Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 36 - 24. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LOGIKA OPRAŠTANJA

Evanđelje:  Lk 4,38-44

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.

Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 27,33-28,9; Rim 14,7-9;


Prvo čitanje dvadeset četvrte nedjelje kroz godinu je odlomak iz Knjige Sirahove, u kojemu sveti pisac oštrim riječima osuđuje mržnju i srdž­bu, obrazlažući da takvo nedostojno ponašanje svojstveno je samo grešniku. Na žalost, u svijetu i danas postoji mnogo zlopamtila. Tko gaji srdžbu, ne škodi drugom već samom sebi. Prihvatimo lijepi poticaj svetog pisca: »Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.«

U drugom čitanju sveti Pavao upozorava svoje čitatelje da ne sude svo­jem bližnjem jer ćemo jednom svi dospjeti pred Božji sud, gdje ćemo Bogu položiti račun o sebi.

U evanđelju sveti Matej nam donosi Isusovu prispodobu o bezdušnom sluzi. Isus je ovom prispodobom zapravo odgovorio na jedno Petrovo pi­tanje. U čemu je bio Petrov problem? Petar mnogo toga nije razumio od Isusovog učenja, ali kao većina jednostavnih ljudi nije se opterećivao du­bokim filozofskim pitanjima. Nije imao ni vremena ni volje razrješavati složene životne probleme. Zato se nešto važno moralo dogoditi, što je Petra izbacilo iz takta u toj mjeri da se izravno obratio Isusu za razjašnjenje. Petra je zanimalo koliko puta treba oprostiti onome tko neprekidno griješi protiv njega. Ne znamo točno što se dogodilo, tko je uvrijedio Petra i čime. Petar se obratio Isusu da mu da za pravo. Isus, vjeran svom običaju, nije Petru odgovorio izravno, već mu je ispričao jednu prispodobu kako bi na taj način Petra naveo na odgovor. Riječ je o prispodobi o dvojici slugu.

Prispodoba o dva dužnika prikazuje nam duboku psihološku istinu koja se tiče svakog od nas. Prije svega možemo obratiti pozornost na onaj odbojni tip ljudi koji se ponašaju sluganski pred pretpostavljenima, ali no­gama gaze podčinjenoga. I danas postoje takvi ljudi, a pomalo u svima nama može se pronaći ovo ponašanje. Ali nije to glavna poruka ove prispodobe.

Ključ događaja je iznos dugovanja: jedan je dugovao 10 000 talenata, drugi 100 denara. Deset tisuća talenata takav je iznos kojeg sluga nika­da ne bi bio u stanju vratiti, zato je jedina mogućnost bila da gospodar otpiše barem dio dugovanja. U prenesenom smislu, ova nam prispodoba poručuje da je grijeh uvijek takvo dugovanje koje mi ne možemo otpisati ili oprostiti sami sebi: to može samo Bog učiniti. Slično trebamo reći i o uvredama i nepravdi učinjene drugima: ne možemo oprostiti sami sebi. Oproštenje moramo zadobiti od osobe koju smo uvrijedili ili joj nanijeli nepravdu.

Vraćajući se na Petrovo pitanje, iz Isusovog odgovora saznajemo još nešto što Petar nije izričito izrekao, ali je bilo uključeno u njegovo pita­nje: zbog čega trebamo oprostiti drugima? Zbog toga, što drugi zaslužuje oproštenje? Ili zato jer ćemo tako biti u stanju pokazati svoju krepost, ple­menitu dušu? Oba obrazloženja čine nam se nedovoljnima.

Zašto trebamo oprostiti, na to nam odgovor daje Isusova prispodoba. Drugima trebamo oprostiti zbog toga što i mi sami živimo od oproštenja. Božje oproštenje uvijek je besplatan dar koji se ne može zaslužiti. Sve što smo besplatno dobili od Boga nije samo naše, nego je to nama dan dar da bismo iz njega dali i drugima. Petar je konačno shvatio da logika oprošte­nja nije naša velikodušnost, već je to Božja ljubav prema nama.

Župni listić br. 35 - 23. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SNAGA MOLITVE

Evanđelje:  Mt 18,15-20

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.

Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 33,7-9; Rim 13,8-10;)


Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige proroka Ezekijela u kojem prorok prima na znanje da njegovo poslanje upućeno prema drugima, za koje je on odgovoran. Tu je poruka i za nas: odgovorni smo jedni za druge.

Drugo čitanje je iz Pisma sv. Pavla Rimljanima gdje apostol sažima zapovijedi i zaključuje da je srž svih zapovijedi ljubav. Ima u ovom čitanju jedna lijepa misao, a ta je da ljubav ne čini bližnjemu zla. Ova jedna misao bi nam mogla dati mnogo materijala za današnje razmišljanje.

U evanđelju se isprepliću dvije teme: bratska opomena i zajednička molitva. Ove dvije teme govore o međuljudskim odnosima, a povezane su po tome što se ne može zajedno moliti s nekim s kojim nismo u dobrim odnosima. Ovo nam daje priliku da razmotrimo izbliza naše međuljudske odnose i našu molitvu.

Prvi dio evanđelja govori o bratskoj opomeni: »Ako ti brat sagriješi, pođi te ga opomeni nasamo.« Prva stvar koju možemo primijetiti jest kako je Isus moderan u svom jeziku: on je osjetljiv na dobar glas drugoga, ne želi da se drugi ponizi ili osramoti javno: »opomeni ga nasamo.«

Druga stvar koja privlači našu pozornost jest Isusov poticaj da kad smatramo da nas je netko uvrijedio, prvi korak mi moramo učiniti. Oče­kivali bismo da onaj drugi napravi prvi korak u smislu da zamoli oproštenje. Isus nije tako zamislio velikodušnost svojih učenika. Oproštenje se nikad ne smije iskoristiti kao dokaz vlastite moralne superiornosti, kao da smo mi nevini, a onaj drugi grešnik. Dobro je znati da se Isus nikad ne ponaša tako prema nama. Kad smo sagriješili, on ne očekuje od nas da se ispovijedamo pred javnošću, zadovoljava se privatnom ispovijedi pred svećenikom.

Drugi dio evanđelja govori o molitvi prošnje. Prva stvar koju ćemo velikom radošću otkriti jest da Isus ne stavlja nikakve granice molbama. Možemo  moliti štogod želimo. U novijim vremenima molitva prošnje nekako je postala sumnjiva, ima propovjednika koji smatraju da je to sebična stvar; ne treba uvijek moliti Boga da nam da ovo ili ono, treba ga hvaliti, a on će već znati što nam je potrebno. Isus to ne kaže, naprotiv, veli da možemo moliti štogod želimo. Odmah ćemo se sjetiti svih naših potreba: htjeli bismo zdravlje i mir, dobrobit i dug život. Ali dok ovako nabrajamo što bismo željeli dobiti od Boga, odjednom postajemo nesigurni.

Ako naime, dalje čitamo Isusove riječi, primijetit ćemo da je Isus ipak stavio mali uvjet za sve naše molitve, a to je da možemo sve dobiti ako smo složni u onome što molimo. I upravo tu počinju poteškoće: tko će složiti dvoje ljudi da mole za istu stvar? Seljak bi želio obilnu kišu, osoba na go­dišnjem odmoru puno sunca; prodavač želi mnogo bogatih kupaca, kupci žele mnogo jeftine robe; otac bi želio kćerkicu, a majka sina. Kad ovako razmišljamo, onda dolazimo do zaključka da je možda ipak bolje prepusti­ti Bogu da odluči što će nam dati jer on bolje poznaje potrebe sviju.

Isus, dakle, nije samo dobar, nego i realističan. Kad je riječ o slozi, Isus se dotakao osnove naše ljudskosti. Ima vrlo malo stvari u kojima se mi lju­di možemo složiti. Prihvatiti tuđe mišljenje još nije znak sloge. Psihologija nas uči da gdje dvoje ljudi živi zajedno nužno dolazi do podjele uloga, pa će jedan komandirati a drugi slušati. Uvjet istinske sloge jest sposobnost da više ljudi istu stvarnost opaža na isti način. Nažalost, to se rijetko ostva­ruje jer svatko smatra istinom svoju istinu.

Na kraju, ipak moramo reći da je evanđelje radosna vijest, a u ovom navještaju to znači da u našim ljudskim traganjima nikad nismo sami. U prvom dijelu saznajemo da Bog na nebesima pažljivo prati naš zemaljski život do te mjere da ono što mi svežemo ovdje na zemlji, i on će poštivati na nebu. U nastavku pak saznajemo da nebo nije mjesto, nego osoba, ne­beski Otac koji nas voli, koji pažljivo prati i naše najtajnije misli i želje kako bi mogao izliti na nas darove svoje ljubavi.

Župni listić br. 30 - 18. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ČUDESNO UMNAŽANJE KRUHA - VELIKODUŠNA DOBROTA BOGA

Evanđelje:  Mt 14,13-21

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:

Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.

I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 55,1-3; Rim 8,35.37-39


Prvo čitanje osamnaeste nedjelje kroz godinu donosi nam ohrabrujuće riječi proroka Izaije da postoji takva hrana i takvo piće koje se ne mogu dobiti za novac jer su besplatni dar dobroga Boga. Poruka je to i za nas u današnjem potrošačkom svijetu u kojem mnogi vjeruju da se sve može kupiti. Ljubav, vjera, prijateljstvo i sreća ne daju se za novac!

U drugom čitanju pridružujemo se svetom Pavlu koji ushićeno kliče da nikakva ovozemaljska nevolja ne može nas odvojiti od ljubavi Kristove.

Evanđeosko izvješće počinje opaskom da je Isusu bilo žao naroda. Najprije je ozdravio bolesne, zatim je na čudesan način nahranio gladno mnoštvo. Ne ulazimo u tumačenje naravi ovog čuda. Zapravo, bitno ov­dje i nije čudo, nego Isusov odnos prema ljudima, ali istovremeno i odnos ljudi prema Isusu. Možemo se zaustaviti jedan čas kod primjedbe apostola da bi bilo bolje otpustiti sav ovaj narod prije nego što glad postane nesno­sna. Čini se da su apostoli dobro poznavali psihologiju velikih skupina ljudi jer njihovo ponašanje nikad nije do kraja predvidljivo, osobito kad se radi o izgladnjelosti.

Promotrimo radije ovu misao: Isus je uvijek samo davao, nikad nije tražio ništa od ljudi zauzvrat. Da je Isus bio poznat po svojoj darežljivosti možemo zaključiti i iz razgovora između njega i Jude na posljednjoj večeri. Kad je Isus rekao Judi da čini brzo ono što treba učiniti, neki od apostola su mislili da mu je Isus rekao neka ide podijeliti milostinju siromašnima.

Isus je ovu spremnost i velikodušnost darivanja povjerio Crkvi i svakom vjerniku. Naviještanje evanđelja nije prozelitizam, tj. nije prisilno upijanje pristaša, nego je besplatno naviještanje radosne vijesti, tj. evangelizacija. Sam Isus je upozorio prve učenike da su sve besplatno dobili, prema tome moraju i besplatno dijeliti. Ovo nam govori što je zapravo bit kršćanstva.

U Isusu postaje vidljiv Otac nebeski. Na pitanje apostola Filipa da im pokaže Oca, Isus odgovara: tko vidi mene, vidi i Oca. Vjernik je onaj koji nasljeduje Isusa, a time postaje odsjaj Isusova života u vlastitom. Kad bi nas netko upitao da mu pokažemo Isusa, mi bismo trebali odgovoriti: onaj koji nas promatra u svagdanjem životu prepoznaje Isusa na djelu. Jedan od znakova koji pokazuju da u nama živi Isusova slika jest upravo velikodušnost.

Ovo nam evanđelje govori tko je naš Bog. On je darežljiv, velikodušan i brine se za svakoga čovjeka. Drugom pak zgodom Isus je govorio o velikodušnosti Oca nebeskoga koji hrani i ptice nebeske te daje jednako kišu dobrima i zlima. Ali se već starozavjetni psalmist u Psalmu 147 (7-9) divio Božjoj velikodušnosti: »Pjevajte Gospodinu pjesmu zahvalnu, svirajte na citari Bogu našem! Oblacima on prekriva nebesa i zemlji kišu sprema; daje da po bregovima raste trava i bilje na službu čovjeku. On stoci hranu daje i mladim gavranima kada grakću«. Možemo se sjetiti i Psalma 145 (15-16): »Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo«.

Kršćanina koji nastoji nasljedovati Isusa rese dvije osnovne kreposti: zahvalnost i velikodušnost. Sve je dar Božji: život i zdravlje, ukratko sve. Stoga smo zahvalni Bogu. Trebalo bi nam biti na pameti da smo sve besplatno primili, i to nas potiče da imamo otvorene oči i velikodušno srce za potrebe drugih. Osim materijalnih dobara mogu se darivati i duhovna dobra, a to konkretno znači slijedeće. Toliko puta smo po sakramentu po­mirenja doživjeli Božje milosrđe, stoga smo i mi dužni oprostiti svome bližnjemu. Milosrdni nas Samaritanac poučava da treba pomoći bratu u potrebi, konkretno, on je pružio pomoć, ali nije ostavio račun da mu se njegova usluga naplati.

O djelima milosrđa izvrsno nas poučava Katekizam Katoličke Crkve, (Br. 2447): »Djela milosrđa jesu djela ljubavi kojima pritječemo u pomoć bližnjemu u njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama. Poučavati, savjetovati, tješiti, bodriti, djela su duhovnog milosrđa, kao i praštati i str­pljivo podnositi. Djela tjelesnog milosrđa jesu poglavito nahraniti gladne, ugostiti beskućnike, odjenuti one koji trebaju odjeće, pohoditi bolesne i utamničene i pokopati mrtve. Među tim djelima, milostinja dana siroma­sima jedno je od glavnih svjedočanstava bratske ljubavi: ujedno je i vršenje pravde koje je Bogu milo«.

Župni listić br. 34 - 22. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVO POŠTENJE

Evanđelje:  Mt 16,21-27

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jer 20,7-9; Rim 12,1-2;


Prvo čitanje dvadeset druge nedjelje kroz godinu uzeto je iz knjige pro­roka Izaije, a sadrži potresnu ispovijest samog proroka o tome koliko mu je poniženja i patnje donijelo proročko poslanje. Ova poruka je aktu­alna i danas: naša vjera nije samo izvor radosti i utjehe, nego moramo biti spremni i na to da će nam se zbog naše vjere rugati i da će nas ponižavati.

Drugo čitanje je iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima; radi se samo o ne­koliko redaka, ali koji sadrže snažnu opomenu apostola da se ne poisto­vjetimo u našim mislima s ovim svijetom, nego neka mjera i kriterij naših misli i našeg ponašanja bude volja Božja.

U evanđelju čitamo kako je Isus prorekao svoju muku, ali Petar tu mo­gućnost nije htio prihvatiti. Ne možemo se ne sjetiti druge scene iz evanđelja prošle nedjelje, a radi se o Petrovoj ispovi­jesti vjere. Kad je Isus pitao svoje učenike za koga smatraju, Petar je dao najbolji dogovor prepoznavši Isusa Mesijom. Isus ga je tada pohvalio. Ako usporedimo taj upit Isusa sa školskim ispitom, mogli bismo reći da je Petar ispit položio s odličnom ocjenom. Ovdje, međutim, Petar je sramotno pro­pao na drugom ispitu kad nije shvatio ono što mu je Isus htio reći. Stoga ga je Isus nazvao ne samo »magarcem«, kako obično nastavnici nazivaju učenike koji nisu naučili lekciju, nego »sotonom«. Petrov slučaj nas podsjeća na razne stvari. Možemo misliti na to da Isusa možemo slijediti samo tako da prihvatimo onaj križ što nam ga život sprema iz dana u dan. Možemo misliti i na to da se Isusa može slijediti samo nepodijeljena srca, tj. ne možemo prihvatiti samo dio evanđelja, samo ono što nam se sviđa, a ne prihvatiti ono što nam se čini teško. Ima evanđelje i treću poruku koja nam može dati svjetla i ohrabrenja u našem duhovnom životu, a to je Isusovo poštenje.

Nitko ne može predbaciti Isusu da je bio nepošten prema svojim učenicima. Kadgod je pozvao nekoga da ga slijedi, on mu je jasno dao na znanje i posljedice takvog izbora. Možemo se sjetiti nekih od takvih poziva. Dok su prolazili putem netko mu je predložio da će ga slijediti kamogod pošao. Isus mu je odgovorio da to ima svoju cijenu: lisice imaju svoje jazbine, ptice svoja gnijezda, ali Sin čovječji nema kamo položiti glavu, a to čeka onda i njegova učenika. Ovo vrijedi za svakog kršćanina jer biti vjernik nije kao neka vrsta hobija. Isusovi zahtjevi da netko bude njegov učenik i danas su visoki. Stoga ne čine nikakvu uslugu Crkvi oni koji predlažu da bi ona morala ublažiti svoje moralne zahtjeve jer će ovako izgubiti mnogo dobronamjernih vjernika. Isus se ne bi složio s takvima jer je kakvoća važnija od broja.

Možemo se sjetiti i onog prizora kad se netko drugi ponudio da slijedi Isusa, ali je postavio kao uvjet da može najprije otići kući da se oprosti od svoje obitelji. Isus mu je odgovorio vrlo jasno jednom općepoznatom mudrošću: onaj koji hoće orati ravne brazde ne smije pogledavati unatrag, jer će izgubiti smjer. Ima ljudi koji su nekako uvijek zarobljeni u vlastitu prošlost, kako je tada bilo ljepše, skladnije, koliko je ljubavi vladalo u obi­teljima, itd. Nerijetko to je neutemeljena nostalgija za prošlošću, ali stvar­no nitko od nas ne bi se želio vratiti u prošla vremena. I kršćanstvo je vjera koja gleda naprijed, koja usmjeruje naš pogled na budućnost, u konačnici na vječnost.

Isus je bio pošten prema svima onima koji su mu se približavali. Ni­kome nije obećavao lagan život, nego katkad, gotovo s pretjeranim realiz­mom prikazivao teški životni put učenika. Na temelju ovih razmišljanja postavimo si na kraju pitanje: Što je zapravo poštenje?

Mi poštenje vrlo često svedemo na moralno ponašanje, ali poštenje je više od toga. Poštenje je kvaliteta duše i ugrađuje se u širi kontekst: poza­dinu, temelj poštenja su takve vrednote za koje se isplati živjeti, ako treba i umrijeti. Neki pedagozi vide »nepoštenje« suvremenog društva u tome, što ne prihvaća više nezaobilazne, nepobitne istine i vrijednosti i ništa više ne smatra svetim. Osnova poštenja je poštivanje svetosti života što nije naš izum, nego Božji dar. Ne može se ponašati pošteno drugačije, nego živjeti pošteno. Na ovo nam skreće pažnju Isusov primjer koji je bez rezerve prihvatio ono poslanje što mu je namijenio njegov Otac i izvršio ga je do kraja, sve do križa.

Poštenje je, dakle, mjera naše ljudskosti. Osnovna ideja vodilja poštenog života je ona preporuka koju je sveti Pavao stavio na srce svom mladom učeniku Timoteju da čuva blago koje mu je povjereno (usp. 1 Tim 6,20). To u svagdanjem životu znači sljedeće. Muž i žena su blago koji su povjereni jedno drugome. Svećeničko i redovničko zvanje je blago koje je povjereno osobi. Svet Pavao je to ovako primijenio na sebe: »Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4,6-7). Mi bismo to ova­ko preveli na jezik našeg razmatranja: »Pošteno sam živio«. Samo se tako isplati živjeti da na kraju života možemo izreći ovu divnu rečenicu: »Ple­menitu sam borbu izvojevao.«

Župni listić br. 29 - 17. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DUBINE LJUDSKOG SRCA POZNAJE SAMO BOG

Evanđelje:  Mt 13,44-52

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.

Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.

Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.

Jeste li sve ovo razumjeli? « Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«

Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Kr 3,5.7-12; Rim 8,28-30


Za prvo čitanje za sedamnaestu nedjelju kroz godinu uzeta je poznata scena iz Prve knjige o Kraljevima u kojemu kralj Salomon moli mu­drost od Boga. Čitamo: »Bijaše milo Jahvi što je Salomon to zamolio«. I mi imamo veliku potrebu za mudrošću da bismo se snašli u ovom svijetu koji se često čini pun pomutnje.

U drugom čitanju ponovo slušamo jednu od najljepših i najutješnijih poruka svetog Pavla: »Onima koji Boga ljube, sve se okreće na dobro«.

U evanđelju Isus s tri snažne prispodobe prikazuje Kraljevstvo Božje. Uspoređuje ga sa skrivenim blagom koje netko slučajno pronalazi, s vri­jednim biserom zbog kojeg čovjek prodaje svu imovinu samo da ga može kupiti, zatim s mrežom ubačenom u more koja bez razlike izvlači mnoštvo riba iz dubine mora.

Sve tri prispodobe možemo zamisliti i na razini svakodnevnog života. Mnogi sanjare o skrivenom blagu s kojim će se iznenada obogatiti. Ovaj san ima jednu modernu varijaciju: lutriju. Mnogi potroše velike iznose na loto, nadajući se da će jednog dana izvući glavni zgoditak i da će postati sretni za cijeli život. Nažalost, to se najčešće ne ostvaruje! Usporedba tr­govca koji pronalazi biserje je također poznata, jer znamo da sve ima svoju cijenu i potrebno je mnogo odricanja ako želimo kupiti nešto što nadilazi naše materijalne mogućnosti. Konačno, i slika mreže bačene u more je poznata, naročito ona okolnost da ribari ne mogu unaprijed izračunati kakva će im riba dospjeti u mrežu. Ali sve tri prispodobe imaju dublji, duhovni smisao i sve tri imaju zajednički nazivnik.

Usporedba o sakrivenom blagu poručuje da je Kraljevstvo Božje, doduše besplatan dar, ali pretpostavlja našu pametnu i marljivu suradnju.

Prispodoba o dragocjenom biseru dalje precizira ovu suradnju kada skreće našu pozornost na to da za njega ne samo nešto već sve trebamo prodati. Kraljevstvo Božje ne prihvaća kompromis. Ne može se biti samo napola kršćaninom. Ovaj mentalitet je danas na žalost prisutan među kršćanima u toj mjeri da možemo govoriti o »selektivnim kršćanima«, odnosno o takvim vjernicima, koji su spremni prihvatiti samo one vjerske istine koje njima odgovaraju.

Dublji smisao prispodobe o mreži leži u tome da svoj dragocjen teret povlači iz takvih dubina, u koje ljudsko oko ne može prodrijeti. Božji poziv, milost i oproštenje često puta se događaju u dubini duša, daleko od  neupućenih očiju. To nas upozorava i na to da budemo oprezni kada druge sudimo, jer mi vidimo samo vanjštinu, a dubine srca poznaje samo Bog.

Zajednički nazivnik ovih triju prispodoba je da niti do jednoga se ne može doći bez osobnog truda i žrtve: blago treba tražiti, za pravi biser tre­ba dati sve, mrežu treba baciti pa izvlačiti.

Isus, međutim, sa svojim prispodobama ni ovom prilikom nije namje­ravao navoditi samo moralne smjernice. I ovom prilikom je naviještao ra­dosnu vijest. Smatramo da možemo iščitati tri poruke iz ovih prispodoba.

Kao prvo, možemo s radošću zaključiti da kada mislimo na Kraljev­stvo Božje ne trebamo odmah misliti na vidljive stvari od svjetskog znača­ja. Kraljevstvo Božje ima i jednu takvu dimenziju koja je nevidljiva »nepozvanim« očima.

Kao drugo, možemo s radošću misliti na to da je naša vjera jedno ogro­mno blago zbog kojega smo Bogu zahvalni.

Kao treće, možemo s radošću misliti na to da postoji mnogo više duša vjernih Bogu od onih koje vidimo u javnom životu.

Župni listić br. 33 - 21. nedjelja kroz godinu - godina A

Korisnička ocjena: 4 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

PUNOLJETNA VJERA

Evanđelje:  Mt 16,13-20

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 22,19-23; Rim 11,33-36;


U prvom čitanju na dvadeset prvu nedjelju kroz godinu čujemo viđe­nje proroka Izaije o dolazećem Mesiji čije će prijestolje biti čvrsto i slavno. Dobro je znati da je Isusov ugled i danas čvrst i slavan, nemamo se čega stidjeti ni zbog Crkve ni zbog naše kršćanske vjere.

U drugom čitanju sveti Pavao kliče zbog Božje nedokučive mudrosti. Dobro je znati da Bog i danas mudro vodi svoju Crkvu, svijet, i svakog pojedinog vjernika.

U evanđelju čitamo o Petrovoj ispovijesti. Isus je upitao svoje učenike za koga ga ljudi drže? Jedan je odgovorio jedno, drugi drugo, ali je samo Petrov odgovor odgovarao Isusovim očekivanjima. Kada slušamo ovo evanđeosko izvješće i nehotice nam padaju na pamet naši školski ispiti. Nastavnik je postavio pitanje, a mi smo se trudili dati što bolji odgovor iz kojeg će biti očigledno da smo gradivo ne samo naučili, već i razumjeli. Apostoli ovog puta doista polažu ispit. Trebaju pokazati ne samo koliko poznaju Isusa, već moraju dokazati i koliko su dobro shvatili njegov nauk. Da bismo bolje shvatili značaj ovog ispita, bit će korisno navesti jedan dru­gi susret sa Isusom, na početku njihova poznanstva.

Isusovi prvi učenici priključili su mu se onda kada je sveti Ivan Kr­stitelj posvjedočio o Isusu kao o Jaganjcu Božjem. Sveti Ivan evanđelist izvješćuje o ovom prizoru (Iv 1,35-38). Kada se Isus okrenuo i vidio da ga slijede, upitao ih je »Što hoćete?« To je važno pitanje, jer su to prve Isusove riječi koje je sveti Ivan evanđelist zapisao. Na prvi pogled, može se učiniti jednostavnim, beznačajnim pitanjem, ali u stvari pogađa srž stvari: proziva prve učenike da posvijeste one motive zbog kojih slijede Isusa.

Isus je s ohrabrujućim riječima udovoljio njihovoj molbi i pozvao ih je da pođu s njim i sami pogledaju gdje stanuje. Isus im dakle, nije postavio teoretski zadatak, već ih je odmah pozvao na praktičnu vježbu. Kod ove točke možemo se vratiti na pitanje postavljeno u evanđelju. Ovom prilikom Isus ne pita što učenici traže, već za koga ga drže? 

To je put duhovnog razvoja svakog učenika: ishodišna točka je pitanje »Što želiš?«, a cilj je pitanje »Koga tražiš?« Sa stanovišta našeg duhovnog života i mi moramo proći taj put. Ishodišna točka je pitanje zašto smo kršćani? Odgovor može biti: »jer su nas tako odgojili, jer živimo u kršćanskom društvu, jer nam se sviđa  Isusovo učenje, itd.« Sve se to može pokazati dovoljnim jedno vrijeme, ali ovi motivi nisu dovoljni do konačne ustrajnosti. U životu svakog čovjeka, naime, nadođe takav trenutak, kada samo osobna veza s Isusom je u stanju prevesti nas preko krize.

Nije svaki apostol ispit položio s odličnim. Na Isusovo pitanje pokušali su odgovoriti tako da su mu rekli što o njemu misle drugi. Isus se nije zadovoljio takvim odgovorom, već ih je ponovo upitao, ovom prilikom u takvom obliku da nisu mogli izbjeći izravan, osobni odgovor: »A vi što kažete, tko sam ja?« Petar se javio, i u ime ostalih i na postavljeno pitanje dao odgovor, koji se i Isusu dopao: »Ti si Krist, Sin Boga živoga«. Petar je dakle položio ispit s odličnim. Ako bi nam Isus danas postavio isto pitanje, što bismo mu mi odgovorili?

Župni listić br. 28 - 16. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

VELIKA LEKCIJA MALOG GORUŠIČINOG ZRNA

Evanđelje:  Mt 13,24-43

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 12,13.16-19; Rim 8,26-27;


Za prvo čitanje za šesnaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige mudrosti. Saznajemo da je Bog gospodar svega i pravedan sudac. Dobro je povremeno se podsjetiti da Bog nikada nije nepravedan prema nama.

U drugom čitanju sveti Pavao nas uvjerava da u našoj slabosti sam Duh Sveti hita da nam pomogne.

U evanđelju po svetom Mateju čitamo da Isus Božje kraljevstvo prika­zuje s tri slike: s prispodobom o kukolju, zrnom od gorušice i prispodo­bom kvasca. Sve tri usporedbe zrače pozitivnu poruku.

Primjer pšenice i kukolja govori nam o Božjoj strpljivosti. Katkad se možda i mi osjećamo kukoljem u Božjem kraljevstvu. Ovaj osjećaj može­mo imati onda kada spoznamo svoju grješnost, nesavršenost i ograniče­nost. Tada je dobro znati da se Bog ne žuri sa svojim sudom, on zna čekati ako treba i do časa naše smrti.

Primjer zrna od gorušice također nam tumači radosnu vijest ako mi­slimo na kršćanstvo, ali posebice na ulogu Crkve u svijetu. Katkad nas možda uhvati malodušnost kada vidimo koliko se uzaludnim čini dvije tisuće godina nastojanja Crkve da ovaj svijet učini boljim, plemenitijim i humanijim. Ni sv. Ivan Pavao II. nije uspio spriječiti rat u Iraku, iako je dobro poznata činjenica da je cijeli svoj moralni autoritet upotrijebio u tu svrhu. Majci Tereziji nije uspjelo ukinuti bijedu koja vlada u svijetu, iako je proputovala cijeli svijet i bila je pripravna susresti se s gospodarima svijeta samo da bi probudila njihovu savjest.

Prispodoba o gorušičinom zrnu štiti nas nadalje od preuranjenih zaključaka. I danas postoje mnogi koji na prvi pogled žive udaljeno od evanđelja, ali na kraju svog života ipak svoj duševni mir pronalaze u sakramentima Crkve. Tko im je pomogao u povratku k vjeri? Naravno, milost Božja.

Karakteristika djelovanja kvasca je da iznutra djeluje, i to nezaustavljivo. Dobro je znati da u Božjem kraljevstvu djeluju i unutarnje sile koje ne ovise o nama. Kada govorimo o Božjem kraljevstvu onda možemo misliti na djelovanje Božje milosti u pojedinim dušama, ali možemo misliti i na Crkvu koju također prožimaju Božje sile. Za ovu silu jedan od odličnih primjera su kontemplativni redovnici. Mogli bismo reći da svijet živi iz vjere i ljubavi onih koji nepokolebljivo vjeruju i žive evanđelje. Prije nekoliko godina na Kanskom filmskom festivalu žiri je nagradu dodijelio filmu »Terezija«. Film je priredio jedan redatelj koji nije vjernik, a prikazuje život u Karmelu svete Male Terezije i njezinih susestara gdje jedva da se nešto događa. Ali kako promiču slike tako se u gledatelju uvrježuje misao da zapravo ovdje, u ovom naizgled malom i uskom kontemplativnom svijetu odlučuje se o sudbini svijeta.

Sličnu poruku posreduje jedan noviji film, »Velika Tišina« koji prika­zuje neobičan svijet kartuzijanaca. Čovjek najprije s nerazumijevanjem stoji pred ovim svijetom koji je utonuo u šutnju, ali kako promiču slike tako se u gledatelju rasvjetljuje nešto od tajne kvasca i zrna gorušice. Ali nisu samo kontemplativni redovnici kvasac i zrno gorušice u Crkvi, već i svaki pojedini vjernik koji s vjerom u Krista i s ljubavlju prema Bogu djeluje tako da ovaj svijet postane malo humaniji dom. Svijet i Crkvu ne pokreću samo, ili ne prvenstveno, velike i vidljive inicijative, već vrlo često na prvi pogled skromne, pred očima javnosti nevidljive, duhovne sile. To je velika lekcija kvasa i malog gorušičnog zrna.

Gornje veličanstvene i utješne misli, međutim, uključuju i jedno upo­zorenje. Ne smijemo jednostrano misliti da smo mi kršćani dobra pšenica, a kukolj su nevjernici ili neprijatelji Crkve. Ako pažljivo čitamo Isusove riječi tada odjednom postajemo svjesni da se primjer kukolja ne odnosi na one izvana, već na one unutar Božjeg kraljevstva: »Sin Čovječji će poslati svoje anđele da u svom kraljevstvu pokupe svaku sablazan i svako be­zakonje.« Mi sami moramo u svom životu razdvojiti pšenicu od kukolja. Kukolj je prijezir drugih, kukolj je bezdušnost, kukolj je sebičnost. Mi sami moramo rasti u dobroti, u velikodušnosti, u nesebičnosti i tada ćemo po­stati kvascem, koji će prožeti svijet i učiniti ga nešto boljim.

Župni listić br. 32 - 20. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OD BOŽJE LJUBAVI SVAKOM DOSTAJE

Evanđelje:  Mt 15,21-28

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 56,1.6-7; Rim 11,13-15. 29-32


Za prvo čitanje na dvadesetu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige proroka Izaije u kojemu prorok objavljuje da Bog ljubi i stran­ce koji se priključuju narodu. Božja ljubav se i danas prostire na sve rase i narode.

U drugom čitanju sveti Pavao izlaže da se Bog nikada ne kaje zbog svojih darova: ako je već pozvao i pogane na spasenje, onda ostaje vjeran svom obećanju. I naša ustrajnost u vjeri hrani se iz Božje vjernosti.

U Evanđelju sveti Matej govori o pustolovnom susretu žene Kananejke s Isusom. U odnosu na prvo čitanje ovo evanđeosko izvješće nas ražalošćuje. Teš­ko je razumjeti da su apostoli nastojali potjerati ženu koja je Isusa tražila. Štoviše, Isusa su zamolili da potjera ženu jer viče i osramotit će ih: što će reći pravovjerni Židovi da Učitelj razgovara s pogankom? Kada su učenici vidjeli da Isus ne tjera ženu, promijenili su taktiku: sada su oni molili Isusa da posluša molbu žene. Samo što posredovanje učenika zapravo nije proizašlo iz razumijevanja ženinog problema, već je više imao za cilj da se što prije oslobode ove nezgodne i nametljive žene.

Od ove napasti nikada nisu bili sasvim slobodni oni koji su se u tije­ku povijesti nazivali Isusovim učenicima. Uvijek je bilo i danas postoje pretjerano revni vjernici koji bi Crkvu najradije suzili na malenu elitnu skupinu izabranih, očistivši ju od svakovrsnog »otpada«. Samo što Isus nije tako zamislio svoju Crkvu. Bog je svoju radosnu vijest koja govori o njegovoj sveopćoj ljubavi namijenio svim ljudima, prihvaćajući rizik da će njegovu poruku neki eventualno krivo shvatiti ili uopće neće shvatiti. To ga međutim nije uznemirivalo. Odlučno je tvrdio, neće odbiti nekoga tko ga bude tražio.

Prva teološka poruka ovog evanđelja je da je Božja ljubav sveopća. Isus je s ovim spektakularnim činom, kao i kroz riječi poganke, poučio svoje učenike i ljubomorne Židove: Bog je Bog svakog čovjeka, ne samo izabranog naroda, i ne samo dobrih, nego svih i svakoga. Korisno je razmislili o toj poruci jer je ona i danas aktualna. Svakog vjernika ponekad napastuje misao da bi bilo dobro napraviti malo reda u Crkvi, odstraniti primitivne bivše komuniste, čijih se protucrkvenih djela još sjećamo.

Ima ova evanđeoska scena još jednu lijepu poruku. Zaustavimo se na trenutak kod Kananejke i promotrimo njeno držanje. Zašto je zapravo uslišana, unatoč žestokom protivljenju apostola? Je li zbog toga što su se na kraju ipak oni za nju založili kod Isusa samo da je se oslobode? Isus nije čak ni reagirao na njihov prijedlog. Onda zbog čega? Žena je bila uslišana jer je vjerovala u Božju sveopću ljubav. Ona je znala da nema nikakva pra­va da bi joj Isus uslišao molbu, nikakvu vrlinu ne može navesti u cilju da njena molba bude uslišana kod Boga. Vjera žene je bila odlučujuća jer se usredotočila na Božju dobrotu. Žena je ovu preobilnu dobrotu vidjela kao bogato postavljen stol, s kojega su mrvice padale na sve strane.

Zaustavimo se na tren kod usporedbe sa psićem. Bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da je Isus ženu nazvao »psićem«. Prema tumačima Svetog pisma Isus je ovdje upotrijebio jednu omiljenu poslovicu koju je žena toč­no tako i shvatila, a ne kao uvredu, što proizlazi iz njezinog brzog i du­hovitog odgovora da i psićima dostaje sa stola gospodara. Znala je da od Božje ljubavi svakome dostaje.

Možemo se nadalje zamisliti o ženinoj ustrajnosti, ali i o spretnosti. Ustrajnost se očitovala u tome što se nije dala otjerati, a spretnost u tome, što unatoč tome što joj je dvanaest stasitih muškaraca branilo put koji vodi k Isusu, ona se uspješno probila kroz kordon apostola! Kršćanin nije po­srnuli u svijetu, već je u stanju upotrijebiti sve svoje ljudske sposobnosti kako bi Isusovu stvar zastupao i ostvario na svakoj razini društva

Župni listić br. 27 - 15. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽANSKI SIJAČ I DANAS NEPOKOLEBLJIVO SIJE SJEME

Evanđelje:  Mt 13,1-23

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«


Ostala čitanja: Iz 55,10-11; Rim 8,18-23


U prvom čitanju na petnaestu nedjelju kroz godinu prorok Izaija na primjeru sijača dokazuje djelotvornost Božje riječi koja se Bogu ne vraća bez ploda. Dobro je znati da Božja riječ i danas donosi obilan plod u ljudskim srcima.

U drugom čitanju sveti Pavao svjedoči o sigurnosti kršćanske nade. I danas nas tješi i hrabri uvjerenje svetog Pavla da »patnje ovog života me­đutim, po mom mišljenju, nisu mjerljive sa dolazećom slavom koja će se očitovati na nama«.

U evanđelju, sveti Matej nam prikazuje Isusovu dobro poznatu prispo­dobu o sijaču. Više je revnih propovjednika pronašlo zahva­lan materijal u ovoj prispodobi da bi tvrdim riječima žigosali ovaj svijet, nevjernike i grješnike, koji nisu otvorena srca prihvatili Božju riječ. Doista, i to se može, povremeno i treba reći, a optužba se ne odnosi samo na ne­vjernike, već na sve nas. Žalosna poruka ovog evanđeoskog odlomka jest da mnogo milosti zbog našeg nemara, pada na neplodno tlo.

Ali prispodoba o sijaču, isto kao i ostale evanđeoske riječi, prije svega jesu radosna vijest koja daje utjehu, ohrabrenje i svjetlo. U ovom evanđeo­skom odlomku čujemo i o sreći: »Vaše oči su sretne jer vide, i uši su vam isto jer čuju...« Božje kraljevstvo se ostvaruje ovdje i sada, sjeme ovdje i sada, na očigled izrasta u biljku.

I danas postoji dobra zemlja, plodno tlo oko nas i u nama. Usudimo se primiti radosnu vijest da nas Bog ljubi, ohrabrenje da je povijest u Božjim rukama i od njega nitko to ne može oduzeti; usudimo se izreći da snaga Duha Svetoga i danas pokreće srca tisuća ljudi na pokajanje, da božanski sijač  i danas nepokolebljivo sije sjemenje. Ako smo to razumjeli, onda nam postaje jasno i to da i mi trebamo postati sijači, to jest trebamo oko sebe sijati dobrotu, ljubav, opraštanje, svjetlo i ohrabrenje koje smo sami iskusili u svojoj vjeri, u sakramentalnom životu, u Božjim darovima.

Svijet je i danas prepun čudesa, samo što se Božja prisutnost ne može dokazati statističkim iskazima, znanstvenim eksperimentima, laboratorij­skim eksperimentima. Već su apostoli začuđeno pitali Isusa: »Zašto im govoriš u prispodobama?« Tajne Kraljevstva nebeskog ne mogu se nasli­kati, već samo srcem prihvatiti. Onaj koji želi samo vidjeti tajne ili čuti o njima iz puke znatiželje, taj se prilično brzo razočara. Tajnu treba prihvatiti srcem. Tko prihvati Isusa taj će razumjeti i njegov nauk i u svom će životu iskusiti njegovu prisutnost i snagu.

Još jedna misao može nam pružiti snagu u ovom umornom, okorje­lom svijetu: Sijač koji je u ovoj prispodobi sam Isus, nepokolebljivo obilazi svijet, odnosno ljudske duše i baca sjeme, unatoč tomu što unaprijed zna da neće svako sjeme naći plodno tlo. Dobro je znati da se Bog nije umorio ljubiti svijet, ljubiti čovjeka, ljubiti nas. Bog je jednom zauvijek rekao da svijetu — i nije porekao svoju riječ.

Vrativši se na prispodobu o sijaču, promislimo da Isus spominje tri uvjeta za prihvaćanje njegove riječi: »Naposljetku, pao je na plodno tlo onaj koji je saslušao, prihvatio nauk i donio dobar urod, jedan stostruki, drugi šezdesetostruki, treći tridesetostruki«.

Saslušati Riječ znači da ćemo posvetiti vremena našoj vjeri, da njegu­jemo svoju vjeru, da čitamo i proučavamo Sveto pismo u smislu kako to saznajemo o Blaženoj Djevici Mariji u evanđelju: razmišljala je o značenju anđeoskog pozdrava, vagala je smisao riječi, razmišljala je o riječi Božjoj. Mogli bismo reći i na ovaj način: Riječ će naići na plodno tlo onda kada u u nama probudi zanimanje za vjeru.

Prihvatiti  Riječ znači da s povjerenjem i ljubavlju osluškujemo Božji poziv. Svaki pojedini odlomak Svetog pisma upućen je nama, Riječ nas oslovljava: Božja riječ nekada uzrokuje strah u nama, jer nas zove u nepoznato, nekada nas ražalosti jer nam uzburka savjest; ali najčešće nas hrabri i potiče. Možda možemo reći i na sljedeći način: Riječ će naići na plodno tlo onda ako u nama probudi ljubav prema vjeri.

Konačno donijeti ploda znači da se povjerimo Božjoj ljubavi i s povjerenjem krećemo u nepoznatu budućnost, znajući da na svakoj »svadbi u Kani«, to jest u našoj radosti i na svakoj Kalvariji, to jest u našoj patnji, Isus  nas očekuje. Tko je ovo razumio na njega se odnose riječi ovog evanđeoskog odlomka: »Vaše su oči sretne, jer vide, i vaše su uši sretne, jer čuju «

Župni listić br. 31 - 19. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ŽIVIMO U BOŽJEM SVIJETU

Evanđelje:  Mt 14,22-33

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Kr 19,9.11-13; Rim 9,1-5;


Prvo čitanje devetnaeste nedjelje kroz godinu uzeto je iz Prve Knjige kraljeva u kojem čitamo kako se susreo prorok Ilija s Bogom, koji se nije objavio u zemljotresu ili u oluji, nego u tihom lahoru. Bog je na sličan tihi način prisutan i u današnjem svijetu pa ga prepoznaju samo oni koji su sposobni stvoriti tišinu u svojoj duši.

U drugom čitanju imamo strastvenu molitvu svetog Pavla za obraće­nje židovskog naroda. Ova je tema postala aktualna u našim danima, kad neki predbacuju Papi Benediktu XVI. da je ostavio u liturgiji Velikog Pet­ka molitvu za obraćenje Židova. Treba, međutim, precizirati da molitva ne govori o »obraćenju«, nego o tome da izabrani narod Starog zavjeta postigne puninu otkupljenja.

Evanđelje je odsjek iz pera svetog Mateja koji pripovijeda kako se Isus hodajući po vodi približio na neočekivani način svojim apostolima koji su se nalazili u teškoći, a pomislili da se radi o duhu. Dobro je znati da se Isus približava i k nama kad se nalazimo u kojoj tjeskobi, možda ne uvijek na takav način kako bismo to mi željeli, ali zasigurno uvijek tako da nas ohrabruje.

Petru, međutim, to nije bilo dovoljno. I on je htio krenuti, samo što je napravio krivi korak. Gdje je zapravo pogriješio Petar pa potonuo? Po­griješio je u tome što nije imao povjerenje u Isusa. Više se bojao velikih valova, nego se pouzdavao u Isusove riječi ohrabrenja,. Ali se ni tada nije utopio jer je Isus uhvatio ispruženu mu ruku i pomogao mu da ponovo izroni na površinu. Dobro je znati da Isus i nas uvijek nanovo hvata za ruke i pomaže nam da isplivamo na površinu.

Ostali učenici nisu se ni pomakli i na prvi pogled kao da su se ponašali razboritije nego Petar: nisu se htjeli izložiti nikakvom riziku. Petrovo nam se ponašanje ipak nekako više sviđa nego ponašanje ostalih učenika. Petar je prije prepoznao Isusa u liku koji je koračao nad površinom vode, nego ostali koji su se usudili priznati da je Isus Sin Božji tek kad je već Petar prije njih izrekao molitvu povjerenja: »Gospodine, spasi me!«

Što nam poručuje ovaj evanđeoski događaj? Prije svega nam poručuje da je Isus gospodar prirodnih sila. Dobro je znati da u svijetu ne vladaju neprijateljske sile, nego je gospodar svijeta Bog. To vrijedi i za naš život. Za vjernika ne postoji slijepa ili glupa sudbina ili slučaj, nego svugdje i u svakoj situaciji vrši se Božja volja koja je uvijek na dobro čovjeku.

Drugo, ovaj evanđeoski događaj nam poručuje da mi ipak živimo u ovom svijetu pa se i mi moramo suočiti s neprijateljskim silama.

Ima ovaj evanđeoski prizor i treću poruku. Isus se predstavlja svojim učenicima kao gospodar prirodnih elemenata, gospodar sile prirode. Zau­stavimo se jedan čas pred ovom tvrdnjom jer se radi o zaboravljenoj istini. Gospodar svijeta je Bog, a ne čovjek. Mi stanujemo u njegovom svijetu. Dragi smo gosti, ali samo gosti, a ne domaćini. To znači da smo odgovorni Bogu za svijet što nam ga je povjerio na korištenje i na čuvanje. Odgovorni smo za talente koje nam je dao, odgovorni smo za sva materijalna i duhov­na dobra koja su nam povjerena.

Osjećaj odgovornosti danas je nekako otišao u pozadinu. Stoga će biti korisno promisliti da brak i obitelj nije samo ugoda i sreća, nego i odgo­vornost; odgovornost bračnih drugova jedno za drugo i zajednička odgovornost za djecu. Zato se brak ne može »razriješiti« samo zbog toga što se netko ne osjeća sretnim. Isto vrijedi za svećeničko i redovničko zvanje: ono je preuzeta odgovornost za druge.

Katekizam Katoličke Crkve na više mjesta upozorava na našu odgo­vornost za stvoreni svijet. Ovako piše u Broju 373: U Božjem naumu muž i žena pozvani su da kao Božji »upravitelji« »podlože« zemlju. To vrhovništvo ne smije biti svojevoljno i rušilačko gospodstvo. Na sliku Stvoritelja »koji ljubi sva bića« (Mudr 11,24), muškarac i žena pozvani su da sudjeluju u božanskoj Providnosti prema ostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet što im ga je Bog povjerio.

Kad je riječ o odgovornosti, onda to ne smijemo shvatiti samo kao te­ret, nego prije svega kao privilegiju. Evanđelja uvijek naviještaju radosnu vijest. Ako želimo odgovornost izraziti kao radosnu vijest, onda bismo ovako mogli reći: jedino je čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Boga sposoban preuzeti odgovornost za stvorenja Božja. Stoga osjećaj odgovornosti je snažan znak kršćanske zrelosti.

Župni listić br. 26 - 14. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TEŽINA ISUSOVOG JARMA

Evanđelje:  Mt 11,25-30

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme reče Isus:

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Zah 9,9-10; Rim 8, 9.11-13;


U prvom čitanju na četrnaestu nedjelju kroz godinu, prorok Zaharija prikazuje dolazećeg spasitelja kao kralja mira. U njemu prepozna­jmo Isusa blagog srca kojemu se i danas s pouzdanjem molimo za mir u svijetu.

U drugom čitanju sveti Pavao hrabri vjernike u Rimu da upoznaju kako u njima boravi Duh Božji. I nas isti ovaj Duh potiče i hrabri na teškim životnim putovima.

U evanđelju sveti Matej evanđelist nam prenosi Isusove ohrabrujuće riječi: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni — i ja ću vas okrije­piti«. Naravno, ovaj Isusov poziv neposredno je bio upućen onima koji su se oko njega tiskali. Od čega su ovi ljudi bili umorni? To možemo saznati na taj način da se sjetimo pojedinih Isusovih prispodoba. O radnicima iz vinograda saznajemo da su mnogi nezaposleno stajali još i u kasno posli­jepodnevnim satima jer im nitko nije dao posla. Bili su tamo dakle, među Isusovim slušateljima i umorni nezaposleni. Iz prispodobe o sijaču sazna­jemo s kolikim je trudom obavljao svoj posao i koliko je mali urod bio. Bili su tamo među Isusovim slušateljima i umorni zemljoradnici koji su teškim radom mogli uzdržavati svoje obitelji. Ali tamo su bili i umorni bolesnici i prosjaci koje su čak tjerali s Isusova puta: sjetimo se samo jerihonskog slijepca kojega su na svaki način htjeli ušutkati. Ali ne mislimo samo na siromahe i bolesnike: tamo je bio vjerojatno i Nikodem koji se umorio zbog teških zakona svoje vjere. Doista, svatko se zbog nečega nekad u životu umori i ima potrebu za Isusom.

Od čega se umaramo mi, današnji ljudi? Mogli bismo naznačiti tri velika područja umora.

Umaramo se zbog ubrzanog tempa života: mogli bismo reći da se umaramo  od svijeta u kojemu živimo.

Umaramo  se vidjevši brojne nepravde: mogli bismo reći da se umaramo od ljudi, od zakona, od institucija...

Umaramo se zbog svojih moralnih nesavršenosti: mogli bismo reći da se umaramo od sebe samih, od toga tko smo i što smo.

Tada dospijeva do nas Isusov tihi, ohrabrujući poziv da pođemo k njemu, on će nam osvježiti dušu.

Lijek protiv životnog tempa je tiha molitva: neka ne prođe dan da se ne zaustavimo barem na nekoliko minuta, posebice uvečer prije spavanja, da bismo svoje srce uzdigli Bogu, da mu zahvalimo na brojnim darovima.

Lijek protiv ljudske primitivnosti i sebičnosti je čovjekoljublje naše vjere; neka ne prođe dan da nismo nekome učinili kakvo dobro.

Lijek protiv razočarenja u same sebe je primanje sakramenata, prije svega sveta ispovijed, putem koje uvijek nanovo primamo jamstvo da Bog prihvaća i ljubi; neka ne prođe dulje vrijeme, a da ne položimo teret naših manjkavosti pred Isusovo milosrdno srce, da ne bismo morali teret tegliti na inače neravnom putu života.

Druga rečenica koja prenosi radosnu vijest ovog evanđeoskog odlomka glasi: »Moj jaram je sladak, a moje breme lako.« Zar to nije proturječje? Može li teret biti lagan? Obično mislimo obrnuto: ako nekoga opteretimo, onda za njega kažemo da vuče jaram. Može li jaram biti sladak? Nitko ne uzima jaram dobrovoljno, njega nam uvijek netko drugi prisilno postavlja. Što je zapravo Isus htio reći ovom slikom? Tadašnjim njegovim slušateljima ova slika je mnogo govorila.

Židovima vjera nije bila samo radost, već i teret zbog bezbrojnih propisa, pravila, običaja i zabrana. Isus je jednom prilikom tvrdim riječi osudio farizeje koji putem svojih pravila postavljaju nepodnošljiv teret na druge koje istovremeno oni sami nisu voljni nositi. U tom smislu slušatelji su iz Isusovih prispodoba mogli iščitati da njegova vjera nije teret, već sloboda, nije jaram već ljubav. Ovaj odgovor može i nama razjasniti što je bit prave religije. Ali nekako osjećamo da nas ovo objašnjenje ne može zadovoljiti bez ostatka, jer je Isus drugom prilikom tvrdio i da tko želi postati njegovim učenikom taj svaki dan iznova treba uzeti na sebe svoj križ, a križ može biti jednako težak kao jaram.

U Palestini volovski jaram tesali su iz drva. Gazda je odveo vola do tesara koji je uzeo mjeru s volovskog vrata te je započeo s izradom jarma. Kada je jaram pripremio, vlasnik je ponovno odveo vola da isprobaju je li jaram izrađen po mjeri, ne stišće li volu vrat? Jaram su dakle izradili prema mjeri kao krojač odijelo.

Postoji legenda po kojoj je Isus bio u cijeloj Palestini najbolji izrađivač jarmova, a obrtnici su već i onda izvjesili simbol svoje firme. Iznad vrata Isusove radionice dakle visjela je slika jednog jarma s natpisom: »Ovdje se izrađuju najudobniji jarmovi«. Najvjerojatnije je sve to samo legenda, ali koja ipak izražava duboku istinu koju bismo mogli ovako formulirati: Onaj teret što ga Isus stavlja na ramena svojih sljedbenika točno je primje­reni jaram prema osobi, koji, ako i nije lagan, nije teži od onoga koji smo u stanju nositi. Ni jedan križ nije teži od onoga koliko nam ramena mogu nositi.