Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 8. - 2. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NA KRAJU SVAKOG PUTA ČEKA NAS BOG

Evanđelje:  Mk 9,2-10

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 22,1-2.93.10-13.15-18; Rim 8,31b-34;


Za prvo čitanje za drugu korizmenu nedjelju uzet je dramatičan opis iz Knjige Postanka o vjeri i spremnosti Abrahamovoj da žrtvuje svog jedinog sina. Bog to nije dopustio, njemu ne trebaju žrtve, već čovjekovo predano srce, i to je u Abrahamu postojalo. Bog i od nas traži čisto srce i potpunu poslušnost. Bog nikada od nas ne želi ništa oduzeti, On uvijek želi samo dati.

U drugom čitanju u Poslanici Rimljanima sveti Pavao strastvenim rije­čima opisuje Božju ljubav prema nama, koja se očitovala u tome da ni svog Sina nije poštedio, već ga je za sve nas žrtvovao. Prisjećanje je to Abrahamova slučaja čijeg je sina Bog poštedio. Zaključak svetog Pavla odnosi se i na nas, samo se usudimo to u jednini izreći, to jest primijeniti na sebe: »Kako ne bi darovao nama — meni — s njim zajedno sve?«

U evanđelju sveti Marko opisuje povijest Isusovog preobraženja. Isti­na, s njim nisu bili svi učenici, samo tri izabrana svjedoka, Petar, Jakov i Ivan, ali i mi možemo biti prisutni. Može se iz ovog događaja iščitati mnogo lijepih poruka, ali najčešće smo obično zapažali dvije stvari. To da je Isus objavio svoju božansku narav i da je po svom preobraženju htio pripremiti svoje učenike na dane patnje.

Ima, međutim, ovaj događaj i treću poruku koju ćemo moći bolje razu­mjeti onda ako ga budemo čitali u svjetlu prvog čitanja. U prvom čitanju, isto kao i u evanđelju, čitamo da se trebalo popeti na visoku goru: tamo je Abraham sa svojim sinom krenuo na goru koja je ležala na zemlji Moriji da ga žrtvuje; ovdje Isus ide na goru zvanu Tabor s tri izabrana učenika. Koliko god utješno djeluje lijepi evanđeoski odlomak koji prikazuje Isuso­vo preobraženje, prvo čitanje prekriva tamnim oblakom našu dušu kada čujemo da je Abraham bio spreman žrtvovati Bogu svoje jedino dijete. Kakav je to Bog koji očekuje takvu žrtvu od čovjeka, ili igra takvu okrutnu igru s čovjekom kao s Abrahamom? Sada već lako zaključujemo da Bog to nije htio, već je Abraham zamišljao da Bog od njega očekuje ljudsku žrtvu, ali tada još to Abraham nije znao, on je s konačnom odlukom u svom srcu i s beskonačnom tugom u duši išao na goru da tamo ostavi svaku nadu, da žrtvuje sav smisao svog života i najljepši san svoje budućnosti: jedino dijete, sreću svojih starih dana. Abraham nije znao što ga čeka tamo gore na gori Morija. Vjerovao je da će tamo biti kraj svemu. Njegovo iznenađenje bilo je, međutim, beskrajno, kada ga je tamo gore na gori očekivao dobrostivi Bog koji ga beskrajno voli kao i njegovog sina Izaka. Abraham je otkrio da je Bog njegov Bog, i njegovo srce se skoro raspuklo od sreće.

Slična je situacija i u evanđeoskoj sceni. Isus je pozvao apostole da pođu s njim na goru zvanu Tabor. Apostoli još nisu bili sasvim načistu tko je zapravo Isus? Ali su se pouzdali u njega i išli su za njim gore na brdo. Nisu znali što ih tamo čeka, a na brdu čekao ih je Bog koji im je objavio Isusovo božanstvo. Srce im je skoro puklo od sreće.

Promislimo da u svakom životu postoji jedno brdo zvano Morija i jed­no brdo zvano Tabor. U svačijem životu nastupi trenutak — moguće smo ga već proživjeli, ali moguće da ćemo ga tek u budućnosti doživjeti, ali sigurno će nastupiti, — kada se u patnji, samoći i u duhovnoj tami i mi osjetimo u tako bezizglednom položaju kao Abraham tamo na brdu Mo­rija. To su takva stanja iz kojih ne vidimo izlaz, kojima nismo u stanju dokučiti smisao, u kojima krvari naše srce, jer osjećamo da više nemamo nade. Abrahamov primjer, međutim, uči nas da i na kraju najbezizglednijih stanja ili putova čeka nas dobrostivi Bog koji je uvijek voljan i sposoban dati nam novu nadu i novi život.

Također, u svakom životu postoji jedan trenutak kada s tri izabrana apostola doživljavamo radost s brda Tabora, odnosno kada Božju dobro­stivu ruku osjećamo toliko  blizu, da se i naše srce rasplamsa, i možda počinjemo mucati, poput Petra, kojemu u svojoj sreći i zadovoljstvu nije palo na pamet ništa drugo, već da izrađuje šatore. U takvim trenutcima međutim trebamo pomisliti da nas Bog moguće na taj način priprema za dane iskušenja i patnji.

Opću poruku nedjeljnih čitanja mogli bismo sažeti na slijedeći način: kamo god da nas vode naši putovi, na kraju svakog puta čeka nas dobrostivi Bog: onaj Bog koji je stao na stranu čovjeka koji ni svog Sina poštedio, već ga je kao zalog ljubavi prema nama žrtvovao za nas, koji je dakle spreman darovati i sve ostalo.

Župni listić br. 7. - 1. korizmena nedjelja - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOGATA PORUKA SIROMAŠNE PUSTINJE

Evanđelje:  Mk 1,12-15

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 9,8-15; 1 Pt 3,18-22;


U evanđelju sveti Marko kratko i jezgrovito daje izvješće o tome kako je Isus otišao u pustinju. Kako bismo mogli produbiti poruku ovog evan­đeoskog događaja, promotrimo tko su protagonisti, glavni akteri ove epi­zode.

Prvi protagonist ovog evanđeoskog događaja je Duh Sveti. Saznajemo da je Duh potaknuo Isusa da se povuče u pustinju. Možemo se pitati zašto je to učinio Duh Sveti? Poznajemo ga drukčijeg: kao Duha ljubavi i blago­sti. Ali promotrimo glagol što ga upotrebljava sveti Marko: Duh ga natjera. Ne kaže se da je Duh prisilio Isusa, nego ga je natjerao, što znači da se Isus iznutra osjećao potaknut da to učini. Isus je uvijek bio pažljiv na unutarnje poticaje Duha. Duh Sveti i nas stalno potiče na dobro. Može se dogoditi da ovi poticaji na prvi pogled ne čine nam se privlačnima, ali moramo vjerovati da Duh Sveti bolje zna od nas što je za naše dobro, pa slobodno slijedimo nutarnja nadahnuća.

Drugi protagonist ovog evanđeoskog događaja je Isus. Možemo se opet pitati zašto je Isus izašao u pustinju? U pustinju se ne ide na izlet, nego samo onda ako je čovjek na to prisiljen iz bilo kojeg razloga. Pustinja je puna opasnosti i napasti, u čovjeku su potisnute osnovne želje i nema nikoga s kim bi mogao podijeliti svoje strahove. Isus se je morao sam suočiti s napastima i svim poteškoćama u pustinjskoj samoći. I u našem životu ima događaja i stvarnosti koje moramo sami nositi. U takvim situacijama nam je nužna pomoć i snaga Duha Svetoga.

Stvarni protagonist ovog evanđeoskog događaja je zapravo pustinja. Pustinja je biblijski pojam. Izabrani narod je u pustinji lutao četrdeset godina, sveti Ivan Krstitelj se u pustinji spremao za svoje poslanje. I Isus je  izišao u pustinju pripremiti se za svoje mesijansko poslanje. Poslušajmo što nam sve poručuje pustinja.

Pustinja nas uči mudrosti. Pustinja na prvi pogled izgleda siromašna ali skriva veliko bogatstvo, npr. ona nas daruje mudrošću: pomaže nam da otkrijemo uistinu vrijedne stvari. U gradu mislimo na banku, na izdatke i na automobil; u pustinji mislimo na život pa i nehotice izbijaju na površinu uistinu važna pitanja, npr. zašto živimo i kamo idemo?

Pustinja nam pomaže da otkrijemo svoja sjećanja. U svagdanjem životu se povjeravamo svom džepnom kalendaru gdje piše što sve moramo učiniti koga nazvati, tko ima imendan ili rođendan; u pustinji mislimo na to što moramo biti i postati jer se sjećamo svojih prošlih promašaja i lutanja.

Pustinja nas vraća u sadašnjost. U gradu mislimo ili na prošlost ili na budućnost, ali u pustinji postoji samo sadašnji trenutak i njega treba živjeti u punini. U pustinji se ne može neodgovorno ponašati; čovjek ili živi ili umire.

Pustinja nas uči bolje orijentirati se. U gradu se ravnamo po zgradama i natpisima; u pustinji se orijentiramo po suncu, mjesecu i zvijezdama. U gradu gledamo dolje prema tlu, pred noge da se ne spotaknemo; u pustinji gledamo gore, prema nebu.

Pustinja nas uči kreativnosti. U gradu idemo tamo kamo idu i ostali, u školu, na radno mjesto i slijedimo izgrađene putove i ulice. U pustinji nema ulica, moramo sami izgaziti putove. Znamo samo kamo želimo doći, ali ne znamo kojim putem treba ići, moramo ga sami odrediti i razgaziti.

Pustinja nam pomaže da otkrijemo ljepotu jednostavnih stvari. U gradu naj­češće se divimo skupim stvarima, luksuznoj robi; u pustinji najdragocjenije su najjednostavnije stvari kao komad kruha, gutljaj vode, malo sjene. Jesmo li se ikad pitali koliko košta sjena? U gradu ne mislimo na sjenu, ali u pustinji naći malo sjene predivno je iskustvo.

Pustinja nas uči biti pažljivima. U gradu buka i galama oglušuju nas, u pustinji postajemo osjetljivi i na tihe zvukove, čujemo pjev vjetra pa čak kucanje vlastitog srca.

Pustinja nas uči prepoznati vlastite slabosti i granice. U gradu mislimo da smo svemogući jer nam uvijek netko može pomoći ako upadnemo u kakvu nevolju; u pustinji otkrivamo da ako nema vode, nemoćni smo i umrijet ćemo od žeđi. U u pustinji čovjek otkriva još nešto: važnost druge osobe. Imamo potrebu za drugima. Otkrivamo čovjeka bez maske i titula, u njegovoj jednostavnosti kao brata i suputnika. Ali iznad svega otkrivamo Drugoga. Boga i povjeravamo sebe njegovoj providnosnoj ljubavi.

 

Župni listić br. 3. - 3. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

VRIJEME SE ISPUNILO

Evanđelje:  Mk 1,14-20

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.

Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jon 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31;


S trećom nedjeljom kroz godinu započinje ciklus Evanđelja po svetom Marku koje će nas pratiti kroz većinu nedjelja u godini b. Evanđelje svetog Marka je kao jedna velika drama u kojoj, međutim, nema samo gledatelja, već svi postajemo akteri, sudionici. Evanđelist, nakon što detaljno izvješćuje o uspjesima i neuspjesima Isusovog javnog djelovanja, povjera­va čitatelju da odluči je li Isus doista obećani i željno očekivani Mesija ili je on tek sin tesara? Na ovo pitanje može se odgovoriti samo sa da ili ne, jer i nezainteresiranost znači odbijanje.

Nedjeljno čitanje je uvod u ovu veliku dramu. Isus započinje svoje jav­no djelovanje u Galileji. Dva značajna događaja čine pozadinu: uhićenje svetog Ivana Krstitelja i poziv prvih učenika. Preteča je obavio svoje poslanje, rukom je pokazao na dolazećeg Isusa iz Nazareta, tesarevog sina, pred Bogom i ljudima poistovjetio ga je kao Sina Božjeg, po prorocima najavljenog Spasitelja, zatim je pozvao svoje slušatelje da od sada njega slušaju, njega slijede, u njega vjeruju. Sveti Ivan Krstitelj izrekao je svoje da, uspješno je obavio povjereno mu poslanje i sišao sa scene. Sada je red na nama, mi se moramo popeti na scenu i dati svoj odgovor. U ovaj okvir smješta se Isusov programatski govor: »Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljev­stvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest« (Mk 1,15).

Ako promotrimo odjek koji se putem ovih riječi stvorio u našoj duši, onda će vjerojatno riječi »ispunilo se vrijeme« najdulje i najglasnije odjekivati u nama. Nije, naime, teško oslikati apokaliptičku sliku o današnjem svijetu. Tako bismo rado viknuli u ovu sve više prijeteću tamu koja nas okružuje, da je sve ispunjeno, da je čaša zloće, mržnje, krvoprolića, razaranja do kraja ispunjena. Valjda još nikada nije istovremeno bilo toliko ratova širom svijeta, nikada toliko i tako nemilosrdnog, neshvatljivog razaranja, ubijanja, tlačenja ljudi kao danas. Osjećamo kao da je doista stigao čas Božjeg suda. Ali Isus ne govori o tome. On nam priopćava kao radosnu vijest da se ispunilo vrijeme, da je stigao dugo očekivani trenutak spasenja, da je započelo Kraljevstvo Božje. Isusove riječi  »ispunilo se vrijeme« uzvik su trijumfa. Ove riječi najavljuju da povijest dobiva novo značenje, budući da cijela bolna, nerazumljiva prošlost postaje povijest spasenja: ništa nije bilo  uzaludno, ništa nije nepopravljivo pokvareno. Tko u njega, u Isusa vjeruje za onoga započinje novo razdoblje života, koje ne karakterizira bijeg od gorčine prošlih iskustava, već doživljaj da Bog voli čovjeka.

Samo u zrcalu takvog pristupa situaciji postaje razumljiva ona nesvakidašnja okolnost da su prvi učenici o kojima je riječ: Šimun i Andrija, Jakov i Ivan gotovo slijepo slijedili Isusa. Ovi muškarci nisu znali na što ih je pozvao Isus, ali su ga slijedili jer ih je očarala njegova osoba. I njihova ramena su se savila pod teretom života, ali su iznenada i s čuđenjem došli do spoznaje da im je bila potrebna upravo ta prošlost, koja im je zapala, da bi doživjeli radost oslobođenja. Isus je obećao novu budućnost: »Učinit ću vas ribarima ljudi.« Kada čovjek krene Isusovim stopama, tada se prošlost povezuje sa sadašnjošću. Cijeli naš dosadašnji život poprima novi smisao, ugrađuje se u perspektivu povijesti spasenja. Tada više nećemo proklinjati prošlost, neće nam se stisnuti pesnica zbog pretrpljenih uvreda i poniže­nja, već će svako sjećanje u nama utihnuti u tihu zahvalnost. I onda će započeti i naša nova budućnost, kako je to Isus svojim prvim apostolima obećao, ali koja se ujedno pretvorila i u njihovo poslanje: trebaju postati ribarima ljudi, to jest i drugima objavljivati Božje spasenje. Po našoj vjeri će se razviti Božje kraljevstvo, i odjekivat će evanđeoska radosna vijest i tamo gdje se čini da zlo nadglasava svaki vapaj i molitvu.

Lijep je izraz »pođoše za njim«: svojim duhovnim očima gotovo vi­dimo ove umorne, od teškog rada osnažene muškarce, kako koračaju iza mladog Učitelja. To je bit kršćanstva: slijediti Krista. Koračati tragom Uči­telja tiho, bez riječi, zajedno s drugima, ali ne zbog drugih, već zato jer je i nas očarala Isusova osoba. Danas trebamo otkriti u kojem smislu se ispunilo vrijeme u našem životu, na koji način naša prošlost postaje povi­jest spasenja? Stiglo je vrijeme da svoju prošlost vidimo kao dokaz Božje brižne ljubavi prema nama. Ili obratno: ako hrabro kažemo da smo u Isusu prepoznali Sina Božjega i našeg jedinog Spasitelja, ako mu se povjerimo bez ostatka, i ako ga pratimo u stopu kao prvi učenici, tada ćemo spoznati da cijela naša prošlost, zajedno s lutanjima i patnjama, bila je dio naše povijest spasenja. Neka ovo otkriće napuni našu dušu zahvalnošću prema Bogu koji nas je čudesno vodio kroz našu prošlost.

Župni listić br: 6. - 6. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJE MOGUĆNOSTI SU NEIZMJERNE

Evanđelje:  Mk 1,40-45

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Lev 13,1-2.45-46; 1 Kor 10,31-11,1; 


Za šestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Levitskog zakonika koji nam predočuje ljudsku tragediju gubavca kojega je društvo is­ključilo iz ljudske zajednice, kao nečistog. Danas je guba već izlječiva, ne postoje kolonije za gubavce gdje ljude izoliraju, ali postoje drugi izdvojeni iz društva.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče vjernike iz Korinta da čine sve na veću slavu Božju. Lijepa je apostolova misao da čak i jedenje i pijenje spada u našu vjeru. Bilo bi dobro češće promisliti o tome da je sve Božji dar. Blagoslov pri jelu nije samo pobožan običaj, već je to duboki ljudski zahtjev da Bogu izrazimo zahvalnost za hranu.

Nije lako govoriti o nedjeljnom evanđelju. Saznajemo da je jedan ne­sretni gubavac došao Isusu da ga izliječi. Što mi ovdje u Europi znamo o gubi? Ono što znamo su spoznaje uzete iz knjiga, vjerojatno nitko od nas nije se još u životu sreo s gubavcem. Ipak, ovaj evanđeoski događaj ima važnu poruku za nas. Tri okolnosti daju tome osnovu: molba gubavca, ponašanje gubavca i Isusova reakcija.

Molba gubavca»Ako hoćeš, možeš me očistiti« — obratio se bolesnik Isusu. Da li bi ta, na uvjetan način formulirana molba, bila izraz nepovje­renja. Sasvim sigurno ne jer onda Isus ne bi učinio čudo. Isus je činio čudo samo tamo gdje je nalazio vjeru. U riječima bolesnika prepoznajemo Isusovu molitvu u getsemanskom vrtu: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene!« (Lk 22,42). Ovdje se dakle susrećemo s primjerom vjerodostojne molitve. Svaka naša molitva trebala bi započinjati: »Oče, ako hoćeš...« Nitko ne želi našu korist više nego Bog. Mirno mu se možemo povjeriti.  

Ponašanje gubavcaIsus je strogo naredio gubavcu da nikome ne kazuje da je  izliječen, on je, međutim, odmah glasno razglasio događaj. Zašto ovaj čovjek nije poslušao Isusa? Prva misao bit će nam da je to učinio u velikoj radosti. Radost ne možemo prigušiti u sebi, mora se podijeliti s drugima. Moguće je, međutim, i to da je ovaj gubavac došao u grad potajno jer su gubavci bili prognani iz područja gdje su boravili ljudi. Moguće da ga je netko ipak prepoznao, i bacajući na njega kamenje, htio ga otjerati Tada je vjerojatno počeo vikati da on više nije gubav, ozdravio je. Vjerojatno je više puta trebao ponavljati kako se dogodilo njegovo ozdravljenje Sigurno je ispričao da se Isus nije uplašio njegova bolesna tijela, već je ispružio ruku i dodirnuo ga.

Ovaj bivši gubavac nas uči da sa svakom svojom nevoljom možemo s povjerenjem približiti Bogu: ne boji se on ni naše gubave duše, ali nas uči i to da se ne uplašimo ako ljudi ne vjeruju našim riječima. Ovo je tema koja se često vraća u evanđelju: slijepcu izliječenom kod ribnjaka Siloa farizeji nisu htjeli vjerovati da je bio slijep, već su ga čak izbacili i iz sinagoge U Djelima apostolskim pak čitamo da je oduzeti kojeg je Petar ozdravio uza­lud ponavljao da je doista on taj oduzeti prosjak, nisu mu htjeli vjerovati 

Isusova reakcijaIsus se nije naljutio zbog nepromišljenog ponašanja gubavca, nije za njim slao prijeteće poruke. Primio je k znanju nastalu si­tuaciju i promijenio je taktiku, nije ušao u grad, već se povukao na mirnija mjesta. I to je na koncu bilo dobro i njemu, a i onim ljudima, koji su se oda­svuda slijevali k njemu, kako je napomenuo sveti Marko. Iz toga možemo iščitati poruku da su Božje mogućnosti beskonačne, neće ga lako zbuniti naša nespretnost. Uvijek pronalazi neki alternativni put kojim bi nas vo­dio dalje. Mogli bismo to izreći i na sljedeći način: na koju god mi stranu krenuli, Bog će nas otpratiti i na novom putu, i na neki način će nas izvesti na čistac. To vrijedi i za današnji svijet koji kao da je zalutao. Naša nam vjera kaže da Bog nije izgubio iz svog vidokruga čovjeka. Kada pomislimo na Boga, onda to trebamo učiniti uvijek s tri atributa: naš Bog je jako mu­dar, naš Bog je jako dobar i naš Bog nas jako ljubi.

Župni listić br. 2. - 2. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OHRABRUJUĆA PORUKA PRVIH UČENIKA

Evanđelje:  Iv 1,35-42

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Sam 3,3b-10.19; 1 Kor 6,13c-15a.17-20;


Nije teško povezati u jedinstvenu cjelinu poruku čitanja za drugu ne­djelju kroz godinu: Bog nas poziva i očekuje naš odgovor. Liturgija nam najprije predočuje primjer malog Samuela koji je od djetinjstva bio pažljiv na Božji poziv. U Prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao nas po­tiče da svoj kršćanski poziv provedemo u djelo.

Sveti Ivan evanđelist nam govori o susretu prvih učenika s Isusom. Kod ovog događaja možemo zapaziti jednu zanimljivu lančanu reakciju: prva dvojica koja su se susrela sa Isusom pozivaju i druge, štoviše, čitamo kako je Andrija »doveo« svog brata Petra Šimuna Isusu. Glagol »doveo« dopušta zaključiti da se Petar u prvi mah vjerojatno nije baš oduševio za susret s novim učiteljem, tako da je Andrija trebao na Petra primijeniti manji pritisak. Ali kad se susret dogodio, Petra je očarao Isusov pogled i njegova osoba, tako da je Petar ostao kod njega i s njim.

 

Lanac se nastavlja. Filip poziva Natanaela koji, međutim, s cinizmom otklanja poziv: »Iz Nazareta može li što dobro izići?« Ali nedjeljno evan­đelje to već ne kazuje, iako je i Natanaelova reakcija poučna jer ni danas ne nedostaju cinici koji Isusa optužuju, na primjer, što nije ukinuo ropstvo i nije podigao glas u korist ravnopravnosti žena.

U slučaju prvih učenika možemo zapaziti tri stava. Prvi je stav dvojice učenika koji su svojevoljno krenuli za Isusom: oni su na aktivan način tražili Isusa, a Isus je dopustio da ga nađu. Ovo je lijepa poruka i nama: Isus se ne igra skrivača s nama, tko ga traži iskrena srca, taj će ga i naći.

Drukčije ponašanje, drugi stav očituje se kod Petra. Nevoljko, doduše, ali dao se nagovoriti od drugih koji su na temelju osobnog iskustva svjedočili o Isusu. Često je to i naš položaj: vjera drugih ljudi može nas nadahnuti da se u nama probudi želja za Bogom. Zato nam Crkva predočuje svece za primjer da nam pomognu na putu vjere.

Treće ponašanje, treći stav je cinizam Natanaela. Nažalost, danas je ciničnih ljudi, ne samo u krugu nevjernih, već ponekad i u krugu vjernika. Žalosna je to pojava, ali evanđelje dokazuje da čak ni takve milost ne zaobilazi, već ih Bog tiho, preko različitih životnih događaja i iskušenja priprema za prihvaćanje vjere.

Ovdje se sa zahvalnošću možemo sjetiti onih koji su bili posrednici vjere u našem životu: u mnogo slučajeva to su bili djed i baka, roditelji, vjeroučitelji i mnogi drugi. Ali moramo misliti i na to da smo i mi posrednici vjere, koji riječima i primjerom svog života možemo Isusu dovesti druge.

»S njim ostati, s njime biti«— to će biti znak raspoznavanja učenika. Istina, ovdje su bili tek kod njega, kasnije će Isus očekivati od njih da ostanu u njemu. Činjenica je, međutim, da je i ovaj kratki susret ostavio toliko dubok trag u njima, da sada već oni sami postaju vjesnici i zovu i druge da se susretnu s Isusom: Andrija zove Šimuna, Filip nagovara Natanaela.

Iskustvo, osobni doživljaj Boga temeljni je oslonac i nositelj našeg kr­šćanskog života. Moguće je da smo i mi postali kršćani tako što nam je net­ko drugi govorio o Isusu, ili jer su nas roditelji dali pokrstiti. Naša kršćanska vjera će postati punoljetna tek onda kada je osobno iskustvo opravda. Možda katkad mislimo da i nije tako teška stvar biti kršćaninom, jer gdje bismo drugdje pronašli tako plemenite vrijednosti kao u našoj kršćanskoj vjeri? Ali u životu svakog čovjeka nastupi trenutak kada svaka teorija po­stane nedostatnom: samo ona sigurnost vjere ostaje koju smo stekli osob­nim iskustvom.

U našem kršćanskom životu postoje brojne prilike za osobni susret s Isusom. S njim se susrećemo u sakramentima, molitvama, dobrim djelima, odricanjima, trpljenjima, radostima i tugama. Stanimo u duhu pored prva dva učenika i razmislimo: znamo li mi zapravo, gdje stanuje Isus, gdje ga možemo pronaći? I ako se susretnemo s njim i upita nas što želimo, bismo li znali odgovoriti? Ako slučajno baš sada živimo u nesigurnosti i tami, ako nam je život upravo sada dospio u slijepu ulicu, onda bojažljivo pitanje prvih učenika neka se u nama pretvori u tihi vapaj: »Učitelju, gdje stanuješ?« Možemo biti sigurni da njegov umirujući odgovor neće izostati. »Dođi i vidi!« Iz ovoga ćemo znati da je Isus i danas među nama, da se nije »iselio« iz ovog svijeta koji nam povremeno izgleda toliko apsurdan pa će naše srce pronaći onaj mir, što su ga prvi učenici iskusili tamo preko Jordana, kod Isusa.

Župni listić br. 5. - 5. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Evanđelje:  Mk 1,29-39

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Job 7,1-4.6-7; 1 Kor 9,16-19.22-23;


Prvi bolesnik kojega je Isus ozdravio bila je Petrova punica. Jedna stara žena koja leži bolesna s poviše­nom temperaturom. Nije ona molila Isusa da ju ozdravi, već drugi. Dobri ljudi koji ne misle na sebe, već na druge. Tada je Isus prišao bolesnici, i držeći je za ruke pomogao joj je da ustane. Isus je nježan, gotovo s majčin­skim pokretima je podigao bolesnicu. To je naš Isus, takav je on i danas.

U nastavku saznajemo da su u sumraku Isusu donijeli mnoge bole­snike da bi ih ozdravio. Poput zaključka saznajemo da je u rano jutro Isus otišao na samotno mjesto moliti se. Uočimo redoslijed: Isus je naviještao riječ, ozdravljao je bolesnike, to jest činio djela ljubavi prema bližnjem, zatim se povukao na usamljeno mjesto da se tamo u samoći moli. Zapazimo i hijerarhiju: Bog, drugi čovjek, ja. To su tri dimenzije naše vjere.

Božja Riječ je temelj na kojemu se gradi naša vjera. Kršćanstvo je objavljena vjera, što znači, da nije čovjek oslovio Boga, već je Bog oslovio čovjeka. Objava znači i to da se nije čovjek na temelju svojih umnih sposobnosti dovinuo kako bi upoznao Boga, već se Bog predstavio tko je on, to jest da je dobrostivi Otac koji ljubi čovjeka. Objava nadalje znači da čovjek nije sam po sebi dospio do spoznaje vlastite vrijednosti, već mu je Bog poručio da je svaki pojedini čovjek njegovo ljubljeno dijete, odnosno da je temelj našeg ljudskog dostojanstva činjenica da smo Božja djeca.

Čovjekoljublje je okvir u kojemu svoju vjeru provodimo u djelo. Po učenju svetog Pavla sve je dar milosti, svaki talent po­stoji zbog toga da pomognemo drugima. Na to bismo trebali češće misliti. Zdravlje je Božji dar, i ako je netko zdrav, onda mu to Bog nije dao samo zato da se sebično tome raduje i da uživa život, već i zbog toga da ga učini sposobnim da pomogne drugima. Bogatstvo je Božji dar, i ako je netko materijalno osiguran, onda mu to Bog nije dao samo zato da svoj novac ulaže u banku, već zato da preko njega pomogne onima kojima od ovoze­maljskih dobara nije dospjelo obilato.

Osobna molitva je vrelo snage koja našu vjeru oživljava. Molitva je okretanje Bogu, koga slavimo, kome zahvaljujemo za sve, i od koga molimo oprost svojih grijeha. Ali kršćanska molitva ima i jednu drugu karakteri­stiku. Kršćanin se ne moli samo za sebe, već i za druge. Trebamo se moliti za mir, za patnike, za gladne, za progonjene, za umiruće, ukratko za sve koji su potrebiti naše molitve. Sigurno se i lsus, nakon što je cijeli dan ozdravljao bolesnike i poslije toga otišao na samotno mjesto da moli, zahvalio Ocu za svako čudo koje je učinio, zatim mu je predao sve patnike koji su mu se obratili, ali i one koji će tek slijediti za ovima mislio je i na nas i molio za nas.

Župni listić br. 1. - Krštenje Gospodinovo - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu

KRŠĆANSTVO JE VJERA OTVORENOG RAJA

Evanđelje:  Mk 1,7-11

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 55, 1-11; 1 Iv 5,1-9;


U prvom čitanju na blagdan Krštenja našeg Gospodina, prorok Izaija nam se obraća i potiče nas da tražimo Gospodina, jer je blizu i jer je široke ruke u opraštanju. Dobro je znati da je Bog i danas blizu i da je nje­govo milosrđe bezgranično.

U drugom čitanju sveti Ivan apostol uvjerava nas o snazi vjere u Isu­sa koja je u stanju pobijediti svijet. Kod svetog Ivana izraz »svijet« znači uvijek onaj svijet koji se pobunio protiv Boga. Njegova poruka je i danas aktualna jer ponekada se čini da je sve više pobuna protiv Boga i u današ­njem svijetu.

Sveti Marko evanđelist izvještava nas o događaju Isusovog krštenja, i to na njemu svojstven sažeti način. Izvješćuje o činjenicama, a čitatelju povjerava odluku o tome tko je za njega Isus Krist?

Na blagdan krštenja Gospodinova, naša prva misao naravno usmje­rava se prema Isusu, koji je s ovim događajem javno započeo svoje mesi­jansko poslanje. Ipak, u ovom događaju glavni lik nije Isus, već Duh Sveti, koji se je u liku goluba spustio na njega i svjedočio za njega. Zapazimo da svjedočanstvo nije dao u svoje ime, već u ime Oca, koji je objavio da je Isus njegov ljubljeni Sin koga je odabrao. Ovdje se dakle susrećemo s tajnom Presvetog Trojstva.

Isusovo krštenje započinje sasvim jednostavno: Isus stoji u redu s dru­gim grješnicima. Nije nikoga zaobišao, nije tražio nikakve povlastice. Od prisutnih nitko ga nije poznavao, samo Ivan Krstitelj.

Postoji, međutim, u evanđeoskoj sceni jedna zanimljiva okolnost na koju nam sveti Marko evanđelista skreće pažnju: kod Isusovog krštenja otvorilo se nebo. U tijeku božićnih događanja već tri puta čujemo o otvorenom nebu. Najprije, pri Isusovom rođenju, kada se otvorilo nebo, anđeli su sletjeli i pjevali pastirima Božju slavu. Zatim čitamo prilikom kamenovanja prvog mučenika svetog Stjepana o tome da je Stjepan podigao oči prema nebu i u otvorenom nebu vidio Isusa Ocu s desne strane.

Od istočnog grijeha u čovjeku je ostala slika kako anđeo zatvara vrata zemaljskog raja. Nova slika Utjelovljenja međutim je otvoreni raj. Betlehemsko Djetešce je nježnom rukom otvorilo vrata neba i sišlo među nas. Kao svako malo dijete i ono je zaboravilo zatvoriti vrata za sobom! Da je to bilo doista tako, dokaz su anđeli koji su iskoristili priliku, izletjeli iz raja na mali zemaljski izlet, i sretno su pjevali Gloriju!

Ali ne svjedoče samo anđeli o tome da su vrata neba otvorena već i sveti Stjepan: »A on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji Bogu s desne strane te reče: 'Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane.' Nato oni podigoše silnu viku, začepiše uši te kao jedan jurnuše na njega, izguraše ga izvan grada i kamenovaše«. (Dj 7,55-57).

Od svetog Stjepana oduzeli su svaku ovozemaljsku nadu, nije mu ostao nitko tko bi ga obranio od ubojica. U svojoj tjeskobi pogledao je na nebo i vidio jedini izlaz, otvoren raj. Izbacili su ga iz rodnog grada, na ze­mlji je postao bez prava i bez domovine, ali je našao nov dom u raju.

Mi, današnji kršćani, sljedbenici smo mučenika svetog Stjepana koji objavljujemo, da su vrata raja otvorena. Nekada se možda i mi na ovom svijetu osjećamo bez domovine, razbaštinjeni kao sveti Stjepan. Nismo pravno razbaštinjeni, već ljudski, jer ono što mi naviještamo, to se ne sviđa svakome. Ima onih koji nas zbog vjere ismijavaju, ima onih koji nas sažalijevaju da smo zaostali, ima onih koji nas proganjaju. I danas postoje takvi svjedoci kršćanstva koje svijet u tolikoj mjeri mrzi da ih ne može drukčije ušutkati, već ih ubija. »Teologija otvorenog raja« nas potiče da kada osje­ćamo da se nalazimo u beznadnom položaju, podignemo svoj pogled pre­ma nebu jer ćemo tamo ugledati Isusa kako smješkajući se gleda nas kroz otvorena vrata neba.

Krštenje našeg Gospodina nudi nam sasvim novu sliku Boga i čovjeka, naš Bog je takav Bog, koji se ne boji pogledati dolje kroz otvorena vrata raja kako bi vidio naše ljudske nevolje, a mi vjernici pak u svakom trenutku možemo pogledati u nebo prema njemu da vidimo njegov tihi, dobrostivi osmijeh kojim i nas hrabri istim riječima s kojima nam je predstavio svog Jedinorođenog Sina, to jest da smo i mi njegova ljubljena djeca.

Župni listić br. 4. - 4. nedjelja kroz godinu - godina B

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TKO JE MENI ISUS KRIST?

Evanđelje:  Mk 1,21-28

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.

A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.

Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.«

I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 18,15-20; 1 Kor 7,32-35;


Prvo čitanje četvrte nedjelje kroz godinu je odlomak iz Ponovljenog za­kona u kojemu sveti pisac uvjerava narod da će Bog podignuti proro­ka među njima koji će im posredovati Božju Riječ. Dobro je znati da nam Bog i danas govori. Možemo misliti na crkvenu učiteljsku službu kao na modernu proročku riječ. Prorok naime nije proricatelj budućnosti, već tu­mač Božje Riječi.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče vjernike iz Korinta da žive neporočan život i da budu privrženi Gospodinu. Dobro je znati da mjera naše kršćanske biti nije veliko znanje, već naša ljubav prema Isusu.

U evanđeoskoj sceni, sveti Marko evanđelist stavlja pred naše oči dvije kategorije ljudi. U prvu kategoriju spadaju oni koji s velikim divljenjem slušaju Isusove riječi. To je razumljivo jer čovjek do tada još tako nije govo­rio o društvenoj pravdi, o ljudskim pravima, o sveopćoj ljubavi. U drugu kategoriju, međutim, spada onaj nesretni bolesnik kojega su u toj mjeri zbunile Isusove riječi da je počeo nesuvislo vikati, kao neki opsjednuti: »Što hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao nas uništiti? Znam tko si: Svetac Božji!«

Postavimo si ovo pitanje: »U kojoj kategoriji sebe prepoznajemo?« Možda će kod ovog pitanja netko s negodovanjem otkloniti od sebe čak i mogućnost pomisli da bi spadao u kategoriju »zbunjenih i zanesenjaka«, izjavivši da on s velikim divljenjem sluša Isusove riječi, čita Sveto pismo. Nije sigurno da je izabrao bolju kategoriju!

U ovoj dramatičnoj sceni, naime, nalazimo duboku psihološku analizu glede toga kakvu reakciju, kakav odgovor izaziva u čovjeku susret sa Bož­jom riječi. Ovaj susret događa se u tri etape, ili mogli bismo reći da dotiče tri sloja našeg života.

Prva etapa susreta s Evanđeljem je divljenje. Nije teško diviti se Isusovom nauku. Najveći umovi čovječanstva odavali su nepodijeljeno priznanje pred »Isusovim vjerskim genijem«, i nisu se mogli načuditi čistoj ljepoti, genijalnoj mudrosti, dubokom poznavanju čovjeka u evanđeljima. I mi se mnogo puta zadivimo Isusovom nauku, štoviše ponosni smo što smo njegovi učenici. Samo što divljenje još nije vjera, i nije dovoljno da bismo bili Isusovi vjerodostojni učenici.

Druga etapa susreta s Evanđeljem je potresenost. Božja riječ je kao dvosjekli mač: čisti, ranjava da bi dala novo srce, obrezuje kao škare vinogradara, otkriva u dubini duše postojeće čireve, kao kirurški skalpel. Vjerodostojni susret s Božjom riječi otkriva u nama »zle duhove«, kako to u ovoj evanđeoskoj sceni čitamo. »Zli duhovi« su mržnja, neljubaznost osvetoljubivost, sebičnost, ravnodušnost prema tuđoj muci. Ove osobine uznemirava u nama Božja riječ, onaj evanđeoski poziv, da je osnova svega zakona naša ljubav prema Bogu koja se očituje u ljubavi prema bližnjemu Kada nas dakle Božja riječ, neki evanđeoski poziv potrese, tada smo stigli na drugu razinu susreta s Božjom riječi. Tada više nismo samo vanjski promatrači evanđelja, već djelatni subjekti.

Treća razina susreta s Božjom riječi je osobni susret s Isusom. Ako do­pustimo da nas njegove riječi potresu, onda smo se susreli s Isusom. Tada nas više ne zanimaju samo njegove riječi, već s kafarnaumskim Židovima pitamo: »Tko je ovaj čovjek?« S ovim pitanjem započinje osobna vjera. Biti kršćanin znači da strastveno promatramo Isusov život i njegovu osobu. Sveti Marko evanđelist je zadao lekciju svojim tadašnjim čitateljima, ali i nama, današnjim kršćanima. Pitanje glasi: »Tko je meni Isus Krist?« Od­govor na ovo pitanje osvijetlit će nam dubinu i vjerodostojnost naše vjere koja može biti ushit, potresenost i osobni susret.