodobravanjem klimaju glavom zbog naših skretanja ili gluposti. U nedjeljnom evanđelju Isus daje drukčiju sliku o nebeskom Ocu i o oni­ma koji su već kod njega u raju. Nebeski Otac i nebesko društvo blaženih znaju nam se i veoma radovati kada smo zahvalni za dobivena dobra, ako velikodušno pomognemo svojoj braći u nevolji ili ako se iskrena srca pokajemo za svoje grijehe.

Zahvalimo Isusu što nas ne promatra hladnom logikom razuma, već slijedi logiku srca, što također znači da se zna veoma veseliti našim sitnim uspjesima, a to znači daljnje ohrabrenje na putu.

Evanđelje je uvijek poziv i ohrabrenje: idi i čini i ti slično. Dvije pris­podobe koje smo čuli u nedjeljnom evanđelju pozivaju nas da razmislimo kako mi vrednujemo ljude? Da li na osnovu njihovog bogatstva, popular­nosti, uloge u društvu ili ih cijenimo zato jer smo uvjereni da svaki čovjek u sebi nosi svoju vrijednost. Iz tog gledišta, nema čovjeka »male vrijed­nosti« ili »velike vrijednosti«. Zapitajmo sebe i o tome znamo li se veseliti uspjesima, radostima, sreći ili zdravlju drugih, ili na druge gledamo sa jedva prikrivenom zavišću? Evanđelje je i iz tog gledišta »radosna vijest«: jedna je od odlučnih pokazatelja naše kršćanske zrelosti znamo li se vese­liti tuđoj radosti.

Župni listić br. 41 - 29. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG SLUŠA SVAKU NAŠU MOLITVU

Evanđelje:  Lk 18,1-8

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:

»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 17,8-13; 2 Tim 3,14- 4, 2;


U prvom čitanju dvadesetdevete nedjelje, koje je uzeto iz Knjige Izlaska, slu­šamo o tome kako je Mojsije raširenih ruku ustrajno molio Bogu dok je Jošua vodio bitku s Amalečanima. Pouka iz toga za nas je da postoje stvarnosti u životu koje ne možemo izmoliti, nego koje moramo znati mo­litvom pratiti, npr. kad smo bolesni, ne možemo silom izmoliti ozdravlje­nje, nego moramo znati nositi svoju bolest u molitvenom raspoloženju.

U drugom čitanju sv. Pavao potiče Timoteja na ustrajnost u onom što je naučio i o čemu se osvjedočio, tj. u poznavanju Svetog pisma. I nama je potrebna ustrajnost u Isusovoj nauci pa molimo za tu milost i krepost.

U evanđelju čitamo o ustrajnosti u molitvi i o prispodobi o nepraved­nom sucu. Glavna poruka ovog evanđelja je da moramo stalno moliti i nikad ne sustati. Glavni lik ove prispodobe prema tome nije nepravedan sudac, nego ona udovica koja je ustrajno molila da joj se učini pravda. Na prvi pogled može nam se činiti neobičnom ova Isusova prispodoba u kojoj kao da stavlja nepravednog suca kao uzor. U našim moralnim pris­podobama i pričama glavni junak je uvijek pozitivna osoba. Mogli bismo navesti kao ispriku da je Isus živio u stvarnom svijetu i odatle uzimao svoje primjere, pa takvih nepravednih sudaca sigurno bilo i tada kao što ih ima i danas. Postoji, međutim i drugi način da s duhovnom korišću slušamo ovu prispodobu: tako da promotrimo ponašanje pojedinih likova u prispodobi.

Promotrimo najprije udovicu koja je otišla sucu s molbom da joj do­sudi pravdu. Važan je element ovaj osobni susret žene sa sucem. Ona je dobro znala da ako pošalje posrednike, imat će manje mogućnosti da za­dobije pravdu, nego ako osobno stane pred suca. Nešto slično možemo reći za naš odnos prema Bogu: nije dovoljno da kažemo da se Crkva ili naši roditelji mole za nas, i mi osobno moramo stati pred Boga i iznijeti mu svoje molbe. Molitva je uvijek osobni odnos između čovjeka i Boga, izražava povjerenje u Boga.

Zaustavimo se i na ponašanju suca. On također na osobnoj razini op­ravdava promjenu stava, tj. da ipak posluša ženu: sudac se boji da će se na kraju žena naljutiti i možda udariti ga. Poruka prispodobe je ustrajnost žene koja ne želi otići sve dok ne zadobije što traži. Od ove žene moramo naučiti da ne malakšemo ni onda ako nam se čini da Bog nije uslišio neku našu molbu. Bog sluša svaku molitvu samo možda ne usliša na način kako smo to mi zamislili. Može se lako dogoditi da je Bog upravo tada uslišio našu molitvu kad nam se čini kao da je dopustio suprotno od onoga za što smo molili. Roditelji znaju jako dobro da često moraju odbiti molbe svoje djece jer djeca ne znaju uvijek što je za njihovo dobro. 

Možemo naći još jednu primjenu iz ove prispodobe. Naše molitve koje upućujemo Bogu zapravo su sirovi materijal na kojem dragi Bog dalje radi i to uvijek na naše dobro. Slabi smo, ograničeni pa ne znamo zapravo za što bismo trebali moliti. Ako pak dobijemo od Boga ono za što smo mo­lili, nerijetko ne znamo što započeti sa zadobivenom milošću. Molimo od njega sreću pa kad smo sretni, ne znamo sačuvati sreću. Molimo od njega zdravlje, kad smo zdravi upropaštavamo zdravlje nezdravim životom. U ustrajnoj molitvi mi predočujemo Bogu naše želje i snove i prepuštamo njemu da on odabere iz svojih beskrajnih mogućnosti što je za naše veće dobro. Upravo to naglašava Isus u ovoj prispodobi, tj. da će Bog sigurno uslišati molbe svojih pravednika.

Evanđelje završava teškim upitom što ga je izrekao sam Isus: Kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji. Ne moramo ovo pitanje primi­jeniti na Isusov drugi dolazak, nego na naš svagdanji život. Isus je to pita­nje uputio ondašnjim slušateljima koji su iz njega trebali iščitati slijedeću poruku: »Sin čovječji je došao, tu je među vama, ali vi ne vjerujete u njega, zbog toga vaše molitve ne mogu biti iskrene.« Ovo pitanje on sada upuću­je nama i mi moramo odgovoriti vjerujemo li stvarno u Isusa, Sina Božjega i Sina čovječjega.

10.10.2019

Župni listić br. 35 - 23. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NEPODIJELJENA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 14,25-33

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mud 9,13-19; Filem 9b-10. 12-17;


Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Mu­drosti, a ima naslov »Molitva za mudrost«. Vrhunac te molitve je pri­znanje da mudrost može upoznati samo onaj komu je od Boga dan duh mudrosti. I mi imamo potrebu božanskog dara mudrosti, jer osjećamo da ovozemaljska mudrost ne može pružiti odgovor na tjeskobna pitanja ži­vota i smrti.

Drugo čitanje je odlomak iz dirljivog pisma Filemonu u kojem sveti Pavao, koji naziva sebe »starcem«, moli za odbjeglog roba Onezima i moli Filemona da ga primi natrag ne samo kao roba, nego kao brata u vjeri. Poticaj je to i za nas da produbimo istinu kako su svi kršćani ovoga svije­ta zapravo naša braća i sestre u vjeri, da svi skupa tvorimo veliku obitelj Božjeg naroda.

Evanđelje ove nedjelje možda neće svi moći doživjeti kao radosnu vi­jest. Isus govori o mržnji, o križu i o odricanju. »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

Kako može netko mrziti vlastite roditelje koji su mu darovali život, znajući da su roditelji Božji dar za nas; može li se mrziti dar Božji? Kako netko može mrziti samoga sebe, kad znamo, da smo Božja stvorenja i njegova ljubljena djeca; može li se mrziti Božje djelo?

Sigurno je da Isus nije htio mržnju jer je on sam poticao na ljubav pre­ma svima i na oproštenje svih uvreda. Neki tumači Svetoga pisma da bi spasili ovaj odlomak, riječ »mrziti« prevode sa »manje voljeti«, ali to malo mijenja na stvari. Kad, naime, kažemo »manje voljeti«, onda pravimo neku vrstu usporedbe, npr. ako Boga volimo s 90% ljubavi, onda bismo roditelje smjeli voljeti samo s 80%, prijatelje sa 70% i tako dalje. Osjećamo kako je to nemoguća logika, jer se ljubav ne može ni dijeliti ni mjeriti. Imamo samo jedno srce i s tim jednim srcem volimo i Boga i ljude.

Drugi tumači misle da bi se Isusove riječi mogle tumačiti tako da kažemo kako Boga moramo voljeti iznad svega, a ostale ljude i stvari »ostat­kom« ljubavi. No, ni ovakva logika nije od velike pomoći, ako je primijenimo na svagdanji, konkretni život. Neobično zvuči ovakva logika: više volim roditelje, nego druge ljude, više volim svoj narod, nego druge na­rode. Takav pristup ljubavi ne daje nam ključ za razumijevanje Isusovih riječi. Da je Isus više volio svog nebeskog Oca, nego nas ljude, ne bi se utjelovio i podnio smrt na križu za nas iz ljubavi prema nama ljudima. Da su sveta Braća Ćiril i Metod više voljeli svoju zemlju, nego naše krajeve i naše narode, onda sigurno ne bi napustili svoju zemlju i došli da našim precima naviještaju radosnu vijest evanđelja. Da je otac Ante Gabrić više volio svoju domovinu nego Indiju, ne bi se otisnuo preko oceana da čitav svoj život posveti siromašnima u Bengaliji.

Da bismo pronašli dublji smisao Isusovih riječi, moramo krenuti od činjenice da je Isus uvijek naviještao radosnu vijest i govorio o takvim isti­nama koje se tiču dubine ljudskog života. Ova dva elementa moramo naći i u ovom evanđeoskom odlomku. Čini se da možemo naći koristan ključ za razumijevanje Isusovih riječi u načinu kako Isus formulira svoj poziv. On govori na uvjetan način: »Dođe li tko k meni«, tj. ako tko hoće ići za njim. Ne radi se dakle ni o kakvoj prisili, nego o slobodnom izboru. Ako želimo biti Isusovi učenici, onda to mora biti iz ljubavi prema njemu, a ne iz drugih razloga. Ovdje se radi zapravo o opravdanju naše vjere, pa nedjeljno evanđelje nas poziva da preispitamo svoju vjeru, kakvoću naše ljubavi prema Isusu.

Potvrdu za ovakvo tumačenje Isusovih riječi imamo u samom evanđe­lju. Značajna je rečenica kojom evanđelist počinje svoj izvještaj: »Oko Isusa skupilo se veliko mnoštvo, a on se okrenuo prema njima i ovako pogovorio: Dođe li tko k meni...« Promislimo zašto su se svi ti ljudi gurali oko Isusa? Sigurno ga nisu svi tražili iz čiste ljubavi. Vjerojatno je bilo među njima takvih koji su se nadali nekoj koristi za sebe ili za svoju obitelj. Pre­ma tome ti ljudi su više voljeli sebe i svoju obitelj nego Isusa. Isus i nas pita zašto smo kršćani: iz čiste ljubavi prema njemu, ili se i mi nadamo kakvoj koristi od činjenice da smo vjernici?

Župni listić br. 40 - 28. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KREPOST ZAHVALNOSTI

Evanđelje:  Lk 17,11-19

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 2 Kr 5,14-17; 2 Tim 2,8-13;


Prvo čitanje dvadeset osme nedjelje kroz godinu uzeto je iz Druge Knji­ge Kraljeva i prikazuje nam ozdravljenje Naamana od gube. Osnovna poruka čitanja je Naamanov čin zahvalnosti jedinom Bogu za dobiveno ozdravljenje. I mi moramo znati zahvaljivati Bogu za sva njegova dobro­činstva.

U drugom čitanju sv. Pavao ohrabruje svog učenika Timoteja da se ne boji naviještati evanđelje jer Božja Riječ nije okovana. I mi trebamo ovu utješnu poruku u današnjem svijetu, kad nam se čini da mnogi žele one­mogućiti Crkvi da javno govori u ime Isusa Krista.

U evanđelju čitamo o deset gubavaca koje je Isus ozdravio, ali se samo jedan vratio da mu zahvali. Obično tumačimo ovaj događaj na taj način da hvalimo ovog jednoga, a osudimo onu devetoricu nezahvalnih. Prije no što tako pristupimo tumačenju događaja, pitajmo se zašto se ona de­vetorica nisu vratila? Ako pažljivo slušamo Isusove riječi, primijetit ćemo da ih Isus nije zapravo osudio. On je hvalio onog jednoga koji se vratio. Dakle koji bi mogli biti razlozi da se ona devetorica nisu vratila? Možemo zamisliti dva tumačenja.

Prvo tumačenje može biti jedna česta psihološka pojava koja se doga­đa katkad svima nama, a to je radost koja gura u drugi plan zahvalnost. Kad su ovi ljudi stigli kući, primijetili su da su putem ozdravili pa od silne radosti odmah otrčali svećenicima, rodbini i prijateljima da im jave radosnu vijest i da organiziraju svečanost. Pomalo su se zatim vratili u normalnu svakodnevnicu. Možemo se pitati, jesu li se ikad sjetili kako su jadno živjeli dok su bili bolesni, isključeni iz ljudskog društva? Jesu li se katkad sjetili Isusa, kakvo im je veliko dobročinstvo iskazao kad ih je izliječio? Ne znamo, evanđelist ne govori o kasnijem životu ovih ljudi. Ali poruka ostaje za nas: i mi smo dobili bezbroj darova od Boga i, nažalost, lako je priviknuti se na nečiju dobrotu. To vrijedi ne samo u našem odnosu prema Bogu, nego i unutar obitelji: muž prema ženi, žena prema mužu, djeca prema roditeljima. Nitko nema »pravo« na dobrotu drugoga, nego dobrota i dobročinstva su uvijek dar za koji treba uvijek nanovo biti za­hvalni.

Kako bismo se ponijeli mi da smo na mjestu izliječenih gubavaca? Si­gurno se lako prepoznajemo u prvom dijelu događaja, kad su se u svojoj velikoj nevolji obratili Isusu za pomoć. I mi se tako ponašamo: kad smo u nevolji, obraćamo se Bogu. Dobro je to, ali ne bismo smjeli zaboraviti ni zahvalnost kad je nevolja nestala. To vrijedi i onda ako smo ozdravili od neke bolesti putem liječničkog zahvata. I preko njih djeluje Bog. I upravo ova misao nas uvodi u drugi dio našeg razmišljanja o ponašanju izliječe­nih gubavaca.

Druga okolnost koja može poslužiti kao isprika za njihovo ponašanje jest način na koji ih je Isus izliječio. U drugim zgodama Isus je znao dodir­nuti bolesno tijelo, namazati oči, polagati ruke na bolesno mjesto, pozvao je uzetog da ustane, ukratko, Isus je često ozdravljao neposredno, na licu mjesta. Ovdje nije bilo neposrednog dodira i trenutačnog ozdravljenja. Isus im nije rekao da ih je on ozdravio, nego ih je pozvao da odu svećeni­cima. Ne znamo kad se točno dogodilo njihovo izlječenje: na putu prema svećenicima ili kod susreta s njima? Stoga su ovi ljudi mogli pomisliti da su ih svećenici izliječili, a ne Isus, pa trebaju njima zahvaliti.

To je situacija katkad i s nama. Kad smo bolesni, zazivamo Božju po­moć, onda odemo liječniku pa kad ozdravimo mislimo da se moramo li­ječniku zahvaliti, njima dati mali poklon u znak zahvalnosti, a ne Bogu, premda, ipak, njemu treba zahvaliti za ozdravljenje.

Možemo promotriti i treću okolnost: onaj jedini koji se vratio da za­hvali nije bio Židov, nego Samarijanac, tj. stranac. Moguće je da su izliječe­ni Židovi mislili da su oni imali pravo zadobiti ozdravljenje od Boga, odnosno od Isusa, jer su smatrali da su zdravlje i dobrobit Božji dar za krepostan život. A Samarijanac je znao da nema nikakvo pravo na to da ga Isus izli­ječi. Katkad se i mi ponašamo poput one devetorice: mislimo da imamo pravo na neke milosti od Boga, budući da smo vjernici, nastojimo živjeti pošteno i kreposno, pa zbog toga i Bog ima neke obaveze prema nama. Nije tako: pred Bogom svi smo »samarijanci«, tj. stranci koji nemaju pravo ni na što, ali kojima Bog rado daruje sve iz ljubavi. Stoga njemu ide svaka naša hvala.

 

Župni listić br. 34 - 22. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LIJEPO JE OSJEĆATI SE KOD KUĆE KOD BOŽJEG STOLA

Evanđelje:  Lk 14,1.7-14

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:

»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 3,17-18. 20. 28-29; Heb 12,18-19. 22-24a;


Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu nudi nam kao prvo čitanje pou­ku iz Knjige Sirahove u kojem sveti pisac opominje na poniznost i to opravdava time da na taj način dobivamo milost kod Boga. To je zapravo definicija poniznosti: priznajemo da u svemu ovisimo o Bogu.

U drugom čitanju autor Poslanice Hebrejima s oduševljenjem potiče čitatelje da promotre dostojanstvo svog kršćanskog poziva koje potječe od činjenice da su u Isusu Kristu zadobili spasenje. I mi se moramo češće sje­titi dostojanstva svog kršćanskog poziva.

U evanđelju čitamo jednu od poznatih Isusovih prispodoba u kojoj nas poziva na poniznost. Na prvi pogled ova prispodoba može zvučati neo­bično. Isus obično nije držao predavanja iz etike, nego je davao općenite principe na temelju kojih su ljudi mogli rješavati svoje dileme u svjetlu Božje ljubavi. Možda i sama riječ »poniznost« ostavlja nas u nedoumici, a još manje znamo što započeti s pozivom da ponizimo sebe. Riječ »poni­znost« ne uživa veliku popularnost, a djecu odgajamo da budu ponosna i da se bore za svoja prava. Sve to kao da nije u skladu s poniznošću. Poni­znog čovjeka obično zamišljamo kao pomalo nespretnog, nesposobnog za život. No to nije poniznost. Poniznost je krepost velikih duhova, a sam je Isus rekao da učimo od njega koji je ponizan. Bit poniznosti je da prizna­mo svoju potpunu ovisnost o Bogu. Tu je istinu želio Isus približiti svojim slušateljima putem ove prispodobe.

Prije nego analiziramo prispodobu pogledajmo scenu, pozornicu: pri­mijetimo da je Isus bio u gostima i to u kući jednog vodećeg farizeja. Nije ušao u njegovu kuću samo kao prolaznik, nego je bio gost kod njegova stola. Prispodoba prema tome opisuje stvarnu situaciju. Možemo zamisliti kako je farizej bio ponosan da je mogao imati velikog Učitelja kao gosta kod svog stola. Možda se potajno nadao da će ova njegova gesta jednog dana donijeti velikih privilegija za njega, pomoći mu u njegovoj karijeri, povećati njegov ugled među ljudima.

Budući da nije bila improvizirana gozba, nego brižno pripremljena, farizej je pažljivo odabrao i ostale goste za stolom koji će jednog dana moći posvjedočiti da je Isus stvarno bio gost kod njegova stola. Ali, vjerojatno su se i ostali gosti nadali tome da će moći imati neku korist od ove gozbe, po­zivati se na to da su blagovali zajedno s Isusom pa su se gurali ne bi li došli što bliže Isusu, ne zato da ga slušaju, nego zato da ih ljudi mogu vidjeti.

Katkad se ovom evanđeoskom prizoru daje podnaslov »prva i zadnja mjesta«, jer govori o tome kako su se uzvanici gurali da zauzimaju prva mjesta. Ali, to je samo prvi dio Isusove pouke. Prispodoba ima i drugi dio u kojem je glavni protagonist upravo domaćin koji je pozvao Isusa. Taj domaćin je brižljivo odabrao goste koji će biti prisutni ovom zgodom. Vjerojatno je pozvao takve koji će znati cijeniti odličan ručak, prekrasne zdjele, izvrsnu poslugu. Kakav bismo podnaslov mogli dati ovom dijelu prispodobe? Vjerojatno ovaj: »Hvalisavi domaćin«. Isus nas upozorava na to da pred Bogom nema puno smisla ova gluma: pred njim je važna naka­na srca, a ne vanjština.

Možemo razmišljati o ovoj prispodobi i na taj način da zamijenimo protagoniste drugim osobama. Zapravo smo mi pozvanici, a domaćin je Bog na gozbi života. Od Isusa znamo da Bog ne gleda tko je tko, nego kod njega svatko ima svoje ime i za njegovim stolom svako mjesto je prvo mjesto. Bog nas nije pozvao u život da povećava svoju slavu, nego iz čiste ljubavi. Ničim ne možemo platiti njegovu velikodušnost, samo time da prihvatimo njegovu ljubav. Ako sad nanovo pročitamo prispodobu iz ove perspektive, onda bismo mogli dati ovakav naslov ovom evanđeoskom prizoru: »Dobro je osjećati se kod kuće za Božjim stolom«. Na njegovoj gozbi svi smo gosti i ne postoje prva i zadnja mjesta, nego samo radost onih koji su pozvani.