Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 12 - 5. korizmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRAJNA PORUKA LAZAROVOG USKRIŠENJA

Evanđelje:  Iv 11,3-7. 17. 20-27. 33b-45

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme:

Lazarove sestre poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!«

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je Lazar već četiri dana u grobu. A kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«

Nato Isus, sav potresen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?«

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 37,12-14; Rim 8,8-11;


U prvom čitanju na petu nedjelju Korizme prorok Ezekiel nam govori o svom dobro poznatom viđenju o usahnulim kostima koje će Božja oživljujuća snaga pozvati na novi život. Utješna je misao da je Bog i danas Bog života koji je uvijek u stanju uliti novi život u nas, kada se osjećamo kao da smo usahnuli kosturi.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Poslanice Rimljanima u kojemu sve­ti Pavao izlaže da se novi život koji je Krist dao nama, ostvaruje putem Duha Svetoga. Prisutnost Duha Svetoga u našem životu zalog je uskrsnu­ća. Ovome se priključuje evanđeoski odlomak, u kojemu nam sveti Ivan evanđelist opisuje slučaj Lazarovog uskrišenja.

Evanđeoski opis Lazarovog uskrišenja uznemirujuće djeluje na našu dušu. Ne zbog toga što ne bismo vjerovali u čudo ni zato što ne bismo vje­rovali da je Lazar doista bio mrtav, još manje zbog toga što eventualno ne bismo vjerovali da je Isus bio u stanju da uskrisava mrtve. Ispovijedamo da je on Sin Božji, gospodar života i smrti. Što zapravo djeluje uznemiru­juće u ovom evanđeoskom događaju?

Lazarovo uskrišenje nas zbunjuje zbog toga što zapravo ništa ne zna­mo o Lazarovom daljnjem životu. Kako je moguće da je jedan toliko jedin­stveni, izvanredni događaj jednostavno pao u zaborav? Kako je moguće da nitko nije istražio što se kasnije dogodilo s Lazarom? Danas bi to bilo nezamislivo. Mnoštvo fotoreportera bi Lazara pratili svukuda, intervjui­rali bi ga, knjige bi pisali o njemu, liječnici bi na njegovom tijelu vršili ana­lize u cilju utvrđivanja jesu li žive njegove stanice, funkcionira li njegov mozak? Konačno, i nama vjernicima bio bi to izvanredni argument glede postojanja Boga. Ispitali bismo Lazara kakav je raj, je li vidio Boga, kako izgledaju anđeli? Suprotno tomu, Lazar je tiho živio dalje, kao što je tiho živio i ranije, živio je dalje kao da se ništa u njegovom životu nije dogodilo.

Možda upravo tu trebamo tražiti poruku ovog događaja. U Lazaro­vom životu doista se nije dogodilo ništa bitno novo. Živio je pa umro zatim je ponovo živio jedno vrijeme i potom ponovno umro. Zar to nije novost? - mogao bi netko upitati. Nije novost za onoga koji vjeruje u Isusa Krista, a Lazar je vjerovao u njega, susreo se s njime, prepoznao je u njemu prijatelja, Otkupitelja, Sina Božjeg. Ovaj susret i ova vjera, nepovratno su promijenili Lazarov život. Ono što se poslije dogodilo, to za njega više nije mogla biti novost. To je ista ona kršćanska logika koju sveti Pavao pje­snički nadahnutim riječima primjenjuje na sebe, to jest da ni smrt, ni sve patnje svijeta nisu u stanju otrgnuti nas od Kristove ljubavi. Lazar je živio u Kristovoj vjeri, u Kristovoj vjeri je umro, u Kristovoj vjeri je opet oživio, u Kristovoj vjeri je umro i drugi puta. Život i smrt kod njega su bili samo okvir, a sadržaj je ostao uvijek isti: Kristova ljubav.

Mi smo puni strahova. Bojimo se ljudi, bolesti, budućnosti, smrti. To je do izvjesne mjere nezaobilazno jer svaka okolnost o kojoj osjećamo da je izvan naše kontrole, uzrokuje strah. Onaj, koji se u dubini duše doista susreo s Isusom, ne boji se više ničega jer se više ništa takvoga ne može dogoditi što bi ga moglo otrgnuti od Isusove ljubavi.

Lazarovo uskrišenje za prve kršćane imalo je i simboličko značenje. Zbog grijeha je preminuli Lazar bio slika odvojenosti od Boga i kršćanske zajednice, a oživjeli Lazar je bio simbol obraćenog grješnika. U ovoj međuovisnosti postaju važni i ostali učesnici: Lazarove sestre, kao i prijatelji koji su se kod Isusa založili za njega, koji su uklonili kamen s ulaza u grob, koji su oslobodili mrtvaca od njegovih zavoja. Oni predstavljaju Crkvu čijim posredstvom do vjernika dospijeva novi život. Ovdje se možemo prisjetiti da se u svetoj ispovijedi formula odrješenja također poziva na posrednič­ku ulogu Crkve, kada svećenik moli na slijedeći način: »Bog, Otac milosrđa, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir.«

Župni listić br. 11 - 4. korizmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA DOBROTA

Evanđelje:  Iv 9,1. 6-9.13-17.34-38-41

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« - što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!«

Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.

Riječ Gospodnja


Ostala čitanja: 1 Sam 16,1b.4a.6-7.10-13a; Ef 5,8-14;


Prvo čitanje četvrte nedjelje Korizme donosi izvješće o pozivu kralja Davida. Lijepu i utješnu istinu čujemo: »Bog ne gleda kao što gleda čovjek. Čovjek gleda izvanjsko, a Gospodin gleda što je u srcu«.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Poslanice Efežanima u kojemu od svetog Pavla također čujemo utješnu istinu da mi vjernici nismo sinovi tame već sinovi svjetla u Gospodinu.

Zajednički nazivnik gornja dva čitanja je da dobrotu ne trebamo tražiti u izvanjskim stvarima, već u srcu i u dubini duše. Evanđelje daje izvrstan primjer za to kad govori o Isusovoj dobroti. Sveti Ivan evanđelist prikazuje nam ozdravljenje slijepca.

Isus u ovoj evanđeoskoj sceni stoji pred nama kao primjer dobrote. Može čudno zvučati tvrdnja da je Isus bio dobar čovjek, naime to se samo po sebi razumije, ali pitanje možemo postaviti i na sljedeći način: »Kakva je bila Isusova dobrota?« Ili još konkretnije: »Što je dobrota, odnosno za koga se može reći da je dobar čovjek?« Promotrimo nekoliko mogućih de­finicija koje otkrivaju više karikaturu dobrote nego istinsku dobrotu.

Prema nekima, dobar čovjek je onaj koji ne pravi smetnje, ne uznemirava nikoga, već povučeno, tiho, zatvoren u sebe živi svoj mali svijet. Vje­rujem da svi osjećamo nedostatak ove definicije: povučenost zrcali ograni­čenost malih duša, a ne dobrotu velikih ljudi. Isus nije bio u ovom smislu dobar čovjek, On je prije bio »Božji gerilac« koji se često sasvim neočekiva­no pojavio među ljudima i duboko ih je zbunio svojim riječima, a još više svojim životom. Znao je reći takve svari koje njegovi slušatelji nisu htjeli čuti, ukazao je na njihovu dvoličnost, uobraženost, duhovno siromaštvo, stoga su se mnogi ljutili na njega, a neki su mu prijetili smrću.

Prema drugima, dobar čovjek je onaj koji se bez straha bori za ljudska prava, hrabro se sukobljava s velikašima i silnicima, ako treba nastoji sru­šiti one strukture za koje smatra da su nepravedne, kao npr. u današnje vrijeme mladi koji se bune i prosvjeduju protiv globalizacije, ali nekako osjećamo, da nije to prava ideja dobrote. Revolucionari su često ljudi bez srca bez osjećaja, koji su sposobni druge gaziti u obrani svoje istine. Isus nije u tom smislu bio dobar čovjek: On nikada nije tražio svoja prava, što­više ni za ljudska prava se nije zalagao, što mu još i danas teško opraštaju pojedini revolucionari. Isus je radije govorio o ljubavi, o praštanju, o veli­kodušnosti i o prihvaćanju križa.

Kakav je dakle dobar čovjek? Ili još točnije: koja je ta osnovna crta koja karakterizira dobrog čovjeka? Odgovor ćemo naći u gornjoj evanđeoskoj slici: Isus je ozdravio jednog slijepca. Što nam govori ovaj događaj?

Dok slušamo ovaj dramatični evanđeoski odlomak, u nama se izmje­njuje mnoštvo misli i osjećaja. Vjerojatno nas ogorčava dvoličnost uobra­ženih farizeja bez srca koji su svoju bahatost pokazivali tako da su pod­cijenili druge. Sigurno i danas postoje takvi bezdušni ljudi bez srca koji niječu očiglednu pravednost. Moguće je da se i mi povremeno ponašamo uobraženo i dvolično prema našim bližnjima?

Među osjećajima, sigurno se u nama javlja i divljenje. Dira nas vjera i hrabrost ovog neimenovanog slijepog čovjeka. Hrabro je svjedočio, da je Isus Mesija. Ovaj čovjek doista zaslužuje da mu se divimo jer je poduzeo nešto uistinu veliko i izvanredno. U prvi mah možda ćemo pomisliti da nema ništa prirodnijeg nego da jedan slijepac želi progledati. Ne zaboravi­mo, međutim, da je ovaj čovjek svoj kruh »zarađivao« proseći kao slijepac. Ako sada zadobije natrag svoj vid, od čega će živjeti? Ako ovu tvrdnju želimo primijeniti na sebe, tada trebamo misliti na to da nas Božji poziv, Božja milost, uvijek stavlja pred odluke koje znače i rizik.

U ovom evanđeoskom događaju, međutim, nije slijepac glavni lik, već Isus, njegova draga, tiha dobrota. Isus je pristupio slijepcu kojega su okru­žili farizeji koji su smatrali da je bolest doista Božja kazna, da bi vidjeli što će se dogoditi. Ako ozdravi čovjeka, onda bi se Isus suočio s cijelom vjer­skom tradicijom, ako ga pak ne ozdravi onda je čovjek bez srca. Zapazimo, kako tiho, prirodno i nenametljivo Isus čini dobro. Čak nije očekivao ni to da ga bolesnik moli.

Za takvu dobrotu dao je Isus primjer, štoviše, jamčio je da i mi možemo biti dobri kao što je on bio dobar. Korizma je poziv na dobrotu. Preis­pitajmo sebe, kako mi činimo dobro?

Župni listić br. 6 - 6. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SMISAO ZAKONA

 Evanđelje:  Mt 5,17-37

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

»Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.« Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića. Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao. Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub. Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 15,16-21; 1 Kor 2,6-10;


 

Za prvo čitanje šeste nedjelje kroz godinu uzete su ohrabrujuće riječi iz Knjige Sirahove da je čovjek u stanju održati Božji zakon. Ovome do­daje i jedno ohrabrenje: Svaka Božja zapovijed služi za čovjekovo dobro. To je poruka namijenjena za nas: nemojmo se bojati Božjih zapovijedi, one su izraz njegove ljubavi prema nama.

U drugom čitanju sveti Pavao svojim vjernicima iz Korinta piše o Bož­joj mudrosti, koja se očitovala u Isusu. S Isusom je na svijet stigao novi zakon, zakon ljubavi. Mudar je onaj čovjek koji je to spoznao.

U evanđelju čitamo Isusovo pouku s obzirom na zakon. Isus je vjero­jatno odgovarao na nečije pitanje. To proizlazi iz stila, iz tona. Samo što ne znamo ni tko je postavio pitanje ni s kojom je namjerom to učinio. Moguće jedan pismoznanac kojega je zbunio Isusov neobičan odnos prema Zakonu, i koji se valjda bojao da će dosadašnje društvo koje se temeljilo na čvrstim osnovama završiti u kaosu? Moguće jedan jednostavni čovjek, koji se s jedva pritajenom željom nadao da će se konačno osloboditi jed­nog nepodnošljivog tereta, koji su mu nebrojeni propisi zakona značili? Ne znamo. Ali upravo zbog toga svi možemo pomalo smatrati svojim to pitanje, i zato Isusov odgovor je upućen svima nama.

Kada je riječ o Božjem zakonu, izloženi smo dvama iskušenjima. Jedno je da Deset zapovjedi osjećamo teretom, prisilom, a drugo je da ga osjećamo toliko lakim i od nas udaljenim, da zapravo ne shvaćamo njegovu važnost, pa vjerujemo da svojom snagom, gotovo igrajući se, možemo udovoljiti svakoj pojedinoj zapovjedi. Isus ispravlja oba pogrešna shvaćanja. Najprije moramo shvatiti da Deset zapovijedi nisu samovoljni propisi, nije zbirka zakona koji nam ograničavaju slobodu, već naprotiv, temeljni dokument, »magna charta« naših najosnovnijih prava. Ukazuje na djeti­njasti mentalitet kad netko razmišlja na slijedeći način: »Koliko je bolje nekatolicima, njih ne obvezuje zapovijed o neraskidivosti braka, znači mogu se rastaviti i ponovno stupiti u brak po želji!« Koliko je to pogrešan način razmišljanja, to možemo otkriti ako jednom prilikom Deset zapovjedi shvatimo kao garanciju naših temeljnih prava. Bog ne zabranjuje meni da kradem, lažem, da druge krivo optužim, zaželim imovinu ili bračnog druga drugom čovjeka itd., već drugima brani da mene pokradu, da me krivo optuže, okleveću, da me iskoriste za svoje sebične užitke. Ni četvrta zapovijed nije pisana za djecu, već štiti naše ljudsko dostojanstvo i onda kada postanemo stari i senilni. Bog zakona je, dakle, nama naklonjeni Bog, u našoj nezgrapnosti, štoviše, i u našoj gluposti Bog je Bog ljubavi i zaštite.

Druga je zabluda da Deset zapovijedi jedva da možemo primijeniti na sebe, jer nismo krali, nismo ubili, nismo prevarili bračnog druga. Ali što zapravo znači ubiti? Psihološka analiza je pokazala da je krajnji cilj mržnje uništavanje prezrene osobe. Isto tako, velika razbojstva započinju sa sitnim krađama i lažima. Juda svog Učitelja nije izdao zato što bi ga mrzio, već zato jer je više volio novac, zato jer je krenuo nizbrdo, od kuda se svojom snagom više nije mogao vratiti. Grijeh naime ima svoju zakonitost i svoju povijest. Njegova zakonitost je zakon nizbrdice. Moguće se još sjećamo iz gradiva osnovne škole, da ako neki predmet postavimo na nizbrdicu, ono će se tada početi sve brže kotrljati niz kosinu. Na sličan način, onaj koji krene putem grijeha kreće se sve većom brzinom nizbrdo. Povijest grijeha pak kaže da i veliki padovi imaju svoju prethodnicu, naime, sitni prijestupi, nezakonitosti, laži i nepoštenja označavaju prevaljeni put. Ovdje trebamo razumjeti ono što osoba koja je potakla Isusov odgovor  vjerojatno nije razumjela, a to je da svojom snagom mi nismo sposobni održati zakon, što je sveti Pavao jasno izrazio, jer nam je narav načeo grijeh. Stoga put savr­šenstva nije ćudoredna vježba, već je ponizno povjerenje s kojim se čovjek uhvati za milost i uvijek iznova moli od Boga oproštenje.

Ima li dakle izlaza? Točno na to uznemiravajuće pitanje odgovara ovo evanđeosko učenje, a radosna vijest u njemu je: da ima izlaza, nismo prepušteni vlasti grijeha. Isus nam je pokazao put, kako i gdje trebamo poći kako ne bismo promašili cilj, da ne stupimo na pogibeljnu strminu. Katekizam Katoličke Crkve sažeto je to izrazio: »Zakon se nije ukinuo, ali čovjek ga ponovno treba otkriti u Isusovoj osobi, u kojemu je Zakon postigao svoj savršenstvo.« U njemu, nama naklonjeni Bog u svemu želi naše dobro. Stoga usudimo se priznati sa psalmistom: Tvoje Zakone volim, Gospodine, jer su oni dobri.

Isus nas poziva da se ugledamo u njega i da preispitamo svoj život, u kojem smjeru se on kreće? Istovremeno nas upozorava da je obdržavanje Zakona više od "ne ukradi, ne laži, ne psuj i ne bludniči!" Savršeno obdržavanje Zakona je čistoća, plemenitost i poštenje srca, osjećaja i misli. I tu spoznajemo koliko smo mali, ili kako je pjesnik rekao: »Čovjek je ovdje premalo samom sebi«. Tomu da živimo život dostojan čovjeku, potrebna nam je milost Božja. Isus je došao među nas, da nam tu milost osigura. Tko dakle njega slijedi, taj se ne može izgubiti na raskrižjima ljudske sudbine. To je temeljna radosna vijest naše kršćanske vjere.

Župni listić br. 10 - 3. korizmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG IZNENAĐENJA

EVANĐELJE (Iv 4,5-15. 19b-26. 39a. 40-42)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umo­ran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: „Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu nato Samarijanka: „Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti,' ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: „Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahva­ćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovom brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: „Vjeruj mi  ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju. „Kaže mu žena: „Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve. „Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjeravalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 17,3-7; Rim 5,1-2.5-8;


Prvo čitanje treće nedjelje Korizme predočuje nam Mojsijevu nevolju kojega je narod gotovo kamenovao jer nije učinio čudo i nije proizveo vodu iz stijene. Čudo se napokon ostvarilo, ali ne zbog Mojsijeve kreposti, već zbog Božje dobrote. Ovaj događaj govori o Božjoj providnosti koja je sposobna i spremna učiniti »nemoguće« stvari za čovjeka, ako taj isti ima povjerenja u njega.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima pjeva himnu o Božjoj ljubavi: izla­že da je Isus umro za nas kada smo još bili u grijehu.

Evanđelje donosi opis susreta Samarijanke s Isusom. Glede ovog do­gađaja možemo razmišljati o mnogo čemu. Možemo ganuto pomisliti na Isusovu nježnu ljubav kojom je podigao ovu posrnulu ženu, koja je polazeći od svoje tragedije nesvjesno tražila Boga. Ima onih koji u ovoj sceni vide Isusovo revolucionarno držanje budući da se usudio javno progovo­riti s jednom ženom, i to strankinjom, što je u ono doba bilo nezamislivo. Isusova hrabrost čak je i učenike iznenadila.

Ima, međutim, ova evanđeoska scena jednu trajnu poruku koja sva­kome od nas postaje važna u jednom trenutku svog života. Promislimo, koliko je iznenađenje predstavljalo u životu ove žene ovaj neočekivani susret. Tko je bila ova Samarijanka i s kakvim iskustvima opterećena se pri­bližavala prema zdencu? Jedna potpuno obična, svakodnevna žena, kojoj je vjerojatno jedina neobičnost bila pet neuspjelih brakova. U svakom slu­čaju, raspolagala je s velikim životnim iskustvom i možda ju ništa više nije moglo iznenaditi, ničemu se više nije čudila. Više nije mnogo očekivala ni od ljudi ni od Boga. Ovo proizlazi iz njezinog cinizma kada gotovo rugaju­ći pita Isusa kako to da on kao Židov razgovara s jednom Samarijankom? Žena je prilično dobro poznavala Židove, ali i svoje zemljake, poznavala je muškarce, ali i sebe, a poznavala je i vjerske običaje svojih zemljaka. Vjero­jatno više ništa nije očekivala od budućnosti, ništa nije očekivala od života, nije imala neke velike snove, vjerojatno više nije bila ni previše mlada.

Ali tada, u jednom sasvim neočekivanom susretu kod zdenca, žena je susrela najveće iznenađenje svog života: Isusa. Isus je započeo razgovor, bez ikakve pripreme, uvoda, objašnjenja, ali dovoljno jasno da bi ga žena razumjela kako se ovdje događa nešto doista važno glede njezinog dalj­njeg života.

To je radosna poruka ovog evanđelja i za nas. Nije nam teško prepo­znati se u ženi koja je duboko razočarana zbog tereta životnih nedaća i neuspjeha. I mi imamo neostvarene snove, možda ni mi ne očekujemo više velike stvari od budućnosti, ne vjerujemo u iznenađenja.

Ovo evanđelje poručuje da u životu svakog čovjeka postoji jedan zde­nac iznenađenja kod kojeg nas Isus očekuje i gdje će nam objaviti istinu glede našeg života, kao što je i toj ženi rekao sve ono što u njenoj prošlosti nije bilo dobro. Istovremeno i nas zove, poput Samarijanke, na jedan novi život, na jedan novi početak, na jedan novi put. Moramo pripaziti samo na to da ne pobjegnemo od susreta.

U ovoj evanđeoskoj sceni glavni lik, međutim, nije Samarijanka, već Isus. Već smo spomenuli njegovu nježnu ljubav punu razumijevanja, ali uočimo i to da ženi nije rekao kako je dobro postupila već, kako se to ka­snije saznaje iz razgovora ove žene sa svojim sumještanima, Isus joj je jasno dao do znanja da poznaje njezinu prošlost, sve dobro i loše koje je učinila ili što je propustila. Bog i nas poznaje, nema smisla da glumimo pred njim.

Nadalje, Isus je ženi otkrio tajnu istinskog bogoštovlja: Ocu se treba klanjati u pravednosti i duhu. Neki su smatrali da bi se to moglo primi­jeniti na crkvenu liturgiju i tradiciju, kao da oni nemaju nikakvu vrijed­nost. Isus to nije rekao. Ženi nije rekao da prekine s dotadašnjom vjerskom praksom, već da u istu ulije novi duh. Ovo ohrabrenje i danas je aktualno. Samarijanki je Isus rekao to, a nas hrabri Katekizam Katoličke Crkve na slje­deći način: »U liturgiji Crkva blagoslivlja Boga Oca i klanja mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja« (Br. 1110).

Župni listić br. 5 - 5. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

MI SMO SOL ZEMLJE I SVJETLO SVIJETA

 Evanđelje:  Mt 5,13-16

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«

»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Iz 58,7-10; 1 Kor 2,1-5;


U prvom čitanju pete nedjelje kroz godinu prorok Izaija svoje slušatelje podsjeća na praktična djela ljubavi prema bližnjemu, npr. dati kruha gladnome ili primiti beskućnika. Ova djela uspoređuje sa sjajem zore. Poruka je to i nama da putem dobrih djela unesemo svjetlo u tamu patnika.

U drugom čitanju sveti Pavao ispovijeda svoju vjeru u raspetog Isusa na križu, po kojemu se očitovala Božja mudrost i snaga. To i danas vrijedi: ni naša vjera se ne temelji na ljudskoj mudrosti, već na Božjem pozivu i na snazi Križa.

U evanđelju čujemo Isusovo upozorenje: »Vi ste sol zemlje... Vi ste svjetlo svijeta«. Promislimo prije svega da to Isus nije formulirao poput poziva, odnosno, nije rekao »Postanite sol zemlji i budite svjetlo svijetu«, već je govorio u sadašnjem vremenu na izrični način: Vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta, sada, ovdje i takvi kakvi jeste. Ove Isusove riječi na prvi pogled čine nam se ne samo poput poziva, već i upozorenja. Ako se osvr­nemo oko sebe onda nam se ovaj svijet može učiniti previše gadljivim da bismo mogli vidjeti povoljno djelovanje evanđeoske soli, i previše mračnim da bismo mogli iskusiti svijetlo evanđeoskog svjetla, ali neka nas ne zavede privid. Ovaj svijet jedva da se mogao činiti drukčijim i u Isusovo vrijeme.

Možemo postaviti pitanje: kako i na koji način je Isus bio sol zemlji i svjetlo svijetu. Isus je primio na sebe našu ljudsku narav i podijelio s nama našu ljudsku sudbinu. Došao je k nama kao Vječna Riječ Očeva koja osvjetljava svakog čovjeka, kako je to formulirao sveti Ivan evanđelist. Ljudi su, međutim, prošli pored njega, kao da im njegova pojava nije značila ništa.

Unatoč tomu, Isus je proživio svoj život i pozvao one koji su zapazili nje­govu prisutnost da žive na sličan način, to jest da budu sol zemlji i svjetlo svijetu. Ti ljudi su bili njegovi prvi učenici tada, a danas smo mi oni koje je  oduševila Isusova prisutnost.

Biti sol zemlji danas. Što je to što današnji čovjek očekuje od Isusa, odnosno, što je to što mu mi možemo dati? Možda je lakše izreći što ne možemo očekivati od Isusa. Ukoliko netko očekuje da Isus riješi društvene probleme ili da mu izradi povećanje plaće na radnom mjestu, onda će se razočarati. Niti na ispitu se ne može očekivati da on odgovara umjesto nas. Isus se s tako nečim u svom zemaljskom životu nije bavio. Nije se hvalio natprosječnom inteligencijom ili sposobnošću, na primjer nije proizvodio bolje stolove od svojih kolega tesara. Prema nekima bio je tek prosječan galilejski majstor, a za druge bio je veliki prorok. Oduševljavali su se i napadali ga, ali Isusa to nije smetalo, išao je onim putem koji mu je Otac naznačio. Slična je situacija i danas. Crkvi se pojedinci dive, drugi ju osu­đuju, ali ona ide dalje na putu koji joj je Isus označio: da propovijeda evan­đelje svim narodima.

Ali točno ta Isusova nepokolebljiva spoznaja o svom poslanju bila je ono što je zbunilo ljude, zbog čega nisu mogli ravnodušno proći pored njega. Ljude su prije svega zapanjile prividne proturječnosti u Isusovom životu i naučavanju. Poučavao je kao netko tko ima vlast iznad Zakona pa ipak se u svemu pridržavao Zakona. Njegovi učenici zvali su ga uči­teljem, a on je ipak bio sluga svima. Službene vjerske vođe su se zgražale jer je on subotom liječio, ali je on ipak slavio subote kao i velike židovske blagdane. Jednostavnom narodu je smetala njegova prividna patriotska ravnodušnost, odnosno što nije poticao na otpor protiv rimskih tlačitelja, istovremeno su ga veliki svećenici optuživali da je bio politički agitator koji je bunio narod. Odgovarao je na pitanja koja nitko nije postavljao, ali nije odgovarao na ona koja su bila aktualna i goruća, npr. smije li se plaćati porez ili kada će biti Jeruzalem opustošen.

Što je zapravo htio Isus? Htio je da ljudi shvate da u dubini svog bića nose želju za Bogom, da njihovo srce žudi za takvim Bogom o kojemu znaju da ih ljubi. Tijekom cijelog svog života trudio se da to shvate njegovi slušatelji. Zbog toga je stavio na kocku svoj život i, konačno, zbog toga je umro i uskrsnuo. Svaka Isusova riječ i djelo bilo je usredotočeno na oslo­bađanje čovjeka od svakovrsnog robovanja i od svakog idolopoklonstva. U takvom smislu je on bio i ostao sol zemlji i svjetlo svijetu. To je zadaća svakog kršćanina: prije svega treba ostati vjeran onom poslanju koje mu je Bog namijenio. Mogli bismo formulirati i ovako: danas biti sol zemlji i svjetlo svijetu znači da nećemo zanijekati Boga u svakodnevnom životu, nećemo ga zanemarivati tijekom naših svakodnevnih odluka, nećemo ga ignorirati u tijeku naših svakodnevnih ljudskih odnosa. Dobro je znati da i danas postoje takvi kršćani zbog kojih još uvijek postoji dobrota i svjetlo u svijetu. Oni su sol zemlji i svjetlo svijetu, zbog čega zemlja još nije postala neslana, a svijet nije obavila potpuna tama.

Župni listić br. 9 - 2. korizmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

PUTOKAZI NAŠEG KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

Evanđelje:  Mt 17,1-9

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«

Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Riječ Gospodnja.

Ostala čitanja: Post 12,1-4; 2 Tim 1,8b-10;

Prvo čitanje druge nedjelje Korizme je odlomak uzet iz Knjige Postan­ka u kojemu čitamo o Abrahamovu pozivu. Nije beznačajna okolnost kada i sveti pisac uočava to da je Abraham tada već imao 75 godina! Božji poziv je stalan, nitko nije previše star da čuje Božju riječ i da mu bude poslušan.

Drugo čitanje je ohrabrenje iz Druge poslanice svetog Pavla Timoteju. Tu je također riječ o pozivu što ga sveti Pavao naziva »svetim pozivom«, jer svaki prihvaćeni poziv Božji je ujedno i put svetosti za pozvanog.

Evanđelje druge nedjelje Korizme opisuje preobraženje našeg Gos­podina. Teologija ovaj događaj objašnjava kao objavu Isusova božanstva. Isusa sam Otac predstavlja trojici učenika, a dva starozavjetna proroka, Mojsije i Ilija, stoje kao svjedoci pred učenicima.

Može se, međutim, ovaj evanđeoski prizor shvatiti i kao temeljni mo­del našeg kršćanskog bića. Događaj, naime, možemo raščlaniti na pet slika.

Prva slika: Isus poziva k sebi trojicu od svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana. To znači da nisu svi učenici mogli biti prisutni, već samo oni koje je Isus izabrao i pozvao. Možemo promisliti da će točno ta trojica izabranih učenika biti svjedocima Isusove agonije u Maslinskom vrtu.

Druga slika: Isus ih je odveo na visoko brdo. Ovdje uglavnom mislimo na brdo Tabor, koje doduše nije previsoko, ali je teško pristupačno. Ovdje brdo nije bitno, već činjenica da je Isus na neki način istrgao ove ljude iz svakodnevnice i odveo ih na osamljeno mjesto da se tamo mole. Brdo je, naime, u Svetom pismu uvijek mjesto molitve i Božje objave. Mojsije je na Sinajskom brdu dobio Deset zapovijedi.

Treća slika: Isus je tri učenika odveo na brdo zato da budu s njime. Sre­dišnji lik je ovdje Isus, a ne učenici, koji još ni ne znaju kamo ih Isus vodi i zašto, ali se pouzdaju u njega i slijede ga.

Četvrta slika: Isus se pred njima na brdu pokazuje u proslavljenom liku. To znači da su učenici ugledali jedno novo lice Isusovo koje je do tada bilo skriveno od njih.

Peta slika: Poslije čudesnog prizora Isus svoje učenike vraća u dolinu, u svakodnevni život.

Ovih pet slika putokaz su za naš kršćanski život.

Prvi putokaz: I nas je pozvao Isus, kao ona tri izabrana učenika. Biti kr­šćaninom nije samo naša odluka, već je to naš odgovor na Božji poziv. To ima posljedice. Ponekad osjećamo da je izvrsna stvar biti kršćaninom, za­hvalni smo na tomu što imamo vjeru, Crkvu, papu, svećenike i crkve gdje se možemo moliti. Međutim, pripadnost Isusu ima i svoju cijenu. Ponekad naše kršćanstvo prate i poteškoće. Diskriminiraju nas, ismijavaju nas, drže nas zaostalima. Biti kršćaninom ne znači samo razumsko prihvaćanje kr­šćanskih istina, već i povjerenje i ljubav prema Isusu.

Drugi putokaz: Isus je svoje učenike odveo na visoku goru. Kršćan­stvo dosta nalikuje na visoku planinu. Isus nas poziva na uzvišene ideale: ljubav prema neprijatelju, bezuvjetno praštanje, velikodušnost, vjernost u braku, itd. Neka nas ne smeta ako nam se ljudi zbog naše vjere i naših uvjerenja rugaju: onaj tko ne vjeruje u Isusa Krista ionako neće razumjeti zašto se ponašamo ovako ili onako. Mnogi nisu razumjeli svetog Franju Asiškog koji je, odrekavši se svega, postao Kristov siromah, sv. Majku Tereziju iz Kalkute koja je prihvatila sudbinu najsiromašnijih, bl. Charlesa de Foucaulda koji je među beduinima postao beduin i umro mučeničkom smrću.

Treći putokaz: Isus je svoje učenike odveo na brdo zato da budu s nji­me. Biti s Isusom, to je bit našeg kršćanstva. Kršćanstvo nije vjera zakona, zabrana i zapovijedi, već vjere i ljubavi. U središtu naše vjere stoji Isus, o kome sveti Pavao potreseno svjedoči: »Ljubio me je i predao se zbog mene«. U središtu naše molitve i crkvenih obreda stoji Isus.

Četvrti putokaz: Isus je pokazao svojim učenicima svoje proslavljeno lice. Dinamizam naše kršćanske duhovnosti sastoji se u tome da uvijek iznova otkrijemo neko od Isusovih lica koje nam je trenutačno potrebno: patničko lice kada patimo, milosrdno lice ako nas muči teret grijeha, pro­slavljeno lice kada osjećamo da se na svijetu raširilo zlo.

Peti putokaz: Isus vraća svoje učenike u dolinu. Kršćanstvo nije samo vjera blagdana već i vjera svagdašnjice. Našu vjeru živimo uz svagdašnje djelatnosti. Izvana se ni u čemu ne razlikujemo od onih, koji ne vjeruju u Isusa Krista. Ali slično učenicima, s kršćanstvom se u nama dogodila kor­jenita promjena: vidjeli smo Isusa. Zato naš život dalje ide na kolosijeku ljubavi.

Preobraženje našeg Gospodina skreće našu pozornost na to da avantu­ra našeg života nije plod slučajnosti, već nas Bog vodi preko svakojakih ži­votnih iskustava. Na neki način Isus priprema put za predstojeće događaje u našem životu kako je pripremio i učenike na svoju predstojeću muku. Naša životna iskustva nisu odvojena jedno od drugog, već se ugrađuju u Božji nevidljivi plan o nama koji je protkan njegovom ljubavlju prema nama.

Župni listić br. 4 - 4. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

SVIJEĆNICA

Evanđelje:  Lk 2,22-40

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje

spasenje tvoje,

koje si pripravio

pred licem sviju naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.

Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Riječ Gospodnja


Ostala čitanja: Mal 3, 1-4; Ps 24, 7-10; Heb 2, 14-18;


 Blagdan Prikazanja Gospodnjeg je već od starih vremena bio spomendan na događaj kada su Isusa njegovi roditelji, Marija i Josip, po prvi puta donijeli u Hram koji se u Jeruzalemu častio kao mjesto osobite Božje prisutnosti (“prikazali˝), a starac Šimun ga pozdravio kao “svjetlo na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2, 22-39). To je Gospodnji blagdan i on se ubraja u vrijeme kroz godinu. Na taj se dan zajednica sabere u crkvi, redovito na prikladnome mjestu kod ulaza u samu crkvu. Svi u rukama nose svijeće koje se uz pjevanje zapale. Nakon pozdrava i blagoslovne molitve kreće se u svečanom ophodu po kojem je ujedno ovaj blagdan i dobio ime Svijećnica.

U Jeruzalemu se blagdan Prikazanja Gospodnjeg slavio početkom 5. stoljeća s ˝jednakom radošću kao i Uskrs“ kako izvješćuje hodočasnica Egerija (oko 400 god.). Za cara Justinijana u 6. stoljeću, ovaj je blagdan u cijelom Rimskom carstvu poznat kao zapovijedani. Najprije se slavio četrdeset dana nakon Bogojavljenja, a kad je kao blagdan Isusovog rođenja uveden Božić, proslava se Prikazanja Gospodnjeg ustalila 2. veljače. Procesija sa svijećama spominje se već u 5. stoljeću, dok se blagoslov svijeća uobičajio nakon 10. stoljeća.

Na Istoku je izvorni naziv ovog blagdana bio blagdan Susreta Gospodnjeg, prema evanđelju u kojem se kaže da Mesija dolazi u svoj hram i susreće izabrane predstavnike naroda Starog Zavjeta, starca Šimuna i proročicu Anu, koja je istodobno simbol svih naših majki, bakâ, tetâ koje tako lijepo maloj djeci uspiju usaditi ljubav prema Isusu i Mariji. Na Zapadu je on s vremenom postao Marijin blagdan pod nazivom Marijino čišćenje, jer se prema židovskom zakonu (Lev 12) morao svaki koji je došao u dodir s krvlju obredno očistiti, pa tako i majka nakon rođenja djeteta. Tek se nakon liturgijske reforme, koja je provedena 1960. godine, blagdanu vraća staro značenje pod nazivom Prikazanje Gospodnje. Time se on povezuje sa simbolikom svjetla, potiče na razmišljanje o Isusu kao osporavanom znaku oko kojega će se dijeliti i opredjeljivati ljudi. Nadalje, on upućuje na preispitivanje odnosa kršćana prema narodu Starog Zavjeta prema položaju kojeg stariji ljudi imaju u zajednici.

Budući da je cijelo bogoslužje blagdana Prikazanja Gospodnjeg prožeto perspektivom Isusove žrtve na križu, kojom je on cijeloga sebe prikazao Ocu za spas svijeta, i mi se uvijek iznova trebamo poticati da čistog srca, Bogu obraćena prisustvujemo svakoj euharistiji, prinoseći sebe Bogu za žrtvu i sjedinjujući svoj život sa žrtvom Kristovom.

Župni listić br. 8 - 1. korizmena nedj e lja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

PORUKA KORIZME: POZVANI SMO NA POBJEDU

Evanđelje:  Mt 4,1-11

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 2,7-9.3,1-7; Rim 5,12-19;


Kada kažemo Korizma, vjerojatno po zakonitosti slobodne asocijacije ideja, najčešće nam sljedeće misli i pojmovi padaju na pamet: post, odricanje, pokora, patnja i napast. Logična posljedica takvih misli je neraspoloženje, odbojnost, možda i potajna želja da se što prije završi ovo mučno razdoblje koje kao da jedva sadržava nešto od lijepe evanđeoske radosne vijesti. Bila bi šteta, međutim, kada bismo u takvom tmurnom raspoloženju započeli korizmenu avanturu. Temeljna poruka Korizme, naime, nije žalost zbog bespomoćnosti, već radost pobjede. Pripremimo svoje srce na drukčije raspoloženje: pokušajmo jednim smjelim obratom misliti na Korizmu kao na razdoblje intenzivne radosti, prepuno tajan­stvenih obećanja.

Ako pažljivo propratimo korizmena čitanja tada se pred našim du­hovnim očima ocrtava dirljiva slika o Bogu koji strastveno voli čovjeka i o tome bi ga htio svakako uvjeriti. Zaklinje se na sebe, ponavlja svoja obećanja, poziva se na bezbroj vidljivih znakova kojima potvrđuje da ljubi čovjeka, svakog čovjeka, štoviše sva živa bića, i ne želi da se i jedan od njih izgubi.

Već i ova skica mogla bi biti dovoljna da u ovogodišnju Korizmu kre­nemo na drukčiji način: Bog nas ljubi, svakog čovjeka, svijet, njegovi smo, zbog nas, ako treba, učinit će i čuda. Neka stoga prva poruka naše Korizme bude da za vjernika nema slučajnosti, već da nas nosi strujanje Božje ljubavi. Ako to znamo, ako to posvijestimo, tada će našu dušu ispuniti Povjerenje, zahvala i ljubav.

Druga radosna poruka Korizme je pobjeda dobra nad zlim. Istina, početak Korizme započinje opisom Isusova napastovanja, ali u ovom evanđelju nije to velika vijest, to je samo okvir. Pravi naglasak pronaći ćemo u jednoj rečenici niže gdje o Isusu čitamo slijedeće: »Potom ga je sotona napustio i anđeli ga služahu« (Mk 1,13). Cjelokupni ljudski, kršćanski, vjernički život sadržan je u ovoj sažetoj rečenici. Isus je preuzeo na sebe naš život, postao je suputnik naših putovanja u dobru i u zlu. Zato se usu­dimo i ovu riječ primijeniti na sebe.

Mnogo puta možda se i nama čini kao da je ovaj život prašuma, živimo među zvijerima, svi su se urotili protiv nas, svi se trude upropastiti nas. To smo vjerovali o ateističkom komunizmu, to proživljavamo u svezi s ratovi­ma u svijetu, ali to je samo poluistina. Istina je da na svijetu postoje lavlje pećine u koje bacaju nedužne Danijele kako to čitamo u Starom zavjetu, postoje bezdušni razbojnici koji obore i opljačkaju dobrodušnog putnika kao što čitamo u Novom zavjetu, postoje vojnici okrutnog srca koji se izru­guju nedužnom kao što su to činili s Isusom, postoje silnici koji razapinju na križ pravednika, ali postoje i milosrdni Samaritanci koji nam povijaju rane, dobre žene koje nas prate na našem križnom putu, suosjećajne Vero­nike koje nam brišu suze, vjerne Marije, pouzdani prijatelji i odane majke koje stoje u podnožju našeg križa. »Svijet je pun divljih zvijeri« — kažemo u ogorčenosti. »Svijet je pun anđela koji skrbe za nas« — poručuje Matejevo evanđelje, a preko njega i cijeli korizmeni period. Neka to bude izazov i poziv, ujedno i zadatak za korizmeno razmišljanje i obraćenje: nastojmo oko sebe primijetiti dobro koje svjedoči o Božjoj dobroti, ljubavi koja nam zrcali njegovu ljubav, anđele koje nam On šalje. Istovremeno, nastojmo i mi sami postati anđelima, koji prema drugima zrače radosnu korizmenu poruku: Bog nas ljubi.

Ipak, bit će korisno nakratko obratiti pozornost na činjenicu da je Koriz­ma ipak poziv na pokajanje, na odricanje, na uvježbavanje kreposti. Drugo čitanje na prvu nedjelju Korizme je ulomak uzet iz Poslanice Rimljanima, u kojemu apostol Pavao izlaže bit prave pokore. Sveti Pavao suočava grijeh s milošću, Adamov grijeh koji je donio ropstvo s Kristovom otkupiteljskom ljubavi, grješnika s opravdanim. Sveti Pavao ne postavlja izravno pitanje, ali se ono može iščitati iz njegova razlaganja: »Gdje ja stojim između te dvije stvarnosti, to jest između grijeha i oproštenja?« Korizma je poziv da postanemo osjetljivi prema svojoj osobnoj duhovnoj stvarnosti. Kamo ide moj životni put: vode li moje odluke prema Isusu, ili me sve više udaljuju od njega? Evanđelje koje govori o Isusovom napastovanju upozorava nas da u svačijem životu postoje takve zapreke, koje bi mogle naš život odvesti u slijepu ulicu. Ali, kao što je Isus iz napasti izašao pobjednik, tako smo i mi pozvani na pobjedu i to smo u stanju i postići u ime našeg Gospodina Isusa Krista. To je radosna poruka korizmenog evanđelja.

Župni listić br. 3 - 3. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TEMELJ NAŠE NADE: ISUSOV POZIV

Evanđelje:  Mt 4,12-23

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Iz 8,23b-9,3; 1 Kor 1,10-13.17;


Postoje stvari u životu koje ostaju vječne tajne. Takva tajna je npr. lju­bav: zašto se netko zaljubljuje u nekoga, to se ne može shvatiti ra­cionalnim razlozima. Nije baš ni preporučljivo tražiti razloge, jer će nas sasvim sigurno odvesti u slijepu ulicu. Nešto slično događa se i kod sve­ćeničkog i redovničkog poziva: čovjeka povuče Kristova privlačna snaga i on ga slijedi. Zbog čega? Za to nema zadovoljavajućeg odgovora. Među ove tajnovite stvari spada i naša vjera. Zašto smo kršćani, zašto vjerujemo u Isusa Krista? Samo zato jer su nas roditelji krstili dok smo bili mali? Samo zato jer evanđelje sadrži lijepe etičke principe i moralnu nauku? Sve to nije dovoljno. Naša kršćanska vjera ostaje zagonetkom. Današnje evan­đelje, međutim, na ovo pitanje nudi jedan odgovor.

Prorok Izaija je 750 godina prije rođenja Isusa već govorio o velikoj svjetlosti. U svjetlu današnjih čitanja, to znači da su se proročanstva ostva­rila. Kasnije, Isus je ove riječi primijenio na sebe i proglasio se svjetlom.

Drugo čitanje uzeto je iz Pisma svetog Pavla Korinćanima. Pavao pre­cizira da hodati u svjetlu znači hodati s Kristom na životnom putu.

Temeljna poruka evanđelja je da su se proročanstva ostvarila u Isusu. Mnogi su dolazili da čuju Isusove riječi. Išli su za njim. Ipak, samo su ga oni mogli slijediti koje je posebno pozvao. Ova okolnost je važna. Mi nismo Isusovi dobrovoljci, već njegovi pozvani svjedoci, izabrani učenici. To znači da ponekad ne razumijemo sasvim točno što Gospodin od nas želi. Važno je međutim vjerovati da on zna što želi i što radi!

Isus poziva prve učenike. Djeluje na suveren način. Zna što želi i ono što želi to i ostvaruje. Isus je i danas takav. Pojedini duhovni pisci prikazuju ga katkad kao slabog, gotovo kao Isusa koji prosi našu ljubav, ali on nije takav. On i danas zna što želi, i danas na suveren način poziva ljude. Trebamo gledati takvim očima odvijanje povijesti svijeta, događaje u Crkvi, odvijanje osobnog života.

Današnje evanđelje suprotstavlja svjetlo s tamom. Evanđelist Matej citira proroka Izaiju: »Narod koji je sjedio u tami, vidio je veliko svjetlo«! Doista imamo potrebu ponovno uroniti u Isusovo svjetlo koje jedino može osvijetliti tamne mrlje našeg života.

Isus se rodio u noći. Oko njega vladala je tama, ne samo u prirodi, već i u srcima ljudi. I onda je netko umro, i tada su postojali noćni razbojnici, kradljivci i mučke ubojice, i tada je postojala mržnja i patnja.

Ni danas svijet nije drukčiji. I mi smo svjedoci jedne zlokobne tame koja je prekrila srca i dušu mnogih. I danas postoje ratovi, ubojstva, postoj mržnja i osveta.

Ali u ovaj svijet jednom zauvijek stupilo je Svjetlo, Isus Krist, i od tada tama nije apsolutna, noć ne traje vječno. Filozof Tagore je rekao: »Čak i more suza ima suprotnu obalu«. S Isusom je u naš život stupila nada, što je lijepo napisao papa Benedikt XVI u svojoj posljednjoj enciklici.

Vrativši se evanđelju, možemo zapaziti da se Isusova prva izjava od­nosila na Kraljevstvo nebesko. Često čujemo ovaj izraz, ali što zapravo znači »Kraljevstvo nebesko«? Pokojni westminsterski kardinal Basil Hume

o tome je ovako razmišljao: »Da bismo razumjeli i pravilno koristili izraz 'Kraljevstvo nebesko', moramo stalno imati u vidu četiri njegova znače­nja. Božje kraljevstvo već sada je prisutno, istovremeno za sada je samo dolazeća stvarnost. Božje kraljevstvo je unutarnje stanje u srcima i duši pokrštenih, istovremeno je i vanjsko stanje koje se nalazi u svijetu. Ako pretjeramo bilo koju od ove četiri stvarnosti, dobivamo iskrivljenu sliku o Božjem kraljevstvu«.

Isus je okrenuvši se svojim slušateljima rekao: »Dođite, slijedite me!« Pri tome Isus se ne poziva ni na Pisma, ni na Ivana Krstitelja, već u svoje ime, snagom svog autoriteta poziva ljude. Riječi su mu u toj mjeri očarava­juće, toliko uvjerljive, da Petar i njegov brat Andrija bez riječi, bez pitanja smjesta napuštaju sve i kreću s njim. Već znamo kuda je vodio njihov put i njihova avantura, ali oni to još nisu znali. Mnogo toga naučit će već » hodu«.

Kod prvog Isusovog nastupa nisu važne riječi, već autoritet kojim je izgovorio riječi. Osobni susret s njim ima toliki čar kojemu se ne može oduprijeti. Isus i danas zove svakoga. Tajna duhovnog života je da čujemo ovaj poziv i da se pouzdamo u Isusa i onda kada jasno još ne vidimo kamo će nas odvesti njegov poziv.

Župni listić br. 7 - 7. nedjelja kroz godinu - godina A

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

GRANICE LJUBAVI

Evanđelje:  Mt 5,38-48

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?

Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Lev 19,1-2.17-18; 1 Kor 3,16-23;


Za prvo čitanje sedme nedjelje kroz godinu uzet je odlomak iz Levitskog zakonika u kojemu sveti pisac upućuje beskompromisni poziv svojim čitateljima: »Ne mrzi svog brata u svom srcu! Ne osvećuj se i ne gaji srdžbe prema sinovima svog naroda.« Ovo su prilično aktualna upozore­nja i danas, jer i danas je svijet prepun zavađenih ljudi. Dobro je znati da je za svađu uvijek potrebno dvoje, ako ne želimo ljutiti se na nikoga, onda nećemo imati nikoga s kime bismo bili u svađi.

U drugom čitanju sveti Pavao upozorava svoje vjernike iz Korinta da Duh Božji boravi u njima, stoga neka se ne razmeću, već da budu mudri u Duhu Svetom. Dobro je znati da u nama vjernicima djeluje jedna tajanstvena snaga, koja nas je u stanju uvesti u takvu mudrost, koju nam svijet ne može dati.

Evanđelje je na prvi pogled »teško štivo«. Isus poziva svoje slušatelje da ljube svoje neprijatelje. Često čujemo ili ponavljamo da je Isusovo uče­nje toliko lijepo, toliko plemenito, toliko ljudsko, da bi se na temelju njega mogao izgraditi novi svjetski poredak, u kojemu bi vladao mir i razumi­jevanje, uzajamno poštovanje i ljubav. Ali kada plemenita evanđeoska načela trebamo ostvariti u svakodnevnom životu, tada postajemo nesigurni. Ne znamo što bismo započeli s evanđeoskim načelima u gospodarstvu u politici, na radnom mjestu, ponekad čak ni u svojoj obitelji. Ako bismo željeli živjeti prema evanđeoskim načelima, sigurno bismo brzo dospijeli na periferiju društva. Može li se danas pošteno živjeti, kada se svi guraju, kada se čini da je svijet prepun neprijateljstava?

Evanđelje nam stavlja pred oči jednog od najčešće ponavljanih lsusovih moralnih načela koje, međutim, najčešće dovodi do nesporazuma: ljubi svog neprijatelja! Što je Isus htio od svojih učenika kada im je izrekao ovu zapovijed? Još nekako možemo razumjeti da se zlo ne treba vraćati  zlim, ali ići dalje od toga ne čini nam se razumnim. Možemo razumjeti i to ako netko svom neprijatelju dospjelom u nevolju pomogne, da takav čovjek ima dušu, ali to još ne znači da neprijatelja ljubimo. Da li je uopće moguće voljeti nekoga, za koga znademo da nas mrzi i želi našu propast?

Pravi smisao Isusovih riječi daje nam izvorni tekst. Definicija ljubavi prema neprijatelju nalikuje na definiciju bratske ljubavi. Evanđelje za brat­sku ljubav kaže da drugima trebamo činiti ono što bismo mi voljeli da drugi čine nama. Ovdje dakle nije riječ o osjećajima, već o djelima. Osjećajima se ne može zapovijedati, oni sami od sebe se javljaju u danoj prilici. Ali djela itekako ovise o našoj volji. O milosrdnom Samaritancu čitamo da je pomogao svom bližnjem kada je ovaj dospio u nevolju, što još ne znači da je i zavolio ovog čovjeka. Dakle, na sličan način trebamo shvatiti i »ljubav prema neprijatelju«: nije riječ o osjećajima, već o djelima. Riječ je o tome da je moguće dobrim djelima »razoružati« neprijatelja i od neprijatelja učiniti ga prijateljem.

Ova logika bila je poznata već i u krugu židovskih rabija, koju su je nazvali etikom »pretovarenog magarca«. Ako magarac tvog neprijatelja padne u jamu, pomozi mu izvući tegleću životinju. Ta će gesta rezultirati da više neće biti tvoj neprijatelj. Sličnu metodu je preporučio i Isus kada je rekao: da ako nas netko prisili da s njime prevalimo jednu milju, pre­valimo s njime dvije. To je bila uputa glede prava rimskih vojnika, koji su mogli primorati svakog Židova da u duljini od jedne milje nosi njihovo naoružanje. Na taj način su rimski vojnici prisilili Šimuna Cirenca da nosi Isusov križ. Sada dakle, kaže Isus, ako dobrovoljno produljiš ovu prisilnu udaljenost još toliko, onda će se tvoj neprijatelj vjerojatno iznenaditi, upustit će se u razgovor s tobom, i na koncu neće ti više biti neprijatelj.

Ako na taj način promisIimo ljubav prema neprijatelju, tada će u našoj duši nastupiti zanimljiv obrat: shvatit ćemo da je ljubav prema neprijatelju vrlina velikih duša koje se  usude preuzeti inicijativu. Takav je bio Isus: njegova ljubav je bila bezgranična, i takvima želi i svoje učenike: svojoj ljubavi neka ne postavljaju granice.

Župni listić br. 2 - 2. nedjelja kroz godinu - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BIT DUHOVNOG ŽIVOTA:

PUSTITI DA NAS BOG PRONAĐE

Evanđelje:  Iv 1,29-34

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:

»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«

I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 49:3, 5-6; 1 Kor 1:1-3;


U prvom čitanju obraća nam se prorok Izaija. U svojoj poruci pjeva o sluzi Božjem koji će postati svjetlo naroda. Dobro je znati da mi već živimo u sjaju tog svjetla.

U drugom čitanju čujemo prelijepi pozdrav svetog Pavla upućen vjer­nicima iz Korinta. Pavao je toliko ispunjen ljubavlju prema Isusu da u jed­noj rečenici četiri puta ponavlja Isusovo ime. Dobro je znati da i nas iz dana u dan hrabri sveto ime Isusovo, kada se prekrižimo, kada se pomoli­mo ili kada jednostavno uzdahnemo »Isuse!«

U evanđelju sveti Ivan nam donosi svjedočenje Ivana Krstitelja o Isusu: »Evo Jaganjca Božjeg! On uzima grijehe svijeta!«

Svjedočenje svetog Ivana Krstitelja međutim sadržava neobične obra­te. Uobičajeno je da svjedočimo o onome čemu smo nazočili, što smo vi­djeli ili čuli. Sveti Ivan Krstitelj otvoreno priznaje da Isusa sve do sada nije poznavao. Ipak ga je prepoznao. Što mu je pomoglo u ovom prepoznava­nju? Iz opisa saznajemo da su u ovome Ivana pomogle tri okolnosti: Duh Sveti, njegova vjernost pozivu i njegovo čovjekoljublje.

Prije svega trebamo reći da sveti Ivan Krstitelj nije sam od sebe prepo­znao Isusa, već nadahnućem Duha Svetoga. Kasnije i sveti Pavao će reći da bez snage Svetog Duha nitko ne može priznati da je Isus Mesija. I danas se događa tako: naša vjera dar je Božji, djelo Duha Svetoga. Budimo zahvalni da imamo vjere.

Zatim je sveti Ivan Krstitelj vjerovao u svoje poslanje i ostao je vjeran svo­jem pozivu i onda kada možda nije vidio dovoljno jasno koji bi trebao biti sljedeći korak u njegovu naviještanju. Ali bio je tamo, na onom

mjestu, kamo ga je Duh Sveti poslao, na obali Jordana i tamo se susreo sa Isusom. I s se događa tako: s Isusom se susrećemo tamo gdje čestito obavljamo svoj poziv, svoje poslanje.

I konačno, sveti Ivan Krstitelj je volio ljude. Zbog dugogodišnje usamljenosti nije se otuđio od ljudi. Njegova produbljena duhovnost nije služila samo njegovom duhovnom spasenju, već se njegov interes okrenuo prema drugima. I danas je tako: Isusa su sposobni prepoznati samo oni koji vole ljude.

U dosadašnjem razmatranju govorili smo o svetom Ivanu Krstitelju ali nije on glavni lik ovog evanđeoskog prizora, već Isus. Ivan evanđelista koji je po svemu sudeći bio svjedok ovog prizora, započinje svoje izvješće s mjesta događaja na slijedeći način: »Drugog dana, kada je Ivan Krstitelj vidio da se Isus uputio prema njemu, rekao je: Pogledajte, Jaganjac Božji!«' Lijep je ovaj prizor, uklešimo to u našu dušu: Isus se uputio prema Ivanu. To je bit kršćanstva: U Isusu, Bog je došao k nama da se susretne sa svakim pojedinim čovjekom. I danas dolazi, i danas nam se približava, i danas nas traži. Dopustimo da nas pronađe. Zaustavimo se na trenutak, poput sve­tog Ivana Krstitelja koji je tamo stajao na obali Jordana i dopustio da mu se Isus približi. Jednom je netko rekao kako on još nije vjernik, tek traži Boga. Netko mu je odgovorio: »Boga ne treba tražiti, on je na svom mjestu, nije on izgubljen već ti! Dopusti da te Bog pronađe!« Bog nas i danas traži, u Isusu on nam se stalno približava.

Temeljno pitanje svakog ljudskog života je: »Zašto sam na ovom svi­jetu?« Odgovor na to pitanje međutim ne proizlazi iznutra, već izvana, odnosno nije riječ o tome što ja želim od svog života, već o tome što Bog želi od mene. Zašto me je Bog stvorio?

Ovu evanđeosku scenu možemo poosobiti ako se uživimo u događaje, ako »stupimo u sliku«. Zamislimo da smo mi sveti Ivan Krstitelj, a Isus nam dolazi ususret. Koga vidimo u njemu? Učitelja koji nam kazuje kako trebamo živjeti? Ili vidimo u njemu Spasitelja koji će popraviti naš po­remećeni odnos s Bogom? Možemo li u njemu vidjeti prijatelja koji nas poziva da povjerimo svoj život Ocu, koji brižnom ljubavi bdije nad nama? Vidimo li u njemu put kada osjećamo da su nam se planovi s obzirom na budućnost izjalovili i ne znamo kamo vodi naš daljnji put?

Današnje evanđelje skreće našu pažnju na to da nam se Isus približava i hrabri nas da podignemo svoj pogled na njega. U ovoj evanđeoskoj sceni Isus još ništa ne govori, ali u kasnijim nedjeljnim čitanjima u tijeku godine Isus će nam se obratiti. Poslušajmo što govori, jer u tijeku njegova naučavanja sigurno ćemo pronaći odgovor i na pitanje zašto smo zapravo na svijetu, što je smisao i cilj našeg života.