Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 26 - 14. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TEŽINA ISUSOVOG JARMA

Evanđelje:  Mt 11,25-30

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme reče Isus:

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Zah 9,9-10; Rim 8, 9.11-13;


U prvom čitanju na četrnaestu nedjelju kroz godinu, prorok Zaharija prikazuje dolazećeg spasitelja kao kralja mira. U njemu prepozna­jmo Isusa blagog srca kojemu se i danas s pouzdanjem molimo za mir u svijetu.

U drugom čitanju sveti Pavao hrabri vjernike u Rimu da upoznaju kako u njima boravi Duh Božji. I nas isti ovaj Duh potiče i hrabri na teškim životnim putovima.

U evanđelju sveti Matej evanđelist nam prenosi Isusove ohrabrujuće riječi: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni — i ja ću vas okrije­piti«. Naravno, ovaj Isusov poziv neposredno je bio upućen onima koji su se oko njega tiskali. Od čega su ovi ljudi bili umorni? To možemo saznati na taj način da se sjetimo pojedinih Isusovih prispodoba. O radnicima iz vinograda saznajemo da su mnogi nezaposleno stajali još i u kasno posli­jepodnevnim satima jer im nitko nije dao posla. Bili su tamo dakle, među Isusovim slušateljima i umorni nezaposleni. Iz prispodobe o sijaču sazna­jemo s kolikim je trudom obavljao svoj posao i koliko je mali urod bio. Bili su tamo među Isusovim slušateljima i umorni zemljoradnici koji su teškim radom mogli uzdržavati svoje obitelji. Ali tamo su bili i umorni bolesnici i prosjaci koje su čak tjerali s Isusova puta: sjetimo se samo jerihonskog slijepca kojega su na svaki način htjeli ušutkati. Ali ne mislimo samo na siromahe i bolesnike: tamo je bio vjerojatno i Nikodem koji se umorio zbog teških zakona svoje vjere. Doista, svatko se zbog nečega nekad u životu umori i ima potrebu za Isusom.

Od čega se umaramo mi, današnji ljudi? Mogli bismo naznačiti tri velika područja umora.

Umaramo se zbog ubrzanog tempa života: mogli bismo reći da se umaramo  od svijeta u kojemu živimo.

Umaramo  se vidjevši brojne nepravde: mogli bismo reći da se umaramo od ljudi, od zakona, od institucija...

Umaramo se zbog svojih moralnih nesavršenosti: mogli bismo reći da se umaramo od sebe samih, od toga tko smo i što smo.

Tada dospijeva do nas Isusov tihi, ohrabrujući poziv da pođemo k njemu, on će nam osvježiti dušu.

Lijek protiv životnog tempa je tiha molitva: neka ne prođe dan da se ne zaustavimo barem na nekoliko minuta, posebice uvečer prije spavanja, da bismo svoje srce uzdigli Bogu, da mu zahvalimo na brojnim darovima.

Lijek protiv ljudske primitivnosti i sebičnosti je čovjekoljublje naše vjere; neka ne prođe dan da nismo nekome učinili kakvo dobro.

Lijek protiv razočarenja u same sebe je primanje sakramenata, prije svega sveta ispovijed, putem koje uvijek nanovo primamo jamstvo da Bog prihvaća i ljubi; neka ne prođe dulje vrijeme, a da ne položimo teret naših manjkavosti pred Isusovo milosrdno srce, da ne bismo morali teret tegliti na inače neravnom putu života.

Druga rečenica koja prenosi radosnu vijest ovog evanđeoskog odlomka glasi: »Moj jaram je sladak, a moje breme lako.« Zar to nije proturječje? Može li teret biti lagan? Obično mislimo obrnuto: ako nekoga opteretimo, onda za njega kažemo da vuče jaram. Može li jaram biti sladak? Nitko ne uzima jaram dobrovoljno, njega nam uvijek netko drugi prisilno postavlja. Što je zapravo Isus htio reći ovom slikom? Tadašnjim njegovim slušateljima ova slika je mnogo govorila.

Židovima vjera nije bila samo radost, već i teret zbog bezbrojnih propisa, pravila, običaja i zabrana. Isus je jednom prilikom tvrdim riječi osudio farizeje koji putem svojih pravila postavljaju nepodnošljiv teret na druge koje istovremeno oni sami nisu voljni nositi. U tom smislu slušatelji su iz Isusovih prispodoba mogli iščitati da njegova vjera nije teret, već sloboda, nije jaram već ljubav. Ovaj odgovor može i nama razjasniti što je bit prave religije. Ali nekako osjećamo da nas ovo objašnjenje ne može zadovoljiti bez ostatka, jer je Isus drugom prilikom tvrdio i da tko želi postati njegovim učenikom taj svaki dan iznova treba uzeti na sebe svoj križ, a križ može biti jednako težak kao jaram.

U Palestini volovski jaram tesali su iz drva. Gazda je odveo vola do tesara koji je uzeo mjeru s volovskog vrata te je započeo s izradom jarma. Kada je jaram pripremio, vlasnik je ponovno odveo vola da isprobaju je li jaram izrađen po mjeri, ne stišće li volu vrat? Jaram su dakle izradili prema mjeri kao krojač odijelo.

Postoji legenda po kojoj je Isus bio u cijeloj Palestini najbolji izrađivač jarmova, a obrtnici su već i onda izvjesili simbol svoje firme. Iznad vrata Isusove radionice dakle visjela je slika jednog jarma s natpisom: »Ovdje se izrađuju najudobniji jarmovi«. Najvjerojatnije je sve to samo legenda, ali koja ipak izražava duboku istinu koju bismo mogli ovako formulirati: Onaj teret što ga Isus stavlja na ramena svojih sljedbenika točno je primje­reni jaram prema osobi, koji, ako i nije lagan, nije teži od onoga koji smo u stanju nositi. Ni jedan križ nije teži od onoga koliko nam ramena mogu nositi.

Župni listić br. 25 - 13. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG sva naša dobra djela precjenjuje

Evanđelje:  Mt 10,37-42

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.

Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 2 Kr 4,8-11.14-16; Rim 6,3-4.8-11


U današnjem evanđelju čujemo teške riječi: Isus govori o maču, o neslozi u obitelji, nošenju križa i o smrti. Ovu stvarnost prikazuje kao uvjet da bi ga netko mogao slijediti. Gotovo da ne želimo povjerovati da je ove riječi izgovorio dobrostivi Isus koji je uvjeravao svoje učenike da je njegov jaram sladak, a njegov teret lagan. Nije lako protumačiti ove Isusove riječi. Kako se mogu uskladiti ovi zahtjevi s mirnim suživotom, obiteljskim mirom, sa zahtjevom opraštanja?

Pokušajmo na zaobilazni način proniknuti u Isusovu misao. Ovdje prvenstveno nije bitno, što Isus zahtjeva, već tko je onaj tko od nas to zahtjeva ili može zahtijevati? Osnova kršćanstva je vjera u Isusovo božanstvo. To utemeljuje Isusov autoritet. Ako vjerujemo u Isusa, onda možemo mirne duše prihvatiti sve ono što je rekao ili što traži od nas. Ali zapazimo da Isusovu naučavanju ovdje nije kraj.

Isus je u prvom dijelu svog govora saopćio što je cijena toga da netko postane njegovim učenikom. Svoj govor je nastavio opisom što je nagrada toga. Isus na dirljiv način izlaže da onaj tko prihvaća njegove učenike, prihvaća njega, štoviše, onog koji ga je poslao, nebeskog Oca. Isus se dakle poistovjećuje s nama i osposobljava nas da već i samim tim što smo kršćani Boga nosimo ljudima. Dobro je znati da ne trebamo mi sami sve učiniti za evangelizaciju svijeta, već samo dopustiti da Isus djeluje u nama. Ljudi i nesvjesno primjećuju i zapažaju one izvore iz kojih mi zahvaćamo one Božje sile koje u nama djeluju.

Isus u nastavku razlaže također očekivanja koje ljudi imaju prema nama. Ako netko primi proroka zato što je prorok, dobiva prorokovu na­gradu. Svijetu su i danas potrebni proroci koji svjedoče o Božjoj prisut­nosti i o njegovoj brižnoj ljubavi kako su to činili i starozavjetni proroci. Prorokova nagrada je u tome da svoj život vidi kao koristan i dragocjen.

Ako netko primi pravednika zato što je pravednik, dobiva nagradu pravednika. Pravednik u terminologiji Svetog pisma označava čovjeka koji ljubi Boga, kao što saznajemo npr. o svetom Josipu da je bio »pravednik«. I današnjem svijetu su potrebni pravednici, odnosno takvi vjernici čiji život i svakodnevne odluke izviru iz ljubavi prema Bogu. Nagrada pravednika je čista savjest.

Isus kao da još uvijek vidi pred sobom prestrašena lica svojih učenika zbog svojih teških riječi u uvodu, zato im gotovo majčinski obećava da ni za čašu hladne vode neće im izostati nagrada.

Radosna poruka ovog evanđelja je spoznaja da je u Božjem obračunu prilično veliki pomak u ravnoteži između zahtjeva naše vjere i nagrada. U današnjoj terminologiji mogli bismo reći da »Bog precjenjuje« svako naše dobro djelo. Naš Bog od nas ne zahtijeva ništa, ali što god mu rado damo, to stostruko nagrađuje. Tu se možemo sjetiti velikodušne žene iz Šunama koja je zbog svoje gostoljubivosti primila nagradu koja je nadišla sva njena očekivanja.

Župni listič br. 20 - 7. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS JE MOLIO I ZA NAS

Evanđelje:  Iv 17,1-11a

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 1,12-14; 1 Pt 4,13-16;


Prvo čitanje sedme uskrsne nedjelje odlomak je uzet iz Djela apostolskih koji pred nama stoji kao jedna lijepa sveta sličica, kao neka skupna fo­tografija. Scena se odigrava u sali Posljednje večere, gdje se Isus molio za svoje učenike u trenutku rastanka. Sada, u ovom evanđelju saznajemo da učenici mole s Marijom, Isusovom Majkom i sa ženama koje su otpratile Isusa na križnom putu. Očekuju dolazak Duha Svetoga, ali to nije pasivno, besposleno iščekivanje, već revna molitva i uzajamno podupiranje.

Drugo čitanje uzeto je iz Poslanice svetog Petra kao kratko ali uvijek potrebno hrabrenje: što god planirali, ostavimo mjesta za Božju Provid­nost, jer moguće je da će se sve dogoditi drukčije nego što smo to mi zamislili. Kad nam se planovi izjalove, tada recimo neka bude volja Božja. To je tajna mirnog, u Bogu usidrena života.

Evanđelje nam predočuje jednu dražesnu sliku koja nam nosi jednu snažnu poruku: Isus moli za svoje učenike, ali ne samo za prisutne, već i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u njega, a to smo pak mi. Prepustimo se toj misli da smo već tada bili prisutni u Isusovoj molitvi. Ova Isusova molitva za učenike postala je snaga mučenika, hrabrost priznavatelja vjere, nadahnuće kršćana kroz sva vremena.

Zbog Isusovog uhićenja, osude i smrti prvi su se učenici izgubili, u svom strahu povukli su se od javnosti. Događaji poslije uskrsnuća značili su novu snagu i hrabrost učenicima. Osnovni ton liturgije ove nedjelje je određena smirenost koja se crpi iz spoznaje da je Isus prisutan u zajednici svojih učenika. Danas osuđuju Crkvu, a kr­šćane pak proganjaju ili ih stavljaju u neravnopravni položaj. Ne smijemo se obeshrabriti, nismo sami u areni povijesti, s nama je uskrsli Isus, s nama je Duh Sveti Tješitelj, s nama je Blažena Djevica Marija, s nama su sveci, i s nama je molitva naše subraće u vjeri. Snaga Crkve uvijek se očitovala u ovoj svijesti o zajedništvu, pa i danas će nas ta svijest zajedništva biti jedi­na u stanju prevesti preko svih kriza i teškoća.

Mala skupina koju nam predstavljaju Djela apostolska jest ona zajed­nica koju je Isus htio i koju je na jedno vrijeme napustio da ih sada ponov­no nađe. Saznajemo da je zajednica molila jednom dušom i jednim srcem. Ova mala zajednica je prvo sjeme Crkve. Skupina je mješovita, ali tu više nisu nacionalne ili rodbinske veze one koje objedinjuju ove ljude, već vjera u uskrslog Isusa i iščekivanje obećanog Duha Svetog Tješitelja.

Danas smo mi ova Isusova zajednica. Promislimo, što nas ujedinju­je? Prepoznajemo li u našoj zajednici karakteristike prve zajednice: posto­janost, ustrajnost u molitvi, prisutnost Blažene Djevice Marije, bratstvo? Podsjetimo se često da nas je Isus vidio već u svojoj velikosvećeničkoj mo­litvi, vidio je našu župnu zajednicu, našeg svećenika, naše ministrante, naše malene prvopričesnike, našu stariju i bolesnu subraću u vjeri i za sve nas je pojedinačno i poimence molio.

Župni listić br. 24 - 12. nedjelja kroz godinu- godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG NAS POZNAJE PO IMENU

Evanđelje: Mt 10,26-33

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:

»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.

Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.

Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jr 20,10-13; Rim 5,12-15;


Prvo čitanje za dvanaestu nedjelju kroz godinu dirljiva je molitva proro­ka Jeremije u kojoj svoj život usred proganjanja povjerava Bogu. Njegovo povjerenje je nepokolebljivo, već unaprijed vidi oslobođenje. Dobro je znati da nas Bog nikada neće ostaviti na cjedilu ako mu se obratimo, kada osjećamo da dalje ne možemo podnijeti teret života.

Sveti Pavao u Pismu Rimljanima izlaže da je milost besplatan dar mi­losrdnog Isusa Krista. Ovo vrijedi i danas: ljubav, milost i oproštenje su uvijek dar.

Sveti Matej evanđelist nastavlja svoje izvješće o prvom poslanju apo­stola. Ovom prilikom čitamo kako je Isus pripremio svoje prve apostole za put. Isus je bio realist, dobro je znao što prebiva u čovjeku, dobro je pozna­vao svijet, jasno je rekao svojim apostolima kakve ih poteškoće očekuju u tijeku njihova poslanja, ali dao im je za poslanje i ohrabrenje. Analizirajmo pojedine elemente Isusovih ohrabrujućih riječi.

Najprije im je rekao neka se ne boje.

Zatim im je rekao da je s njima ljubav Božje providnosti.

Kao treće rekao im je da svoju hrabrost ipak ne shvate kao besplatan dar, već neka prihvate svoje poslanje i neka Isusa priznaju pred ljudima.

Stanje ni danas nije drukčije. Crkva i danas svoje poslanje izvršava u neprijateljskom svijetu. Napadaju njen moralni nauk o neraskidivosti braka, o seksualnom moralu, ocjenjuju je nečovječnom zbog svećeničkog celibata, izjavljuju da je zaostala jer ne želi zarediti žene za svećenike. Mogli bismo nabrajati napade, ali i to je dovoljno da razumijemo da Crkva i danas živi u neprijateljskom svijetu. To vrijedi za svakog pojedinog kršćanina. Svijet nikada neće razumjeti bez ostatka našu vjeru, naš sustav vrijednosti, naše vrline. Vjernik je uvijek pomalo »strano tijelo« u ovom svijetu. Ne trebamo se ni truditi da nam se svijet divi. Naše je poslanje da svjedočimo istinu. U ovome nama oslonac nije nekakvo »kršćansko društvo« koje je vjerojatno samo utopija, još manje jedna takozvana »kršćanska Europa« koja sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene, već Bog koji s ljubavlju prati naš životni put.

Druga velika poruka ovog evanđeoskog odlomka je da nas Bog poimence poznaje. Svaka riječ evanđelja, svaka scena, svaki sudionik prenosi poruku. Ne znam jesmo li se ikada zamislili da nam čak i vrapčići spomenuti u ovom evanđelju mogu nešto reći? Vjerujem da Isus od mnogobrojnih ptica nije slučajno spomenuo vrapce. Što karakterizira vrapce? Možda to da ne spadaju među omiljene kućne ptice, zato nemaju ni imena. Našem omiljenom psu, mački pa i papagaju dajemo neko ime. Vrabac nema ime Ili ipak? Jer gle, Isus tvrdi, da nebeski Otac svakog malog vrapca pojedi­načno poznaje. Onda to znači da kod njega, kod Boga, i vrapci imaju ime! Ali Bog ne poznaje samo vrapce poimenično, već i zvijezde, kao što to či­tamo u 147. psalmu: »On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva«. Mali vrapci, dakle, prenose nam važnu poruku : kod Boga svi imaju svoje ime.

Cijelo Sveto pismo odjekuje ovom činjenicom: od Adama do Mojsija, preko proroka do apostola i sve do današnjih dana sve nas Bog poimence poznaje. Navedimo samo jedan izvanredan primjer iz Knjige Izaije: »Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!...Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim« (Iz 43,1-4). I novozavjetna čitanja su puna poimeničnih poziva. Prije svega, naravno, sjećamo se Blažene Djevi­ce Marije koju anđeo nježno oslovljava po imenu: »Ne boj se, Marijo!« (Lk 1,31). Ali pomislimo i na ostale s kojima se u evanđelju susrećemo: Josipa, koji se mučio sam u sebi, kojega je anđeo ohrabrivao riječima: »Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju...« (Mt 1,20); i Zaharija čuje svoje ime. »Ne boj se Zaharijo!« (Lk 1,13), Elizabeta, sveti Ivan Krstitelj i ostali: svi su nam po imenu poznati. Što znači kada Bog nekoga po imenu oslovi?

Otkriće da nas Bog poznaje po imenu utemeljuje svijest o našoj vrijednosti. U očima Božjim nitko nije samo brojka, već netko o kojemu se vodi računa, nije samo slučaj, već ljubljeno dijete koje ima specifično mjesto,  dakle ima vrijednost u Božjem planu, u zamisli Stvoritelja, u njegovom dobrom srcu.

Kao zaključna misao neka ovdje stoji jedan poticaj: Evanđelje je neiscrpna riznica u kojoj čak i male cvrkutave ptičice pronose Božju veličinu i dobrotu.

Župni listić br. 19 - 6. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRAJNA PRISUTNOST DUHA SVETOGA U NAŠEM ŽIVOTU

Evanđelje: Iv 14,15-21

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 8,5-8.14-17; 1 Pt 3,15-18;


Prvo čitanje šeste uskrsne nedjelje odlomak je uzet iz Djela apostolskih koji kazuje kako je Duh Sveti sišao na vjernike grada Samarije i kako je veliko veselje bilo u tom gradu. Mi smo već primili Duha Svetoga i stoga se smijemo radovati.

U drugom čitanju sveti Petar nas potiče da hrabro odgovaramo na pi­tanje onih koji nas ispituju o temelju naše nade. Ovaj temelj je naša vjera u Isusa Krista, koga su doduše »po tijelu ubili, ali po duhu je uskrsnuo«, Zajednička poruka u spomenutim čitanjima je postojanje novog kršćanskog života u Duhu Svetome. Ovome se priključuje evanđeoski odlomak u kojemu je Isus obećao Duha Svetoga.

»Neću Vas ostaviti siročad«. Prije nego što će se Isus oprostiti od svojih učenika, obećava im Duha Svetoga. Promotrimo s koliko različitih imena Isus naziva Duha Svetoga: Tješitelj, Duh Pravednosti. Duh Sveti je taj koji uvijek stoji pored nas, koji nas podučava i upozorava na naše pogreške, koji nas hrabri i motivira kada postanemo nesigurni, koji nas bodri da se trudimo da ostvarimo najbolje, koji brani nas i naša prava kada nas pogodi nepravda.

Zašto imamo potrebu za Duhom Svetim? Zato jer Duh Sveti je Bog sedam darova. Njegovi darovi su: mudrost, razum, dobar savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Koliko li veliku potrebu za ovih sedam darova imaju roditelji i odgajatelji, zatim ljudi koji upravljaju drža­vom, ta svi imamo veliku potrebu za razumom i za mudrošću. Treba samo moliti Duha Svetoga i on će nam to dati. Zato je Isus obećao Duha Svetoga. Mi, međutim, živimo ne samo u obećanoj, nego u već dobivenoj sili Duha Svetoga. Za to postoje vidljivi znaci, samo trebamo ih znati primijetiti. Navedimo nekoliko najčešćih znakova prisutnosti Duha Svetoga.

Duh Sveti je Duh razuman.

Razumijevanje Riječi Božjih djelo je Duha Svetoga. Duh Sveti nam pomaže u tome da razumijemo Božju riječ, ali je zato potrebno i čitati Sveto pismo. Bilo bi dobro ponovno otkriti ljepotu psalama jer svaki zrcali neko osnovno ljudsko iskustvo: zahvalnost molitvu, tjeskobu i radost, strah i sreću. Dobro je znati da kada čitamo Sveto pismo, nikada nismo sami, već je uvijek pored nas i Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh našeg djetinjstva Božjeg.

Sretni ispovijedamo da smo djeca Božja i da po snazi Duha Svetoga nazivamo Boga svojim Ocem. U Duhu Svetome molimo ili, ako zatreba, Duh Sveti moli u nama. Dobro je znati da kada molimo, nikada nismo sami, već je uvijek uz nas Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh sloge.

O prvim vjernicima su rekli da su bili jedno tijelo i jedan duh. To želimo za svaki brak i svaku obitelj. Trudimo se biti jedinstveni unutar svake zajednice, ali tamo gdje više ljudi živi zajedno, trvenja i neslaganja su gotovo neizbježni. Dobro je znati kada se trudimo ostvariti slogu, kada neslogu nastojimo izgladiti, tada nikada nismo sami, već je uvijek uz nas Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh ustrajnosti i postojanosti.

Napredovanje prema cilju ima svojih zamki. U svakom životu postoje iskušenja. Često se umorimo, ali ako se opet podignemo i ipak nastavimo, tada je dobro znati, da nikada nismo sami, već je uvijek uz nas i Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh opraštanja.

Poslije uskrsnuća Isus je dahnuo na svoje apostole i rekao im je da uzmu Duha Svetoga, i kome oproste grijehe, bit će im oprošteno. Dobro je znati da, kako kod pokajanja, tako i kod naše namjere da drugima oprostimo, nikada nismo sami, već je uvijek uz nas i Duh Sveti.

I tako bismo mogli nabrajati beskonačan niz svakodnevnih životnih prilika, ali je povratni motiv, refren uvijek isti: Isusove gotovo majčinski nježne riječi utjehe i ohrabrenja: »Ne bojte se, neću vas ostaviti siročad, nikada niste sami, uvijek i svugdje je uz vas, s vama i u vama Duh Sveti Tješitelj«.

Župni listić br. 23 - 11. nedjelja kroz godinu- godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DOBROSTIVO SRCE ISUSOVO

Evanđelje:  Mt 9,36 – 10,8

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo,

a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone

i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan,

brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih:

»K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!

Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 19,2-6a; Rim 5,6-11;


Sveti Matej evanđelist izvješćuje o prvoj misiji apostola. Ali nisu ovdje oni glavni likovi, već Isus. Želimo uočiti jednu karakteristiku Isusove lju­bavi: bila je to brižljiva ljubav.

Izvješće započinje opaskom da se Isus sažalio vidjevši masu naroda. Ne susrećemo se prvi puta s Isusovom suosjećajnom ljubavi. Isusova do­brota međutim ne iscrpljuje se u suosjećajnoj ljubavi, već djelatno intervenira da ublaži ljudsku patnju. Ovdje vidimo da šalje svoje apostole ne samo zato da šire Radosnu vijest, već da pomognu nevoljnima, potrebiti­ma, bolesnicima. Za to ih je posebno ovlastio.

U evanđeoskoj sceni možemo zapaziti jednu izvanrednu crtu Isusove ljubavi prema čovjeku: suosjećajnu ljubav. Ovaj pojam zahtjeva određeno objašnjenje da bismo točno razumjeli njegovu važnost i veličinu.

Naše čovjekoljublje ima dvije razine. Jedna razina je suosjećanje koju uobičajeno izražavamo opće prihvaćenom riječju grčkog podrijetla »simpatija«. Suosjećanje znači da se znamo veseliti s radosnima i plakati sa žalosnima. Velika je to vrlina, jer, nažalost, u međuljudskim odnosima nerijetko se događa da se drugome približavamo radije s negativnim osjeća­jima, to jest da zavidimo tuđoj sreći ili eventualno zlurado primamo k znanju tuđu žalost, izjavljujući da je zaslužio da malo pati! Dobro je znati da se Isus nikada nije na taj način približavao tuđoj patnji ili sreći. Naprotiv, Isus je znao suosjećati s patnicima i uplakanima. Sjetimo se samo kako je plakao zajedno s Martom koja je oplakivala svog brata Lazara, ali se znao i veseliti s drugima: na svadbi u Kani zajedno se veselio s mladim parom.

Sućutna ljubav približava se na dubljoj razini drugoj osobi nego suosjećajna. Ta sposobnost se službeno također izražava riječju grčkog podrijetla »empatija« i znači da na neki način stupamo u emocionalni svijet drugoga i nastojimo shvatiti zašto se raduje ili zbog čega plače. Takva je bila Isusova ljubav koju vidimo u ovom evanđeoskom odlomku, ali možemo misliti i na druge primjere.

Isus je vidio, osjećao, znao što su ljudi osjećali, to jest da su bili izgubljeni, umorni i gladni. Znao je i postupio je: poslao im je svoje apostole da ih ovi podignu. Isus je osjećao empatiju, bio je u stanju stupiti u osjećajni život drugog čovjeka i iznutra promatrati patnju drugoga. Možemo se sjetiti njegova susreta poslije uskrsnuća s neutješnom Marijom Magdalenom koja je gorko plakala u vrtu, s kojom Isus nije zajedno plakao, već je istra­živao razloge njezinih suza: »Ženo, zašto plačeš?« I dvojicu razočaranih učenika iz Emausa ispitivao je o razlogu njihove nesretnosti: »O čemu za­pravo razgovarate?«

Jedan od odlučujućih pokazatelja osobne zrelosti je osjećaj empatije, odnosno spremnost da se uživimo u duhovni svijet drugih ljudi. U sva­kodnevnom životu to se očituje kao pažljivost. Ako to činimo svjesno, onda to postaje vrlinom. Isus je bio pažljiv čovjek. To se očitovalo na taj način da je znao obratiti pažnju na muke i patnje drugih i u slučajevima kada to onaj drugi nije izrekao glasno, na primjer u slučaju bolesnog čovjeka kod jezera Siloe, na kojemu je vidio koliko je osamljen. Ukratko: Isus je bio pažljiv prema ljudima. Ima, međutim, u evanđeljima jedna takva okolnost koja gotovo elementarnom snagom odražava Isusovu pažljivost: ljudska suza. Isus nije mogao proći ravnodušno pored čovjeka koji plače.

Petrovu izdaju je oprostio vidjevši njegove suze. Na križnom putu se zaustavio na trenutak da bi utješio žene koje su ga oplakivale. Marija Mag­dalena je kod praznog groba svoju tugu skrila u suze; Isus se nije mogao oduprijeti njezinim suzama, već je otkrio svoj identitet.

Danas je previše suza na koje nitko ne obraća pažnju, koje nitko ne briše. Veličina čovjeka koga je zahvatio Isusov duh očituje se u tome, da zna i hoće okrenuti se prema patnji drugih.

Župni listić br. 18 - 5. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KRISTOV MENTALITET

Evanđelje:  Iv 14,1-12

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 6,1-7; 1 Pt 2,4-9


Prvo čitanje pete uskrsne nedjelje odlomak je iz Djela apostolskih iz ko­jeg saznajemo o pozivu prvih sedam đakona i o tome s kojom snagom se širila vjera.

U drugom čitanju sveti Petar tumači kako svaki vjernik sudjeluje u svetom svećenstvu Kristovom, tj. da smo svi mi đakoni i širitelji vjere. Đakonova služba je ljubav, svećenikova širenje vjere. I danas vrijedi da se Božje kraljevstvo širi onom snagom koliko je nesebična naša ljubav i koli­ko je duboka naša vjera.

Evanđelje nas osigurava da širenje vjere nije samo naše djelo, već u nama i putem nas uvijek djeluje Kristova milost.

U evanđelju opisan je prisan razgovor između Isusa i njegovih učenika koji se odvija u raspoloženju predosjećaja o skorom rastanku. Učenici vje­rojatno već slute predstojeću tragediju, Isusovu smrt, zato im je srce uzne­mireno. Isus im govori utješne riječi: »Neka se ne uznemiruje vaše srce!« Ujedno im daje odgovor na takva pitanja koja oni ne bi znali ni formulirati ni smisliti. Daje im takvo svjetlo u kojem ozračju će biti u stanju preživjeti dramu rastanka, sve do ponovnog susreta. Učenici su razumjeli da su se u Isusu sreli s osobom koja im daje smisao života. Isus danas iste riječi upu­ćuje i nama: »Neka se ne uznemiruje vaše srce!« Priljubimo se tiho pored učenika i dopustimo da Isusove riječi i nas dotaknu.

Isus svojim učenicima nije rekao samo ohrabrujuće riječi, već ih je i usmjerio: »Ja sam put, istina i život«. U ove tri riječi Isus je izrekao najsmjeliju novost u ljudskoj povijesti. Isus, naime, ne kaže da poznaje put, da znade istinu, da obećava život, već je sam sebe nazvao putom, istinom i životom. Postojali su proroci koji su hrabro stali pred ljude i pozivali ih da ih slijede jer znaju kuda treba ići. Tako je Mojsije svoj narod izveo iz egipatskog ropstva, ali Mojsije sebe nije nazvao putom. Postojali su veliki mislioci i znanstvenici, koji su hrabro stali uz jednu istinu, ali nitko se nije usudio reći o sebi da je on istina. Postojali su veliki duhovni učitelji koji su izjavili da su našli život, ali nitko o sebi nije se usudio reći da je on život. Isus Krist se to usudio reći, i s ovom izjavom dao je odgovor na tri najosnovnija ljudska pitanja.

Prva osnovna ljudska potreba je savršenost, želja za cjelovitošću. Osje­ćamo da nismo savršeni, da nismo dostatni sami sebi, da smo rođeni za nešto više nego za što smo kadri. Kamo krenuti da bismo pronašli puninu i sreću svog života? Ako na ovo pitanje ne pronađemo odgovor, onda će naš život završiti u slijepoj ulici dosade i razočarenja. Isus je dao odgovor na pitanje čovjeka koji traži cilj i smisao života kada je samog sebe posta­vio pred nas kao put.

Druga osnovna ljudska potreba je želja za smislom. Što je smisao života, smrti, patnji? Isus je na ova temeljna pitanja dao odgovor kada je sebe na­zvao istinom. Isus na ova pitanja nije dao odgovor na teoretskoj razini, već je pred nama proživio ove stvarnosti. Ako njega slijedimo tada i najbolnija iskustva dobivaju smisla.

Treća osnovna ljudska potreba je želja za besmrtnošću. Zdravi razum se ne može pomiriti da je sa smrću svemu kraj. Ljudi se trude na neki na­čin osigurati produžetak svog života: ima onih koji u svojim potomcima vide nastavak svog postojanja, ima onih koji u reinkarnaciji traže vječni povratak, ima onih koji bi u svojim djelima željeli dalje živjeti. Isus je kao odgovor na ljudsku želju za besmrtnošću dao samoga sebe kada je samog sebe nazvao životom. Tko u njega vjeruje, ima vječni život.

Što znači s Isusom živjeti?« Na ovo pitanje sveti Petar daje odgovor kada svoje čitatelje hrabri na slijedeći način: »Idite k njemu!« Sveti Pavao je još smjelije formulirao kada je rekao: »Obucite se u Krista!« Bit kršćanskog duhovnog života je slijediti Krista, što bismo na moderni jezik preveli da bismo trebali prihva­titi Kristov mentalitet.

Župni listić br. 22 - PRESVETO TROJSTVO- godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NAŠ BOG

Evanđelje: Iv 3,16-18

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«

Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Izl 34,4b-6.8-9; 2 Kor 13,11-13

Na nedjelju Presvetog Trojstva svaki propovjednik se osjeća malo nelagodno: o čemu li se može propovijedati na taj dan, što mi o Bogu znamo reći? Donekle je neizbježna ova nelagoda jer je riječ o najvećoj tajni naše vjere. Istovremeno je neosnovana budući da je riječ o najljepšoj tajni naše vjere. Ovaj puta nećemo promišljati o Bogu, već o našem Bogu, i to nam ispunjava srce toplinom, ljubavlju i zahvalnošću. Tko je naš Bog, ili eventualno možemo upitati: kakav je naš Bog? Naime, prastari problem čovječanstva nije dilema postoji li Bog ili ne — na to je dovoljan odgovor zdravog razuma — već voli li nas Bog ili ne, je li Bog dobronamjeran prema nama ili nije, zanima li ga naša sudbina ili indiferentno sjedi na svom prijestolju u svom blaženstvu?

U tijeku povijesti čovjek je dao mnogo različitih odgovora na ova pita­nja. Postojala su vremena kada je predodžba o strogom Bogu poticala Ijude da se velikim žrtvama, često i ljudskim žrtvama, potrude udobrovoljit Boga. Čak se i mi sjećamo takvih vremena, kada su pojedinci smatrali da je Bog najveći čovjekov neprijatelj i zato ga treba prognati iz društva. Na sve ove bojazni odgovor je blagdan Presvetog Trojstva: Bog se objavljuje kao onaj komu je jedina briga ljudska sreća.

U prvom čitanju Mojsije je naš putokaz, koji se popeo na brdo da bi se susreo s Bogom. Kakve li su mu se misli rojile u glavi, kako je zamišljao Boga? Tamo gore, na brdu je dobio zadovoljavajući odgovor: Boga boli ljudska patnja. Naš Bog je dakle, Bog koji suosjeća s nama, našim problemima, našim patnjama. Možda bismo mogli formulirati i ovako: naš Bog ima srce i to srce kuca za nas.

U drugom čitanju sveti Pavao Boga kršćana prikazuje s novim atributom: On je Bog mira. Prije svega u teološkom smislu riječi, tj. kao izvor svega dobroga, ali i u društvenom i duhovnom značenju: Bog je Bog sklada blagostanja, pomirenja.

Susret s našim Bogom jedna je od najvažnijih zadaća duhovnog života. Pri tome je važno to da se usudimo Boga nazvati »moj Bože«! Naš Bog ima mnogo imena, toliko iz koliko mu se životnih situacija obratimo. Mojsije mu se obratio u ime svog naroda koji je stenjao pod jarmom ropstva i Bog mu se očitovao kao milosrdni Bog. Evo još nekoliko imena s kojima se možemo Bogu obratiti i koja nam mogu pomoći u tome da svoju vjeru položimo na čvrste temelje.

Naš Bog je Bog stvoritelj. Bog je stvorio svijet i čovjeka. Ova istina ima dalekosežnu poruku. Postajemo svjesni da živimo u Božjem svijetu, nismo gospodari svijeta i prirode, već samo gosti, odgovorni Bogu za svoje po­stupke. Istovremeno postajemo svjesni i toga da je svijet u Božjim rukama koji neće dopustiti da zlo pokvari njegovo djelo. Stvoritelju se obraćamo s riječima 139. psalma kada nas obori strah i briga zbog naše, ali i sudbine svijeta: »Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem. Izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vi­diš. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.«

Naš Bog je Dobri Pastir. Bog nas nije samo stvorio, već s ljubavlju prati naš život. Takvom se Bogu molimo riječima 23. psalma kada nas pritisnu životne poteškoće: »Jahve je Pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam.«

Naš Bog je Bog otac zaodjenut majčinskim crtama. Krasan primjer za njega je otac rasipnog sina koji bez uvjeta prihvaća nazad svoje dijete. (Lk 15). To je zapravo majčinska gesta. Takvom Bogu se molimo kada nas pritisne teret naših grijeha.

Naš Bog je Bog koji na sebe preuzima ljudsku patnju. Svoje suosjećajno srce Bog je pokazao u raspetom Isusu. Dobrom i dobrohotnom Bogu se molimo u bolesti i patnji, ponavljajući Isusove ohrabrujuće riječi: »Oče, ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja!« (Lk 22,42).

Kada se Mojsije spustio s brda, pokrio je svoje lice jer je s njega zračila sreća zbog susreta s Bogom. Ponesimo i mi sa sobom sreću koja zrači zbog susreta s dobrostivim Bogom, da bi pozlatili život svih onih koji se možda još boje Boga.

Župni listić br. 17 - 4. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS JE PASTIR SRDACA

Evanđelje:  Iv 10,1-10

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.

Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,14. 36-41; 1 Pt 2,20b-25;


Prvo čitanje na četvrtu nedjelju Uskrsa odlomak je uzet iz Djela apostol­skih u kojemu sveti Petar svjedoči o Isusovom uskrsnuću i poziva svo­je slušatelje da prihvate Isusa u svoj život putem krštenja. Isus je stupio i u naš život kada smo se krstili. Ako i ne uvijek riječima, ali svojim životom trebamo o tome svjedočiti.

U drugom čitanju također nam se sveti Petar obraća i izlaže da je Isus Krist pastir naše duše kome možemo mirno povjeriti svoj život. Tome se priključuje evanđelje u kojemu sam Isus sebe naziva pastirom.

Isusova prispodoba u kojoj sam sebe uspoređuje s Dobrim pastirom, toliko nam se čini poznatom da jedva djeluje snagom novoga. Ne potresa nas, ne dira nas u dubinama našeg bića. U boljem slučaju moguće je osje­ćati malo ponosa jer nam se čini da iz prispodobe možemo iščitati da nas je Isus priznao za svoje. Ljudi često poistovjećuju sebe sa svojim vođama. To nije novost, već su u vrijeme svetog Pavla postojala takva rivalstva: ja sam Pavlov, ja sam Kefin, a ja Kristov! Moguće je da se malo i radujemo jer je Isus sebe nazvao dobrim pastirom koji se brine o svojima. Uvijek je dobar osjećaj kad znamo da netko misli na nas. Moguće je, međutim, da se malo i ustežemo kada čujemo ovo evanđelje: prošla su vremena ma­sovnih histerija kada su ljudi poput poslušnog stada išli za onim vođama koji su im obećali veći komad kruha ili su im obećali više demokracije. Srećom Isus nije obećavao takvo što. Ako s gledišta kršćanskog načina ži­vota želimo razumjeti evanđeosku poruku dobrog pastira, onda trebamo promotriti duboku logiku prispodobe. Isus, naime, postupno razvija ideal dobrog pastira.

Na prvom stupnju Isus se naziva jednostavno pastirom koji ide ispred ovaca i one ga slijede. Na taj način Isus sebe ističe kao primjer svojim uče­nicima. Tko njega slijedi, tko svoj život prilagođava njegovom životu, taj ne može zalutati. Već i zbog ove jedne misli može nam srce zaigrati, ali se ipak ne smijemo uljuljati u lažnu sigurnost. Isusa se, naime, može slijediti na mnogo načina i zbog različitih motiva. Već onda je bilo takvih koji su ga slijedili iz koristoljublja jer im je dao kruha i riba, i to besplatno. Slije­dili su ga i znatiželjnici koji su išli u lov na spektakularnost, a oko Isusa uvijek događalo nešto izvanredno: bolesnici su ozdravljali, hromi su počeli plesati, slijepci su poskakivali širom otvorenih očiju. Naravno, bilo je i mnogo onih koji su mu s iskrenom vjerom priključili jer su znali da će kod njega naći pravi put. Povjerili su mu život, tako je Isus postao pastir njihovog života.

Isusa se i danas može slijediti na mnogo načina. Zašto ga mi zapravo slijedimo? Doista iz iskrenog uvjerenja kako bismo bez njega zalutali, ili se u tajnosti nadamo od njega i mnogo toga drugoga? Ako se npr. žalimo da nije uslišao naše molitve onako kako smo to mi željeli, onda je to znak da nismo sasvim sigurni da naš Pastir ide u dobrom smjeru da nas dobro vodi, već bismo mu željeli malo pomoći i skrenuti ga s njegovog puta, kao što je Petar pokušao kada ga je u tajnosti pozvao u stranu i izložio mu da po njegovom skromnom mišljenju nije patnja najsretniji put da bi ga ljudi zavoljeli.

U drugom stupnju Isus sebe naziva vratima. Vrata postoje da bi čovjek nekamo ušao. Isus je jasno rekao da trebamo ući u njegov život. Što to zna­či? U ovom modernom svijetu posjedujemo svakojake kućanske aparate, i zato s jednim smjelim obratom mogli bismo reći da je Isus naš filter, naše cjedilo. Kako filter pročišćava vodu ili kavu, tako se trebamo i mi »procije­diti« kroz Isusovo učenje kako bismo se pročistili. I apostoli su prošli kroz ovaj proces čišćenja. Petru je bio potreban filter skromnosti, kada je mo­rao priznati da mu bez Isusa ni ribolov »ne ide«, trebao je propatiti filter kajanja i opraštanja grijeha nakon što je zanijekao svog Učitelja. Apostoli su svoju dušu povjerili Isusu: On je postao pastir njihovog razuma. Svaki Isusov učenik prolazi ovaj put i danas. Koliko taloga ima još u nama: se­bičnost, zavist, ljubomora, zlonamjernost, malodušnost. Svaka ispovijed je zapravo jedan filter preko kojeg se pročišćavamo.

U trećem stupnju Isus se naziva otvorenim vratima, kroz koja njegovi mogu prolaziti van i unutra. Apostoli su značenje otvorenih vrata shvatili tek poslije Duhova, to jest, da su svaku milost dobili zato da je pronose dalje. To je dinamika kršćanske duhovnosti: stupimo u Isusov život, u njegovo polje milosrđa kako bismo potom izašli i pronijeli radosnu vijest i drugima. Time se dotičemo temeljne poruke ove prispodobe: u životu je samo jedna stvar doista važna, a ta je da živimo u Božjoj ljubavi. U stilu našeg razmišljanja mogli bismo tu istinu i ovako izreći: postat ćemo istinski kršćani tek onda kad nam Isus postane pastir našeg srca! Isus, pastir srdaca, danas nas nas pita, gdje je naše srce?

Župni listić br. 21 - PEDESETNICA - DUHOVI - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

PRVI DAR DUHA SVETOGA: OPROŠTENJE GRIJEHA

Evanđelje:  Iv 20,19-23

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«

To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,1-11; 1 Kor 12,3b-7.12-13;


Duhovi su jedan od najvećih blagdana Crkve. Blagdan Duhova ozna­čava početak Crkve jer je na taj dan, kada su se apostoli napunili snagom Duha Svetoga, započelo nezaustavljivo povijesno napredovanje Crkve. Danas smo mi nositelji darova Duha Svetoga, baštinici smo snage Duha Svetoga. Zato blagdan Duhova nije samo prisjećanje na jedan prošli doga­đaj, već je i trajni blagdan prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga.

Na dan Duhova mogli bismo razmišljati o mnogo tema, npr. o veličini Crkve koju vodi Duh Sveti. Dvije tisuće godina povijesti Crkve potvrđuje Isusovo obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Koliko krvavih progona je trebala podnijeti, ali iz svakog je izašla ojačana i pročišćena. Pričaju da je Voltaire jednom rekao kako je bilo potrebno dvanaest ribara da se Crkva osnuje, ali jedan će čovjek biti dovoljan da ju uništi, naime on sam. Samo je zaboravio da je pored dvanaest ribara bio prisutan i Duh Sveti. Zato se ne trebamo bojati ni današnjih progona jer i danas Crkvu čuva isti Duh Sveti koji ju je prije dvije tisuće godina poslao na put da bude svjedok ljubavi i dobrote.

Ovom prilikom voljeli bismo obratiti pozornost na jedan poseban dar Duha Svetoga: na oproštenje grijeha. To je bio Isusov prvi dar svojoj Crkvi, to je najveći i trajni dar Duha Svetoga svakom vjerniku ponaosob. Jer ako nema oproštenja grijeha, onda bi sve bilo uzaludno: Kristova smrt isto tako kao i naše nastojanje da budemo dobri.

Za žaliti je kako mnogi ne vide veličinu ovog dara, ne cijene važnost ispovijedi, sakramenta oproštenja grijeha. Jer kada bismo samo ovu jednu vjersku istinu uzeli ozbiljno, tada bismo pjevajući napredovali na životnom putu i rado bismo podijelili tajnu naše radosti s onima koji ne vjeruju u Isusa Krista: tajna naše sreće je da je Bog oprostio naše grijehe, a to se događa u svetoj ispovijedi. Da bismo doživjeli duhovnu radost prvih učenika trebamo ponovno otkriti veličinu i važnost ispovjedi u našem duhovnom životu. Bit će korisno navesti nekoliko temeljnih istina o svetoj ispovijedi. Katekizam Katoličke Crkve prikazivanje ispovijedi započinje pitanjem: »Kako se naziva ovaj sakrament?« pa odgovara: »Definira se s pet naziva:

  1. Zovu ga i sakramentom obraćenja budući da sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, povratak Ocu, od kojega je grijeh čovjeka uda­ljio.
  2. Zovu ga sakramentom pokore budući da osobni i crkveni proces obraća­nja, pokajanja i davanje zadovoljštine posvećuje grješnog kršćanina.
  3. Zovu ga i sakramentom ispovijedi jer priznavanje grijeha, ispovijedanje pred svećenikom bitni je sastavni dio ovog sakramenta. Ovaj sakrament je u veoma dubokom smislu riječi 'priznavanje', priznavanje i hvaljenje Božje svetosti i milosrđa koju pokazuje prema grješnom čovjeku.
  4. Zovu ga i sakramentom oproštenja grijeha jer po odrješenju sa strane sve­ćenika, Bog pokajniku dodjeljuje 'oproštenje i mir'.
  5. Zovu ga i sakramentom pomirenja jer grješniku daje Božju ljubav koja oprašta: 'Pomirite se s Bogom' (2 Kor 5,20). Onaj koji živi od Božje milosrd­ne ljubavi spremanje odgovoriti na Gospodinov poziv: 'Hajde i najprije se izmiri s bratom' (Mt 5,24).«

Kako danas da govorimo o ispovijedi? Voljeli bismo svoje razmatranje završiti s onim čime smo zapravo trebali započeti: s Božjom ljubavi. Os­novna tema ispovjedi zapravo nije prvenstveno grijeh, već Božja ljubav. Tko nije shvatio da ga Bog osobno voli, tko nije shvatio da je Isus zbog njega postao čovjekom i prihvatio smrt na križu, taj nije u stanju shvatiti ni ozbiljnost grijeha. Ako želimo razumjeti bit ispovjedi, onda trebamo krenuti od temeljne poruke kršćanstva, a ova temeljna poruka je da je Bog toliko volio svijet da je poslao jedinorođenog Sina, koji je posvjedočio o bezuvjetnoj Očevoj ljubavi prema nama. Najdirljiviji, najradosniji i najpo­trebniji izraz ove ljubavi jest oproštenje grijeha. Ispovijed je dakle uvijek osobni susret s Bogom koji nas ljubi bez uvjeta.

Župni listić br. 16 - 3. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

EMAUS SVATKO TREBA PROĆI

Evanđelje:  Lk 24,13-35

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,14.22-33; 1 Pt 1,17-21;


U prvom čitanju na treću uskrsnu nedjelju čujemo strastveni govor sve­tog Petra u kojemu svjedoči o uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Isusovo uskrsnuće je neoborivi temelj naše kršćanske vjere.

U drugom čitanju također nam sveti Petar govori: izlaže da putem Isu­sa Krista imamo vjeru i nadu. To je radosna stvarnost naše kršćanske vjere.

U evanđelju sveti Luka opisuje susret dvojice učenika iz Emausa s uskrslim Isusom. Događaj je i sam po sebi pjesnički lijep i teološki bogat, ali povrh ljepote i bogatstva, ovaj događaj ima više važnih poruka koje se tiču svih nas.

Prva poruka događaja iz Emausa je da svaki vjernik ima poslanje. Mi nismo Kristovi »dobrovoljci«, već izabrani učenici. Na zanimljiv način, Isus nikoga nije prihvatio kao svog učenika od onih koji su mu se sami javili. Dvanaestoricu je također odgajao sa znalačkom pedagogijom dok nisu stigli na ovu razinu do takve svijesti o pozivu, odnosno da shvate da nisu oni izabrali Isusa, već obratno, Isus je izabrao njih, i taj izbor uključuje poslanje. Vrijedi promotriti da svaki onaj koji se susreo s uskrslim Isusom dobio je poslanje: »Idi do moje braće i reci im to i to!« — to je bilo poslanje Marije Magdalene. Posljednje riječi Isusa u času uzašašća u nebo bile su riječi poslanja namijenjene apostolima: »Idite po cijelom svijetu, propovi­jedajte Evanđelje...!« Susret dvojice učenika iz Emausa s Isusom također je završio s poslanjem, barem su oni to tako osjećali kao unutarnji poriv: čim je ispred njihovih očiju nestao zagonetni stranac, u kojemu su prepoznali uskrslog Isusa, smjesta su pojurili natrag u Jeruzalem k ostalima da ih oba­vijeste o velikoj novosti: Isus je živ, i oni su se susreli s njime.

Druga poruka događaja iz Emausa je da susretom sa uskrslim Isusom započinje jedan proces obraćenja, što ga svatko treba proći. Mogli bismo to formulirati i ovako: svatko treba proći Emaus!

»Što je to za što danas još vrijedi živjeti?« — čujemo nerijetko uzdah pomirenih s monotonijom života. Čovjek ima tako malu mogućnost da slobodno odlučuje o svom životu: u školi učimo ono što nastavni plan propiše, radimo na radnom mjestu koje uspijemo dobiti, a ne koje bismo prema želji odabrali. Osjećamo se kao ona dva učenika iz Emausa koji su očekivali nešto drugo, a ne križ koji su se drugom nadali od onog što je uslijedilo, zato su smatrali boljim okrenuti leđa svojoj prošlosti.

Ali putem se nešto dogodilo. Pridružio im se Isus. Propitkivao ih je i objašnjavao im. Što li im je Isus objašnjavao? Nešto, što ih je potpuno oslobodilo, kada su shvatili o čemu je zapravo riječ. Što je to iskustvo iz Emausa, koje je u stanju postaviti iznenada u drugo svjetlo jedan ljudski život? Odgovor je u osnovi jednostavan. Isus im je objasnio da Bog ima plan sa svijetom. Ovaj plan u cijelosti poznaje samo on. Stoga se može dogoditi da ono što mi vidimo ne izgleda svrsishodno, razumno, a ono što se s nama događa kao da se ne uklapa u ovaj Božji plan. Ali uklapa! U Božjem planu svaka naša radost ili tuga ima svoje mjesto, kao što je u Božji plan bilo uključeno i to da Krist pati. Kada su učenici iz Emausa to razumjeli, tada im je srce zaigralo jer su tada već znali da u tom planu i oni imaju jedinstveno mjesto, osobnu ulogu. Vraćali su se nazad oslobođeni, da to ispričaju i drugima, svima koji još nisu doživjeli Emaus, koji još nisu shvatili da Bog ljubi svakoga pojedinačno.

Jedna od najvećih novosti kršćanstva je upravo spoznaja da se u svije­tu ostvaruje Božji plan, čak i onda kada stvarnost to naizgled ne potvrđuje. To ni jedna druga filozofija ili svjetovni nazor nije se usudio ustvrditi. Isus Krist se, međutim, usudio, jer je znao, i svojim je životom, smrću i uskr­snućem jamčio da je to istina.