Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 33 - 21. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

USKA VRATA LJUBAVI

Evanđelje:  Lk 13,22-30

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’

Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 66,18-21; Heb 12, 5-7.11-13;


U prvom čitanju na dvadeset prvu nedjelju kroz godinu čujemo riječi utjehe proroka Izaije s kojima je nastojao ohrabriti narod koji je stigao iz progonstva. Njegova temeljna poruka je da je Bog ispunio svoje obeća­nje. Ovo je poruka i za nas, Bog je vjeran svojim obećanjima, možemo se pouzdati u njegovu riječ.

Za drugo čitanje uzet je odlomak iz Poslanice Hebrejima, koji tako­đer sadrži ohrabrujuće riječi. Sveti pisac potiče svoje čitatelje da ustraju u svom kršćanskom zvanju unatoč svim poteškoćama. Podsjetnik je to i za nas da je sadašnji život zapravo škola budućeg vječnog života, gdje mora­mo mnogo toga naučiti i mnoge kreposti moramo uvježbati.

U evanđelju ponovo čitamo o Kraljevstvu Božjem. Izraz »Kraljevstvo Božje« označava tri različite stvarnosti. Može se odnositi na raj, na primjer kada Gospodin Isus govori da će spašeni sjesti za stol i da će ih služiti njihov gospodar. Može se odnositi na Crkvu, na primjer kada je Isus pre­dao ključeve Kraljevstva nebeskog. Konačno, može se odnositi na Božju prisutnost u duši. Kako god da shvaćamo izraz »Kraljevstva Božjeg«, tri istine uvijek trebamo imati u vidu.

Prva istina je da se stupanje u Kraljevstvo Božje ne događa automatski, već da pretpostavlja našu aktivnu suradnju. Isus je rekao da se trebamo potruditi kako bismo dobili pristup u Kraljevstvo Božje. Duhovni život sliči planinarenju: stalno penjanje prema vrhu.

Druga je istina da svatko sam treba osvojiti Kraljevstvo Božje. Nije važ­no koliki će se spasiti, važno je to da i mi budemo među spašenima. Ne može se na račun drugih živjeti naša kršćanska vjera. To su bili u evan­đelju oni koji su se pozivali da su jeli i pili zajedno s Isusom. To se nije pokazalo dovoljnim da stignu u Kraljevstvo Božje.

U evanđelju se susrećemo s jednim čudnim pitanjem. Netko je upitao Isusa: »Gospodine, malo će ih se spasiti?« Pitanje je zato čudno jer u sebi sadržava odgovor, to jest, da će se malo njih spasiti. Jer da je čovjek postavio pitanje: koliko će ih se spasiti, onda bi to bilo otvoreno pitanje i odgovor je mogao biti da će se mnogi spasiti. Naš dojam je da je onaj koji je postavio to pitanje, htio mnoge isključiti iz spasenja. Nažalost, ne znamo tko je bio taj čovjek i koga je sve želio isključiti iz Kraljevstva Božjeg. Iz Isusovog odgovora, međutim, možemo pretpostaviti da je bio farizej, jer je njih prekorio Isus jednom drugom prilikom, da ne samo što se oni ne tru­de ući u Kraljevstvo Božje, već da i druge u tome sprečavaju. Nažalost, ovo iskušenje se može i kod nas dogoditi: nekada je teško zamisliti da ćemo se u raju susresti s našim starim neprijateljima, s onima koji su nas ponizili. Ali kakav bi to raj bio, gdje ne bi mogli podnijeti jedan drugoga?

U svom odgovoru, Isus se ne bavi brojkama, već načinom na koji treba dospjeti u Kraljevstvo nebesko. Rekao je da trebamo proći kroz uska vrata. Ovaj pojam smo već mnogo puta čuli, i govornici ga nerijetko koriste da osude bogatstvo i raskoš. Ako je istina da je onaj koji je postavio pitanje bio farizej, onda bi se »uska vrata« mogla razumjeti i kao dvostruka zapovijed ljubavi, nasuprot više stotina propisa farizeja, koji su bili toliko »široka vrata« da ljudi nisu ni znali kako bi kroz njega prošli. Služeći se jednom drugom slikom: «široka vrata« farizeja bila su toliko golema željezna vra­ta, da ih običan čovjek nije znao ni otvoriti. Isus nas poziva da u svakod­nevnom životu živimo tako, da vrata ljubavi ostanu uvijek otvorena pred nama.

 

Župni listić br. 32 - 20. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OSLOBAĐAJUĆA SNAGA ISUSOVIH RIJEČI

Evanđelje:  Lk 12,49-53

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!

Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jer 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4;


U prvom čitanju na dvadesetu nedjelju kroz godinu čitamo o tragičnoj sudbini proroka Jeremije, koga su bacili u čatrnju da tamo umre. Je­dini grijeh Jeremije bio je što je među narodom obznanjivao takve istine, koje oni nisu htjeli čuti. I danas postoje kršćani, koje proganjaju zbog toga, jer naviještaju istinu.

U drugom čitanju u Poslanici Hebrejima, autor pisma poziva svoje či­tatelje, da se oslobode od grijeha, nazivajući ga teretom, bremenom. Ovo breme čini čovjeka nesposobnim da lagano trči na svom životnom putu. Nadahnuće imamo u Isusovu primjeru, koji je smrt podnio zbog grješnika, odnosno zbog sviju. Sveti pisac s određenim predbacivanjem primjećuje da se njegovi čitatelji u borbi protiv grijeha još nisu oduprli do krvi. I mi možemo učiniti za oplemenjivanje našeg života uvijek više od onoga što smo do sada učinili.

Evanđelje je »teško« štivo, i svakog govornika stavlja na kušnju da pro­nađe u njemu radosnu vijest. Isus govori o maču i o vatri. Vatru još neka­ko razumijemo, jer njezina toplina budi kućno raspoloženje, ali s mačem jedva da možemo što započeti. Gotovo da ne vjerujemo svojim ušima da je ove prijeteće riječi izgovorio Isus kojega smo upoznali kao kneza mira, učitelja ljubavi i opraštanja. Kako može jedan miroljubivi čovjek govoriti o maču i ratu, kako može jedan čovjek koji je izvor svake ljubavi, govo­riti o razorenim obiteljima koje će se dogoditi baš u njegovo ime? Naš nelagodan osjećaj samo povećava spoznaja da je današnji svijet prepun ratova, razdora, razorenih obitelji. Zar se iz dana u dan ne molimo za do­lazak kraljevstva ljubavi i mira? Što je zapravo Isus htio reći u današnjem evanđelju? Gdje je radosna vijest u ovom čitanju? Ako tekst ugradimo u onu situaciju u kojoj je Isus izgovorio ove riječi, onda nam iznenada sine njegovo radosno, oslobađajuće značenje.

Isusove riječi zvuče kao odgovor na jedno pitanje. Što je moglo biti to pitanje? Vjerojatno isto ono s kojim se više puta susrećemo u evanđelju kada Isus raspravlja sa Židovima o tome kako će se pojaviti Mesija i kakav će program donijeti. I u ovoj sceni riječ je o tome da Isus otklanja jednu sliku lažnog mesije. U ovom evanđelju rasprava se vrti oko dvije ključne riječi: vatra i mir.

Vatra u Starom zavjetu znači sud. I sveti Ivan Krstitelj je dolazak Mesije objavio kao onog, koji će s vatrom očistiti svoj narod. Samo što su Židovi primjenjivali dva mjerila kada je riječ bila o sudu: jedno mjerilo primjenji­vali su na sebe, a drugo na pogane. Po njima, Mesija će kazniti pogane, a Rimljane će prognati iz zemlje. Vjerni Židovi teško da su imali potre­bu za presudom, eventualno za nagradom. Isus je rekao da će se svakom čovjeku suditi, i to svakome prema njegovim djelima, a ne prema njegovoj pripadnosti.

Ova kriva slika o Božjem sudu i danas postoji kao napast. Kada je riječ da treba osuditi zlo, tada najčešće ne gledamo na sebe već na druge, i u njima tražimo izvor svakog zla. Često se ponašamo kao djeca, koja kad se počupaju zbog nečega, tada je uvijek onaj drugi započeo svađu. Isus ovdje upozorava svoje slušatelje da njegovo učenje automatski prosuđuje svako­ga, svačiju misao, namjeru i djelo.

Druga ključna riječ u Isusovom učenju je mir, odnosno mač. Obrazlaže da nije došao donijeti mir svijetu, već mač. Ovdje Isus ponovno želi uklo­niti jednu zabludu glede uloge dolazećeg Mesije. Židovima je mir značio oslobađanje od rimskog jarma, a ne oslobađanje od ropstva grijeha. Isus je stalno naglašavao ovu slobodu, rekavši da ako nas on, Sin oslobodi, tada ćemo biti doista slobodni. A to je sasvim druga sloboda od one koju su Židovi zamislili, dok su o zemlji oslobođenoj od Rimljana sanjali kao o mjestu zemaljskog blagostanja. Dugi život i materijalno blagostanje bio je njihov san. Isus je, međutim, naučavao da mir ne znači vanjsko stanje, već mir srca koje se smirilo u Bogu.

I ovo lažno očekivanje iskušava i nas. Ako glasno i ne kažemo, naša tiha molitva najčešće se vrti oko materijalnog blagostanja i oko zdravlja. Netko bi mogao upitati, što ima loše u tome da molimo za dug život, ma­terijalno blagostanje i dobro zdravlje? Nema u tome ništa loše, od Boga možemo moliti sve dokle god mu ostavimo slobodu da posluša našu mo­lbu ili ne. Možemo imati snove i planove, želje i zamisli, ali naša sreća nije uvijek tamo gdje mi to zamišljamo, već u prihvaćanju Božje volje. U memoarima westminsterskog kardinala Basila Hume-a s time u svezi postoji jedna mudra misao.

Pripovijeda kako je posjetio jedno švicarsko proštenište gdje je čitao natpise po zidovima koji su izražavali zahvalnost za uslišane molitve. Me­đutim, jedan takav natpis ga je iznenadio: »Zahvaljujem Ti Bože moj, što nisi uslišao moju molitvu«. To je jedno duboko otkriće, jer ne-uslišana molitva ne znači da Bog nije slušao molitvu, već da je dao bolje od onog što smo ga molili. U ovom slučaju, još je dirljivo i to da je neuslišana molitva ovu dušu približila Bogu, i zapravo to je bitno u svakoj molitvi.

Radosna vijest današnjeg evanđelja je, dakle, ona istina da nas povje­renje u Isusa u stanju je osloboditi od svakog lažnog očekivanja u životu zbog kojih postajemo prije nesretni, nego sretni. Isus nije obećao sreću koja se postiže na lagan način, već je naš pogled usmjerio na istinske vrijedno­sti, takve vrijednosti koje nam nitko oduzeti ne može.

Župni listić br. 27 - 15. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ČETIRI KARAKTERISTIKE ISUSOVE DOBROTE

Evanđelje:  Lk 10,25-37

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 30,10-14; Kol 1,15-20;


Za prvo čitanje na petnaestu nedjelju kroz godinu uzet je dio iz Knjige Ponovljenog zakona, u kojemu sveti pisac izlaže da Božji zakon nije daleko od nas, budući da je upisan u naša srca. Ako svoj život uskladimo s Božjim zakonima, tada na svom životnom putu ne možemo pogriješiti.

U drugom čitanju Sveti Pavao razmatra o Kristovom božanskom do­stojanstvu. Ne čini to, međutim, na apstraktan način, već odmah ukazuje na to što je Isus za nas učinio: po njemu smo dobili otkupljenje, oproštenje naših grijeha.

U evanđelju se ponovno susrećemo s prispodobom o milosrdnom Samaritancu. Mnogo smo puta čuli ovu parabolu jer je to omiljena tema mnogih propovjednika. Toliko smo već puta slušali ovu prispodobu, da možda nas više i ne potresa. Jedna je od divnih zagonetki evanđelja da kod svakog čitanja u njemu otkrivamo nešto novo, i svaki čitatelj pronalazi ne­što što je upravo za njega napisano. U ovoj paraboli postoji sitna okolnost koja je prilično aktualna u današnjem svijetu. Danas se sve samo za novac može dobiti, već se i za vodu mora platiti, da o drugim uslugama i ne go­vorimo. U paraboli ne plaća stradalnik, već onaj koji mu pomaže. Čudna je to logika u današnjem svijetu! Zamislimo da kada bi nam jednog dana stigao račun za struju i umjesto da bismo mi morali platiti, dobili jedan ček na lijepi iznos sa strane onoga koji nas opskrbljuje strujom. To je učinio milosrdni Samaritanac: ne samo da nije tražio novac, već ga je i dao. Što je smisao ove logike? Odgovor je jednostavan: to je logika dobrote.

Zaustavimo se u duhu na trenutak pred evanđeoskim prizorom i pro­motrimo geste milosrdnog Samaritanca i tada ćemo shvatiti što je logi­ka dobrote. Primijetimo ovdje da se u drugim jezicima ne koristi atribut »milosrdni«, već »dobar«. Na engleskom »good Samaritan«, u talijanskom »buon Samaritano«. Dobrota je širi pojam od milosrdnog. U ponašanju Samaritanca možemo zapaziti četiri stvari: zapazio je čovjeka u potrebi, sagnuo se do njega, podigao ga je i konačno ostavio je novac za njegovu daljnju skrb.

Prva karakteristika dobrote je da primijeti drugoga i odmah zapazi ako drugi ima potrebu za čime. Nažalost, mnogo se ljudi brine samo za sebe, koristeći ponekad onaj pogrešni pogled na svijet, da se ne treba mi­ješati u tuđe živote. Taj stav je eventualno ispravan dotle dok je drugome dobro, ali ako ga pogodi nevolja, tada se ne može pobjeći od poziva da mu priteknemo u pomoć. Za to je međutim potrebno da naše oko ne samo gleda, već da i vidi.

Druga karakteristika dobrote je da se spusti do drugoga, do potrebito­ga. Ovo slikovito može značiti da se zanimamo za druge. Danas se preče­sto čuje riječ »što se to mene tiče«. Kada je riječ o ljudskim sudbinama, tada ravnodušnosti nema mjesta: ili ćemo se spustiti do drugoga ili ćemo proći pored njega kao ona dva evanđeoska lika, koji su doduše vidjeli čovjeka u nevolji, ali su prošli pored njega: iako su svećenik i levit bili zemljaci opljačkanom i prebijenom čovjeku.

Treća karakteristika dobrote je da podigne drugoga, odnosno da se trudi stvarno pomoći čovjeku u nevolji. To može biti riječ ohrabrenja ili buket cvijeća ako posjećujemo bolesnika. Ovdje se ugrađuje milosrđe, kako to u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: »Djela milosrđa su očitovanja ljubavi putem kojih priskačemo u pomoć našem bližnjemu bilo u tjelesnoj bilo u duhovnoj potrebi.«

Četvrta karakteristika dobrote je da je velikodušna, nije kalkulantska, ne gleda žrtvu koja se od njega traži, već gleda samo drugog čovjeka koji je upućen na nas. Dobrota nema cijenu. Ne može se nekome učiniti usluga tako da mu potom ispostavimo račun.

Parabola koja govori o milosrdnom Samaritancu nije samo etički poti­caj. Isus je u svakoj svojoj paraboli prikazao sebe i ujedno je govorio i o ne­beskom Ocu. Isus je naš dobri Samaritanac, koji vidi naše nevolje, saginje se do nas, podiže nas i za svoju dobrotu nam ne ispostavlja račun.

Župni listić br. 31 - 19. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJE KRALJEVSTVO DOBILI SMO BESPLATNO

Evanđelje:  Lk 12,32-48

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.

»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!

A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.

No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.

I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 18, 6-9; Heb 11, 1-2. 8-19;


Za prvo čitanje na devetnaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige mudrosti, iz koje saznajemo da su naši oci svoju hrabrost crpili iz one vjere s kojom su prihvatili Božje obećanje da će jednog dana oslobo­diti svoj narod. I mi živimo od Božjih obećanja, i što dublje vjerujemo da je Bog vjeran svojim obećanjima, to se možemo s više hrabrosti suočiti sa životnim poteškoćama.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Poslanice Hebrejima u kojem odjekuje Knjiga mudrosti kada izlaže da vjera daje čvrsto povjerenje u ono u što se nadamo, uvjerenje o tome što ne vidimo. Naši preci su iz toga crpili sigurnost. Sljedeća rečenica ovog čitanja kao da se obraća izravno nama. Iz vjere saznajemo da je Riječ Božja stvorila svijet, odnosno da je vidljivo nastalo iz nevidljivoga.

Evanđelje započinje dirljivim ohrabrenjem što dolazi od samog Isusa: »Ne boj se, maleno stado, jer vašem Ocu se svidjelo darovati vam Kraljev­stvo.« U duhovnom životu je važan trenutak da nam u svemu ishodište bude Božja ljubav. Ako u svojoj molitvi zamolimo nešto od Boga, tada započnimo s priznanjem o Božjoj ljubavi prema nama. Ako molimo za oprost, započnimo s prisjećanjem na Isusove riječi upućenih Nikodemu: Bog je toliko ljubio svijet, da je dao svog jedinorođenog Sina, da onaj koji njega vjeruje, ne propadne nego da vječno živi«. Ako nas zadesi nevolja, patnja, bolest, pomislimo na lijepe riječi svetoga Pavla da nam ništa ne može oteti Božju ljubav, čak ni smrt.

Poslije ohrabrujućih riječi slijedi Isusov poticaj da sakupljamo takva dobra koja ne mogu nestati, niti ga lopov može odnijeti niti moljac uništiti. U današnjoj gospodarskoj krizi, ovo upozorenje postalo je prilično aktualno, jer svi strahujemo da će netko u banci staviti ruku na našu malenu ušteđevinu i morat ćemo s odricanjima početi iz početka. Zato je dobro znati da u životu postoji i jedno drugo blago, a to je banka naših dobrih djela u Kraljevstvu nebeskome, koju nam nitko ne može oduzeti. Na ovo blago odnose se Isusove riječi, da što god da smo dobroga našoj bra­ći u njegovo ime učinili, to smo učinili njemu, i to naše blago ostat će do sudnjega dana, kao dokaz da nismo samo za sebe živjeli, već smo znali i voljeti.

Duhovni život ima dvojaku dinamičnost. Prva pokretačka snaga je Božja ljubav prema nama, koja nas zove i podupire. Druga pokretačka snaga je naša suradnja s milošću, koju Isus u ovoj evanđeoskoj sceni nazi­va budnošću. Zemaljski život je razdoblje iščekivanja, razdoblje uvježba­vanja, razdoblje pripreme. Ono što ćemo u trenutku našeg zadnjeg susreta reći Isusu, to već sada unaprijed trebamo naučiti, kao što smo nekada na­pamet učili pjesmice.

Petar nije sasvim razumio što je Isus htio reći kada je svoje učenike us­poredio sa slugama koji očekuju dolazak svog gospodara, pa je zato upitao je li ovu usporedbu namijenio samo njima ili svima? Isus, na prvi pogled, kao da je dao izbjegavajući odgovor, ali uistinu je Petru rekao dvije stvari. Najprije je rekao da je budnost nužnost aktivne suradnje s milošću koja se odnosi na svakog vjernika. Zatim je rekao da ova budnost ne znači tihu povučenost, već naprotiv, angažiranost u izvršavanju svakodnevnih obve­za, ali tako da je naš pogled uvijek uperen na drugoga. Sluga nije tu zato da traži svoju dobrobit, već da pripazi na potrebe drugih i da im smjesta bude od pomoći. Božje kraljevstvo smo dobili besplatno jednostavno zato što se to svidjelo našem nebeskom Ocu. Vjerujmo, da sve drugo što nam daje ili ne daje, također čini zato jer »vidi da je tako dobro«.

Župni listić br. 26 - 14. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župno listić u PDF formatu.

ISUSOV MIR

Evanđelje: Lk 10,1-12.17-20

U ono vrijeme:

Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.« »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.« Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«


Ostala čitanja: Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18;


U prvom čitanju na četrnaestu nedjelju kroz godinu, prorok Izaija pun radosti objavljuje mir stanovnicima Jeruzalema. Prorok je dotaknuo čežnju svakog ljudskog srca: i mi molimo i čekamo mir. U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Galaćanima također želi mir i milost svojim dragim vjernicima, a s njima i nama. Temeljna tema evanđelja je poslanje sedamdeset dvojice učenika. Evanđeosko izvješće započinje na iznenađujući način. Ne znamo točno kada je i kako Isus izabrao ovo sedamdeset dvoje ljudi. Vjerojatno apostoli nisu bili među ovima, jer čitamo da je »Gospodin izabrao drugih sedamdeset dvoje ljudi«. Ne znamo jesu li među njima bile i žene iz Isusove pratnje. Voljeli bismo znati tko su bili ovi prvi učenici, koju pripremu su prošli? Nažalost, evanđelist nije smatrao važnim da nas o tim podacima obavijesti. Dvanaestoricu apostola poimence poznajemo, ovo sedamdeset dvoje ostalo je kao bezimena skupina. Moguće je, međutim, da je i ovo poruka upućena nama. U Crkvi postoje glasoviti službenici kao papa, kardinali, biskupi, a vjerojatno poznajemo i ime našeg mjesnog župnika. Ali u Crkvi postoje mnoštvo takvih koji svojim životom i riječima pronose Isusovu poruku mira, kao ovo sedamdeset dvoje u evanđelju. Nije najvažnije to da nas ljudi poznaju, već da Isus poznaje naše ime, kao što je sasvim sigurno dobro poznavao svoje izabrane učenike. To im je sam Isus rekao kada su ga s velikom radošću izvijestili o uspjehu njihovog prvog apostolskog putovanja: neka se raduju tome da im je ime zapisano na nebu. U trenutku krštenja i naše ime je zapisano u nebesku matičnu knjigu. To nas obvezuje da živimo tako da ne osramotimo svoje ime. Kao drugu poruku možemo promisliti o tome da je Isus sedamdeset dvojici učenika povjerio navještaj mira. »Mir ovoj kući!« — i danas je lijepi pozdrav, ova evanđeoska dobra želja. Što su mogli biti izvori nemira tadašnjih ljudi, a što remeti danas naš mir? U Isusovo vrijeme ljudska srca vjerojatno je uznemiravala prividna prividna Božja šutnja. Narod Izraela navikao je da je među njima uvijek bilo proroka koji su hrabrili ljude klonule srcem, koji su ulili nadu umornima, koji su naviještali ljepšu budućnost siromašnima. U Isusovo vrijeme kao da je Bog zaboravio svoj narod: nije bilo proroka. Istina, bio je Ivan Krstitelj, ali njega je poslije jedva nekoliko godina javnog djelovanja dao pogubiti zli Herod. Jedna od Isusovih temeljnih mirovnih poruka bila je da Bog ne samo da nije zaboravio svoj narod, već se upravo sada ispunilo vrijeme da pokaže ljubav koja nadilazi svako ljudsko poimanje: jedinorođenog Sina je poslao na svijet da objavi opće spasenje. U Isusovo vrijeme, ljudska srca je vjerojatno uznemiravala rasprostranjenost ljudske zlobe. Na putovima haračili su razbojnici, što nam svjedoči parabola o milosrdnom Samaritancu, a Isusovim tadašnjim slušateljima to nije bio apstraktni primjer, već stvarni život. Rimski osvajači ponizili su obične ljude, kao što to dokazuje slučaj Šimuna Cirenca, koga su rimski vojnici prisilili da nosi Isusov križ. Ali su i službeni predstavnici podlo postupali s narodom, što nam dokazuje i slučaj žene uhvaćene u preljubu koju su tamo na licu mjesta htjeli kamenovati. Isusova poruka mira sastojala se u tomu da potvrdi kako još postoji dobrota u ljudima, što dokazuje otac izgubljenog sina, ili milosrdni Samaritanac. U Isusovo vrijeme ljudska srca je vjerojatno uznemiravala i osobna grješnost, spoznaja o vlastitim granicama, što pokazuje slučaj žene iz Samarije ili tiho kajanje grješne žene koja je u kući farizeja Šimuna pala do Isusovih nogu. Isusova poruka mira sastojala se točno u tome, da ima oproštenje od grijeha, što je neprestano naglašavao onima koji su se pokajali za svoje grijehe: pođi u miru, tvoji grijesi su oprošteni. Danas iste ove tri stvari uznemiravaju i naša srca: gdje je Bog u svijetu, zašto postoji toliko zloće u svijetu i zašto se ne možemo osloboditi ljudskih slabosti? Za ove tri brige šalje i nama Isus svoju poruku mira: Bog je i danas prisutan u povijesnim događajima, i danas je u svijetu više dobrote nego zloće, i konačno, i danas snagom Duha Svetoga postoji oproštenje grijeha. Vjernik iz ove poruke mira živi i to pronosi svijetu.

Župni listić br. 30 - 18. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NESLOMLJIVA UPORIŠTA

 Evanđelje:  Lk 12,13-21

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Prop 1,2;2,21-23; Kol 3,1-5.9-11;


U prvom čitanju na osamnaestu nedjelju kroz godinu, čitamo poražavajuće riječi Propovjednika prema kojemu je sve »uzaludno, potpuno uzaludno«. »Uzaludno« ovdje znači ispraznost života. Ovu prazninu moramo ispuniti s Božjom prisutnošću, od kojeg sve dobro potječe.

U drugom čitanju sveti Pavao hrabri svoje kološanske vjernike da traže o što je gore, odnosno da svoj zemaljski život prožive misleći na Krista. I naš život će postati sadržajan samo onda, kada u tijeku našeg zemaljskog hodočašća budemo u stanju misliti i na nebesku stvarnost.

Evanđelje nam predočuje dvije teme. Prva je škrtost, a druga umišljenost. Zastrašujući primjer škrtosti je slučaj dvojice braće koji se svađaju oko nasljeđa, a umišljenost predočuje prispodoba o bezumnom bogatašu. Teško možemo na sebe primijeniti poruku ova dva primjera. Prihvaćamo Isusovo učenje, ali pri tome mislimo da se to ne odnosi na nas. Većina nas ne može se smatrati bogatim, niti gradimo sebi nove žitnice, u najboljem slučaju možemo dodati nešto novaca na naš bankovni račun kako bismo imali rezervu za stare dane. Razmislimo, međutim, da Isus ovu prispodobu nije izrekao bogatima, već običnom puku koji se oko njega skupljao i sasvim sigurno nisu bili bogati. Isus je zapravo upozoravao svoje slušatelje da nema takve imovine koja bi mogla pružiti sigurnost. U osjećaj lažne sigurnosti može nas uljuljkati osim bogatstva i svaka druga stvarnost o kojoj mislimo da nas može učiniti neranjivima. Tu spada i želja za moći, moću koje možemo drugima manipulirati, ali sjetimo se da je Isus kod farizeja osudio i lažne duhovne sigurnosne oslonce, jer su ovi mislili da će im obdržavanje zakona osigurati blagostanje na zemlji i vječni život u nebu.

U slučaju prepirke između dvojice braće, možemo uočiti još jednu zanimljivu psihološku okolnost. Sveti Luka kaže da je »netko« progovorio iz mnoštva. Riječ je dakle o nekom anonimnom čovjeku, koji nije htio izložiti se opasnosti da ga prepoznaju. Ne znamo jesu li oba brata bila prisutna ili samo onaj koji je podigao tužbu da bi kasnije mogao ljutiti brata, da je čak i učitelj stao na njegovu stranu. Kada je riječ o novcu, bogatstvu, ostavštini, na zanimljiv način uvijek osjećamo da smo u pravu. Naš čovjek iz evanđelja također je bio uvjeren da je brat nepravedan prema njemu. Isus je naravno otklonio ulogu suca i on se i danas tako ponaša: naše sva­kodnevne probleme, sporove sami moramo riješiti, a ne od njega očekivati rješenje. Isus nam je ostavio opća načela, u svjetlu kojih se možemo ravnati i pravilno odlučiti. Upravo nam nastavak evanđelja pruža važan oslonac kako bismo svoj život oblikovali u svjetlu evanđelja. Isus je zaključio ra­spravu između dva brata na način da je ukazao na opasnost od pohlepe.

Isus pozornost svog slušateljstva nije prvenstveno usmjerio protiv bo­gatstva kao takvog, već ih je opomenuo da postoji opasnost da svoju si­gurnost traže u bogatstvu. Možemo uočiti koliko puta bezumni bogataš ponavlja riječi »ja« i »moje«, što upućuje da se cijeli njegov svjetonazor suzio na njega samoga. Ovakav sebičan svjetonazor isključuje ljubav iz ljudskog života.

Prava poruka ove prispodobe leži, međutim, u zaključnoj rečenici: u Bogu se moramo bogatiti. Što znači u Bogu se bogatiti? Nažalost nedjeljno evanđelje ovdje se prekida. Odgovor, naime, saznajemo u nastavku. Isus je prispodobu nastavio u smislu povjerenja u Providnost Božju. Bogatiti se u Bogu znači da se sve hrabrije povjerimo Bogu. Katkad zbunjuje kada evanđeoski tekst čitamo istrgnutog iz njegovog šireg konteksta i to stavlja na kušnju propovjednika da na temelju danog teksta izradi jednu sadržaj­nu propovijed. Ali možda je dobro upravo tako kako jest, odnosno, da u čitanju postavljeno pitanje ostane bez odgovora, jer to nas prisiljava da mi dadnemo odgovor. Što danas odgovaramo na pitanje što nam daje sigur­nost življenja: bogatstvo, zdravlje, blagostanje ili nešto drugo? Evanđeoski odgovor glasi: ne nešto, već netko, Bog koji nas uvijek ljubi. On je jedino uporište koje se ne može načeti, a daje sigurnost našemu životu.

Župni listić br. 25 - 13. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA STRPLJIVA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 9,51-62

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«

Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«

I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Kr 19,16b. 19-21; Gal 5,1. 13-18;


Za prvo čitanje na trinaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Prve knjige o Kraljevima iz koje saznajemo kako je prorok Ilija pozvao Elizeja koji je mirno orao zemlju. Na Ilijinu riječ ostavio je sve, slijedio ga i postao mu slugom. Elizej nije oklijevao, jer je u Ilijinom pozivu prepoznao volju Božju. Često je tako i u našem životu: Bog nam se obraća putem ljudi i do­gađaja.

U drugom čitanju sveti Pavao također govori o pozivu, ali ovom pri­likom u duhovnom smislu i izlaže da je naš poziv za slobodu. Kao da u riječima svetog Pavla čujemo odjek prvog čitanja, kada potvrđuje da je i kršćanin sluga, ali sluga ljubavi: »s ljubavlju služite jedni drugima.«

U evanđelju sveti Luka izvješćuje o Isusovom putu u Jeruzalem. Pu­tem su se Isus i apostoli, koji su ga pratili, umorili i ogladnjeli, zato je Isus poslao poslanike u grad Samarijanaca da bi potražili smještaj. Međutim Samarijanci nisu primili Isusa. Vidjevši to, učenici, a posebno Jakov i Ivan toliko su se razgnjevili da su poželjeli da grom s neba uništi zločeste Samarijance zajedno s njihovim gradom. Ali Isus ih je prekorio.

I danas postoje oni koji ne primaju Isusa, a ima i onih koji se zbog toga ogorče. Korisno je promotriti kako se Isus odnosio prema ovim dvjema skupinama ljudi. Isus se na Samarijance nije naljutio, već je razumio njihovu rezerviranost, što je naveo i evanđelist, rekavši da je Isus bio na putu za Jeruzalem, što ovi nisu bili u stanju prihvatiti, a što znamo iz razgovora koji je Isus vodio sa Samaritankom. Isus je, međutim, znao biti strpljiv znao je čekati. Nije se neočekivano, naglo pojavio ni među Samarijancima, već je poslao svoje poslanike prije dolaska. Isus je znao da će njegove ri­ječi, inicijativa, interes prema ovim ljudima koji žive izolirano, polako ali sigurno naći odjeka u njihovim srcima. Sigurno su se u Isusovoj pratnji kasnije našli i Samarijanci, što također znamo iz slučaja Samaritanke koja je otrčala u grad i glasno pričala svima s kime se srela kod zdenca. Čuvši to mnogi su povjerovali u Isusa. I danas nam se Isus približava na sličan način: šalje poslanike ispred sebe putem propovijedi i milosti, zatim tiho i strpljivo čeka da njegov poziv naiđe na odziv u našoj duši.

U daljnjem tekstu saznajemo da se netko ponudio za učenika, obećavaju­ći da će Isusa slijediti kamo god išao. Isus je otrijeznio čovjeka, jer ovaj nije baš znao kakav ga život pored Isusa očekuje. Isus nikada nikoga nije zavaravao, nikome nije obećavao karijeru pored sebe. On je svojim sljed­benicima mogao ponuditi samo sebe i svoj životni stil, a to je pored tre­nutaka radosti donosilo i neimaštinu i proganjanje. Situacija ni danas nije drukčija: naša kršćanska vjera nije samo radost i mir, već i iskušenje i izvor nesporazuma.

Susrećemo se i s trećom vrstom učenika: ove je Isus pozvao da ga slije­de. Prvi nije bio voljan odmah poći s njim. Naveo je da je njegov vremešni otac ovisan o njemu; »sahraniti« naime ne znači da je njegov otac umro, već to da nije voljan Isusa slijediti dok je njegov otac živ. I drugi se nećkao, jer nije mogao odlučiti što je važnije, Isus ili obitelj koju je ostavio kod kuće. Kao dobar poznavatelj ljudi, Isus je znao da ako ovi ljudi sada odu, u budućnosti neće imati duhovnu snagu vratiti se. Tako je to i u našem du­hovnom životu: ako ne djelujemo odmah, dobra namjera tijekom vremena usahne.

U ovoj evanđeoskoj sceni, međutim, glavni sudionici nisu budući uče­nici već Isus. Isus je onaj, koji prije svog dolaska šalje poslanike, Isus je onaj koji postavlja uvjete svojim budućim učenicima, Isus je onaj koji svoje učenike potiče na neposredne odluke. Ova tri njegova svojstva vrijede i danas. Kuca, zove, hrabri na donošenje odluka. Isusova ljubav je strpljiva: zna čekati, hrabriti, poticati. Tko prihvati njegov poziv bit će sudionikom njegove zemaljske sudbine, ali i nebeske slave, kako je to on sam obećao svojim učenicima. Danas smo mi njegovi učenici, zato recimo ponovno »da« njegovom pozivu.

Župni listić br. 29 - 17. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OCU SE MOLITI S ISUSOM

Evanđelje:  Lk 11,1-13

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:

Oče! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.

I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 18,20-21.23-32; Kol 2,12-14;


 U prvom čitanju na sedamnaestu nedjelju kroz godinu u Knjizi Postan­ka čitamo o Abrahamovoj posredničkoj molitvi. Dirljiva je Abrahamova ljubav prema bližnjemu i njegovo povjerenje u Boga, pri čemu se gotovo cjenka s Bogom, moleći ga da bude milostiv prema njegovim ze­mljacima. I naša molitva treba biti usmjerena prema drugima.

U drugom čitanju sveti Pavao podsjeća svoje kološanske vjernike da je spasenje Božje djelo, koji njih, ali sa njima zajedno i nas, poziva na novi život u Isusu Kristu.

Nedjeljno evanđelje povezuje tri teme, a sve tri bave se molitvom. U ovom buketu ruže su molitva Očenaša, slika nasrtljivog prijatelja i ustraj­na molitva. Razmotrimo kako ove evanđeoske slike postaju buket ruža.

Prva ruža je Očenaš. Ona je naša najdraža molitva, obrazac svake mo­litve, jer sam je Isus svoje apostole naučio molitvi Očenaša. Zato ju rado i nazivamo »Molitvom Gospodnjom«. Razmotrimo okolnost da jedina stvar koju su apostoli molili od Isusa je da ih nauči moliti. (Samo dva apostola željela su u predstojećem kraljevstvu sjesti na prva dva mjesta!). Apostoli nisu molili Isusa da ih nauči kako će činiti čuda, đavle istjerivati ili liječiti bolesne. Čak ga nisu molili ni to što će ljude trebati podučavati. Ni ovom prilikom od Isusa nisu molili nove forme molitve, jer kao vjerni Židovi, znali su mnoge molitve napamet, već su molili Isusa da ih nauči moliti tako da se putem molitve približe Bogu i da se Bog približi njima. Isus ih je tome naučio kada im je darovao Očenaš.

Molitva je obraćanje Bogu, koja ima za posljedicu odricanje da svojom snagom ostvarimo puninu svog života. Sve to sadržano je u Očenašu, koji započinje našim priznanjem Božje ljubavi prema nama, i s time nas prevo­di od naše volje na Božju volju. Bitna novost Očenaša je ova nova Božja sli­ka: Bog nije Bog koji zahtjeva žrtve, nije osvetoljubivi Bog, već dobrostivi Otac, koji se brine o svojoj djeci. Očenaš je zato ruža, jer je izraz naše ljuba­vi prema Isusu: dirljiva misao da se molimo na način kako je i Isus molio.

Druga ruža je »nasrtljivi prijatelj«, kako je to netko kao podnaslov napisao iznad teksta Evanđelja. Rado bismo izbrisali ovaj podnaslov, jer ne zrcali ono plemenito držanje koje je ovog čovjeka motiviralo da u ponoć potraži svoga prijatelja. Stigao mu je gost, jedan od njegovih dragih prijatelja, s dugog putovanja, umoran i gladan, o njemu se radilo, za njega s brinuo i za njega je bio pripravan sve učiniti. Komu će se u takvoj situaciji čovjek obratiti, ako ne jednom od najboljih prijatelja? »Nasrtljivi prijatelj je dakle pokazao veliko povjerenje prema svom prijatelju, kada ga se i u ponoć usudio posjetiti. Neka Bog da više ovakvih prijateljstava i u našem životu! Obzirom da je Bog naš najbolji prijatelj, on se neće naljutiti ni onda ako mu se u ponoć obratimo. Primjer »nasrtljivog prijatelja« je zato cvijet ruže, jer je očitovanje našeg povjerenja prema Bogu.

Treća ruža je ustrajna molitva. Današnji čovjek nerado sluša riječ »ustrajnost«. Sve želimo postići brzo, po mogućnosti odmah. Vjerojatno je ta žurba posljedica potrošačkog mentaliteta: ako imamo novaca, onda je dovoljno otići u obližnju trgovinu i kupiti željenu robu. Ni djecu ne odga­jamo tako da se napregnu jer na Internetu lako pronalaze svaki podatak koji im je u školi potreban. Ovaj mentalitet kao da je obilježio i naš odnos prema Bogu. Voljeli bismo od njega dobiti sve što poželimo, izmoliti od njega zdravlje, blagostanje, mir, brzo rješenje nekog problema. Isus je u ovom evanđelju malko preinačio ovakva naša očekivanja.

Što je zapravo ustrajnost? Lakše je izreći, što ne možemo nazvati ustrajnošću. Ustrajnost nije identična s tvrdoglavošću, čija je logika sljedeća: »Ja sam to odlučio, tako hoću i tako mora biti!« Ako ovu logiku primijenimo na molitvu, onda idemo krivim putem prema Bogu. Kada jako želimo ne­što, tada najčešće ne vidimo alternative. Bog ima mnogo više alternativa nego što mi možemo zamisliti, zato je uvijek svrsishodnije da njemu pre­pustimo slobodu odlučivanja!

Ustrajnost nije identična ni s cjenkanjem. Kada jako želimo nešto, tada »cijenu podižemo« dotle, dok ili onom drugom ne dosadi naše nasilje pa ispunjava našu želju ili se pak ne može oduprijeti ponuđenoj cijeni, kao što se to događa na dražbi. Nekada možda pomislimo da Bog nije poslušao našu molitvu ili nije uslišao našu molbu jer mu nismo ponudili dovoljno visoku cijenu, zato uz molitvu dodajemo post ili drugim odricanjem po­kušavamo gotovo podmititi Boga. Nema to mnogo smisla jer Bog nam ionako sve daruje besplatno, ne trebamo ga podmićivati!

Što je onda zapravo ustrajnost? Ustrajnost u molitvi zapravo nije dru­go već potpuno predanje svetoj volji Božjoj. Tomu je najljepši primjer sam Isus, o kojemu čitamo da se u Getsemanskom vrtu prostrt molio, zatim je još ustrajnije molio. Zašto se molio? Zapravo, molio je Oca da ga mimoiđe kalež trpljenja, ali poslije svakog pojedinog uzdaha dodao je i riječi povjerenja i samopredanja bez ostatka: »Neka bude volja tvoja. Neka ne bude po mojoj, već po tvojoj volji.«

Ustrajna molitva je zato ruža, jer je izraz prihvaćanja Božje volje bez ostatka. Ona ima samo jedan uvjet: da vjerujemo kako nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Tako se Isus u Očenašu molio Ocu, s njime se Ocu molimo i mi.

Župni listić br. 24 - 12. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I DANAS MORA TRPJETI

 Evanđelje:  Lk 9,18-24

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!«

A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

Riječ Gospodnja.


  Ostala čitanja: Zah 12,10-11; Gal 3, 26-29;


Za prvo čitanje na dvanaestu nedjelju kroz godinu uzet je sažeti opis iz Knjige proroka Zaharije u kojemu sveti pisac predviđa propast Je­ruzalema, koja će se dogoditi onda kada će pogledati na onoga koga su proboli; to je ukazivanje na muku dolazećeg Mesije. Kršćanstvo nije vjera žalovanja, jer je Isus uskrsnuo i živi, ali ne smije se zaboraviti da je cijena našeg otkupljenja bila muka i smrt našeg Gospodina.

U drugom čitanju sveti Pavao hrabri Galaćane, a s njima zajedno i nas, da smo u Kristu svi postali jedno. Nažalost, unatoč  tomu i danas je među ljudima mnogo razdora, nesloge, neprijateljstva. Nastojmo barem u svojoj obiteljskoj sredini postati inicijatori sloge.

U Evanđelju čitamo o Petrovoj ispovijesti vjere, koji je i u ime osta­lih odlučno izjavio da je Isus Božji pomazanik, odnosno obećani i dugo očekivani Mesija. Možemo, međutim, postaviti pitanje zašto je zapravo Isus upitao svoje učenike za koga ga ljudi drže? Jednom drugom prilikom, čitamo o Isusu da je znao što o njemu farizeji i drugi neprijatelji misle, a o onima koji su mu se približavali s dobrim namjerama znao je da imaju vjere. Njemu, dakle, nije bilo potrebno da ga bilo tko informira o tome što se krije u ljudima i što drugi o njemu misle.

Moguće je da je Isus pitao svoje učenike zbog toga da vidi dokle su stigli u svladavanju lekcije, odnosno, jesu li shvatili da je on veći od Ivana Krstitelja, Ilije, ili nekog od starih proroka. Petar i drugovi su ovdje po­ložili ispit s odličnim uspjehom, ali kasnije ćemo saznati da njihovo poznavanje Isusa nije bilo besprijekorno, odnosno, da su skoro svi pali na kasnijem ispitu, počevši od Petra koji nije htio prihvatiti činjenicu da će Isus morati trpjeti. Ali ni drugi nisu bili drukčiji. Dva sina Zebedejeva radi­je su zamišljali Isusa kao ovozemaljskog kralja, nego nebeskog Otkupite­lja. Toma do zadnjeg nije bio načistu s time tko je zapravo Isus, tek poslije uskrsnuća, kada je opipao mjesto rana, pao je ničice pred njim i priznao ga svojim Gospodinom i Bogom.

Možemo se i mi zaustaviti na trenutak pred postavljenim pitanjem i možemo se upitati koji bismo odgovor mogli pošteno ponuditi na pitanje »Tko je meni Isus?« Trebali bismo odgovoriti poput Petra da smo i mi razumjeli da je Isus Božji pomazanik, odnosno obećani Spasitelj.

Međutim, u sljedećem koraku, Isus je svojim učenicima, koji su vjero­jatno s nešto ponosa uzeli na znanje da je Isus prihvatio Petrov odgovor koji je dao i u njihovo ime, postavio novi zadatak. Isus ih je vodio dalje u razumijevanju načina spasenja, i obrazložio im je da će Sin Božji trebati mnogo trpjeti, da ga veliki svećenici i pismoznanci neće priznati, već će ga pogubiti, ali će trećeg dana uskrsnuti. Isus nije ni pričekao odgovor svojih učenika, vjerojatno je dobro znao da je razumijevanje ovoga za njih još pretežak zadatak.

Moguće je da je Isus pitao svoje učenike o mišljenju ljudi o njemu zbog toga, da ih navede na onu istinu da njegova osoba dovodi do podjele u mi­šljenjima, u ljudima izaziva proturječne reakcije. Na to upućuje sam Isus, kada je dopunio odgovor svojih učenika, koji su zapravo nabrojili samo pozitivna mišljenja kada su rekli da ima onih koji ga smatraju za Ivana Krstitelja, onih koji ga smatraju za Iliju, onih koji ga smatraju prorokom, dakle redom uspoređivali su ga s velikim ljudima. Bez sumnje i apostoli su znali da je Isus imao neprijatelje koji su ga smatrali buntovnikom, od đavla opsjednutim, prekršiteljem Zakona, anarhistom. Ovo kao da učeni­ci nisu htjeli primiti na znanje ili kao da time nisu htjeli ožalostiti Isusa. Njihovo držanje može se tumačiti kao znak njihove dobre namjere prema Isusu; i mi često prešutimo istine pred voljenom osobom, kako ne bismo poremetili njezin duševni mir. Kako međutim Isusu nije trebalo pojasniti što ljudi o njemu misle, zatajivanje apostola može se protumačiti i kao nji­hovo nepovjerenje prema Isusu.

Danas Isus u Crkvi živi dalje. U zadnjim mjesecima Isusovo pitanje da za koga njega držimo i kako vidimo njegovu Crkvu koju jako mnogo napadaju s pravom, ali i nepravedno, postalo je prilično aktualno. Zbog skandala koji su pogodili Crkvu možemo se sramiti, u ime drugih zatražiti oprost od onih koji su povrijeđeni, ali sve to samo tako da se poistovjeti­mo s Crkvom, i da smijemo izreći: »Ovo je moja Crkva!« Tada će pred nas stati Isus i zapitati nas isto ono što je upitao prve učenike za koga njega drže ljudi. Čuli smo mnogo lošega o našoj Crkvi, ali sada je na nama red da stanemo u njezinu obranu i usudimo se izreći topli naziv: »Sveta Majko Crkvo, ti si moja Crkva, jer si ti Kristova Crkva«.

I na Crkvu možemo primijeniti Isusove riječi: »Sin Čovječji, odnosno Crkva, trebat će mnogo patiti, mnogi ga neće priznati, pogubit će ga, ali će poslije tri dana uskrsnuti«. I prvi učenici teško su razumjeli da je Isus morao trpjeti i da njegova muka tijekom povijesti traje i dalje. To moramo i mi naučiti i ugraditi u svoju vjeru, u sliku koju smo stvorili o Isusu. U nedjeljnoj svetoj misi izrecimo glasno, odlučno i svjesno sažete riječi iz Vjerovanja: »Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.«

Župni listić br. 28 - 16. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA VELIKODUŠNA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 10,38-42

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 18,1-10a; Kol 1,24-28;


Za prvo čitanje na šesnaestu nedjelju kroz godinu, uzet je opis iz Knjige Postanka u kojemu se možemo diviti Abrahamovoj gostoljubivosti. Opazio je trojicu nepoznatih muškaraca, ali u njima je prepoznao Boga. Kao dar dobio je takvo obećanje koje je nadilazilo svaki najskriveniji nje­gov san: Sara će roditi sina. Bog će svaku našu pomoć učinjenu drugima nagraditi.

U drugom čitanju sveti Pavao dokazuje ljubav svojim kološanskim vjernicima tako što svoje patnje prikazuje za njih. I naša patnja dobiva smisao samo onda ako ju prikažemo u korist drugih.

Evanđelje započinje idiličnom slikom: vidimo Isusa kako u obitelj­skom okruženju očekuje ručak u društvu svojih dragih prijatelja, Marte i Marije. Ali idilično stanje brzo gubi svoj čar zbog Martinog energičnog nastupa. Marta je ustvari okrivila Isusa da nije obratio pozornost na nje­zinu užurbanost. Isus je blago, ali prilično jasno ukorio Martu. Međutim, i ovdje, kao i u svim drugim evanđeoskim izvješćima, glavni likovi nisu Marta i Marija, već Isus. Postavimo nekoliko pitanja Isusu, možda ćemo bolje razumjeti što se stvarno dogodilo u spomenutom obiteljskom krugu.

Prije svega voljeli bismo saznati je li Isus sa svojim učenicima bio po­zvani gost ili se iznenada, bez svake najave pojavio, računavši na veliko­dušnost dobrih prijatelja? Iz opisa evanđelista mogli bismo zaključiti da se Isus sa svojim učenicima bez prethodne najave pojavio u selu gdje su svratili u Martinu kuću. Ako bi to bilo točno, možemo zamisliti da je Mar­ta doista imala briga kako ugostiti desetak ljudi. Da su unaprijed najavili svoj dolazak, sigurno bi mnogo toga unaprijed pripremila, kako to svaka brižna domaćica čini. Ovako bila je prisiljena upotrijebiti svu svoju snala­žljivost i snagu da svojim gostima pruži najbolje moguće.

Zamislimo se nad ovakvim Isusovim ponašanjem, jer on i danas na sličan način zna pokucati kod nas, iznenada, bez prethodne najave. Nesreće, bolesti, razočaranja rijetko traže našu suglasnost da bi nas snašli. Jesmo li u stanju i u takvim slučajevima prepoznati Isusa i učiniti sve u cilju da ga lijepo dočekamo? Samo to »lijepo ga dočekati« ne znači nužno užurbanost, što je činila Marta, već bismo često trebali s Marijom sjesti do nogu Gospodinovih i slušati njegove riječi. Naime, često stojimo zbunjeni pred neshvatljivim Božjim planovima, stoga je svrsishodnije poslušati ga, što nama zapravo želi reći.

Kao drugo, željeli bismo saznati zašto je Isus svuda vodio i svojih dva­naest apostola? Zar nije pomislio da time stavlja na veliku kušnju svoje domaćine? Znamo da su njegovi apostoli bili s njim na svadbi u Kani, a i sada čitamo o događajima u množini, znači i ovdje su njegovi apostoli bili s njim. Naša prva misao može biti onaj ohrabrujući zaključak da tamo gdje je Isus bit će i njegov učenik, kao što je to on obećao. Dobro je znati da se to obećanje ne odnosi samo na križ i na muku, već i na radost i na mir. Mo­guć je, međutim, i drugi zaključak: Isus k nama nikada ne stiže sam. To je pak upućivanje na onu njegovu rečenicu da ono što smo učinili jednom od njegove najmanje braće, njemu smo učinili. Kršćanska duhovnost uvijek je konkretna, koja skrbi i pomaže druge.

Treće naše pitanje uputili bismo dvjema sestrama. Što se dogodilo na­kon Martine energične intervencije? Je li Marta utihnula i je li Marija ušla u kuhinju pomoći svojoj starijoj sestri? Ne znamo, ali možda i nije važno znati odgovor. Isusove prispodobe i riječi upućene drugima često su ne­završene, što poručuje da ih mi trebamo nastaviti i na sebe primijeniti. I danas postoje Marte koje aktivno služe, i postoje Marije koje moleći slušaju Isusove riječi. Ali i u nama žive, trebaju zajedno živjeti pod jednim kro­vom, obje: Bog ponekada od nas traži da budemo Marte, koje s ljubavlju skrbe o drugima, ali ponekad da budemo i Marije, koje s ljubavlju slušaju njegove riječi.

Zaustavimo se na kraju kod još jednog sudionika, o kojemu doduše nije bilo riječi, ali koji je sigurno bio prisutan: kod Lazara. Iz jednog dru­gog teksta saznajemo da je Isus volio Lazara, Martu i Mariju. Volio ih je takve kakvi su bili: šutljivog Lazara, skrbnu Martu i kontemplativnu Ma­riju. Isusova ljubav je velikodušna ljubav: u svakom čovjeku traži lijepo, Plemenito i pozitivno.

Župni listić br. 23 - PRESVETO TROJSTVO -godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TROJEDINI BOG KOJI SE ZA NAS UVIJEK BRINE

Evanđelje:  Iv 16,12-15

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izr 8,22-31; Rim 5,1-5


Prvo čitanje na blagdan Presvetog Trojstva je odlomak iz Knjige Izreka u kojemu sveti autor s divljenjem stoji pred Bogom Stvoriteljem. I mi postojimo zahvaljujući Božjoj dobroti i sve što nas okružuje, njegovo je dje­lo. Sa zahvalnošću trebamo misliti da postojimo zahvaljujući Božjoj volji i ljubavi.

U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Rimljanima otkriva da je naše otkupljenje djelo Presvetog Trojstva po našem Gospodinu Isusu Kri­stu... »a nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan.«

U evanđelju po svetom Ivanu čitamo kako Isus svojim učenicima ot­kriva tajnu Presvetog Trojstva. Kako Isus naziva Božanske Osobe?

Isus prikazuje Boga kao Oca koji ljubi, koji je za nas i s nama. Isus svo­jim učenicima nije govorio o Bogu, već im je govorio o tome što Otac čini za njih. Mi o Bogu teško možemo govoriti. O Bogu se vjerodostojno može govoriti samo ako govorimo s njime. Bog je uvijek »naš Bog«, kojemu du­gujemo zahvalnost za sve.

Kada je govorio o Duhu Svetom, tada je Isus ponovno naglasio što za nas čini treća božanska osoba. Isus je Duhu Svetom povjerio tri stvari. Naj­prije to da nas uvede u potpunu istinu; drugo, da nam objavi budućnost; treće, da proslavi Isusa.

Prvo djelo Duha Svetoga je da nas uvede u potpunu istinu. Svaki čo­vjek žudi za tim da upozna samog sebe, da upozna druge i da poznaje istinu. Na sudu upozoravaju svjedoka da govori istinu i to potpunu istinu. Poluistina zavede. Kada je riječ o našoj vjeri, onda potpunu istinu sažima Vjerovanje. Tri velike istine sačinjavaju ovu potpunu istinu: Bog je dobar, Bog nas voli i Bog nas očekuje u nebu.

Duh Sveti nam objavljuje budućnost. Danas je svijet pun vidovnjaka. Pod ovom riječi ne podrazumijevamo samo šarlatane, već i takozvana znanstvena predviđanja putem statističkih obrada i drugih metoda. Ljudi su lakovjerni, često svoj život upravljaju prema ovim predviđanjima. Ali budućnost se nikada ne može bez ostatka predvidjeti, jer život nije rezultat slučajnosti, već je to međudjelovanje Božje providnosti i ljudske slobode. U Bibliji proroci su bili »prognozeri budućnosti«, ali ne u smislu predvi­đanja budućih događaja, već su upozoravali narod na posljedice njihovog ponašanja. Ako napuste Božje zakone i slijede idole, tada će ih stići kazna, izgnanstvo i gladovanje. I danas mnogi žive tako kao da njihovo pona­šanje neće imati posljedica. Mudar je onaj čovjek, koji se na poticaj Duha Svetog ponaša i djeluje tako da istovremeno vodi računa o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama svojeg ponašanja i odluka.

Duh Sveti proslavlja Isusa. Proslaviti ovdje znači učiniti ga poznatim. Učenici su dobili poslanje po cijelom svijetu pronositi ime Isusovo, da sva­kog čovjeka krste u ime Isusovo, da u ime Isusovo opraštaju grijehe. Sla­va Isusovog imena i danas se nastavlja. Istina, mnogi kaljaju ime Isusovo kada se rugaju u filmovima i karikaturama, ali to su činili njegovi nepri­jatelji još za vrijeme njegovog zemaljskog života. Sve to ništa ne umanjuje slavu imena Isusova. Naš je zadatak i poslanje živjeti kao dobri kršćani da se ne kalja sveto ime Isusovo.

Na prvi pogled može se činiti da smo govorili uglavnom o Duhu Sve­tom i Isusu, a jedva smo spomenuli Oca. I Isus je tako postupio, kako to u nedjeljnom evanđelju čitamo. Ali na kraju, jednom jedinom rečenicom je dopunio svoj oproštajni govor, kada je odlučno izjavio da su Otac i on jedno.

Na nedjelju Presvetog Trojstva i mi se sjećamo što je sve za nas učinio naš Bog. Otac, koji nas uvijek nježno ljubi, koji nas je pozvao u život, po­slao svog jedinog Sina, da se nitko ne izgubi od onih koji vjeruju u njega; Isus je pak poslao Duha Svetoga da nas sretno dovede kući do Oca. To je naš Bog: blagoslovljeni, trojedini Bog koji se uvijek brine za nas: Otac, Sin i Duh Sveti!