Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 36 - 24. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJA LJUBAV PUNA RADOSTI

Evanđelje:  Lk 15,1-10

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 32,7-11; 1 Tim 1,12-17;


Za prvo čitanje na dvadeset četvrtu nedjelju kroz godinu uzet je dio iz Knjige Izlaska, u kojemu čitamo o Božjoj ljubavi punoj razumijevanja. Dok je Mojsije boravio na brdu, narod je zalutao, »zašli su s puta koji sam im odredio«, kako je sam Bog formulirao. Usprkos utemeljenoj (Božjoj) srdžbi, Mojsije je posredovao u korist svog naroda i zadobio je Božje oproštenje za narod. Takav je naš Bog, uvijek je spreman oprostiti.

Za drugo čitanje uzeta je lijepa molitva iz Prve poslanice svetog Pavla Timoteju: apostol zahvaljuje svom Gospodinu, Isusu Kristu, koji ga je unatoč tome što je ranije proganjao Crkvu, pozvao da postane svjedokom milosrdne Božje ljubavi. Božja milosrdna ljubav i nas prati u životnim po­teškoćama.

U evanđelju Isus nam predočuje dvije drage slike: prispodobu o iz­gubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi. Obje prispodobe povezuje slika mi­losrdnog, velikodušnog, štoviše radosnog Boga. To možemo zaključiti iz činjenice da u oba slučaja, na prvi pogled, uloženi trud ne pokriva vrijed­nost traženog i pronađenog predmeta. U prvoj prispodobi, pastir je osta­vio 99 ovaca da bi potražio jednu. U drugoj prispodobi, žena žrtvuje svoj noćni počinak da bi potražila jednu izgubljenu drahmu.

Zaustavimo se na trenutak kod prve prispodobe. Jedan je pastir imao sto ovaca, a jedna od njih se izgubila. On je ostavio devedesetdevet i otišao potražiti izgubljenu. Čudna je to računica, gdje jedna vrijedi više od devedesetdevet! Samo što ovdje nije riječ o matematici, već o ljubavi, koja ne razmišlja u brojkama, već u pojedincima. Kod Boga ne vrijede statistike, već čovjek.

Sličnu logiku možemo zapaziti kada je Isus razgovarao sa ženom iz Samarije: ova jedna žena bila mu je važnija nego njegovih dvanaest učeni­ka! Ili sjetimo se po rastu malog carinika Zakeja, koji je Isusu bio važniji od svih farizeja iz Jerihona koji su sebe držali pravednicima.

Isusova prispodoba o izgubljenoj drahmi govori o tome kako je jedna žena imala deset drahmi i od ovih je izgubila jednu. Temeljito je pretra­žila sve dok ju konačno nije našla. U velikom veselju pozvala je susjede i poznanike i priredila im gozbu, koja je vjerojatno mnogo više koštala od vrijednosti koju je predstavljala izgubljena drahma. Samo što radost ne sli­jedi logiku razuma. Na kraju prispodobe, Isus je otkrio ovu novu, čudnu logiku: tako se u nebu raduju svakom pojedinom obraćenom grješniku.

Zaustavimo se na trenutak pred ovom prispodobom i promislimo ka­kav zaključak možemo izvesti iz njega. Kada razmišljamo o Bogu i nebe­skoj domovini, tada najčešće zamišljamo da nas Bog neprestano proma­tra, ili je naš dojam da tamošnji (npr. naši pokojni roditelji, ili već spašeni sveci) s neodobravanjem klimaju glavom zbog naših skretanja ili gluposti. U nedjeljnom evanđelju Isus daje drukčiju sliku o nebeskom Ocu i o oni­ma koji su već kod njega u raju. Nebeski Otac i nebesko društvo blaženih znaju nam se i veoma radovati kada smo zahvalni za dobivena dobra, ako velikodušno pomognemo svojoj braći u nevolji ili ako se iskrena srca pokajemo za svoje grijehe.

Zahvalimo Isusu što nas ne promatra hladnom logikom razuma, već slijedi logiku srca, što također znači da se zna veoma veseliti našim sitnim uspjesima, a to znači daljnje ohrabrenje na putu.

Evanđelje je uvijek poziv i ohrabrenje: idi i čini i ti slično. Dvije pris­podobe koje smo čuli u nedjeljnom evanđelju pozivaju nas da razmislimo kako mi vrednujemo ljude? Da li na osnovu njihovog bogatstva, popular­nosti, uloge u društvu ili ih cijenimo zato jer smo uvjereni da svaki čovjek u sebi nosi svoju vrijednost. Iz tog gledišta, nema čovjeka »male vrijed­nosti« ili »velike vrijednosti«. Zapitajmo sebe i o tome znamo li se veseliti uspjesima, radostima, sreći ili zdravlju drugih, ili na druge gledamo sa jedva prikrivenom zavišću? Evanđelje je i iz tog gledišta »radosna vijest«: jedna je od odlučnih pokazatelja naše kršćanske zrelosti znamo li se vese­liti tuđoj radosti.

Župni listić br. 35 - 23. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NEPODIJELJENA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 14,25-33

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mud 9,13-19; Filem 9b-10. 12-17;


Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Mu­drosti, a ima naslov »Molitva za mudrost«. Vrhunac te molitve je pri­znanje da mudrost može upoznati samo onaj komu je od Boga dan duh mudrosti. I mi imamo potrebu božanskog dara mudrosti, jer osjećamo da ovozemaljska mudrost ne može pružiti odgovor na tjeskobna pitanja ži­vota i smrti.

Drugo čitanje je odlomak iz dirljivog pisma Filemonu u kojem sveti Pavao, koji naziva sebe »starcem«, moli za odbjeglog roba Onezima i moli Filemona da ga primi natrag ne samo kao roba, nego kao brata u vjeri. Poticaj je to i za nas da produbimo istinu kako su svi kršćani ovoga svije­ta zapravo naša braća i sestre u vjeri, da svi skupa tvorimo veliku obitelj Božjeg naroda.

Evanđelje ove nedjelje možda neće svi moći doživjeti kao radosnu vi­jest. Isus govori o mržnji, o križu i o odricanju. »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

Kako može netko mrziti vlastite roditelje koji su mu darovali život, znajući da su roditelji Božji dar za nas; može li se mrziti dar Božji? Kako netko može mrziti samoga sebe, kad znamo, da smo Božja stvorenja i njegova ljubljena djeca; može li se mrziti Božje djelo?

Sigurno je da Isus nije htio mržnju jer je on sam poticao na ljubav pre­ma svima i na oproštenje svih uvreda. Neki tumači Svetoga pisma da bi spasili ovaj odlomak, riječ »mrziti« prevode sa »manje voljeti«, ali to malo mijenja na stvari. Kad, naime, kažemo »manje voljeti«, onda pravimo neku vrstu usporedbe, npr. ako Boga volimo s 90% ljubavi, onda bismo roditelje smjeli voljeti samo s 80%, prijatelje sa 70% i tako dalje. Osjećamo kako je to nemoguća logika, jer se ljubav ne može ni dijeliti ni mjeriti. Imamo samo jedno srce i s tim jednim srcem volimo i Boga i ljude.

Drugi tumači misle da bi se Isusove riječi mogle tumačiti tako da kažemo kako Boga moramo voljeti iznad svega, a ostale ljude i stvari »ostat­kom« ljubavi. No, ni ovakva logika nije od velike pomoći, ako je primijenimo na svagdanji, konkretni život. Neobično zvuči ovakva logika: više volim roditelje, nego druge ljude, više volim svoj narod, nego druge na­rode. Takav pristup ljubavi ne daje nam ključ za razumijevanje Isusovih riječi. Da je Isus više volio svog nebeskog Oca, nego nas ljude, ne bi se utjelovio i podnio smrt na križu za nas iz ljubavi prema nama ljudima. Da su sveta Braća Ćiril i Metod više voljeli svoju zemlju, nego naše krajeve i naše narode, onda sigurno ne bi napustili svoju zemlju i došli da našim precima naviještaju radosnu vijest evanđelja. Da je otac Ante Gabrić više volio svoju domovinu nego Indiju, ne bi se otisnuo preko oceana da čitav svoj život posveti siromašnima u Bengaliji.

Da bismo pronašli dublji smisao Isusovih riječi, moramo krenuti od činjenice da je Isus uvijek naviještao radosnu vijest i govorio o takvim isti­nama koje se tiču dubine ljudskog života. Ova dva elementa moramo naći i u ovom evanđeoskom odlomku. Čini se da možemo naći koristan ključ za razumijevanje Isusovih riječi u načinu kako Isus formulira svoj poziv. On govori na uvjetan način: »Dođe li tko k meni«, tj. ako tko hoće ići za njim. Ne radi se dakle ni o kakvoj prisili, nego o slobodnom izboru. Ako želimo biti Isusovi učenici, onda to mora biti iz ljubavi prema njemu, a ne iz drugih razloga. Ovdje se radi zapravo o opravdanju naše vjere, pa nedjeljno evanđelje nas poziva da preispitamo svoju vjeru, kakvoću naše ljubavi prema Isusu.

Potvrdu za ovakvo tumačenje Isusovih riječi imamo u samom evanđe­lju. Značajna je rečenica kojom evanđelist počinje svoj izvještaj: »Oko Isusa skupilo se veliko mnoštvo, a on se okrenuo prema njima i ovako pogovorio: Dođe li tko k meni...« Promislimo zašto su se svi ti ljudi gurali oko Isusa? Sigurno ga nisu svi tražili iz čiste ljubavi. Vjerojatno je bilo među njima takvih koji su se nadali nekoj koristi za sebe ili za svoju obitelj. Pre­ma tome ti ljudi su više voljeli sebe i svoju obitelj nego Isusa. Isus i nas pita zašto smo kršćani: iz čiste ljubavi prema njemu, ili se i mi nadamo kakvoj koristi od činjenice da smo vjernici?

Župni listić br. 30 - 18. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NESLOMLJIVA UPORIŠTA

 Evanđelje:  Lk 12,13-21

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Prop 1,2;2,21-23; Kol 3,1-5.9-11;


U prvom čitanju na osamnaestu nedjelju kroz godinu, čitamo poražavajuće riječi Propovjednika prema kojemu je sve »uzaludno, potpuno uzaludno«. »Uzaludno« ovdje znači ispraznost života. Ovu prazninu moramo ispuniti s Božjom prisutnošću, od kojeg sve dobro potječe.

U drugom čitanju sveti Pavao hrabri svoje kološanske vjernike da traže o što je gore, odnosno da svoj zemaljski život prožive misleći na Krista. I naš život će postati sadržajan samo onda, kada u tijeku našeg zemaljskog hodočašća budemo u stanju misliti i na nebesku stvarnost.

Evanđelje nam predočuje dvije teme. Prva je škrtost, a druga umišljenost. Zastrašujući primjer škrtosti je slučaj dvojice braće koji se svađaju oko nasljeđa, a umišljenost predočuje prispodoba o bezumnom bogatašu. Teško možemo na sebe primijeniti poruku ova dva primjera. Prihvaćamo Isusovo učenje, ali pri tome mislimo da se to ne odnosi na nas. Većina nas ne može se smatrati bogatim, niti gradimo sebi nove žitnice, u najboljem slučaju možemo dodati nešto novaca na naš bankovni račun kako bismo imali rezervu za stare dane. Razmislimo, međutim, da Isus ovu prispodobu nije izrekao bogatima, već običnom puku koji se oko njega skupljao i sasvim sigurno nisu bili bogati. Isus je zapravo upozoravao svoje slušatelje da nema takve imovine koja bi mogla pružiti sigurnost. U osjećaj lažne sigurnosti može nas uljuljkati osim bogatstva i svaka druga stvarnost o kojoj mislimo da nas može učiniti neranjivima. Tu spada i želja za moći, moću koje možemo drugima manipulirati, ali sjetimo se da je Isus kod farizeja osudio i lažne duhovne sigurnosne oslonce, jer su ovi mislili da će im obdržavanje zakona osigurati blagostanje na zemlji i vječni život u nebu.

U slučaju prepirke između dvojice braće, možemo uočiti još jednu zanimljivu psihološku okolnost. Sveti Luka kaže da je »netko« progovorio iz mnoštva. Riječ je dakle o nekom anonimnom čovjeku, koji nije htio izložiti se opasnosti da ga prepoznaju. Ne znamo jesu li oba brata bila prisutna ili samo onaj koji je podigao tužbu da bi kasnije mogao ljutiti brata, da je čak i učitelj stao na njegovu stranu. Kada je riječ o novcu, bogatstvu, ostavštini, na zanimljiv način uvijek osjećamo da smo u pravu. Naš čovjek iz evanđelja također je bio uvjeren da je brat nepravedan prema njemu. Isus je naravno otklonio ulogu suca i on se i danas tako ponaša: naše sva­kodnevne probleme, sporove sami moramo riješiti, a ne od njega očekivati rješenje. Isus nam je ostavio opća načela, u svjetlu kojih se možemo ravnati i pravilno odlučiti. Upravo nam nastavak evanđelja pruža važan oslonac kako bismo svoj život oblikovali u svjetlu evanđelja. Isus je zaključio ra­spravu između dva brata na način da je ukazao na opasnost od pohlepe.

Isus pozornost svog slušateljstva nije prvenstveno usmjerio protiv bo­gatstva kao takvog, već ih je opomenuo da postoji opasnost da svoju si­gurnost traže u bogatstvu. Možemo uočiti koliko puta bezumni bogataš ponavlja riječi »ja« i »moje«, što upućuje da se cijeli njegov svjetonazor suzio na njega samoga. Ovakav sebičan svjetonazor isključuje ljubav iz ljudskog života.

Prava poruka ove prispodobe leži, međutim, u zaključnoj rečenici: u Bogu se moramo bogatiti. Što znači u Bogu se bogatiti? Nažalost nedjeljno evanđelje ovdje se prekida. Odgovor, naime, saznajemo u nastavku. Isus je prispodobu nastavio u smislu povjerenja u Providnost Božju. Bogatiti se u Bogu znači da se sve hrabrije povjerimo Bogu. Katkad zbunjuje kada evanđeoski tekst čitamo istrgnutog iz njegovog šireg konteksta i to stavlja na kušnju propovjednika da na temelju danog teksta izradi jednu sadržaj­nu propovijed. Ali možda je dobro upravo tako kako jest, odnosno, da u čitanju postavljeno pitanje ostane bez odgovora, jer to nas prisiljava da mi dadnemo odgovor. Što danas odgovaramo na pitanje što nam daje sigur­nost življenja: bogatstvo, zdravlje, blagostanje ili nešto drugo? Evanđeoski odgovor glasi: ne nešto, već netko, Bog koji nas uvijek ljubi. On je jedino uporište koje se ne može načeti, a daje sigurnost našemu životu.

Župni listić br. 34 - 22. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LIJEPO JE OSJEĆATI SE KOD KUĆE KOD BOŽJEG STOLA

Evanđelje:  Lk 14,1.7-14

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:

»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 3,17-18. 20. 28-29; Heb 12,18-19. 22-24a;


Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu nudi nam kao prvo čitanje pou­ku iz Knjige Sirahove u kojem sveti pisac opominje na poniznost i to opravdava time da na taj način dobivamo milost kod Boga. To je zapravo definicija poniznosti: priznajemo da u svemu ovisimo o Bogu.

U drugom čitanju autor Poslanice Hebrejima s oduševljenjem potiče čitatelje da promotre dostojanstvo svog kršćanskog poziva koje potječe od činjenice da su u Isusu Kristu zadobili spasenje. I mi se moramo češće sje­titi dostojanstva svog kršćanskog poziva.

U evanđelju čitamo jednu od poznatih Isusovih prispodoba u kojoj nas poziva na poniznost. Na prvi pogled ova prispodoba može zvučati neo­bično. Isus obično nije držao predavanja iz etike, nego je davao općenite principe na temelju kojih su ljudi mogli rješavati svoje dileme u svjetlu Božje ljubavi. Možda i sama riječ »poniznost« ostavlja nas u nedoumici, a još manje znamo što započeti s pozivom da ponizimo sebe. Riječ »poni­znost« ne uživa veliku popularnost, a djecu odgajamo da budu ponosna i da se bore za svoja prava. Sve to kao da nije u skladu s poniznošću. Poni­znog čovjeka obično zamišljamo kao pomalo nespretnog, nesposobnog za život. No to nije poniznost. Poniznost je krepost velikih duhova, a sam je Isus rekao da učimo od njega koji je ponizan. Bit poniznosti je da prizna­mo svoju potpunu ovisnost o Bogu. Tu je istinu želio Isus približiti svojim slušateljima putem ove prispodobe.

Prije nego analiziramo prispodobu pogledajmo scenu, pozornicu: pri­mijetimo da je Isus bio u gostima i to u kući jednog vodećeg farizeja. Nije ušao u njegovu kuću samo kao prolaznik, nego je bio gost kod njegova stola. Prispodoba prema tome opisuje stvarnu situaciju. Možemo zamisliti kako je farizej bio ponosan da je mogao imati velikog Učitelja kao gosta kod svog stola. Možda se potajno nadao da će ova njegova gesta jednog dana donijeti velikih privilegija za njega, pomoći mu u njegovoj karijeri, povećati njegov ugled među ljudima.

Budući da nije bila improvizirana gozba, nego brižno pripremljena, farizej je pažljivo odabrao i ostale goste za stolom koji će jednog dana moći posvjedočiti da je Isus stvarno bio gost kod njegova stola. Ali, vjerojatno su se i ostali gosti nadali tome da će moći imati neku korist od ove gozbe, po­zivati se na to da su blagovali zajedno s Isusom pa su se gurali ne bi li došli što bliže Isusu, ne zato da ga slušaju, nego zato da ih ljudi mogu vidjeti.

Katkad se ovom evanđeoskom prizoru daje podnaslov »prva i zadnja mjesta«, jer govori o tome kako su se uzvanici gurali da zauzimaju prva mjesta. Ali, to je samo prvi dio Isusove pouke. Prispodoba ima i drugi dio u kojem je glavni protagonist upravo domaćin koji je pozvao Isusa. Taj domaćin je brižljivo odabrao goste koji će biti prisutni ovom zgodom. Vjerojatno je pozvao takve koji će znati cijeniti odličan ručak, prekrasne zdjele, izvrsnu poslugu. Kakav bismo podnaslov mogli dati ovom dijelu prispodobe? Vjerojatno ovaj: »Hvalisavi domaćin«. Isus nas upozorava na to da pred Bogom nema puno smisla ova gluma: pred njim je važna naka­na srca, a ne vanjština.

Možemo razmišljati o ovoj prispodobi i na taj način da zamijenimo protagoniste drugim osobama. Zapravo smo mi pozvanici, a domaćin je Bog na gozbi života. Od Isusa znamo da Bog ne gleda tko je tko, nego kod njega svatko ima svoje ime i za njegovim stolom svako mjesto je prvo mjesto. Bog nas nije pozvao u život da povećava svoju slavu, nego iz čiste ljubavi. Ničim ne možemo platiti njegovu velikodušnost, samo time da prihvatimo njegovu ljubav. Ako sad nanovo pročitamo prispodobu iz ove perspektive, onda bismo mogli dati ovakav naslov ovom evanđeoskom prizoru: »Dobro je osjećati se kod kuće za Božjim stolom«. Na njegovoj gozbi svi smo gosti i ne postoje prva i zadnja mjesta, nego samo radost onih koji su pozvani.

Župni listić br. 29 - 17. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OCU SE MOLITI S ISUSOM

Evanđelje:  Lk 11,1-13

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:

Oče! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.

I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 18,20-21.23-32; Kol 2,12-14;


 U prvom čitanju na sedamnaestu nedjelju kroz godinu u Knjizi Postan­ka čitamo o Abrahamovoj posredničkoj molitvi. Dirljiva je Abrahamova ljubav prema bližnjemu i njegovo povjerenje u Boga, pri čemu se gotovo cjenka s Bogom, moleći ga da bude milostiv prema njegovim ze­mljacima. I naša molitva treba biti usmjerena prema drugima.

U drugom čitanju sveti Pavao podsjeća svoje kološanske vjernike da je spasenje Božje djelo, koji njih, ali sa njima zajedno i nas, poziva na novi život u Isusu Kristu.

Nedjeljno evanđelje povezuje tri teme, a sve tri bave se molitvom. U ovom buketu ruže su molitva Očenaša, slika nasrtljivog prijatelja i ustraj­na molitva. Razmotrimo kako ove evanđeoske slike postaju buket ruža.

Prva ruža je Očenaš. Ona je naša najdraža molitva, obrazac svake mo­litve, jer sam je Isus svoje apostole naučio molitvi Očenaša. Zato ju rado i nazivamo »Molitvom Gospodnjom«. Razmotrimo okolnost da jedina stvar koju su apostoli molili od Isusa je da ih nauči moliti. (Samo dva apostola željela su u predstojećem kraljevstvu sjesti na prva dva mjesta!). Apostoli nisu molili Isusa da ih nauči kako će činiti čuda, đavle istjerivati ili liječiti bolesne. Čak ga nisu molili ni to što će ljude trebati podučavati. Ni ovom prilikom od Isusa nisu molili nove forme molitve, jer kao vjerni Židovi, znali su mnoge molitve napamet, već su molili Isusa da ih nauči moliti tako da se putem molitve približe Bogu i da se Bog približi njima. Isus ih je tome naučio kada im je darovao Očenaš.

Molitva je obraćanje Bogu, koja ima za posljedicu odricanje da svojom snagom ostvarimo puninu svog života. Sve to sadržano je u Očenašu, koji započinje našim priznanjem Božje ljubavi prema nama, i s time nas prevo­di od naše volje na Božju volju. Bitna novost Očenaša je ova nova Božja sli­ka: Bog nije Bog koji zahtjeva žrtve, nije osvetoljubivi Bog, već dobrostivi Otac, koji se brine o svojoj djeci. Očenaš je zato ruža, jer je izraz naše ljuba­vi prema Isusu: dirljiva misao da se molimo na način kako je i Isus molio.

Druga ruža je »nasrtljivi prijatelj«, kako je to netko kao podnaslov napisao iznad teksta Evanđelja. Rado bismo izbrisali ovaj podnaslov, jer ne zrcali ono plemenito držanje koje je ovog čovjeka motiviralo da u ponoć potraži svoga prijatelja. Stigao mu je gost, jedan od njegovih dragih prijatelja, s dugog putovanja, umoran i gladan, o njemu se radilo, za njega s brinuo i za njega je bio pripravan sve učiniti. Komu će se u takvoj situaciji čovjek obratiti, ako ne jednom od najboljih prijatelja? »Nasrtljivi prijatelj je dakle pokazao veliko povjerenje prema svom prijatelju, kada ga se i u ponoć usudio posjetiti. Neka Bog da više ovakvih prijateljstava i u našem životu! Obzirom da je Bog naš najbolji prijatelj, on se neće naljutiti ni onda ako mu se u ponoć obratimo. Primjer »nasrtljivog prijatelja« je zato cvijet ruže, jer je očitovanje našeg povjerenja prema Bogu.

Treća ruža je ustrajna molitva. Današnji čovjek nerado sluša riječ »ustrajnost«. Sve želimo postići brzo, po mogućnosti odmah. Vjerojatno je ta žurba posljedica potrošačkog mentaliteta: ako imamo novaca, onda je dovoljno otići u obližnju trgovinu i kupiti željenu robu. Ni djecu ne odga­jamo tako da se napregnu jer na Internetu lako pronalaze svaki podatak koji im je u školi potreban. Ovaj mentalitet kao da je obilježio i naš odnos prema Bogu. Voljeli bismo od njega dobiti sve što poželimo, izmoliti od njega zdravlje, blagostanje, mir, brzo rješenje nekog problema. Isus je u ovom evanđelju malko preinačio ovakva naša očekivanja.

Što je zapravo ustrajnost? Lakše je izreći, što ne možemo nazvati ustrajnošću. Ustrajnost nije identična s tvrdoglavošću, čija je logika sljedeća: »Ja sam to odlučio, tako hoću i tako mora biti!« Ako ovu logiku primijenimo na molitvu, onda idemo krivim putem prema Bogu. Kada jako želimo ne­što, tada najčešće ne vidimo alternative. Bog ima mnogo više alternativa nego što mi možemo zamisliti, zato je uvijek svrsishodnije da njemu pre­pustimo slobodu odlučivanja!

Ustrajnost nije identična ni s cjenkanjem. Kada jako želimo nešto, tada »cijenu podižemo« dotle, dok ili onom drugom ne dosadi naše nasilje pa ispunjava našu želju ili se pak ne može oduprijeti ponuđenoj cijeni, kao što se to događa na dražbi. Nekada možda pomislimo da Bog nije poslušao našu molitvu ili nije uslišao našu molbu jer mu nismo ponudili dovoljno visoku cijenu, zato uz molitvu dodajemo post ili drugim odricanjem po­kušavamo gotovo podmititi Boga. Nema to mnogo smisla jer Bog nam ionako sve daruje besplatno, ne trebamo ga podmićivati!

Što je onda zapravo ustrajnost? Ustrajnost u molitvi zapravo nije dru­go već potpuno predanje svetoj volji Božjoj. Tomu je najljepši primjer sam Isus, o kojemu čitamo da se u Getsemanskom vrtu prostrt molio, zatim je još ustrajnije molio. Zašto se molio? Zapravo, molio je Oca da ga mimoiđe kalež trpljenja, ali poslije svakog pojedinog uzdaha dodao je i riječi povjerenja i samopredanja bez ostatka: »Neka bude volja tvoja. Neka ne bude po mojoj, već po tvojoj volji.«

Ustrajna molitva je zato ruža, jer je izraz prihvaćanja Božje volje bez ostatka. Ona ima samo jedan uvjet: da vjerujemo kako nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Tako se Isus u Očenašu molio Ocu, s njime se Ocu molimo i mi.

Župni listić br. 33 - 21. nedjelja kroz godinu - godina C

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

USKA VRATA LJUBAVI

Evanđelje:  Lk 13,22-30

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’

Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 66,18-21; Heb 12, 5-7.11-13;


U prvom čitanju na dvadeset prvu nedjelju kroz godinu čujemo riječi utjehe proroka Izaije s kojima je nastojao ohrabriti narod koji je stigao iz progonstva. Njegova temeljna poruka je da je Bog ispunio svoje obeća­nje. Ovo je poruka i za nas, Bog je vjeran svojim obećanjima, možemo se pouzdati u njegovu riječ.

Za drugo čitanje uzet je odlomak iz Poslanice Hebrejima, koji tako­đer sadrži ohrabrujuće riječi. Sveti pisac potiče svoje čitatelje da ustraju u svom kršćanskom zvanju unatoč svim poteškoćama. Podsjetnik je to i za nas da je sadašnji život zapravo škola budućeg vječnog života, gdje mora­mo mnogo toga naučiti i mnoge kreposti moramo uvježbati.

U evanđelju ponovo čitamo o Kraljevstvu Božjem. Izraz »Kraljevstvo Božje« označava tri različite stvarnosti. Može se odnositi na raj, na primjer kada Gospodin Isus govori da će spašeni sjesti za stol i da će ih služiti njihov gospodar. Može se odnositi na Crkvu, na primjer kada je Isus pre­dao ključeve Kraljevstva nebeskog. Konačno, može se odnositi na Božju prisutnost u duši. Kako god da shvaćamo izraz »Kraljevstva Božjeg«, tri istine uvijek trebamo imati u vidu.

Prva istina je da se stupanje u Kraljevstvo Božje ne događa automatski, već da pretpostavlja našu aktivnu suradnju. Isus je rekao da se trebamo potruditi kako bismo dobili pristup u Kraljevstvo Božje. Duhovni život sliči planinarenju: stalno penjanje prema vrhu.

Druga je istina da svatko sam treba osvojiti Kraljevstvo Božje. Nije važ­no koliki će se spasiti, važno je to da i mi budemo među spašenima. Ne može se na račun drugih živjeti naša kršćanska vjera. To su bili u evan­đelju oni koji su se pozivali da su jeli i pili zajedno s Isusom. To se nije pokazalo dovoljnim da stignu u Kraljevstvo Božje.

U evanđelju se susrećemo s jednim čudnim pitanjem. Netko je upitao Isusa: »Gospodine, malo će ih se spasiti?« Pitanje je zato čudno jer u sebi sadržava odgovor, to jest, da će se malo njih spasiti. Jer da je čovjek postavio pitanje: koliko će ih se spasiti, onda bi to bilo otvoreno pitanje i odgovor je mogao biti da će se mnogi spasiti. Naš dojam je da je onaj koji je postavio to pitanje, htio mnoge isključiti iz spasenja. Nažalost, ne znamo tko je bio taj čovjek i koga je sve želio isključiti iz Kraljevstva Božjeg. Iz Isusovog odgovora, međutim, možemo pretpostaviti da je bio farizej, jer je njih prekorio Isus jednom drugom prilikom, da ne samo što se oni ne tru­de ući u Kraljevstvo Božje, već da i druge u tome sprečavaju. Nažalost, ovo iskušenje se može i kod nas dogoditi: nekada je teško zamisliti da ćemo se u raju susresti s našim starim neprijateljima, s onima koji su nas ponizili. Ali kakav bi to raj bio, gdje ne bi mogli podnijeti jedan drugoga?

U svom odgovoru, Isus se ne bavi brojkama, već načinom na koji treba dospjeti u Kraljevstvo nebesko. Rekao je da trebamo proći kroz uska vrata. Ovaj pojam smo već mnogo puta čuli, i govornici ga nerijetko koriste da osude bogatstvo i raskoš. Ako je istina da je onaj koji je postavio pitanje bio farizej, onda bi se »uska vrata« mogla razumjeti i kao dvostruka zapovijed ljubavi, nasuprot više stotina propisa farizeja, koji su bili toliko »široka vrata« da ljudi nisu ni znali kako bi kroz njega prošli. Služeći se jednom drugom slikom: «široka vrata« farizeja bila su toliko golema željezna vra­ta, da ih običan čovjek nije znao ni otvoriti. Isus nas poziva da u svakod­nevnom životu živimo tako, da vrata ljubavi ostanu uvijek otvorena pred nama.

 

Župni listić br. 28 - 16. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA VELIKODUŠNA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 10,38-42

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 18,1-10a; Kol 1,24-28;


Za prvo čitanje na šesnaestu nedjelju kroz godinu, uzet je opis iz Knjige Postanka u kojemu se možemo diviti Abrahamovoj gostoljubivosti. Opazio je trojicu nepoznatih muškaraca, ali u njima je prepoznao Boga. Kao dar dobio je takvo obećanje koje je nadilazilo svaki najskriveniji nje­gov san: Sara će roditi sina. Bog će svaku našu pomoć učinjenu drugima nagraditi.

U drugom čitanju sveti Pavao dokazuje ljubav svojim kološanskim vjernicima tako što svoje patnje prikazuje za njih. I naša patnja dobiva smisao samo onda ako ju prikažemo u korist drugih.

Evanđelje započinje idiličnom slikom: vidimo Isusa kako u obitelj­skom okruženju očekuje ručak u društvu svojih dragih prijatelja, Marte i Marije. Ali idilično stanje brzo gubi svoj čar zbog Martinog energičnog nastupa. Marta je ustvari okrivila Isusa da nije obratio pozornost na nje­zinu užurbanost. Isus je blago, ali prilično jasno ukorio Martu. Međutim, i ovdje, kao i u svim drugim evanđeoskim izvješćima, glavni likovi nisu Marta i Marija, već Isus. Postavimo nekoliko pitanja Isusu, možda ćemo bolje razumjeti što se stvarno dogodilo u spomenutom obiteljskom krugu.

Prije svega voljeli bismo saznati je li Isus sa svojim učenicima bio po­zvani gost ili se iznenada, bez svake najave pojavio, računavši na veliko­dušnost dobrih prijatelja? Iz opisa evanđelista mogli bismo zaključiti da se Isus sa svojim učenicima bez prethodne najave pojavio u selu gdje su svratili u Martinu kuću. Ako bi to bilo točno, možemo zamisliti da je Mar­ta doista imala briga kako ugostiti desetak ljudi. Da su unaprijed najavili svoj dolazak, sigurno bi mnogo toga unaprijed pripremila, kako to svaka brižna domaćica čini. Ovako bila je prisiljena upotrijebiti svu svoju snala­žljivost i snagu da svojim gostima pruži najbolje moguće.

Zamislimo se nad ovakvim Isusovim ponašanjem, jer on i danas na sličan način zna pokucati kod nas, iznenada, bez prethodne najave. Nesreće, bolesti, razočaranja rijetko traže našu suglasnost da bi nas snašli. Jesmo li u stanju i u takvim slučajevima prepoznati Isusa i učiniti sve u cilju da ga lijepo dočekamo? Samo to »lijepo ga dočekati« ne znači nužno užurbanost, što je činila Marta, već bismo često trebali s Marijom sjesti do nogu Gospodinovih i slušati njegove riječi. Naime, često stojimo zbunjeni pred neshvatljivim Božjim planovima, stoga je svrsishodnije poslušati ga, što nama zapravo želi reći.

Kao drugo, željeli bismo saznati zašto je Isus svuda vodio i svojih dva­naest apostola? Zar nije pomislio da time stavlja na veliku kušnju svoje domaćine? Znamo da su njegovi apostoli bili s njim na svadbi u Kani, a i sada čitamo o događajima u množini, znači i ovdje su njegovi apostoli bili s njim. Naša prva misao može biti onaj ohrabrujući zaključak da tamo gdje je Isus bit će i njegov učenik, kao što je to on obećao. Dobro je znati da se to obećanje ne odnosi samo na križ i na muku, već i na radost i na mir. Mo­guć je, međutim, i drugi zaključak: Isus k nama nikada ne stiže sam. To je pak upućivanje na onu njegovu rečenicu da ono što smo učinili jednom od njegove najmanje braće, njemu smo učinili. Kršćanska duhovnost uvijek je konkretna, koja skrbi i pomaže druge.

Treće naše pitanje uputili bismo dvjema sestrama. Što se dogodilo na­kon Martine energične intervencije? Je li Marta utihnula i je li Marija ušla u kuhinju pomoći svojoj starijoj sestri? Ne znamo, ali možda i nije važno znati odgovor. Isusove prispodobe i riječi upućene drugima često su ne­završene, što poručuje da ih mi trebamo nastaviti i na sebe primijeniti. I danas postoje Marte koje aktivno služe, i postoje Marije koje moleći slušaju Isusove riječi. Ali i u nama žive, trebaju zajedno živjeti pod jednim kro­vom, obje: Bog ponekada od nas traži da budemo Marte, koje s ljubavlju skrbe o drugima, ali ponekad da budemo i Marije, koje s ljubavlju slušaju njegove riječi.

Zaustavimo se na kraju kod još jednog sudionika, o kojemu doduše nije bilo riječi, ali koji je sigurno bio prisutan: kod Lazara. Iz jednog dru­gog teksta saznajemo da je Isus volio Lazara, Martu i Mariju. Volio ih je takve kakvi su bili: šutljivog Lazara, skrbnu Martu i kontemplativnu Ma­riju. Isusova ljubav je velikodušna ljubav: u svakom čovjeku traži lijepo, Plemenito i pozitivno.

Župni listić br. 32 - 20. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OSLOBAĐAJUĆA SNAGA ISUSOVIH RIJEČI

Evanđelje:  Lk 12,49-53

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!

Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jer 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4;


U prvom čitanju na dvadesetu nedjelju kroz godinu čitamo o tragičnoj sudbini proroka Jeremije, koga su bacili u čatrnju da tamo umre. Je­dini grijeh Jeremije bio je što je među narodom obznanjivao takve istine, koje oni nisu htjeli čuti. I danas postoje kršćani, koje proganjaju zbog toga, jer naviještaju istinu.

U drugom čitanju u Poslanici Hebrejima, autor pisma poziva svoje či­tatelje, da se oslobode od grijeha, nazivajući ga teretom, bremenom. Ovo breme čini čovjeka nesposobnim da lagano trči na svom životnom putu. Nadahnuće imamo u Isusovu primjeru, koji je smrt podnio zbog grješnika, odnosno zbog sviju. Sveti pisac s određenim predbacivanjem primjećuje da se njegovi čitatelji u borbi protiv grijeha još nisu oduprli do krvi. I mi možemo učiniti za oplemenjivanje našeg života uvijek više od onoga što smo do sada učinili.

Evanđelje je »teško« štivo, i svakog govornika stavlja na kušnju da pro­nađe u njemu radosnu vijest. Isus govori o maču i o vatri. Vatru još neka­ko razumijemo, jer njezina toplina budi kućno raspoloženje, ali s mačem jedva da možemo što započeti. Gotovo da ne vjerujemo svojim ušima da je ove prijeteće riječi izgovorio Isus kojega smo upoznali kao kneza mira, učitelja ljubavi i opraštanja. Kako može jedan miroljubivi čovjek govoriti o maču i ratu, kako može jedan čovjek koji je izvor svake ljubavi, govo­riti o razorenim obiteljima koje će se dogoditi baš u njegovo ime? Naš nelagodan osjećaj samo povećava spoznaja da je današnji svijet prepun ratova, razdora, razorenih obitelji. Zar se iz dana u dan ne molimo za do­lazak kraljevstva ljubavi i mira? Što je zapravo Isus htio reći u današnjem evanđelju? Gdje je radosna vijest u ovom čitanju? Ako tekst ugradimo u onu situaciju u kojoj je Isus izgovorio ove riječi, onda nam iznenada sine njegovo radosno, oslobađajuće značenje.

Isusove riječi zvuče kao odgovor na jedno pitanje. Što je moglo biti to pitanje? Vjerojatno isto ono s kojim se više puta susrećemo u evanđelju kada Isus raspravlja sa Židovima o tome kako će se pojaviti Mesija i kakav će program donijeti. I u ovoj sceni riječ je o tome da Isus otklanja jednu sliku lažnog mesije. U ovom evanđelju rasprava se vrti oko dvije ključne riječi: vatra i mir.

Vatra u Starom zavjetu znači sud. I sveti Ivan Krstitelj je dolazak Mesije objavio kao onog, koji će s vatrom očistiti svoj narod. Samo što su Židovi primjenjivali dva mjerila kada je riječ bila o sudu: jedno mjerilo primjenji­vali su na sebe, a drugo na pogane. Po njima, Mesija će kazniti pogane, a Rimljane će prognati iz zemlje. Vjerni Židovi teško da su imali potre­bu za presudom, eventualno za nagradom. Isus je rekao da će se svakom čovjeku suditi, i to svakome prema njegovim djelima, a ne prema njegovoj pripadnosti.

Ova kriva slika o Božjem sudu i danas postoji kao napast. Kada je riječ da treba osuditi zlo, tada najčešće ne gledamo na sebe već na druge, i u njima tražimo izvor svakog zla. Često se ponašamo kao djeca, koja kad se počupaju zbog nečega, tada je uvijek onaj drugi započeo svađu. Isus ovdje upozorava svoje slušatelje da njegovo učenje automatski prosuđuje svako­ga, svačiju misao, namjeru i djelo.

Druga ključna riječ u Isusovom učenju je mir, odnosno mač. Obrazlaže da nije došao donijeti mir svijetu, već mač. Ovdje Isus ponovno želi uklo­niti jednu zabludu glede uloge dolazećeg Mesije. Židovima je mir značio oslobađanje od rimskog jarma, a ne oslobađanje od ropstva grijeha. Isus je stalno naglašavao ovu slobodu, rekavši da ako nas on, Sin oslobodi, tada ćemo biti doista slobodni. A to je sasvim druga sloboda od one koju su Židovi zamislili, dok su o zemlji oslobođenoj od Rimljana sanjali kao o mjestu zemaljskog blagostanja. Dugi život i materijalno blagostanje bio je njihov san. Isus je, međutim, naučavao da mir ne znači vanjsko stanje, već mir srca koje se smirilo u Bogu.

I ovo lažno očekivanje iskušava i nas. Ako glasno i ne kažemo, naša tiha molitva najčešće se vrti oko materijalnog blagostanja i oko zdravlja. Netko bi mogao upitati, što ima loše u tome da molimo za dug život, ma­terijalno blagostanje i dobro zdravlje? Nema u tome ništa loše, od Boga možemo moliti sve dokle god mu ostavimo slobodu da posluša našu mo­lbu ili ne. Možemo imati snove i planove, želje i zamisli, ali naša sreća nije uvijek tamo gdje mi to zamišljamo, već u prihvaćanju Božje volje. U memoarima westminsterskog kardinala Basila Hume-a s time u svezi postoji jedna mudra misao.

Pripovijeda kako je posjetio jedno švicarsko proštenište gdje je čitao natpise po zidovima koji su izražavali zahvalnost za uslišane molitve. Me­đutim, jedan takav natpis ga je iznenadio: »Zahvaljujem Ti Bože moj, što nisi uslišao moju molitvu«. To je jedno duboko otkriće, jer ne-uslišana molitva ne znači da Bog nije slušao molitvu, već da je dao bolje od onog što smo ga molili. U ovom slučaju, još je dirljivo i to da je neuslišana molitva ovu dušu približila Bogu, i zapravo to je bitno u svakoj molitvi.

Radosna vijest današnjeg evanđelja je, dakle, ona istina da nas povje­renje u Isusa u stanju je osloboditi od svakog lažnog očekivanja u životu zbog kojih postajemo prije nesretni, nego sretni. Isus nije obećao sreću koja se postiže na lagan način, već je naš pogled usmjerio na istinske vrijedno­sti, takve vrijednosti koje nam nitko oduzeti ne može.

Župni listić br. 27 - 15. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ČETIRI KARAKTERISTIKE ISUSOVE DOBROTE

Evanđelje:  Lk 10,25-37

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 30,10-14; Kol 1,15-20;


Za prvo čitanje na petnaestu nedjelju kroz godinu uzet je dio iz Knjige Ponovljenog zakona, u kojemu sveti pisac izlaže da Božji zakon nije daleko od nas, budući da je upisan u naša srca. Ako svoj život uskladimo s Božjim zakonima, tada na svom životnom putu ne možemo pogriješiti.

U drugom čitanju Sveti Pavao razmatra o Kristovom božanskom do­stojanstvu. Ne čini to, međutim, na apstraktan način, već odmah ukazuje na to što je Isus za nas učinio: po njemu smo dobili otkupljenje, oproštenje naših grijeha.

U evanđelju se ponovno susrećemo s prispodobom o milosrdnom Samaritancu. Mnogo smo puta čuli ovu parabolu jer je to omiljena tema mnogih propovjednika. Toliko smo već puta slušali ovu prispodobu, da možda nas više i ne potresa. Jedna je od divnih zagonetki evanđelja da kod svakog čitanja u njemu otkrivamo nešto novo, i svaki čitatelj pronalazi ne­što što je upravo za njega napisano. U ovoj paraboli postoji sitna okolnost koja je prilično aktualna u današnjem svijetu. Danas se sve samo za novac može dobiti, već se i za vodu mora platiti, da o drugim uslugama i ne go­vorimo. U paraboli ne plaća stradalnik, već onaj koji mu pomaže. Čudna je to logika u današnjem svijetu! Zamislimo da kada bi nam jednog dana stigao račun za struju i umjesto da bismo mi morali platiti, dobili jedan ček na lijepi iznos sa strane onoga koji nas opskrbljuje strujom. To je učinio milosrdni Samaritanac: ne samo da nije tražio novac, već ga je i dao. Što je smisao ove logike? Odgovor je jednostavan: to je logika dobrote.

Zaustavimo se u duhu na trenutak pred evanđeoskim prizorom i pro­motrimo geste milosrdnog Samaritanca i tada ćemo shvatiti što je logi­ka dobrote. Primijetimo ovdje da se u drugim jezicima ne koristi atribut »milosrdni«, već »dobar«. Na engleskom »good Samaritan«, u talijanskom »buon Samaritano«. Dobrota je širi pojam od milosrdnog. U ponašanju Samaritanca možemo zapaziti četiri stvari: zapazio je čovjeka u potrebi, sagnuo se do njega, podigao ga je i konačno ostavio je novac za njegovu daljnju skrb.

Prva karakteristika dobrote je da primijeti drugoga i odmah zapazi ako drugi ima potrebu za čime. Nažalost, mnogo se ljudi brine samo za sebe, koristeći ponekad onaj pogrešni pogled na svijet, da se ne treba mi­ješati u tuđe živote. Taj stav je eventualno ispravan dotle dok je drugome dobro, ali ako ga pogodi nevolja, tada se ne može pobjeći od poziva da mu priteknemo u pomoć. Za to je međutim potrebno da naše oko ne samo gleda, već da i vidi.

Druga karakteristika dobrote je da se spusti do drugoga, do potrebito­ga. Ovo slikovito može značiti da se zanimamo za druge. Danas se preče­sto čuje riječ »što se to mene tiče«. Kada je riječ o ljudskim sudbinama, tada ravnodušnosti nema mjesta: ili ćemo se spustiti do drugoga ili ćemo proći pored njega kao ona dva evanđeoska lika, koji su doduše vidjeli čovjeka u nevolji, ali su prošli pored njega: iako su svećenik i levit bili zemljaci opljačkanom i prebijenom čovjeku.

Treća karakteristika dobrote je da podigne drugoga, odnosno da se trudi stvarno pomoći čovjeku u nevolji. To može biti riječ ohrabrenja ili buket cvijeća ako posjećujemo bolesnika. Ovdje se ugrađuje milosrđe, kako to u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: »Djela milosrđa su očitovanja ljubavi putem kojih priskačemo u pomoć našem bližnjemu bilo u tjelesnoj bilo u duhovnoj potrebi.«

Četvrta karakteristika dobrote je da je velikodušna, nije kalkulantska, ne gleda žrtvu koja se od njega traži, već gleda samo drugog čovjeka koji je upućen na nas. Dobrota nema cijenu. Ne može se nekome učiniti usluga tako da mu potom ispostavimo račun.

Parabola koja govori o milosrdnom Samaritancu nije samo etički poti­caj. Isus je u svakoj svojoj paraboli prikazao sebe i ujedno je govorio i o ne­beskom Ocu. Isus je naš dobri Samaritanac, koji vidi naše nevolje, saginje se do nas, podiže nas i za svoju dobrotu nam ne ispostavlja račun.

Župni listić br. 31 - 19. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJE KRALJEVSTVO DOBILI SMO BESPLATNO

Evanđelje:  Lk 12,32-48

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.

»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!

A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.

No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.

I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 18, 6-9; Heb 11, 1-2. 8-19;


Za prvo čitanje na devetnaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige mudrosti, iz koje saznajemo da su naši oci svoju hrabrost crpili iz one vjere s kojom su prihvatili Božje obećanje da će jednog dana oslobo­diti svoj narod. I mi živimo od Božjih obećanja, i što dublje vjerujemo da je Bog vjeran svojim obećanjima, to se možemo s više hrabrosti suočiti sa životnim poteškoćama.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Poslanice Hebrejima u kojem odjekuje Knjiga mudrosti kada izlaže da vjera daje čvrsto povjerenje u ono u što se nadamo, uvjerenje o tome što ne vidimo. Naši preci su iz toga crpili sigurnost. Sljedeća rečenica ovog čitanja kao da se obraća izravno nama. Iz vjere saznajemo da je Riječ Božja stvorila svijet, odnosno da je vidljivo nastalo iz nevidljivoga.

Evanđelje započinje dirljivim ohrabrenjem što dolazi od samog Isusa: »Ne boj se, maleno stado, jer vašem Ocu se svidjelo darovati vam Kraljev­stvo.« U duhovnom životu je važan trenutak da nam u svemu ishodište bude Božja ljubav. Ako u svojoj molitvi zamolimo nešto od Boga, tada započnimo s priznanjem o Božjoj ljubavi prema nama. Ako molimo za oprost, započnimo s prisjećanjem na Isusove riječi upućenih Nikodemu: Bog je toliko ljubio svijet, da je dao svog jedinorođenog Sina, da onaj koji njega vjeruje, ne propadne nego da vječno živi«. Ako nas zadesi nevolja, patnja, bolest, pomislimo na lijepe riječi svetoga Pavla da nam ništa ne može oteti Božju ljubav, čak ni smrt.

Poslije ohrabrujućih riječi slijedi Isusov poticaj da sakupljamo takva dobra koja ne mogu nestati, niti ga lopov može odnijeti niti moljac uništiti. U današnjoj gospodarskoj krizi, ovo upozorenje postalo je prilično aktualno, jer svi strahujemo da će netko u banci staviti ruku na našu malenu ušteđevinu i morat ćemo s odricanjima početi iz početka. Zato je dobro znati da u životu postoji i jedno drugo blago, a to je banka naših dobrih djela u Kraljevstvu nebeskome, koju nam nitko ne može oduzeti. Na ovo blago odnose se Isusove riječi, da što god da smo dobroga našoj bra­ći u njegovo ime učinili, to smo učinili njemu, i to naše blago ostat će do sudnjega dana, kao dokaz da nismo samo za sebe živjeli, već smo znali i voljeti.

Duhovni život ima dvojaku dinamičnost. Prva pokretačka snaga je Božja ljubav prema nama, koja nas zove i podupire. Druga pokretačka snaga je naša suradnja s milošću, koju Isus u ovoj evanđeoskoj sceni nazi­va budnošću. Zemaljski život je razdoblje iščekivanja, razdoblje uvježba­vanja, razdoblje pripreme. Ono što ćemo u trenutku našeg zadnjeg susreta reći Isusu, to već sada unaprijed trebamo naučiti, kao što smo nekada na­pamet učili pjesmice.

Petar nije sasvim razumio što je Isus htio reći kada je svoje učenike us­poredio sa slugama koji očekuju dolazak svog gospodara, pa je zato upitao je li ovu usporedbu namijenio samo njima ili svima? Isus, na prvi pogled, kao da je dao izbjegavajući odgovor, ali uistinu je Petru rekao dvije stvari. Najprije je rekao da je budnost nužnost aktivne suradnje s milošću koja se odnosi na svakog vjernika. Zatim je rekao da ova budnost ne znači tihu povučenost, već naprotiv, angažiranost u izvršavanju svakodnevnih obve­za, ali tako da je naš pogled uvijek uperen na drugoga. Sluga nije tu zato da traži svoju dobrobit, već da pripazi na potrebe drugih i da im smjesta bude od pomoći. Božje kraljevstvo smo dobili besplatno jednostavno zato što se to svidjelo našem nebeskom Ocu. Vjerujmo, da sve drugo što nam daje ili ne daje, također čini zato jer »vidi da je tako dobro«.

Župni listić br. 26 - 14. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župno listić u PDF formatu.

ISUSOV MIR

Evanđelje: Lk 10,1-12.17-20

U ono vrijeme:

Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.« »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.« Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«


Ostala čitanja: Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18;


U prvom čitanju na četrnaestu nedjelju kroz godinu, prorok Izaija pun radosti objavljuje mir stanovnicima Jeruzalema. Prorok je dotaknuo čežnju svakog ljudskog srca: i mi molimo i čekamo mir. U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Galaćanima također želi mir i milost svojim dragim vjernicima, a s njima i nama. Temeljna tema evanđelja je poslanje sedamdeset dvojice učenika. Evanđeosko izvješće započinje na iznenađujući način. Ne znamo točno kada je i kako Isus izabrao ovo sedamdeset dvoje ljudi. Vjerojatno apostoli nisu bili među ovima, jer čitamo da je »Gospodin izabrao drugih sedamdeset dvoje ljudi«. Ne znamo jesu li među njima bile i žene iz Isusove pratnje. Voljeli bismo znati tko su bili ovi prvi učenici, koju pripremu su prošli? Nažalost, evanđelist nije smatrao važnim da nas o tim podacima obavijesti. Dvanaestoricu apostola poimence poznajemo, ovo sedamdeset dvoje ostalo je kao bezimena skupina. Moguće je, međutim, da je i ovo poruka upućena nama. U Crkvi postoje glasoviti službenici kao papa, kardinali, biskupi, a vjerojatno poznajemo i ime našeg mjesnog župnika. Ali u Crkvi postoje mnoštvo takvih koji svojim životom i riječima pronose Isusovu poruku mira, kao ovo sedamdeset dvoje u evanđelju. Nije najvažnije to da nas ljudi poznaju, već da Isus poznaje naše ime, kao što je sasvim sigurno dobro poznavao svoje izabrane učenike. To im je sam Isus rekao kada su ga s velikom radošću izvijestili o uspjehu njihovog prvog apostolskog putovanja: neka se raduju tome da im je ime zapisano na nebu. U trenutku krštenja i naše ime je zapisano u nebesku matičnu knjigu. To nas obvezuje da živimo tako da ne osramotimo svoje ime. Kao drugu poruku možemo promisliti o tome da je Isus sedamdeset dvojici učenika povjerio navještaj mira. »Mir ovoj kući!« — i danas je lijepi pozdrav, ova evanđeoska dobra želja. Što su mogli biti izvori nemira tadašnjih ljudi, a što remeti danas naš mir? U Isusovo vrijeme ljudska srca vjerojatno je uznemiravala prividna prividna Božja šutnja. Narod Izraela navikao je da je među njima uvijek bilo proroka koji su hrabrili ljude klonule srcem, koji su ulili nadu umornima, koji su naviještali ljepšu budućnost siromašnima. U Isusovo vrijeme kao da je Bog zaboravio svoj narod: nije bilo proroka. Istina, bio je Ivan Krstitelj, ali njega je poslije jedva nekoliko godina javnog djelovanja dao pogubiti zli Herod. Jedna od Isusovih temeljnih mirovnih poruka bila je da Bog ne samo da nije zaboravio svoj narod, već se upravo sada ispunilo vrijeme da pokaže ljubav koja nadilazi svako ljudsko poimanje: jedinorođenog Sina je poslao na svijet da objavi opće spasenje. U Isusovo vrijeme, ljudska srca je vjerojatno uznemiravala rasprostranjenost ljudske zlobe. Na putovima haračili su razbojnici, što nam svjedoči parabola o milosrdnom Samaritancu, a Isusovim tadašnjim slušateljima to nije bio apstraktni primjer, već stvarni život. Rimski osvajači ponizili su obične ljude, kao što to dokazuje slučaj Šimuna Cirenca, koga su rimski vojnici prisilili da nosi Isusov križ. Ali su i službeni predstavnici podlo postupali s narodom, što nam dokazuje i slučaj žene uhvaćene u preljubu koju su tamo na licu mjesta htjeli kamenovati. Isusova poruka mira sastojala se u tomu da potvrdi kako još postoji dobrota u ljudima, što dokazuje otac izgubljenog sina, ili milosrdni Samaritanac. U Isusovo vrijeme ljudska srca je vjerojatno uznemiravala i osobna grješnost, spoznaja o vlastitim granicama, što pokazuje slučaj žene iz Samarije ili tiho kajanje grješne žene koja je u kući farizeja Šimuna pala do Isusovih nogu. Isusova poruka mira sastojala se točno u tome, da ima oproštenje od grijeha, što je neprestano naglašavao onima koji su se pokajali za svoje grijehe: pođi u miru, tvoji grijesi su oprošteni. Danas iste ove tri stvari uznemiravaju i naša srca: gdje je Bog u svijetu, zašto postoji toliko zloće u svijetu i zašto se ne možemo osloboditi ljudskih slabosti? Za ove tri brige šalje i nama Isus svoju poruku mira: Bog je i danas prisutan u povijesnim događajima, i danas je u svijetu više dobrote nego zloće, i konačno, i danas snagom Duha Svetoga postoji oproštenje grijeha. Vjernik iz ove poruke mira živi i to pronosi svijetu.