Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 47. - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRI VELIKE TEME DOŠAŠĆA

Evanđelje:  Mk 13,33-37

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 63,16b-17.19b;64,3-7; 1 Kor 1,3-9;


S prvom nedjeljom Došašća, Crkva započinje novu liturgijsku godinu. Kao svaki liturgijski period i Došašće je više od samog sjećanja na je­dan prošli događaj. Sjećati se u liturgiji znači obnoviti, osvježiti, ponovo proživjeti jedan događaj. Svako liturgijsko sjećanje obnavlja jedan susret između Boga i čovjeka, i bit ovog susreta postaje ponovno stvarnost, izlije­vanje Božje milosti. Ako, dakle, putem Došašća očekujemo dolazak našeg Gospodina, onda to nije samo sjećanje na to da se prije dvije tisuće godina dogodio dolazak Isusa Krista, već stvarnost, stvarno iščekivanje Boga. Isus Krist i danas se utjelovljuje u životima sviju nas koji ga očekujemo.

Slavljenje Došašća znači želju za Božjim dolaskom i potrebu za obraće­njem. U ovom razdoblju ponovo doživljavamo da Bog ulazi u našu tamu. Saznanje da se ovaj ulazak povijesno već dogodio, ispunjava nas radošću jer na našu molitvu: »Dođi Gospodine!«, čujemo odmah i odgovor: »Gos­podin je već došao!«

Cijela duhovnost Došašća dijeli se na tri misli, na tri raspoloženja: želja, molitva, radost. Ova tri adventska raspoloženja imaju svoje predstavnike u trima velikim likovima s kojima se u ovim čitanjima najčešće susrećemo. To su prorok Izaija, sv. Ivan Krstitelj i Blažena Djevica Marija. Oni su predstavnici triju doba, nositelji triju duhovnosti.

1. Prorok Izaija je »čovjek žudnje«. Izaija je živio u takvom povijesnom tre­nutku Izraela kada je i inače razjedinjen narod postao igračka raznih intri­ga. Zlatno doba Izraela bilo je na zalasku, što je narod doživio kao da ih je njihov Bog napustio. Prorok Izaija je nastojao svojim sunarodnjacima dati vjeru i nadu. »Budite hrabri, ne bojte se, tu je vaš Bog!« — doviknuo im je. Ovaj uzvik nije bila samo pjesnička figura ili govornička fraza, već duboko proživljeno osobno iskustvo. Izaija je nepokolebljivo vjerovao da će Bog ispuniti svoje obećanje i da će doista poslati obećanog Osloboditelja. Prorokovo se srce od ove misli potreslo i iz duše mu je izbila najljepša molitva Došašća: »Rosite nebeske visine, i dajte nam Otkupitelja!« Prorok Izaija danas govori i danas hrabri, a njegovog hrabrenja i nama je  potrebno. Nije, naime, uvijek lako prepoznati Boga koji je među nama prisutan. I mi nepokolebljivo vjerujemo da je on ovdje i ova vjera nas ispunjava novim oduševljenjem.

2. Sveti Ivan Krstitelj je »čovjek pustinje«. Pustinja je biblijski pojam. Židovski narod je Božju prisutnost na najneposredniji način doživio u pustinji Ovo iskustvo utjecalo je na cijelo njihovo vjersko opredjeljenje. Proroci su se često povlačili u pustinju da tamo poslušaju riječ koju im je Bog uputio. Sveti Ivan Krstitelj također se u pustinji pripremao za svoje poslanje. Pu­stinja u Bibliji znači duhovnu osamljenost, zadubljenost, tihe sate povučenosti u sebe. Riječ Božja samo u takvoj tišini postaje čujna, ali Riječ Božja ne može ostati zatvorena u srcu, ona je uvijek stvaralačka riječ, zato ju tre­ba ponijeti i drugima gdje nužno postaje dinamizmom. I o svetom Ivanu Krstitelju čitamo da čim je Riječ Božja dospjela do njega: »l on obiđe svu jordansku pokrajinu propovijedajući krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha« (Lk 3,3). Od pustinje do Jordana i nazad — to je dinamika, dijalektika, kršćanskog duhovnog života. Molitva i djelovanje. Došašće je vrijeme duhovne pustinje, tiho, zadubljeno iščekivanje Boga.

3. Djevica Marija, sretna mlada majka. Blažena Djevica Marija je najdraža osoba Došašća. Ona ne samo da vjeruje, već i zna da je Otkupitelj među nama. To je tajna njezina srca. Prava sreća potječe uvijek iz jedne brižljivo čuvane tajne. Marija već nosi u svom srcu najveću Tajnu, zato je njena sre­ća neizmjerna. Ima li i naše srce tajnu, koja nas ispunja radošću? Jesmo li i mi Marije koje s radošću nose u sebi svog Boga?

Došašće — tri osobe: Izaija, Ivan i Marija. Došašće — tri raspoloženja: bolno iščekivanje, molitvena samoća pustinje i sretna sigurnost. Tri slike, tri poruke. Došašće nije samo sjećanje, već i stvarnost: u molitvu utonulo iščekivanje Boga što nas ispunja radošću.

Došašće je pustinja iščekivanja Boga. Možemo li mi naći pustinju, povući se u pustinju usred buke svakodnevnog života? Možemo li se osjetiti pomalo strancima u ovom bučnom svijetu? Sve to samo zato da bismo čuli Riječ Božju jer naš poziv, naše poslanje u svijetu je da budemo glas vapijućeg u pustinji, svojim životom, svojom riječju, svojim djelima, prijeđimo put svetog Ivana Krstitelja od pustinje do predjela Jordana i dalje, unutar gradova da se potom opet vratimo u pustinju kako bismo ponovno čuli Riječ Božju. Došašće je sada opet ovakav povratak, povlačenje u pustinju, sebi samima, našem Bogu. Došašće je vrijeme sabranosti, čeznuća, ispitivanja savjesti i vrijeme okretanja prema nutrini.

Župni listić br. 46. - KRIST KRALJ - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KRIST KRALJ - PUTOKAZ U PRAŠUMI ŽIVOTA

Evanđelje:  Mt 25,31-46

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28;


Trideset četvrta nedjelja kroz godinu je svetkovina Krista Kralja. Za prvo čitanje uzet je odlomak iz Knjige proroka Ezekiela u kojemu prorok prikazuje Boga kao Dobrog Pastira koji se brine o svom stadu. Dobro je znati da i nas Bog poznaje poimence i vodi brigu o našim problemima.

U drugom čitanju, u Prvoj Poslanici Korinćanima, sveti Pavao opisuje sliku Krista Kralja koji već sada vlada nad svime. Dobro je znati da je i danas Krist gospodar svijeta.

Evanđelje nam predočuje Krista posljednjeg suda. Uočimo da Isus nastupa poput pastira. Čitamo: »Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca« (Mt 25,32). Do posljednjeg suda svi smo ovce Dobrog pastira, i onda ako zalutamo: Isus će doći za nama i potražiti nas. Ovo Evanđelje dakle nije proricanje budućnosti, već oslikavanje naše sadašnje stvarnosti.

Ali Evanđelje suca posljednjeg suda naziva i kraljem: »Nakon toga će kralj reći...« U današnjim danima nekako je postalo moderno, čak i u kr­šćanskim krugovima, otkloniti od nas čak i pomisao pobjedničkog, osva­jačkog kršćanstva. Nasuprot tomu, postali su omiljeni atributi kao »Crkva služiteljica« ili »Crkva hodočasnica«. Po nekima, u tom smjeru bi trebalo preinačiti i svetkovinu Krista Kralja jer je prošlo vrijeme apsolutnih vladara, vrijeme careva i kraljeva, trebalo bi dati demokratskije ime i sadržaj ovoj svetkovini.

Današnjeg čovjeka karakterizira mnogoslojna podčinjenost i manipulacija. Bezbrojne reklame nas bombardiraju, tako da na kraju više nije lako odvojiti prave vrijednosti od lažnih. Točno u ovom položaju imamo potrebu za neprolaznim, sigurnim osloncima, koji bi nas usmjerili na vijugavim putovima života. Taj oslonac pruža i jamči svetkovina Krista Kralja.

To je položaj današnjeg čovjeka. Agresivan prodor prirodnih znanosti zajedno s psihologijom pokazali su da nije čovjek centar svemira. Galileo nas je naučio da Zemlja i čovjek nisu centar svijeta, već je samo jedno male­no zrno prašine u svemiru. Freud i psihoanaliza još više su snizili ljudsko dostojanstvo, kada je dokazano da čovjek ne vlada ni u svojoj kući, već je izložen nepoznatim silama. U ovom stanju izgubljenosti postajemo svjesni da nam je potrebna jedna karta koja će nas orijentirati u prašumi života. Od kuda ćemo dobiti ovakvu kartu? Odgovor nam daje svetkovina Krista Kralja!

Ovaj svijet, bez obzira koliko je velik (danas već astronomi govore o više milijardi svjetlosnih godina) ima jednu središnju točku gdje se sve silnice susreću. Ova središnja točka je Isus Krist koji nam je donio novu kartu svijeta. Poslije iskonskog grijeha, čovjek je doista bio izgubljen i bes­pomoćan jer svojom snagom nije bio u stanju naći put do Boga. Ali Bog nam se požurio ususret i dao nam je u ruke novu kartu. Bog nije prepustio sebi zalutalog čovjeka, već je u punini vremena poslao jedinorođenog Sina da nam pokaže put i učvrsti temelje našeg ljudskog dostojanstva, tj. svijest da smo ljubljena djeca Božja.

Ove misli nisu samo jeftine utjehe za obeshrabrene vjernike. Istina, nije lako u današnjem svijetu biti pravovjernim kršćaninom, ali se ova avantura može prihvatiti ako vjerujemo u Isusa Krista. Biti kršćanin znači da smo došli u osobni doticaj s Isusom. Tada on postaje Kralj našeg života. To je pak uvijek dinamična pojava koja nas neprestano preoblikuje. Ako je dvanaest jednostavnih apostola bilo u stanju promijeniti tijek svijeta, onda ćemo i mi, današnji kršćani biti u stanju učiniti značajnom našu prisutnost u današnjem svijetu.

Župni listić br. 41 - 29. nedjelja kroz godinu- godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJI POZIV JE STALAN

Evanđelje:  Mt 22,15-21

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 45,1.4-6; 1 Sol 1,1-5b;


Prorok Izaija prorokuje u interesu perzijskog kralja Kira: govori da ga je Bog izabrao da preko njega proslavi svoje ime. U ovoj tvrdnji blista Božja dobrota koji ljubi čovjeka i onda ako ga ovaj ne poznaje, kako to saznajemo od Kira: »iako me ne poznaš, ipak te naoružah.« Tko se ne bi prepoznao u ovom tihom, možda pomalo tugaljivom Božjem prigovoru? Svi živimo od nje­gove dobrote koja nas uvijek preteče, zato sve ono što mi njemu dajemo je otplata, vraćanje, ali on o tome ne vodi računa. Ova misao može dati ključ i za razumijevanje evanđeoskog prizora kada je riječ o plaćanju poreza.

Tema izabranosti, odnosno motiv besplatne Božje ljubavi ponovno se javlja u Prvoj poslanici Solunjanima: Mi znamo, od Boga ljubljena braćo, da  ste izabrani. To vrijedi za svakog vjernika: sama činjenica da smo upoznali Krista dokazuje da nas je Bog izabrao i pozvao za širenje evanđelja. Sveti Pavao nastoji ovo poslanje osvijestiti u solunskim vjernicima i u svima nama: dar vjere nikada nije samo »osobna stvar«, duhovni užitak, već zadatak, poslanje. Točno to nisu bili u stanju razumjeti farizeji koje je Isus snažno žigosao u evanđelju, to jest da se Božja ljubav ne može mjeriti ljudskim kategorijama. Da bismo ovu poruku razumjeli, neka nas ne zbuni ovaj slučaj koji je »ovozemaljski«. Plaćanje poreza nikada nije bio rado prihvaćena patriotska obveza, nekako uvijek osjećamo da nam bespravno oduzimaju teško stečene novčiće. Tako nam neće biti teško uživjeti se u duševno stanje onih nezadovoljnika koji su se obratili Isusu, tim prije, jer je u danom slučaju, utjerivač poreza bio prezreni osvajač.

Ali nismo samo s porezom takvog mišljenja, i za mnoge druge stvari u životu također mislimo da su na nas nepravedno natovareni teret, prisila. To može npr. biti neraskidivost braka, ako netko naglašava koliko je Crkva nemilosrdna kada zahtjeva vjernost do smrti. Na sličan način razmišljaju i oni koji smatraju da papa brani upotrebu sredstava protiv začeća, osuđuje homoseksualnost itd. Tu je riječ o jedva prikrivenoj neistini, obzirom da ovakav način razmišljanja ne dospijeva do prave, zrele razine morala. Iako evanđelje nije u prvom redu etika, u ovoj evanđeoskoj sceni Isusova kateheza skreće našu pažnju na jednu prilično važnu moralnu istinu: postoje stvarnosti koje ne treba narediti ili zabraniti, budući da one proizlaze prirode stvari.

O čemu je riječ možemo razumjeti iz jednog jednostavnog, svakodnev­nog opažanja. Vjerojatno je svaka majka već doživjela da njeno malo dijete koje se zadubilo u svoju igru izgradnje kuće od kocki, kad ga pozove na ručak, vjerojatno će ovako odgovoriti: »samo jedan trenutak mama, kuća još nije gotova!«, to jest, dijete osjeća da započeti posao u danom primjeru izgradnja kuće, zahtjeva da ono to završi. Na sličan način vjernost izvire iz prirode braka, kada naime dvije osobe stupe u brak tada nastaje jedna takva nova stvarnost koja više nije u ovlasti pojedinaca, nadilazi ih i ras­polaže s moralnim zakonima koji izviru iz njene nutarnje prirode. Zato, ako brak dospije u krizu onda rješenje nije u rastavi, već u obnovi braka.

Naše razmatranje možemo još proširiti: slična stvar događa se u našem kršćanskom životu. Nismo mi sami izabrali kršćanstvo, već smo to dobili kao poziv. Kada smo prihvatili i rekli da, tada više nismo gospodari svoje vjere, već sluge, započinje poslanje koje ne znači samo radost, već i odrica­nje i prihvaćanje križa.

Na prvi pogled ovo evanđelje govori o licemjernosti ljudskog srca, ali neka nas to ne zavara. Isusov odgovor u toj je mjeri iznenadio farizeje da su se posramljeno odšuljali. Što je to bilo, što ih je toliko iznenadilo? Moguće to što Isus nije dijelio opće mišljenje, prema kojemu izbjegavanje plaćanja poreza u danom slučaju ne samo da je dopušteno, već i rodoljubni čin? To nije dovoljno psihološko objašnjenje za doživljaj hladnog tuša. Farizeji su vjerojatno razumjeli i to što je Isus, doduše prikriveno, ali jasno im dao do znanja: »Vi se i prema Bogu ponašate kao prema caru. U njemu ne vidi­te dobrostivog, velikodušnog Oca koji ljubi, već samovoljnog gospodara kojeg služite zbog toga jer ga se bojite, jer očekujete nagradu, približavate mu se s robovskom dušom!« To je upozorenje upućeno svima nama, da preispitamo sliku Boga, odnosno svoju dušu, kako se približavamo Bogu: sa ljubavlju ili s robovskom dušom?

Župni listić br. 45. - 33. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG JE SVAKOME DAO TALENAT

Evanđelje:  Mt 25,14-30

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:

»Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’ A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘ Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izr 31,10-13.19-20.30-31; 1 Sol 5,1-6;


Za prvo čitanje na trideset treću nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige Mudrih izreka koji nosi podnaslov »pohvala vrsne žene«. Moguće da nabrojane kreposti danas neće svima biti privlačne jer kao da bi ženu degradirale u služavku koja je čestita onda kada mnogo radi. Neka nas ne zbuni privid, već radije promotrimo da sveti pisac ne čini razliku između tzv. muških i ženskih kreposti. Ova vrsna žena ne samo da je po­slušna i vrijedna, već je i jaka, mudra, čvrste ruke, koja je u stanju podučiti i druge. Jedan od pokazatelja osobne zrelosti je spremnost, živjeti svoj ži­vot okrenut prema drugima. Nažalost, danas je previše sebičnih ljudi koji se mnogo ne brinu za patnju drugih.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Prve Poslanice Solunjanima u kojoj sveti Pavao razjašnjava pitanja glede dolaska Gospodinova i u jednoj rečenici sažima ono što ima za reći: »budimo budni i trijezni«. To je držanje aktiv­nog iščekivanja. Život nije samo igra i razonoda, već i poziv i poslanje. Bog nas nije stvorio slučajno, nego je s nama imao točno definirani cilj. Ovaj Božji plan trebamo istraživati tijekom cijelog života, ako želimo biti sretni.

Ovoj misli priključuje se evanđeoska prispodoba o talentima koja sadržava mnogo lijepih poruka. Samo moramo pripaziti da odmah ne pomislimo da smo mi onaj »beskorisni, lijeni sluga«, koji nije znao što započeti s povjerenim mu talentom. Ovaj evanđeoski odlomak je prije svega radosna vijest.

Možemo uočiti prije svega da je gospodar kuće, koji je ovdje naravno slika Boga, svakome dao ponešto. Bog nikoga od nas nije pustio na put, bez  pripreme na avanturu našeg života. Zato usudimo se hrabro prihvatiti sve one zadatke na koje nas Duh Sveti potiče jer znamo da nam za svako poslanje daje i  potrebne milosti. Bračni partneri u svakoj teškoći s povjerenjem mogu računati na milost koja proizlazi iz svetosti braka, roditelji se s povjerenjem mogu pomoliti Bogu za svoje dijete, svećenici i redovnici se s povjerenjem mogu osloniti na milost svog poziva. Gledana na ovaj način, milost znači svijest da nas Bog ljubi.

Možemo uočiti i to da je gospodar doma imao povjerenja u svakog od svojih slugu. Nije ni jednome unaprijed uskratio povjerenje, izjavivši da ovome ili onome ne daje ništa, jer već unaprijed zna da neće znati što započeti s povjerenim talentom. Bog se pouzdaje i u nas.

Možemo uočiti nadalje da je gospodar doma dobro poznavao svoje sluge jer je talente podijelio po tome koliko je sposobnosti vidio u njima: »svakome prema sposobnosti«. Bog i nas dobro poznaje, zato se i mi mo­žemo pouzdati u njega.

Konačno, Bog će i od nas zatražiti račun o dobivenim darovima, ali neće od nas zatražiti više nego što je dao.

Evanđelje se može čitati i o njemu razmatrati s duhovnom korišću tako da se poistovjetimo s raznim protagonistima. To često i činimo, ali na neo­bičan način najčešće se poistovjećujemo s negativnim sudionicima: u pris­podobi o dobrom pastiru čini nam se da se prepoznajemo u zalutaloj ovci, razmišljajući o rasipnom sinu poistovjećujemo se s njim i razmišljamo o tome koliko smo se udaljili od očeve kuće. Samo se rijetko usuđujemo po­istovjetiti se s pozitivnim ulogama, iako bismo trebali, jer se od njih mogu naučiti kreposti. Naš uzor nije odlutala ovca, već dobri pastir koji je traži, ne rasipni sin, već otac koji ga s ljubavlju dočekuje. I u evanđeoskoj prispo­dobi o talentima naš pogled trebamo usmjeriti na gospodara koji se sprema na daleki put i od njega učiti. Što možemo naučiti od ovog čovjeka?

Najprije, možemo od njega naučiti to, da se moramo pouzdati u druge. Ne može se živjeti i u drugima neprestano vidjeti neprijatelja ili rivala.

Nadalje, možemo od njega naučiti da trebamo priznati i pohvaliti po­stojeće dobro u drugima. Mnogo puta nas zavist i ljubomora prema dru­gima sputava, tako da se ne znamo veseliti tuđem uspjehu, mada bi svijet bio puno humaniji kad bismo se s priznanjem znali približiti onima koji su nam učinili dobro.

I kao treće, možemo od njega naučiti da loše treba prozvati i osuditi, kao što je gospodar kuće izrekao osudu nad ponašanjem lijenog sluge. U današnjem svijetu previše je zataškavanja. Ako negdje vidimo zlo ili nepravdu, onda izjavljujemo da to ne spada na nas, ali s tim smo na neki način postali suučesnici zla.         

Konačno, uočimo i to da gospodar talente nije posudio slugama, već ih je poklonio i zato ih nije tražio nazad ni od jednog sluge. To objašnjava da je od »nevaljalog i lijenog sluge« doduše uzeo talente, ali ih nije zadržao, već ih je dao onome koji je već imao deset talenata. Pogreška lijenog sluge je bila u tome što nije cijenio dobiveni dar. Bog i nas bogato daruje s mnogim darovima. To su oni talenti koje nam je povjerio neka ih dobro upotrijebimo u tijeku svog života.

Župni listić br. 40 - 28. nedjelja kroz godinu- godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KRALJEVA SVADBA

Evanđelje: Mt 22,1-14

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 25,6-10a; Fil 4,12-14.19-20;


Zajednička tema čitanja na dvadeset osmu nedjelju kroz godinu je Bož­ja velikodušnost. Prorok Izaija prorokuje o mesijanskoj gozbi. Goz­ba, slika banketa, česta je i omiljena biblijska tema, prvenstveno je simbol onog spasenja koje Bog priprema za svakog čovjeka. Izaija naglašava upravo ovu univerzalnu namjeru spasenja kada kazuje da Gospodar nad Vojskama priprema svim narodima obilnu gozbu. Pri tome su važna dva momenta: gozba je Božji dar, on ju priprema, on spašava svoj narod, on uništava smrt, on će otrti sramotu svog naroda. Drugi naglasak je na izobi­lju: biti će izvrsnog vina, masne, najbolje hrane i jakog vina staložena. U svezi prvog čitanja možemo promišljati o Božjoj velikodušnosti i u našem životu i možemo se sjećati zahvalnim srcem svega što je dobri Bog za nas učinio u tijeku našeg života.

U Poslanici Filipljanima sveti Pavao također o Božjoj beskrajnoj ljuba­vi uvjerava svoje zabrinute vjernike: Moj Bog će prema svom bogatstvu u svojoj slavi opskrbiti vas putem Isusa Krista sa svime, što vam je potrebno. Dirljivo je kako sveti Pavao govori o Bogu: »moj Bog«. To je izričaj zrele, punoljetne vjere: odražava ljubav, povjerenje i potpunu predanost. Vjera nam je postala osobna onda kada na taj način o Bogu možemo razmišljati, to jest u svakom trenutku, u svakoj okolnosti, u dobru i u zlu, sreći i ne­sreći, bogatstvu i siromaštvu usuđujemo se nazvati ga »naš Bog« ili »moj Bog«.

Kod ove točke dotičemo se evanđeoske prispodobe. Kraljeva svadba također obećava prekomjerno obilje, ali pozvani ne osjećaju da bi kralj, u ovom slučaju Bog, bio njihov kralj, njihov Bog. Oni imaju važnijeg, hitnijeg posla. Evanđeoski odlomak žigoše farizeje koji su zbog nebitnog zanemarili bitno, ali isto to poručuje i nama, to jest da smo dosta često sami odgovorni za svoje duhovno sljepilo.

Nesvakodnevnu, paradoksalnu situaciju prikazuje Isus svojim slušateljima: jedan kralj sprema svadbu za svog sina, gozba je obećavajuća, zaklali su ugojene životinje. Na Istoku tako što nije svakodnevna pojava, tim prije što je u onim krajevima toplo, a to znači da meso treba brzo potrošiti, a potom moguće mjesecima meso neće opet dospjeti na stol. Sve upućuje na to da je poziv privlačan, tim prije što pozvani mnogo puta samo su u snu vidjeli mesa i ostale dobre zalogaje. Ali događaj je nesvakodnevan i zbog osobe domaćina: sam je kralj domaćin, čiji se sin ženi. Dakle riječ je o pozivu zbog kojeg se uzvanici mogu osjećati veoma počašćenim, i koji se pri zdravoj pameti i bez doista ozbiljnih razloga ne može odbiti. Stoga zvuči gotovo nevjerojatno kasnija primjedba, da se uzvanici nisu odazvali. To je povreda najosnovnijih pravila ponašanja. Štoviše, jedan je otišao na njivu, a drugi skrbio oko svoje trgovine. Situacija je potpuno apsurdna.

Zapazimo kako ovi ljudi razmišljaju. Uživimo se u njihovu situaciju i pokušajmo se prepoznati. Da bi netko otišao na takvu svadbu, trebao bi se oprati, obući svečano odijelo, susresti se s novim, nepoznatim ljudima. To je pretjerano zahtjevna stvar, mnogo je jednostavnije ostati kod kuće, prepustiti se struji navika ritma svakodnevnice, nositi pohabanu ali navi­knutu radnu odjeću, nastaviti svakodnevne aktivnosti. Razmislimo, ovi ljudi ne čine ništa loše, naprotiv, na prvi pogled čine se sasvim vrijednim radnicima koji zarađuju za svakodnevni kruh, što je u njihovom slučaju razumljivo važnije, nego poći u svadbu. Pa ipak osjećamo da se ovdje do­gađa jedan neshvatljivi nesporazum jer ovaj poziv se ne može, ne smije odbiti. O čemu je dakle riječ?

S ovim primjerom Isus nas upozorava koliko u nama može biti jaka svakodnevna rutina, koliko nas mogu zaslijepiti naši običaji, tako da se ukamenimo u svojem duhovnom rastu, postajemo nesposobni za promjene, za obraćenje, postajemo tromi na Isusov poziv, na poticanje milosti.

Stoga ova prispodoba je upućena nama i kaže: »Ti si ovaj čovjek, koji otklanja poziv, jednostavno zbog toga jer si postao žrtvom duhovne lijenosti.«

Ova poruka može varirati. Koliko li smo puta prošli pokraj prosjaka, beskućnika, siromašnih slegnuvši ramenima: što se tu može napraviti, tako je bilo i tako će biti. Sve dok se netko ne zaustavi i rekne: to ne mora biti tako, može se tu nešto učiniti.  To je učinila Majka Terezija vidjevši odbačene u Kalkuti, i od tada su joj se tisuće ljudi priključile u uvjerenju da se ipak može nešto učiniti u interesu ovih nesretnika. Koliko puta se od bračnih partnera može čuti da im je obiteljski život potpuno odumro, ali s ciničnim slijeganjem ramena jedan drugoga tlače dalje, umjesto da jedan od njih hrabro stane pred drugoga i kaže: to ne može dalje tako, oprosti mi. Ne svojom snagom, naravno, već uvažavajući izvrsno otkriće svetog Pavla apostola koji je rekao: »Sve podnosim u onome, koji mi daje snagu«. Nažalost, prijevod ne odražava sasvim točno duhovni doživljaj sv. Pavla; izraz »podnosim« upućuje na pasivnost, Pavao se međutim začudio na što sve je bio sposoban od kada je rekao da Kristovom pozivu.

Potaknuti porukom čitanja, zahvalimo Bogu za njegovu velikodušnost prema nama, za mnoštvo sitnih znakova njegove ljubavi koji rese naš životni put.

Župni listić br. 44 - 32. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOGA OČEKIVATI I U SNU

Evanđelje:  Mt 25,1-13

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja:  Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18;


Za prvo čitanje na trideset drugu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige Mudrosti, u kojemu sveti pisac hvali one, koji neprekidno, danju i noću traže mudrost. U Starom zavjetu, mudrost u biti znači Božje milosrđe, koje možemo shvatiti kao svijest o tome da nas Bog ljubi. Tko živi u toj spoznaji, ne može se izgubiti u životnoj prašumi, i njega ne može iznenaditi Božji dolazak ni u snu ni u trenutku smrti.

U drugom čitanju sveti Pavao nastoji raspršiti brigu svojih vjernika u Solunu glede Isusovog drugog dolaska. Držali su da oni koji su već umrli neće doživjeti Kristov drugi dolazak. Sveti Pavao u svezi toga daje jedno izvrsno učenje za svakoga i za sva vremena, kada izlaže da smrt nije pre­preka za susret s Isusom.

Evanđelje nam predočuje prispodobu o »ludim djevicama«. U Isusovo vrijeme svadbe su se najčešće držale noću, zato je trebalo osvijetliti put svadbene povorke. Budući da je mladoženja kasnio, nositeljice svjetiljki su se umorile i zaspale. U međuvremenu je stigla povorka, sve su skočile da urede sebe i svjetiljke, samo što je u pet nositeljica svjetiljki nestalo ulja. Za vrijeme dok su se udaljile da nadoknade svoj propust, povorka je ušla u svadbenu kuću, a ove su ostale vani.

Jedna od zanimljivosti ove prispodobe je da nam formulira mnoga pitanja. Najprije  bismo voljeli saznati zašto pet nositeljica svjetiljki nije imalo ulja za rezervu, dok su drugih pet već unaprijed mislile na mogućnost kašnjenja? Netko je postavio i pitanje: zašto su onih pet pametnih djevica bile tako sebične i nisu htjele podijeliti svoje ulje s kolegicama u nevolji?

Na ova pitanja odgovor ćemo saznati ako promislimo što je zapravo bio širi okvir prispodobe. Isus se trudio ocrtati uvjete koji su potrebni da bi netko stigao u Kraljevstvo Božje. Dakle, nitko ne može ući u Kraljevstvo nebesko hvaleći se tuđom krepošću, svatko će svoje kreposti i dobročinstva moći prikazati Bogu kada stigne »kući«. To je odgovor na drugo pitanje. Prvo pitanje, međutim, zahtijeva izvjesnu analizu. Ključna riječ je ovdje »spavanje«: nositeljice svjetiljki su sve zaspale, ali njihovo buđenje nije bilo istovjetno.

Isus je u evanđelju često govorio o tome da treba bdjeti. Isus nas je u ovom evanđelju pozvao da budemo budni. Ova prispodoba, međutim vodi nas jedan korak dalje i kaže da nije dovoljno biti budan, već treba spremno očekivati Božji dolazak. Bdjeti ne znači samo da ne spavamo već to da smo i u snu spremni reći da na Božji poziv. U ovoj prispodobi svi su spavali, ali nisu svi jednako bili pripravni na susret s mladoženjom. Pametne djevice su ga i u snu očekivale.

Isus nije razlagao što je podrazumijevao pod tim da moramo imati re­zervnog ulja, zato se i to može tumačiti na više načina. Isus je vjerojatno upućivao na dobra djela s kojima odgovaramo na poziv milosti. Mudrost, razboritost u ovom slučaju znači da ne čekamo do zadnjeg trenutka kako bismo rekli da pozivu milosti, već ovdje i sada treba istraživati Božje pla­nove i Božju volju.

Nije dovoljno da imamo svjetiljke, i ulja trebamo za nju. Svjetiljka je naša vjera koju su nam besplatno dali u ruke u trenutku našeg krštenja. Ulje su dobra djela. Kod ove točke bit će korisno navesti ono što nas o vjeri uči Katekizam Katoličke Crkve: »Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: 'Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere' (2 Tim 1,18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti 'ljubavlju djelotvor­na', podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve« (Broj 162.).

Svjetiljka »ludih djevica« se ugasila jer u njoj nije bilo ulja. Pametne djevice su mogle ponovno upaliti svoju svjetiljku jer su imale ulja u priču­vi. Slikoviti govor, ali važnu poruku sadržava i pitanje postavljeno izrav­no nama: koliko još ulja imamo u svjetiljci svoje vjere?

Župni listić br. 39 - 27. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni lstić u PDF formatu.

BOG UVIJEK NOVIH MOGUĆNOSTI

Evanđelje:  Mt 21,33-43

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.

Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 5,1-7; Fil 4,6-9;


U prvom čitanju na dvadeset sedmu nedjelju kroz godinu čitamo dirljivu pjesmu proroka Izaije o Gospodnjem vinogradu, u kojoj nam kazuje koliko je Bog učinio za svoj izabrani narod, ali ga je ovaj narod nevjerno napustio. To je poruka i nama: Božje darove prije svega trebamo poštovati, a potom ih iskoristiti za namjenu za koju smo ih dobili.

Za drugo čitanje uzet je odlomak iz Poslanice Filipljanima u kojem sveti Pavao potiče vjernike da se ne brinu ni za što, već u svakoj svojoj mo­litvi i zamolbi neka predoče svoje molbe pred Gospodina, zajedno sa svo­jom zahvalnošću. Poruka je to koja grije srce i nama kojima svakodnevni život donosi bezbroj briga. Dobro je znati da i mi možemo sve svoje brige prikazati Gospodinu.

U evanđelju svetog Mateja čitamo Isusovu prispodobu o »vinograda­rima ubojicama«. Ne znam tko je dao ovom odlomku takav podnaslov, meni se ne sviđa jer glavni likovi u ovoj prispodobi nisu »vinogradari ubojice«, već beskrajno strpljivi Bog. Pokušajmo iz takvog kuta promisliti ovu prispodobu.

Ako naime naglasak stavimo na »vinogradare ubojice«, onda ovaj evanđeoski odlomak čitamo s određenom nelagodom. Glede njegovog stila, spada u tzv. apokaliptičku književnu vrstu, i možda upravo zbog toga i ovu prispodobu rado spominju pripadnici pojedinih sekti koji bi pod svaku cijenu željeli vidjeti Božju kaznu nad grješnicima. Nekada bi možda stvarno trebalo koristiti i apokaliptički govor, odlučno osuditi zlo, ali to nije Isusov stil. On nikada nije prijetio čovječanstvu s tim da će »Bog stupiti u opći štrajk«, to jest da će nas prepustiti samima sebi. Naprotiv Bog se već i u Starom zavjetu zakleo samim sobom da nikada neće uništiti čovjeka, ni onda ako mu postane nevjeran. S ovim Bogom srećemo se i u sadašnjem evanđelju.

Uočimo prije svega da gospodar vinograda, u kojemu ovdje prepoznajemo Boga, Oca Isusa Krista, ne žuri kazniti opake vinogradare. Ne prijeti im paklom, prokletstvom, strašnim bolestima, katastrofama. Uopće ne prijeti! Štoviše, stalno daje nove mogućnosti: šalje prvu skupinu svojih sluga pa drugu skupinu i konačno svoga sina. Gospodar vinograda još uvijek vjeruje u obraćenje vinogradara.

Takav je naš Bog: nikada ne zalupi pred nama vrata obraćenja, nikada nije on taj koji raskida sklopljeni savez s nama, koji prekida prijateljstvo s nama.

U ovoj prispodobi susrećemo se i s jednim vječno uznemirujućim pitanjem: zašto Bog ne kažnjava zlikovce? Već je i starozavjetni psalmist molio: »Nek zločinci sa zemlje nestanu, i bezbožnika nek više ne bude!« (Psalam 104) Odgovor daje točno ova prispodoba: Bog neće uništiti zle jer vjeruje u čovjeka, čak i onda kada čovjek ne vjeruje u njega! Bog vjeruje u onu, u nama duboko usađenu želju, koju je on usadio u naše srce, to jest da se smisao života može naći samo tako ako njega tražimo i njemu povjerimo svoj život.

Ako, međutim, čovjek ovo porekne, zgazi, ušutka, ako prekine svoju vezu s Bogom, tada mora prihvatiti posljedice, što možemo iščitati i iz pri­mjera zločestih vinogradara: nije ih trebalo posebno kazniti, oni su sami proigrali Božju ljubav i od toga ne treba veća kazna.

Ponovno moramo otkriti radosna srca da Božje zapovijedi nisu samo­voljni zahtjevi, već jamstva našeg ljudskog dostojanstva. Božji zakoni su poput brane koja štiti naše kuće od poplave. Tako smo i s Božjim zapovije­dima: one su brane našeg ljudskog dostojanstva i sreće. Ako brane popu­ste, neizbježno slijedi katastrofa. Nažalost, danas kao da ima jako mnogo prekida na brani: poremećene su brane moralne odgovornosti i ljudskih prava.

Ljubav našeg Boga, međutim, još i ovdje nas iznenađuje. On je u stanju i spreman je ponovno sagraditi one brane koje smo mi zbog svoje manjka­vosti ili zloće probili. Svaka sveta ispovijed je takva izgradnja brane kada ispruži ruku prema nama da nas uhvati prije nego bismo konačno potonuli, i ujedno daje novu mogućnost da pođemo dalje.

Takav je naš Bog. O njemu je Isus govorio u prispodobi koja u podnaslovu nosi naziv »zločesti vinogradari«, a kojoj bismo mi poslije ovog razmišljanja radije dali naslov: »Bog uvijek novih mogućnosti«.

Župni listić br. 43 - SVI SVETI - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Kruna čovječanstva – razmišljanje uz svetkovinu Svih svetih

Evanđelje: Mt 5,1-12a 

Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:

»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!

Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Otk 7, 2-4.9-14; Ps 24, 1-6; 1 Iv 3, 1-3


Slavimo danas svetkovinu Svih svetih kojom nam Crkva želi posvijestiti najprije kako svetost nije samo za izabrane, već je svetost za svakoga čovjeka. Kad je Bog pozivao ljude na život i kad im je davao konkretne zadaće i iznosio pred njih svoja očekivanja, onda je jasno htio da hode putem svetosti slijedeći primjer njegove svetosti. No time što je Bog stvorio ljude za svetost i pozvao ih da idu putem svetosti, on je ujedno i naznačio koji je to konkretni put, tako da nije čovjeka ostavio neupućena i u neznanju glede toga što je istinska svetost i kako je postići. U tom smislu nam i danas odjekuju riječi evanđeoskih blaženstava (Mt 5,1-12a) u kojima Isus iznosi put svetosti, ali ne samo za neku izabranu elitu, već za sve one koji njega doživljavaju kao Učitelja i slušaju njegov glas.

Doista, Isus je u blaženstvima naznačio koji je to put kojim trebaju stupati oni koji žele postati sveti. To je put kojim se dolazi do kraljevstva nebeskoga, bez obzira što tko o njemu mislio. Premda može zvučati neobično, pa čak i odbojno, međutim Isus dobro zna, a i životom je potvrdio, da je put svetosti put strpljivosti, patnje, predanja i vjernosti evanđeoskim vrijednostima. Svetost se ne postiže naprečac, niti stihijski, već strpljivim i marljivim radom na sebi, te podnoseći nedaće života poradi kraljevstva Božjega. Ako Gospodin nije izbjegao taj put, već je njime hodio, a isto tako i svi sveti njegovi, onda i nama danas treba biti jasno kako nema drugoga puta do poniznog posvećenja i predanja u njegove ruke i volju, kao što to čine oni koji prihvaćaju put blaženstava.

Koliko je to istinito i ispravno možemo lako vidjeti u kontekstu šire društvene zajednice. Ako je svetost put za pojedince, onda je ona put i za društvo u cjelini, te se ne može govoriti o kvalitetnom i stabilnom društvu ako se ne izgrađuje na svetosti i ako svetost nije ideal i imperativ ljudima. Ljudi sačinjavaju i izgrađuju društvo, a društvo se izgrađuje ustrajnim i marljivim radom, tihom patnjom i naporom, podmetanjem leđa za istinske vrijednosti, kako nas uči Gospodin. Zato su Isusova blaženstva i put društva koje se želi izgraditi na pouzdanim temeljima, a ne na izvanjskim, zamamnim i prolaznim vrijednostima. Danas na žalost, i pojedinci i društvo u cjelini, kao da otvoreno odbacuju put koji je Isus naznačio u blaženstvima. Malo tko ozbiljno uzima u obzir da je put takve svetosti istinsko rješenje za društvo i njegove probleme. Uglavnom se danas nude brza rješenja koja nisu duhovne naravi, već tehničke i izvanjske. No takva rješenja nikada nisu dostatna za istinski napredak društva, jer napredak društva mjeri se svetošću ljudi, a ne njihovom zaradom. Ljudska i zemaljska rješenja su samo varka na kojoj ne bi trebalo graditi budućnost, jer vode prema zaboravu čovjeka i odbacivanju istinskih vrijednosti koje je Bog utkao u njegovo biće od trenutka stvaranja. Sav napredak koji ne ide za izgradnjom i učvršćenjem njegova duha, doista su kratkoga daha. Zato je nama u našim prilikama danas poruka svetosti od iznimne važnosti, jer se samo duhom svetosti može izgrađivati život društva, a sve drugo je zamamna, ali prozirna obmana.

Trenutak je da i ozbiljno mi koji vjerujemo Gospodinu prihvatimo put blaženstava kao put svetosti i napretka, te da tim putem vodimo svoj narod. Jer kao da smo se i mi umorili svjedočiti ovaj zahtjevni Gospodinov put i kao da zaboravljamo da se duša ne izgrađuje laganim i lagodnim sadržajima, već patnjom i žrtvom. To isto vrijedi i za društvo kao takvo, koje se osipa i urušava onda kad nema svetaca koji bi izgrađivali njegovo tkivo i svojom duhovnošću bili okosnica života. Zato i za nas danas vrijedi poziv da se vratimo iskonskom životu svetosti, kako nam je naznačio Gospodin u blaženstvima, a to znači da se trebamo suočavati s poteškoćama, te podnositi strpljivo sve nedaće, kako nas poučava i potiče Božja riječ. Ako ne budemo imali onih koji će postojano ići naprijed, pogleda uprtoga u Gospodina, noseći breme povijesne odgovornosti, nećemo izgraditi svoje društvo niti narod učiniti stabilnim. Na nama vjernicima je u prvom redu ovo breme odgovornosti, jer sveci su kruna čovječanstva i kruna života jednoga naroda. Živimo sveto i time izgrađujmo narod koji nam Bog povjerava da o njemu skrbimo i da mu budemo primjer kako se samo blaženim životom može izgrađivati budućnost. Neka nas u tome zagovaraju svi sveti, oni koji su u skromnosti i anonimnosti živjeli tako sveto i blaženo, usprkos nerazumijevanja i odbacivanja, ali su čvrsto vjerovali u Božja obećanja. Živjeli su od nebeskih vizija, te su razmatrajući nebo izgrađivali zemlju. Trpjeli su na zemlji jer su vjerovali u nebesku domovinu, no nisu odustajali jer su dobro znali da bez vjere u nebesku, nestaje ova zemaljska.

Budimo poput njih i sebi jasno definirajmo cilj, ali i pravi put kojim nam je ići. Cilj je vječnost, a put kojim se dolazi do cilja je svetost. Ne zavaravajmo se pojavnošću, jer prolazi ovaj svijet i njegov sjaj, a mi postojano kročimo putem svetosti i izgrađujmo svojim svjedočenjem trajno i neprolazno prebivalište na nebesima uređujući mjesto ovozemaljskog boravka mjerom svetosti koju nam je Gospodin dao u blaženstvima.

dr. sc. Ivan Bodrožić

Župni listić br. 38 - 26. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KRŠĆANIN JE ČOVJEK SADAŠNJEG TRENUTKA

Evanđelje:  Mt 21,28-32

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11


»Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti«. Ova poruka proroka Ezekiela skreće našu pozornost na to, da smo odgovorni za svoje spasenje. Kršćanstvo nikada nije prihvatilo slijepi determinizam prema kojemu ljudsku sudbinu određuje netko izvana. Čovjek je odgovo­ran za sebe. Istina, nije se sam stvorio i još mnogo okolnosti nije mogao izabrati: nije mogao izabrati svoje roditelje, nije odlučio o svojemu spolu, vremenu i mjestu rođenja. Ali kada se rodio, kada je započeo živjeti onaj život koji mu je Bog dao, onda je već morao preuzeti odgovornost za sebe. Kada budemo stali pred vječnog Suca na sudnji dan, najveće iznenađenje će vjerojatno biti da se ni na koga i ni na što nećemo moći pozivati kao olakotnu okolnost, već ćemo sami morati preuzeti odgovornost za ono za što smo oblikovali sebe u tijeku svog života.

U drugom čitanju u Poslanici Filipljanima, sveti Pavao je proširio ovu odgovornost u smjeru drugih: »Ne gledajte pojedini samo na svoju vlasti­tu korist nego i na korist drugih!« Ovo je i danas prilično aktualno poticanje jer svijet kao da je pun laktaša, ljudi koji druge odguruju u stranu.

U taj teološki okvir uklapa se evanđeoska poruka. Isusova rasprava s velikim svećenicima dio je jedne veće cjeline i koncentrira se na pitanje prihvaća li židovski narod Isusa ili ne. S prispodobom o dvojici sinova Isus je izrekao dvije temeljne istine.

Isus je prije svega objavio da spasenje vrijedi za svakog čovjeka, a ne samo za Židove. Isus je došao među nas zato da svakoga spasi. Pri tome nije važno tko je kada shvatio ovu poruku, odmah ili kasnije, važno je da čovjek razumije kako bez Isusa nije u stanju dati smisao svom životu. Nadalje, Isus je izložio da nikakva vanjska pripadnost ne osigurava spasenje. Raj se ne može osigurati ni pravnom ni etničkom osnovom, već samo putem obraćenja srca. Židovi nisu htjeli vjerovati znacima jer su mislili da je dovoljno što pripadaju izabranom narodu. Carinici i grješnici, koje su smatrali odbačenima, povjerili su svoje spasenje Božjem milosrđu, vjerovali su Isusu i činili pokoru. Zato su pronašli mir svoga srca.

Ove istine i danas vrijede. Spasenje putem Isusa samo je ponuda, predložena mogućnost, koju čovjek može slobodno prihvatiti, ali, na žalost, i otkloniti. Mi često živimo u uvjerenju da smo slobodno odlučili biti uz Isusa. Tada moramo obratiti pozornost na drugu poruku, da sama po sebi činjenica da smo kršteni i da smo članovi Crkve još ne jamči spasenje. Našu vjeru trebamo i oživotvoriti.

U prispodobi o dvojici sinova ima jedan zanimljivi dio. Otac pozove svoje sinove da odu u vinograd raditi. Znamo da u evanđeoskoj termi­nologiji vinograd znači Božje Kraljevstvo. Zanimljivost je u ovom pozivu upotreba sadašnjeg vremena: »Sine, odi u vinograd raditi!« Ne sutra, ne kada budeš imao vremena, ne kada završiš sadašnji angažman, nego odi sada, odmah. To znači da je izgradnja Božjeg Kraljevstva naš najvažniji zadatak.

Ako ovaj evanđeoski poziv primijenimo na sebe, onda bismo mogli reći da je kršćanin čovjek današnjice, ovog trenutka. On nije takav čovjek koji oplakuje prošlost, koji se grčevito trudi održati nestale oblike ili običaje, ali nije ni sanjar koji priželjkuje nepostojeću budućnost. Kršćanin je u biti realist. Priznaje da je njegov svakodnevni život, s radostima i žalosti­ma, od Boga dat zadatak i poslanje. Točno obavljajući svakodnevne zadat­ke, vjernik izgrađuje Božje Kraljevstvo. To je ono što razlikuje kršćanina od nevjernika: drugačijim ga ne čine vanjske aktivnosti, već ono unutarnje uvjerenje, koje nadahnjuje njegova vjera, odnosno uvjerenje da vršenjem i najskromnije djelatnosti izgrađuje Božje Kraljevstvo. Hvala Bogu da i da­nas postoje takvi vjernici.

Župni listić br. 42. - 30. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SUSRET DVIJU LJUBAVI

Evanđelje:  Mt 22,34-40

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 22,20-26; 1 Sol 1,5c-10;


Za prvo čitanje na tridesetu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige Izlaska u kojemu čitamo da Bog stoji na strani siromašnih i potlačenih. Dobro je znati da je Bog i danas takav, samo pripazimo da sebe ne vidimo stalno u kategoriji potlačenih, već da ponekad promislimo, da možda i mi tlačimo druge, a u tom slučaju se ne možemo pozvati na Boga.

U drugom čitanju sveti Pavao hvali vjeru solunskih vjernika na temelju koje su postali primjer i drugima. Dobro je znati da sveti tekstovi ne uka­zuju samo na naše slabosti, već priznaju i naše vrline.

U evanđelju, odlomak je uzet iz pera svetog Mateja, gdje se suočavamo s jednom neobičnom situacijom: jedan učeni čovjek pita Isusa nešto, za što unaprijed zna odgovor. Pita Isusa koja je glavna zapovijed u Zakonu? Neobično pitanje, jer je pitalac, s obzirom da je poznavatelj Zakona, točno to podučavao druge. Novost u Isusovom odgovoru je to, da Isus u od­govoru nije imenovao jednu zapovijed, već dvije, postavivši ih jednu uz drugu. Prva je ljubav prema Bogu, ali se uz nju tijesno priključuje i druga, ljubav prema bližnjemu. Ova istina zapravo ima dva lica: prvo je, Boga se ne može voljeti ako se ne vole ljudi, a drugo je da se ne može voljeti ljude ako se ne voli Boga! Ovo drugo lice, danas kao da je izblijedjelo u svijesti mnogih ljudi.

Živimo u takvom svijetu koje pokazuje neprijateljsko držanje pre­ma čovjeku: zakonodavci sa zapanjujućom lakoćom legaliziraju pobačaj, eventualne oštećene zametke proglašavaju neželjenim elementima, stari ljudi su postali teretom, stoga treba promotriti mogućnosti eutanazije, itd. Gdje su korijeni ovom neprijateljskom stavu? Odgovor na naše pitanje daje sadašnji evanđeoski odlomak: ako netko ne priznaje Božju vlast, onda ne zna što započeti s čovjekom i s ljudskim dostojanstvom.

Katekizam Katoličke Crkve započinje svečanom izjavom: Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga (broj 27). Ako, međutim, pogledamo u srce i dušu današnjeg čovjeka, eventualno iskrsava u nama sumnja da se ova neugasiva čežnja doista potisnula u pozadinu. Žudi li još stvarno današnji čovjek za Bogom, traži li u njemu sreću i smisao života? Ne trebaju ovdje učene društveno-znanstvene ili psihološke analize i mjerenja, jer svakodnevni život svjedoči da je vjera postala periferna pojava, ne samo u društvu, u kulturi i u politici, već i na osobnoj razini, tako da ljudi svoju sreću traže ne u duhovnim, nego u svjetovnim vrijednostima.

Uzroci ove pojave mogu se analizirati prema mnogim gledištima, ali najsažetiju definiciju dao je papa Pavao VI., na zaključnoj sjednici Drugog Vatikanskog Koncila, kada je duhovno siromaštvo modernog svijeta opi­sao na sljedeći način: »Vjeru u Boga koji je postao čovjekom, zamijenila je vjera u čovjeka, koji je sebe proglasio Bogom!« Velika novost kršćanstva bila je ono o čemu čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku: Isus je objavio da Bog i čovjek ne žive u dva svijeta, već se njihovi životi isprepliću, ili da upotrijebimo modernu sliku, žive u istom energetskom polju. Ove dvije ljubavi, Božje čovjekoljublje i čovjekovo bogoljublje spajaju se u jedno u Isusu Kristu.

Ima ova evanđeoska slika jednu utješnu poruku: pokazuje i to kako Boga treba ljubiti. U stara vremena, prije dolaska Krista, ljude je nepresta­no zaokupljala misao kako da iskažu svoje bogoljublje. Bilo je onih, koji su Bogu žrtvovali svoja materijalna dobra, kao Kajin i Abel, bilo je onih koji su velikom pokorom nastojali iskazati svoju ljubav prema Bogu, kao kralj Da­vid, pogani su bili u stanju čak i svoju djecu žrtvovati pred svojim idolima, ali nikada nisu bili sigurni da su time doista iskazali svoju ljubav prema Bogu. Isus nas je naučio da ima jedan siguran put kako možemo iskazati svoju ljubav prema Bogu: put ljubavi prema bližnjemu. Ovaj put je proho­dan za sve, i da prepoznamo bližnjeg kojemu je potrebna naša ljubav ne moramo ići u susjedstvo, jer možda živi s nama pod istim krovom kao član obitelji, ili radi s nama u istoj tvornici, u istom uredu, kao suradnik. Božja ljubav putem njih dospijeva do nas, a i naša do Boga. Dvostruka zapovijed ljubavi dakle tvori jedinstvo, njihova točka susreta je osoba Isusa Krista. Stoga je temelj pravog humanizma vjera u Boga koji ljubi čovjeka.

Župni listić br. 37 - 25. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DIJALOG PRAVEDNOSTI I MILOSRĐA

Evanđelje:  Mt 20,1-16a

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:

»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’

Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’

Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’

Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 55,6-9; Fil 1,20a-24.27;


Za prvo čitanje na dvadeset petu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige proroka Izaije u kojemu prorok svjedoči o Božjem milosrđu koji je »velikodušan u praštanju«. Dobro je znati da je Bog i danas tako široke ruke glede naših ljudskih slabosti.

U drugom čitanju sveti Pavao apostol potiče svoje čitatelje da žive do­stojno u skladu s Kristovim evanđeljem. Ovo poticanje vrijedi i za nas, jer svijet preko nas upoznaje Kristovo evanđelje.

Za evanđelje uzet je dio iz Knjige svetog Mateja u kojemu čitamo pris­podobu o radnicima u vinogradu. Na prvi pogled, čini se kao da je tu riječ o nepravdi: pojedinci su naime mnogo radili, drugi malo, ipak svi su dobi­li jednaku nadnicu. Nekako ni mi ne bismo voljeli biti u koži onih koji su radili od jutra do mraka, a ipak nisu dobili veću nadnicu od onih koji su radili jedva sat vremena. Gdje je tu pravednost?

Današnji svijet glasno zahtjeva pravednost. Sigurno ne bez osnove jer nema čovjeka kojega u životu nije pogodila neka nepravda. Nepravedno postupaju s nama na radnom mjestu, u obitelji, možda čak i u Crkvi. Katkad možda imamo osjećaj da je s nama nepravedan i Bog, kada je drugima dao više. Uspoređujemo se s drugima i pitamo zašto smo upravo mi bolesni, dok se drugi sretno smiju oko nas, zašto smo mi siromašni, dok su se drugi nepravedno obogatili? Naše misli mogu odlutati još dalje i može se u nama javiti sumnja, da je svijet nepravedno sagrađen: zašto postoji mnogo djece s poteškoćama u razvoju, zašto trebaju mladi ljudi umrijeti u ratovima koje oni nisu htjeli, zašto Božjim protivnicima ide dobro, a ne bogobojaznima, zašto u svijetu vladaju bezdušni izrabljivači, a ne oni s milosrdnim srcem? Kako sve to može dozvoliti pravedan Bog?

Ako s takvim i sličnim tmurnim mislima čitamo evanđelje o radnicima u vinogradu, onda sasvim sigurno nećemo zapaziti njegovu sjajnu poruku, već ćemo i mi stići do zaključka kao oni radnici koji su cijeli dan radili, odnosno da je vlasnik vinograda bio nepravedan prema njima. Samo što u ovom evanđelju uopće nije riječ o pravednosti, već o dobroti i milosrđu. Jer kod Boga ne vrijedi pojam pravednosti kako mi to shvaćamo. Razmo­trimo temeljitije ovu tvrdnju.

U ljudskim odnosima pravednost u istoj mjeri obvezuje oba partnera. Ako bi bilo koji od dviju strana nastupila samovoljno, rekli bismo za njega da je nepravedan, ali u odnosu između Boga i čovjeka to ne vrijedi. Božji naumi rađaju se iz njegove slobodne odluke, a njegova inspiracija je uvijek čista ljubav. Točno to nisu bili u stanju shvatiti Isusovi slušatelji kada im je ispričao prispodobu o radnicima u vinogradu.

Možda i mi mislimo da je vlasnik vinograda bio nepravedan prema onima koji su cijeli dan radili, ali su dobili samo toliku nadnicu kao oni koji su radili jedva sat vremena. Lako možemo razumjeti one koji su se bunili. Samo što to nije ganulo vlasnika vinograda. Pozvao je radnike neka se javi onaj prema kojemu je bio nepravedan. Postoji li ijedan među njima kojemu nije dao ono što mu je obećao? Zašto se onda bune? Zar vlasnik ne može sa svojom imovinom činiti što ga volja? Može li mu netko zabraniti da čini dobro? Naime, već činjenica da su mogli raditi bio je dar za njih, jer se lako moglo dogoditi da ih nitko ne zaposli, a onda ništa ne bi mogli ponijeti doma svojim obiteljima.

To je temeljna poruka ove prispodobe. Već sama činjenica da nas je Bog prihvatio, njegov je besplatan dar. Ako nam od toga da i više, kako bi se tada moglo pomisliti da je prema nama nepravedan? Razmotrimo radi­je suprotnu situaciju od ove: što bi bilo kada bi Bog doista s nama postupio po našim pravilima pravednosti? Gdje bismo bili kada bi nas pravedno kažnjavao za naše grijehe? U ovoj prispodobi susrećemo se s Božjom ne­razumljivom logikom koja nije logika pravednosti, već logika milosrđa.

Ako smo to razumjeli, odnosno da se ni u čemu ne možemo pozivati na Božju pravednost, već samo na njegovo milosrđe, onda ćemo prispodobu o radnicima u vinogradu, ali i naš život, biti u stanju promatrati u drukčijem svjetlu jer ćemo shvatiti da sve čime raspolažemo, besplatni je dar Božjeg milosrđa i nećemo više zahtijevati Božju pravednost ni za grešnike ni za nas, već ćemo tiho pognuti glavu pred Božjom beskrajnom dobrotom i milosrđem i bit ćemo mu zahvalni za sve što nam je dosada darovao. O ovom i ovakvom Bogu je Isus govorio u prispodobi o radnicima u vinogradu, u kojoj stvarni protagonisti nisu radnici u vinogradu, već dijalog pravednosti i milosrđa u kojemu, na sreću, milosrđe nadvladava.