Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 6 - 6. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SMISAO ZAKONA

 Evanđelje:  Mt 5,17-37

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

»Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.« Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića. Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao. Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub. Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 15,16-21; 1 Kor 2,6-10;


 

Za prvo čitanje šeste nedjelje kroz godinu uzete su ohrabrujuće riječi iz Knjige Sirahove da je čovjek u stanju održati Božji zakon. Ovome do­daje i jedno ohrabrenje: Svaka Božja zapovijed služi za čovjekovo dobro. To je poruka namijenjena za nas: nemojmo se bojati Božjih zapovijedi, one su izraz njegove ljubavi prema nama.

U drugom čitanju sveti Pavao svojim vjernicima iz Korinta piše o Bož­joj mudrosti, koja se očitovala u Isusu. S Isusom je na svijet stigao novi zakon, zakon ljubavi. Mudar je onaj čovjek koji je to spoznao.

U evanđelju čitamo Isusovo pouku s obzirom na zakon. Isus je vjero­jatno odgovarao na nečije pitanje. To proizlazi iz stila, iz tona. Samo što ne znamo ni tko je postavio pitanje ni s kojom je namjerom to učinio. Moguće jedan pismoznanac kojega je zbunio Isusov neobičan odnos prema Zakonu, i koji se valjda bojao da će dosadašnje društvo koje se temeljilo na čvrstim osnovama završiti u kaosu? Moguće jedan jednostavni čovjek, koji se s jedva pritajenom željom nadao da će se konačno osloboditi jed­nog nepodnošljivog tereta, koji su mu nebrojeni propisi zakona značili? Ne znamo. Ali upravo zbog toga svi možemo pomalo smatrati svojim to pitanje, i zato Isusov odgovor je upućen svima nama.

Kada je riječ o Božjem zakonu, izloženi smo dvama iskušenjima. Jedno je da Deset zapovjedi osjećamo teretom, prisilom, a drugo je da ga osjećamo toliko lakim i od nas udaljenim, da zapravo ne shvaćamo njegovu važnost, pa vjerujemo da svojom snagom, gotovo igrajući se, možemo udovoljiti svakoj pojedinoj zapovjedi. Isus ispravlja oba pogrešna shvaćanja. Najprije moramo shvatiti da Deset zapovijedi nisu samovoljni propisi, nije zbirka zakona koji nam ograničavaju slobodu, već naprotiv, temeljni dokument, »magna charta« naših najosnovnijih prava. Ukazuje na djeti­njasti mentalitet kad netko razmišlja na slijedeći način: »Koliko je bolje nekatolicima, njih ne obvezuje zapovijed o neraskidivosti braka, znači mogu se rastaviti i ponovno stupiti u brak po želji!« Koliko je to pogrešan način razmišljanja, to možemo otkriti ako jednom prilikom Deset zapovjedi shvatimo kao garanciju naših temeljnih prava. Bog ne zabranjuje meni da kradem, lažem, da druge krivo optužim, zaželim imovinu ili bračnog druga drugom čovjeka itd., već drugima brani da mene pokradu, da me krivo optuže, okleveću, da me iskoriste za svoje sebične užitke. Ni četvrta zapovijed nije pisana za djecu, već štiti naše ljudsko dostojanstvo i onda kada postanemo stari i senilni. Bog zakona je, dakle, nama naklonjeni Bog, u našoj nezgrapnosti, štoviše, i u našoj gluposti Bog je Bog ljubavi i zaštite.

Druga je zabluda da Deset zapovijedi jedva da možemo primijeniti na sebe, jer nismo krali, nismo ubili, nismo prevarili bračnog druga. Ali što zapravo znači ubiti? Psihološka analiza je pokazala da je krajnji cilj mržnje uništavanje prezrene osobe. Isto tako, velika razbojstva započinju sa sitnim krađama i lažima. Juda svog Učitelja nije izdao zato što bi ga mrzio, već zato jer je više volio novac, zato jer je krenuo nizbrdo, od kuda se svojom snagom više nije mogao vratiti. Grijeh naime ima svoju zakonitost i svoju povijest. Njegova zakonitost je zakon nizbrdice. Moguće se još sjećamo iz gradiva osnovne škole, da ako neki predmet postavimo na nizbrdicu, ono će se tada početi sve brže kotrljati niz kosinu. Na sličan način, onaj koji krene putem grijeha kreće se sve većom brzinom nizbrdo. Povijest grijeha pak kaže da i veliki padovi imaju svoju prethodnicu, naime, sitni prijestupi, nezakonitosti, laži i nepoštenja označavaju prevaljeni put. Ovdje trebamo razumjeti ono što osoba koja je potakla Isusov odgovor  vjerojatno nije razumjela, a to je da svojom snagom mi nismo sposobni održati zakon, što je sveti Pavao jasno izrazio, jer nam je narav načeo grijeh. Stoga put savr­šenstva nije ćudoredna vježba, već je ponizno povjerenje s kojim se čovjek uhvati za milost i uvijek iznova moli od Boga oproštenje.

Ima li dakle izlaza? Točno na to uznemiravajuće pitanje odgovara ovo evanđeosko učenje, a radosna vijest u njemu je: da ima izlaza, nismo prepušteni vlasti grijeha. Isus nam je pokazao put, kako i gdje trebamo poći kako ne bismo promašili cilj, da ne stupimo na pogibeljnu strminu. Katekizam Katoličke Crkve sažeto je to izrazio: »Zakon se nije ukinuo, ali čovjek ga ponovno treba otkriti u Isusovoj osobi, u kojemu je Zakon postigao svoj savršenstvo.« U njemu, nama naklonjeni Bog u svemu želi naše dobro. Stoga usudimo se priznati sa psalmistom: Tvoje Zakone volim, Gospodine, jer su oni dobri.

Isus nas poziva da se ugledamo u njega i da preispitamo svoj život, u kojem smjeru se on kreće? Istovremeno nas upozorava da je obdržavanje Zakona više od "ne ukradi, ne laži, ne psuj i ne bludniči!" Savršeno obdržavanje Zakona je čistoća, plemenitost i poštenje srca, osjećaja i misli. I tu spoznajemo koliko smo mali, ili kako je pjesnik rekao: »Čovjek je ovdje premalo samom sebi«. Tomu da živimo život dostojan čovjeku, potrebna nam je milost Božja. Isus je došao među nas, da nam tu milost osigura. Tko dakle njega slijedi, taj se ne može izgubiti na raskrižjima ljudske sudbine. To je temeljna radosna vijest naše kršćanske vjere.

Župni listić br. 5 - 5. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

MI SMO SOL ZEMLJE I SVJETLO SVIJETA

 Evanđelje:  Mt 5,13-16

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«

»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Iz 58,7-10; 1 Kor 2,1-5;


U prvom čitanju pete nedjelje kroz godinu prorok Izaija svoje slušatelje podsjeća na praktična djela ljubavi prema bližnjemu, npr. dati kruha gladnome ili primiti beskućnika. Ova djela uspoređuje sa sjajem zore. Poruka je to i nama da putem dobrih djela unesemo svjetlo u tamu patnika.

U drugom čitanju sveti Pavao ispovijeda svoju vjeru u raspetog Isusa na križu, po kojemu se očitovala Božja mudrost i snaga. To i danas vrijedi: ni naša vjera se ne temelji na ljudskoj mudrosti, već na Božjem pozivu i na snazi Križa.

U evanđelju čujemo Isusovo upozorenje: »Vi ste sol zemlje... Vi ste svjetlo svijeta«. Promislimo prije svega da to Isus nije formulirao poput poziva, odnosno, nije rekao »Postanite sol zemlji i budite svjetlo svijetu«, već je govorio u sadašnjem vremenu na izrični način: Vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta, sada, ovdje i takvi kakvi jeste. Ove Isusove riječi na prvi pogled čine nam se ne samo poput poziva, već i upozorenja. Ako se osvr­nemo oko sebe onda nam se ovaj svijet može učiniti previše gadljivim da bismo mogli vidjeti povoljno djelovanje evanđeoske soli, i previše mračnim da bismo mogli iskusiti svijetlo evanđeoskog svjetla, ali neka nas ne zavede privid. Ovaj svijet jedva da se mogao činiti drukčijim i u Isusovo vrijeme.

Možemo postaviti pitanje: kako i na koji način je Isus bio sol zemlji i svjetlo svijetu. Isus je primio na sebe našu ljudsku narav i podijelio s nama našu ljudsku sudbinu. Došao je k nama kao Vječna Riječ Očeva koja osvjetljava svakog čovjeka, kako je to formulirao sveti Ivan evanđelist. Ljudi su, međutim, prošli pored njega, kao da im njegova pojava nije značila ništa.

Unatoč tomu, Isus je proživio svoj život i pozvao one koji su zapazili nje­govu prisutnost da žive na sličan način, to jest da budu sol zemlji i svjetlo svijetu. Ti ljudi su bili njegovi prvi učenici tada, a danas smo mi oni koje je  oduševila Isusova prisutnost.

Biti sol zemlji danas. Što je to što današnji čovjek očekuje od Isusa, odnosno, što je to što mu mi možemo dati? Možda je lakše izreći što ne možemo očekivati od Isusa. Ukoliko netko očekuje da Isus riješi društvene probleme ili da mu izradi povećanje plaće na radnom mjestu, onda će se razočarati. Niti na ispitu se ne može očekivati da on odgovara umjesto nas. Isus se s tako nečim u svom zemaljskom životu nije bavio. Nije se hvalio natprosječnom inteligencijom ili sposobnošću, na primjer nije proizvodio bolje stolove od svojih kolega tesara. Prema nekima bio je tek prosječan galilejski majstor, a za druge bio je veliki prorok. Oduševljavali su se i napadali ga, ali Isusa to nije smetalo, išao je onim putem koji mu je Otac naznačio. Slična je situacija i danas. Crkvi se pojedinci dive, drugi ju osu­đuju, ali ona ide dalje na putu koji joj je Isus označio: da propovijeda evan­đelje svim narodima.

Ali točno ta Isusova nepokolebljiva spoznaja o svom poslanju bila je ono što je zbunilo ljude, zbog čega nisu mogli ravnodušno proći pored njega. Ljude su prije svega zapanjile prividne proturječnosti u Isusovom životu i naučavanju. Poučavao je kao netko tko ima vlast iznad Zakona pa ipak se u svemu pridržavao Zakona. Njegovi učenici zvali su ga uči­teljem, a on je ipak bio sluga svima. Službene vjerske vođe su se zgražale jer je on subotom liječio, ali je on ipak slavio subote kao i velike židovske blagdane. Jednostavnom narodu je smetala njegova prividna patriotska ravnodušnost, odnosno što nije poticao na otpor protiv rimskih tlačitelja, istovremeno su ga veliki svećenici optuživali da je bio politički agitator koji je bunio narod. Odgovarao je na pitanja koja nitko nije postavljao, ali nije odgovarao na ona koja su bila aktualna i goruća, npr. smije li se plaćati porez ili kada će biti Jeruzalem opustošen.

Što je zapravo htio Isus? Htio je da ljudi shvate da u dubini svog bića nose želju za Bogom, da njihovo srce žudi za takvim Bogom o kojemu znaju da ih ljubi. Tijekom cijelog svog života trudio se da to shvate njegovi slušatelji. Zbog toga je stavio na kocku svoj život i, konačno, zbog toga je umro i uskrsnuo. Svaka Isusova riječ i djelo bilo je usredotočeno na oslo­bađanje čovjeka od svakovrsnog robovanja i od svakog idolopoklonstva. U takvom smislu je on bio i ostao sol zemlji i svjetlo svijetu. To je zadaća svakog kršćanina: prije svega treba ostati vjeran onom poslanju koje mu je Bog namijenio. Mogli bismo formulirati i ovako: danas biti sol zemlji i svjetlo svijetu znači da nećemo zanijekati Boga u svakodnevnom životu, nećemo ga zanemarivati tijekom naših svakodnevnih odluka, nećemo ga ignorirati u tijeku naših svakodnevnih ljudskih odnosa. Dobro je znati da i danas postoje takvi kršćani zbog kojih još uvijek postoji dobrota i svjetlo u svijetu. Oni su sol zemlji i svjetlo svijetu, zbog čega zemlja još nije postala neslana, a svijet nije obavila potpuna tama.

Župni listić br. 2 - 2. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BIT DUHOVNOG ŽIVOTA:

PUSTITI DA NAS BOG PRONAĐE

Evanđelje:  Iv 1,29-34

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:

»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«

I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 49:3, 5-6; 1 Kor 1:1-3;


U prvom čitanju obraća nam se prorok Izaija. U svojoj poruci pjeva o sluzi Božjem koji će postati svjetlo naroda. Dobro je znati da mi već živimo u sjaju tog svjetla.

U drugom čitanju čujemo prelijepi pozdrav svetog Pavla upućen vjer­nicima iz Korinta. Pavao je toliko ispunjen ljubavlju prema Isusu da u jed­noj rečenici četiri puta ponavlja Isusovo ime. Dobro je znati da i nas iz dana u dan hrabri sveto ime Isusovo, kada se prekrižimo, kada se pomoli­mo ili kada jednostavno uzdahnemo »Isuse!«

U evanđelju sveti Ivan nam donosi svjedočenje Ivana Krstitelja o Isusu: »Evo Jaganjca Božjeg! On uzima grijehe svijeta!«

Svjedočenje svetog Ivana Krstitelja međutim sadržava neobične obra­te. Uobičajeno je da svjedočimo o onome čemu smo nazočili, što smo vi­djeli ili čuli. Sveti Ivan Krstitelj otvoreno priznaje da Isusa sve do sada nije poznavao. Ipak ga je prepoznao. Što mu je pomoglo u ovom prepoznava­nju? Iz opisa saznajemo da su u ovome Ivana pomogle tri okolnosti: Duh Sveti, njegova vjernost pozivu i njegovo čovjekoljublje.

Prije svega trebamo reći da sveti Ivan Krstitelj nije sam od sebe prepo­znao Isusa, već nadahnućem Duha Svetoga. Kasnije i sveti Pavao će reći da bez snage Svetog Duha nitko ne može priznati da je Isus Mesija. I danas se događa tako: naša vjera dar je Božji, djelo Duha Svetoga. Budimo zahvalni da imamo vjere.

Zatim je sveti Ivan Krstitelj vjerovao u svoje poslanje i ostao je vjeran svo­jem pozivu i onda kada možda nije vidio dovoljno jasno koji bi trebao biti sljedeći korak u njegovu naviještanju. Ali bio je tamo, na onom

mjestu, kamo ga je Duh Sveti poslao, na obali Jordana i tamo se susreo sa Isusom. I s se događa tako: s Isusom se susrećemo tamo gdje čestito obavljamo svoj poziv, svoje poslanje.

I konačno, sveti Ivan Krstitelj je volio ljude. Zbog dugogodišnje usamljenosti nije se otuđio od ljudi. Njegova produbljena duhovnost nije služila samo njegovom duhovnom spasenju, već se njegov interes okrenuo prema drugima. I danas je tako: Isusa su sposobni prepoznati samo oni koji vole ljude.

U dosadašnjem razmatranju govorili smo o svetom Ivanu Krstitelju ali nije on glavni lik ovog evanđeoskog prizora, već Isus. Ivan evanđelista koji je po svemu sudeći bio svjedok ovog prizora, započinje svoje izvješće s mjesta događaja na slijedeći način: »Drugog dana, kada je Ivan Krstitelj vidio da se Isus uputio prema njemu, rekao je: Pogledajte, Jaganjac Božji!«' Lijep je ovaj prizor, uklešimo to u našu dušu: Isus se uputio prema Ivanu. To je bit kršćanstva: U Isusu, Bog je došao k nama da se susretne sa svakim pojedinim čovjekom. I danas dolazi, i danas nam se približava, i danas nas traži. Dopustimo da nas pronađe. Zaustavimo se na trenutak, poput sve­tog Ivana Krstitelja koji je tamo stajao na obali Jordana i dopustio da mu se Isus približi. Jednom je netko rekao kako on još nije vjernik, tek traži Boga. Netko mu je odgovorio: »Boga ne treba tražiti, on je na svom mjestu, nije on izgubljen već ti! Dopusti da te Bog pronađe!« Bog nas i danas traži, u Isusu on nam se stalno približava.

Temeljno pitanje svakog ljudskog života je: »Zašto sam na ovom svi­jetu?« Odgovor na to pitanje međutim ne proizlazi iznutra, već izvana, odnosno nije riječ o tome što ja želim od svog života, već o tome što Bog želi od mene. Zašto me je Bog stvorio?

Ovu evanđeosku scenu možemo poosobiti ako se uživimo u događaje, ako »stupimo u sliku«. Zamislimo da smo mi sveti Ivan Krstitelj, a Isus nam dolazi ususret. Koga vidimo u njemu? Učitelja koji nam kazuje kako trebamo živjeti? Ili vidimo u njemu Spasitelja koji će popraviti naš po­remećeni odnos s Bogom? Možemo li u njemu vidjeti prijatelja koji nas poziva da povjerimo svoj život Ocu, koji brižnom ljubavi bdije nad nama? Vidimo li u njemu put kada osjećamo da su nam se planovi s obzirom na budućnost izjalovili i ne znamo kamo vodi naš daljnji put?

Današnje evanđelje skreće našu pažnju na to da nam se Isus približava i hrabri nas da podignemo svoj pogled na njega. U ovoj evanđeoskoj sceni Isus još ništa ne govori, ali u kasnijim nedjeljnim čitanjima u tijeku godine Isus će nam se obratiti. Poslušajmo što govori, jer u tijeku njegova naučavanja sigurno ćemo pronaći odgovor i na pitanje zašto smo zapravo na svijetu, što je smisao i cilj našeg života.

Župni listić br. 4 - 4. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SVIJEĆNICA

Evanđelje:  Lk 2,22-40

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje

spasenje tvoje,

koje si pripravio

pred licem sviju naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.

Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Riječ Gospodnja


Ostala čitanja: Mal 3, 1-4; Ps 24, 7-10; Heb 2, 14-18;


 Blagdan Prikazanja Gospodnjeg je već od starih vremena bio spomendan na događaj kada su Isusa njegovi roditelji, Marija i Josip, po prvi puta donijeli u Hram koji se u Jeruzalemu častio kao mjesto osobite Božje prisutnosti (“prikazali˝), a starac Šimun ga pozdravio kao “svjetlo na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2, 22-39). To je Gospodnji blagdan i on se ubraja u vrijeme kroz godinu. Na taj se dan zajednica sabere u crkvi, redovito na prikladnome mjestu kod ulaza u samu crkvu. Svi u rukama nose svijeće koje se uz pjevanje zapale. Nakon pozdrava i blagoslovne molitve kreće se u svečanom ophodu po kojem je ujedno ovaj blagdan i dobio ime Svijećnica.

U Jeruzalemu se blagdan Prikazanja Gospodnjeg slavio početkom 5. stoljeća s ˝jednakom radošću kao i Uskrs“ kako izvješćuje hodočasnica Egerija (oko 400 god.). Za cara Justinijana u 6. stoljeću, ovaj je blagdan u cijelom Rimskom carstvu poznat kao zapovijedani. Najprije se slavio četrdeset dana nakon Bogojavljenja, a kad je kao blagdan Isusovog rođenja uveden Božić, proslava se Prikazanja Gospodnjeg ustalila 2. veljače. Procesija sa svijećama spominje se već u 5. stoljeću, dok se blagoslov svijeća uobičajio nakon 10. stoljeća.

Na Istoku je izvorni naziv ovog blagdana bio blagdan Susreta Gospodnjeg, prema evanđelju u kojem se kaže da Mesija dolazi u svoj hram i susreće izabrane predstavnike naroda Starog Zavjeta, starca Šimuna i proročicu Anu, koja je istodobno simbol svih naših majki, bakâ, tetâ koje tako lijepo maloj djeci uspiju usaditi ljubav prema Isusu i Mariji. Na Zapadu je on s vremenom postao Marijin blagdan pod nazivom Marijino čišćenje, jer se prema židovskom zakonu (Lev 12) morao svaki koji je došao u dodir s krvlju obredno očistiti, pa tako i majka nakon rođenja djeteta. Tek se nakon liturgijske reforme, koja je provedena 1960. godine, blagdanu vraća staro značenje pod nazivom Prikazanje Gospodnje. Time se on povezuje sa simbolikom svjetla, potiče na razmišljanje o Isusu kao osporavanom znaku oko kojega će se dijeliti i opredjeljivati ljudi. Nadalje, on upućuje na preispitivanje odnosa kršćana prema narodu Starog Zavjeta prema položaju kojeg stariji ljudi imaju u zajednici.

Budući da je cijelo bogoslužje blagdana Prikazanja Gospodnjeg prožeto perspektivom Isusove žrtve na križu, kojom je on cijeloga sebe prikazao Ocu za spas svijeta, i mi se uvijek iznova trebamo poticati da čistog srca, Bogu obraćena prisustvujemo svakoj euharistiji, prinoseći sebe Bogu za žrtvu i sjedinjujući svoj život sa žrtvom Kristovom.

Župni listić br. 1 - Krštenje Gospodinovo - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BIT DUHOVNOG ŽIVOTA: PUSTITI DA NAS BOG PRONAĐE

Evanđelje:  Iv 1,29-34

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:

»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«

I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 49:3, 5-6; 1 Kor 1:1-3;


U prvom čitanju obraća nam se prorok Izaija. U svojoj poruci pjeva o sluzi Božjem koji će postati svjetlo naroda. Dobro je znati da mi već živimo u sjaju tog svjetla.

U drugom čitanju čujemo prelijepi pozdrav svetog Pavla upućen vjer­nicima iz Korinta. Pavao je toliko ispunjen ljubavlju prema Isusu da u jed­noj rečenici četiri puta ponavlja Isusovo ime. Dobro je znati da i nas iz dana u dan hrabri sveto ime Isusovo, kada se prekrižimo, kada se pomoli­mo ili kada jednostavno uzdahnemo »Isuse!«

U evanđelju sveti Ivan nam donosi svjedočenje Ivana Krstitelja o Isusu: »Evo Jaganjca Božjeg! On uzima grijehe svijeta!«

Svjedočenje svetog Ivana Krstitelja međutim sadržava neobične obra­te. Uobičajeno je da svjedočimo o onome čemu smo nazočili, što smo vi­djeli ili čuli. Sveti Ivan Krstitelj otvoreno priznaje da Isusa sve do sada nije poznavao. Ipak ga je prepoznao. Što mu je pomoglo u ovom prepoznava­nju? Iz opisa saznajemo da su u ovome Ivana pomogle tri okolnosti: Duh Sveti, njegova vjernost pozivu i njegovo čovjekoljublje.

Prije svega trebamo reći da sveti Ivan Krstitelj nije sam od sebe prepo­znao Isusa, već nadahnućem Duha Svetoga. Kasnije i sveti Pavao će reći da bez snage Svetog Duha nitko ne može priznati da je Isus Mesija. I danas se događa tako: naša vjera dar je Božji, djelo Duha Svetoga. Budimo zahvalni da imamo vjere.

Zatim je sveti Ivan Krstitelj vjerovao u svoje poslanje i ostao je vjeran svo­jem pozivu i onda kada možda nije vidio dovoljno jasno koji bi trebao biti sljedeći korak u njegovu naviještanju. Ali bio je tamo, na onom

mjestu, kamo ga je Duh Sveti poslao, na obali Jordana i tamo se susreo sa Isusom. I s se događa tako: s Isusom se susrećemo tamo gdje čestito obavljamo svoj poziv, svoje poslanje.

I konačno, sveti Ivan Krstitelj je volio ljude. Zbog dugogodišnje usamljenosti nije se otuđio od ljudi. Njegova produbljena duhovnost nije služila samo njegovom duhovnom spasenju, već se njegov interes okrenuo prema drugima. I danas je tako: Isusa su sposobni prepoznati samo oni koji vole ljude.

U dosadašnjem razmatranju govorili smo o svetom Ivanu Krstitelju ali nije on glavni lik ovog evanđeoskog prizora, već Isus. Ivan evanđelista koji je po svemu sudeći bio svjedok ovog prizora, započinje svoje izvješće s mjesta događaja na slijedeći način: »Drugog dana, kada je Ivan Krstitelj vidio da se Isus uputio prema njemu, rekao je: Pogledajte, Jaganjac Božji!«' Lijep je ovaj prizor, uklešimo to u našu dušu: Isus se uputio prema Ivanu. To je bit kršćanstva: U Isusu, Bog je došao k nama da se susretne sa svakim pojedinim čovjekom. I danas dolazi, i danas nam se približava, i danas nas traži. Dopustimo da nas pronađe. Zaustavimo se na trenutak, poput sve­tog Ivana Krstitelja koji je tamo stajao na obali Jordana i dopustio da mu se Isus približi. Jednom je netko rekao kako on još nije vjernik, tek traži Boga. Netko mu je odgovorio: »Boga ne treba tražiti, on je na svom mjestu, nije on izgubljen već ti! Dopusti da te Bog pronađe!« Bog nas i danas traži, u Isusu on nam se stalno približava.

Temeljno pitanje svakog ljudskog života je: »Zašto sam na ovom svi­jetu?« Odgovor na to pitanje međutim ne proizlazi iznutra, već izvana, odnosno nije riječ o tome što ja želim od svog života, već o tome što Bog želi od mene. Zašto me je Bog stvorio?

Ovu evanđeosku scenu možemo poosobiti ako se uživimo u događaje, ako »stupimo u sliku«. Zamislimo da smo mi sveti Ivan Krstitelj, a Isus nam dolazi ususret. Koga vidimo u njemu? Učitelja koji nam kazuje kako trebamo živjeti? Ili vidimo u njemu Spasitelja koji će popraviti naš po­remećeni odnos s Bogom? Možemo li u njemu vidjeti prijatelja koji nas poziva da povjerimo svoj život Ocu, koji brižnom ljubavi bdije nad nama? Vidimo li u njemu put kada osjećamo da su nam se planovi s obzirom na budućnost izjalovili i ne znamo kamo vodi naš daljnji put?

Današnje evanđelje skreće našu pažnju na to da nam se Isus približava i hrabri nas da podignemo svoj pogled na njega. U ovoj evanđeoskoj sceni Isus još ništa ne govori, ali u kasnijim nedjeljnim čitanjima u tijeku godine Isus će nam se obratiti. Poslušajmo što govori, jer u tijeku njegova naučavanja sigurno ćemo pronaći odgovor i na pitanje zašto smo zapravo na svijetu, što je smisao i cilj našeg života.

Župni listić br. 3 - 3. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TEMELJ NAŠE NADE: ISUSOV POZIV

Evanđelje:  Mt 4,12-23

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Iz 8,23b-9,3; 1 Kor 1,10-13.17;


Postoje stvari u životu koje ostaju vječne tajne. Takva tajna je npr. lju­bav: zašto se netko zaljubljuje u nekoga, to se ne može shvatiti ra­cionalnim razlozima. Nije baš ni preporučljivo tražiti razloge, jer će nas sasvim sigurno odvesti u slijepu ulicu. Nešto slično događa se i kod sve­ćeničkog i redovničkog poziva: čovjeka povuče Kristova privlačna snaga i on ga slijedi. Zbog čega? Za to nema zadovoljavajućeg odgovora. Među ove tajnovite stvari spada i naša vjera. Zašto smo kršćani, zašto vjerujemo u Isusa Krista? Samo zato jer su nas roditelji krstili dok smo bili mali? Samo zato jer evanđelje sadrži lijepe etičke principe i moralnu nauku? Sve to nije dovoljno. Naša kršćanska vjera ostaje zagonetkom. Današnje evan­đelje, međutim, na ovo pitanje nudi jedan odgovor.

Prorok Izaija je 750 godina prije rođenja Isusa već govorio o velikoj svjetlosti. U svjetlu današnjih čitanja, to znači da su se proročanstva ostva­rila. Kasnije, Isus je ove riječi primijenio na sebe i proglasio se svjetlom.

Drugo čitanje uzeto je iz Pisma svetog Pavla Korinćanima. Pavao pre­cizira da hodati u svjetlu znači hodati s Kristom na životnom putu.

Temeljna poruka evanđelja je da su se proročanstva ostvarila u Isusu. Mnogi su dolazili da čuju Isusove riječi. Išli su za njim. Ipak, samo su ga oni mogli slijediti koje je posebno pozvao. Ova okolnost je važna. Mi nismo Isusovi dobrovoljci, već njegovi pozvani svjedoci, izabrani učenici. To znači da ponekad ne razumijemo sasvim točno što Gospodin od nas želi. Važno je međutim vjerovati da on zna što želi i što radi!

Isus poziva prve učenike. Djeluje na suveren način. Zna što želi i ono što želi to i ostvaruje. Isus je i danas takav. Pojedini duhovni pisci prikazuju ga katkad kao slabog, gotovo kao Isusa koji prosi našu ljubav, ali on nije takav. On i danas zna što želi, i danas na suveren način poziva ljude. Trebamo gledati takvim očima odvijanje povijesti svijeta, događaje u Crkvi, odvijanje osobnog života.

Današnje evanđelje suprotstavlja svjetlo s tamom. Evanđelist Matej citira proroka Izaiju: »Narod koji je sjedio u tami, vidio je veliko svjetlo«! Doista imamo potrebu ponovno uroniti u Isusovo svjetlo koje jedino može osvijetliti tamne mrlje našeg života.

Isus se rodio u noći. Oko njega vladala je tama, ne samo u prirodi, već i u srcima ljudi. I onda je netko umro, i tada su postojali noćni razbojnici, kradljivci i mučke ubojice, i tada je postojala mržnja i patnja.

Ni danas svijet nije drukčiji. I mi smo svjedoci jedne zlokobne tame koja je prekrila srca i dušu mnogih. I danas postoje ratovi, ubojstva, postoj mržnja i osveta.

Ali u ovaj svijet jednom zauvijek stupilo je Svjetlo, Isus Krist, i od tada tama nije apsolutna, noć ne traje vječno. Filozof Tagore je rekao: »Čak i more suza ima suprotnu obalu«. S Isusom je u naš život stupila nada, što je lijepo napisao papa Benedikt XVI u svojoj posljednjoj enciklici.

Vrativši se evanđelju, možemo zapaziti da se Isusova prva izjava od­nosila na Kraljevstvo nebesko. Često čujemo ovaj izraz, ali što zapravo znači »Kraljevstvo nebesko«? Pokojni westminsterski kardinal Basil Hume

o tome je ovako razmišljao: »Da bismo razumjeli i pravilno koristili izraz 'Kraljevstvo nebesko', moramo stalno imati u vidu četiri njegova znače­nja. Božje kraljevstvo već sada je prisutno, istovremeno za sada je samo dolazeća stvarnost. Božje kraljevstvo je unutarnje stanje u srcima i duši pokrštenih, istovremeno je i vanjsko stanje koje se nalazi u svijetu. Ako pretjeramo bilo koju od ove četiri stvarnosti, dobivamo iskrivljenu sliku o Božjem kraljevstvu«.

Isus je okrenuvši se svojim slušateljima rekao: »Dođite, slijedite me!« Pri tome Isus se ne poziva ni na Pisma, ni na Ivana Krstitelja, već u svoje ime, snagom svog autoriteta poziva ljude. Riječi su mu u toj mjeri očarava­juće, toliko uvjerljive, da Petar i njegov brat Andrija bez riječi, bez pitanja smjesta napuštaju sve i kreću s njim. Već znamo kuda je vodio njihov put i njihova avantura, ali oni to još nisu znali. Mnogo toga naučit će već » hodu«.

Kod prvog Isusovog nastupa nisu važne riječi, već autoritet kojim je izgovorio riječi. Osobni susret s njim ima toliki čar kojemu se ne može oduprijeti. Isus i danas zove svakoga. Tajna duhovnog života je da čujemo ovaj poziv i da se pouzdamo u Isusa i onda kada jasno još ne vidimo kamo će nas odvesti njegov poziv.