Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 40 - 28. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KREPOST ZAHVALNOSTI

Evanđelje:  Lk 17,11-19

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 2 Kr 5,14-17; 2 Tim 2,8-13;


Prvo čitanje dvadeset osme nedjelje kroz godinu uzeto je iz Druge Knji­ge Kraljeva i prikazuje nam ozdravljenje Naamana od gube. Osnovna poruka čitanja je Naamanov čin zahvalnosti jedinom Bogu za dobiveno ozdravljenje. I mi moramo znati zahvaljivati Bogu za sva njegova dobro­činstva.

U drugom čitanju sv. Pavao ohrabruje svog učenika Timoteja da se ne boji naviještati evanđelje jer Božja Riječ nije okovana. I mi trebamo ovu utješnu poruku u današnjem svijetu, kad nam se čini da mnogi žele one­mogućiti Crkvi da javno govori u ime Isusa Krista.

U evanđelju čitamo o deset gubavaca koje je Isus ozdravio, ali se samo jedan vratio da mu zahvali. Obično tumačimo ovaj događaj na taj način da hvalimo ovog jednoga, a osudimo onu devetoricu nezahvalnih. Prije no što tako pristupimo tumačenju događaja, pitajmo se zašto se ona de­vetorica nisu vratila? Ako pažljivo slušamo Isusove riječi, primijetit ćemo da ih Isus nije zapravo osudio. On je hvalio onog jednoga koji se vratio. Dakle koji bi mogli biti razlozi da se ona devetorica nisu vratila? Možemo zamisliti dva tumačenja.

Prvo tumačenje može biti jedna česta psihološka pojava koja se doga­đa katkad svima nama, a to je radost koja gura u drugi plan zahvalnost. Kad su ovi ljudi stigli kući, primijetili su da su putem ozdravili pa od silne radosti odmah otrčali svećenicima, rodbini i prijateljima da im jave radosnu vijest i da organiziraju svečanost. Pomalo su se zatim vratili u normalnu svakodnevnicu. Možemo se pitati, jesu li se ikad sjetili kako su jadno živjeli dok su bili bolesni, isključeni iz ljudskog društva? Jesu li se katkad sjetili Isusa, kakvo im je veliko dobročinstvo iskazao kad ih je izliječio? Ne znamo, evanđelist ne govori o kasnijem životu ovih ljudi. Ali poruka ostaje za nas: i mi smo dobili bezbroj darova od Boga i, nažalost, lako je priviknuti se na nečiju dobrotu. To vrijedi ne samo u našem odnosu prema Bogu, nego i unutar obitelji: muž prema ženi, žena prema mužu, djeca prema roditeljima. Nitko nema »pravo« na dobrotu drugoga, nego dobrota i dobročinstva su uvijek dar za koji treba uvijek nanovo biti za­hvalni.

Kako bismo se ponijeli mi da smo na mjestu izliječenih gubavaca? Si­gurno se lako prepoznajemo u prvom dijelu događaja, kad su se u svojoj velikoj nevolji obratili Isusu za pomoć. I mi se tako ponašamo: kad smo u nevolji, obraćamo se Bogu. Dobro je to, ali ne bismo smjeli zaboraviti ni zahvalnost kad je nevolja nestala. To vrijedi i onda ako smo ozdravili od neke bolesti putem liječničkog zahvata. I preko njih djeluje Bog. I upravo ova misao nas uvodi u drugi dio našeg razmišljanja o ponašanju izliječe­nih gubavaca.

Druga okolnost koja može poslužiti kao isprika za njihovo ponašanje jest način na koji ih je Isus izliječio. U drugim zgodama Isus je znao dodir­nuti bolesno tijelo, namazati oči, polagati ruke na bolesno mjesto, pozvao je uzetog da ustane, ukratko, Isus je često ozdravljao neposredno, na licu mjesta. Ovdje nije bilo neposrednog dodira i trenutačnog ozdravljenja. Isus im nije rekao da ih je on ozdravio, nego ih je pozvao da odu svećeni­cima. Ne znamo kad se točno dogodilo njihovo izlječenje: na putu prema svećenicima ili kod susreta s njima? Stoga su ovi ljudi mogli pomisliti da su ih svećenici izliječili, a ne Isus, pa trebaju njima zahvaliti.

To je situacija katkad i s nama. Kad smo bolesni, zazivamo Božju po­moć, onda odemo liječniku pa kad ozdravimo mislimo da se moramo li­ječniku zahvaliti, njima dati mali poklon u znak zahvalnosti, a ne Bogu, premda, ipak, njemu treba zahvaliti za ozdravljenje.

Možemo promotriti i treću okolnost: onaj jedini koji se vratio da za­hvali nije bio Židov, nego Samarijanac, tj. stranac. Moguće je da su izliječe­ni Židovi mislili da su oni imali pravo zadobiti ozdravljenje od Boga, odnosno od Isusa, jer su smatrali da su zdravlje i dobrobit Božji dar za krepostan život. A Samarijanac je znao da nema nikakvo pravo na to da ga Isus izli­ječi. Katkad se i mi ponašamo poput one devetorice: mislimo da imamo pravo na neke milosti od Boga, budući da smo vjernici, nastojimo živjeti pošteno i kreposno, pa zbog toga i Bog ima neke obaveze prema nama. Nije tako: pred Bogom svi smo »samarijanci«, tj. stranci koji nemaju pravo ni na što, ali kojima Bog rado daruje sve iz ljubavi. Stoga njemu ide svaka naša hvala.

 

Župni listić br. 38 - 26. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

PONUĐENO SPASENJE

Evanđelje:  Lk 16,19-31

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’

Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Am 6,1a. 4-7; 1 Tim 6,11-16


 Dvadeset šesta nedjelja kroz godinu donosi nam čitanje iz knjige Amosove u kojem prorok diže svoj glas protiv preuzetnih. Čovjek ne može živjeti kao da je on gospodar svijeta. Prorok žigoše njihov grijeh, a taj je da žive kao da drugih nema. Sebičnost čini čovjeka nesretnim.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče svog ljubljenog učenika Timoteja, koga naziva »čovjekom Božjim« da teži za istinoljubivošću, za životnom svetošću, za vjerom, za strpljenjem i za blagošću. Svaki vjernik je »čovjek Božji« pa se i mi moramo truditi da usvojimo nabrojene kreposti.

U evanđelju slušamo dramatičnu prispodobu o bezimenom bogatašu i siromašnom Lazaru. Nekako smo se navikli da ovu prispodobu čitamo u svjetlu socijalne nepravde. I danas ima bešćutnih bogataša i patničkih siromaha. Međutim, u ovakvom svjetlu jedva što znamo započeti s ovom prispodobom. Vjerojatno nismo ni previše bogati ni skrajnje siromašni pa ne znamo s kim se poistovjetiti u ovoj prispodobi.

Ova se prispodoba, međutim, može promatrati i s druge perspekti­ve. Uočimo prije svega kako Isus pripovijeda prispodobu mirnim tonom, bez oštrih riječi osude. Iz njegovih riječi ne osjećamo ni osudu bezdušnog bogataša ni samilost prema nesretnom Lazaru. Isus je povremeno znao upotrebljavati teške riječi osude protiv farizeja i licemjera, kad ih je nazvao zmijinim leglom i obojenim grobovima. U ovoj prispodobi ne upotrebljava teške riječi osude. Iz toga bismo mogli zaključiti da glavni akteri u ovoj prispodobi i nisu zapravo bogataš i siromašni Lazar, nego Bog i naše spa­senje. Ova prispodoba nam govori o tome kako moramo prihvatiti ponu­đeno spasenje. Za takvu analizu prispodobe ključne riječi su »unutra« i »vani«. Bogataš se gostio unutra a Lazar je gladovao vani.

Zaustavimo se jedan čas i pitajmo se što za nas zapravo znači riječ »spasenje«? Spasenje znači isto kao i oslobođenje. Svi smo se mi rodili kao robovi. Kad je čovjek otklonio Božju ponudu i njegov poziv da služi samo njemu, čovjek je postao robom samoga sebe i iz tog ropstva ne može oslo­boditi sebe. Oslobođenje mora doći izvana. To je spasenje. Slikovito go­voreći od pragrijeha ovamo čovjek živi »unutar« vlastitog zatvora. Slika takvog čovjeka u prispodobi je bogataš, koji se nalazi unutar vlastite kuće, gosti se, ali u njemu nema ljubavi, ne vidi ništa osim samoga sebe. Napro­tiv, Lazar se nalazi »vani«, gladuje, ali ne proklinje, nego potiho moli, ne zahtijeva, nego čeka da mu se nešto daruje.

Spasenje znači da je Isus otvorio vrata naše tamnice i izveo nas je na svjetlo i darovao nam slobodu. Isus je oslobodio grešnog čovjeka da čini dobro. Tragedija bogataša u evanđelju nije u tome što je bogat, nego što ne želi napustiti tamnicu koju je sebi izgradio. On je mislio da nema potrebe ni za kim i ni za što. Lazar, naprotiv, nije imao nikoga i ništa osim velikog povjerenja u Boga, pa je izišao iz tamnice.

Evanđelje nas poziva da preispitamo zatvorenost u vlastitu sebičnost, tj. ona područja u kojima mislimo da smo dostatni samima sebi, gdje ne osjećamo potrebu da nas Isus izvede van. Ova tamnica može biti materi­jalno bogatstvo, kao u slučaju evanđeoskog bogataša, može biti uvje­renje od kojeg ne želimo odstupiti, npr. da mi uvijek imamo pravo, ali može biti i koja veza za koju smatramo da zadovoljava svu našu potrebu za ljubavlju. Evanđelje nas upozorava na to da ako se zatvorimo u svijet osobnih interesa, to može postati zatvorom u kojem nećemo naći sreću. Pravu sreću i spasenje možemo dobiti samo »u krilu Abrahamovu«, tj. u zagrljaju dobroga Boga.

Župni listić br. 33 - 21. nedjelja kroz godinu - godina C

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

USKA VRATA LJUBAVI

Evanđelje:  Lk 13,22-30

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’

Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 66,18-21; Heb 12, 5-7.11-13;


U prvom čitanju na dvadeset prvu nedjelju kroz godinu čujemo riječi utjehe proroka Izaije s kojima je nastojao ohrabriti narod koji je stigao iz progonstva. Njegova temeljna poruka je da je Bog ispunio svoje obeća­nje. Ovo je poruka i za nas, Bog je vjeran svojim obećanjima, možemo se pouzdati u njegovu riječ.

Za drugo čitanje uzet je odlomak iz Poslanice Hebrejima, koji tako­đer sadrži ohrabrujuće riječi. Sveti pisac potiče svoje čitatelje da ustraju u svom kršćanskom zvanju unatoč svim poteškoćama. Podsjetnik je to i za nas da je sadašnji život zapravo škola budućeg vječnog života, gdje mora­mo mnogo toga naučiti i mnoge kreposti moramo uvježbati.

U evanđelju ponovo čitamo o Kraljevstvu Božjem. Izraz »Kraljevstvo Božje« označava tri različite stvarnosti. Može se odnositi na raj, na primjer kada Gospodin Isus govori da će spašeni sjesti za stol i da će ih služiti njihov gospodar. Može se odnositi na Crkvu, na primjer kada je Isus pre­dao ključeve Kraljevstva nebeskog. Konačno, može se odnositi na Božju prisutnost u duši. Kako god da shvaćamo izraz »Kraljevstva Božjeg«, tri istine uvijek trebamo imati u vidu.

Prva istina je da se stupanje u Kraljevstvo Božje ne događa automatski, već da pretpostavlja našu aktivnu suradnju. Isus je rekao da se trebamo potruditi kako bismo dobili pristup u Kraljevstvo Božje. Duhovni život sliči planinarenju: stalno penjanje prema vrhu.

Druga je istina da svatko sam treba osvojiti Kraljevstvo Božje. Nije važ­no koliki će se spasiti, važno je to da i mi budemo među spašenima. Ne može se na račun drugih živjeti naša kršćanska vjera. To su bili u evan­đelju oni koji su se pozivali da su jeli i pili zajedno s Isusom. To se nije pokazalo dovoljnim da stignu u Kraljevstvo Božje.

U evanđelju se susrećemo s jednim čudnim pitanjem. Netko je upitao Isusa: »Gospodine, malo će ih se spasiti?« Pitanje je zato čudno jer u sebi sadržava odgovor, to jest, da će se malo njih spasiti. Jer da je čovjek postavio pitanje: koliko će ih se spasiti, onda bi to bilo otvoreno pitanje i odgovor je mogao biti da će se mnogi spasiti. Naš dojam je da je onaj koji je postavio to pitanje, htio mnoge isključiti iz spasenja. Nažalost, ne znamo tko je bio taj čovjek i koga je sve želio isključiti iz Kraljevstva Božjeg. Iz Isusovog odgovora, međutim, možemo pretpostaviti da je bio farizej, jer je njih prekorio Isus jednom drugom prilikom, da ne samo što se oni ne tru­de ući u Kraljevstvo Božje, već da i druge u tome sprečavaju. Nažalost, ovo iskušenje se može i kod nas dogoditi: nekada je teško zamisliti da ćemo se u raju susresti s našim starim neprijateljima, s onima koji su nas ponizili. Ali kakav bi to raj bio, gdje ne bi mogli podnijeti jedan drugoga?

U svom odgovoru, Isus se ne bavi brojkama, već načinom na koji treba dospjeti u Kraljevstvo nebesko. Rekao je da trebamo proći kroz uska vrata. Ovaj pojam smo već mnogo puta čuli, i govornici ga nerijetko koriste da osude bogatstvo i raskoš. Ako je istina da je onaj koji je postavio pitanje bio farizej, onda bi se »uska vrata« mogla razumjeti i kao dvostruka zapovijed ljubavi, nasuprot više stotina propisa farizeja, koji su bili toliko »široka vrata« da ljudi nisu ni znali kako bi kroz njega prošli. Služeći se jednom drugom slikom: «široka vrata« farizeja bila su toliko golema željezna vra­ta, da ih običan čovjek nije znao ni otvoriti. Isus nas poziva da u svakod­nevnom životu živimo tako, da vrata ljubavi ostanu uvijek otvorena pred nama.

 

Župni listić br. 37 - 25. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LJUBAV BOŽJA - IZVOR SVAKE NADE

Evanđelje:  Lk 16,1-13

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«


Ostala čitanja: Am 8,4-7; 1 Tim 2,1-8;


Dvadeset peta nedjelja kroz godinu ima kao prvo čitanje odlomak iz Knjige proroka Amosa, a sadrži snažnu osudu lihvara i svih onih koji izrabljuju siromahe i pritišću one koji žive u neimaštini. Ove su riječi i ove osude i danas aktualne, ali moramo uočiti i završne, utješne riječi proroka da Bog ne zaboravlja ni jedan čin zločestih, što znači da postoji pravda.

U drugom čitanju sveti Pavao opisuje svom učeniku Timoteju karak­teristike iskrene molitve. Možemo uočiti da Apostol potiče da molimo za sve ljude.

Evanđelje nam donosi poznatu prispodobu o nepoštenom upravitelju. Ovaj podnaslov, međutim, može zasjeniti neke važne poruke ove prispo­dobe. Svakako prispodoba ostaje zagonetna, jer nije lako shvatiti kako je gospodar mogao hvaliti nepoštenog upravitelja, koji ga je zapravo okrao. Nemoguće je čak i zamisliti da je Isus htio potaknuti svoje učenike da budu lukavi i pomalo nepošteni kad se radi o vlastitoj koži. Što je zapravo htio reći Isus? Da je dobro biti snalažljiv i promućuran u nekim kritičnim trenucima? Danas bi nekim odgovaralo ovakvo tumačenje, jer misle da se pošteno zapravo ne može ne samo obogatiti se, nego katkad ni preživjeti. Nije vjerojatno da bi to bio smisao Isusove prispodobe. On je naučavao da naše riječi budu da-da i ne-ne.

Da bi spasili dostojanstvo ove prispodobe, neki tumači se radije zaustavljaju na završnoj rečenici u kojoj Isus upozorava da je potrebno biti vjeran u malim stvarima kako bismo mogli biti vjerni i u velikima. To je duboka psihološka istina i životna mudrost, jer upozorava nas da se naša iskustva skupljaju i nagomilavaju. To vrijedi za pozitivna iskustva koja nas čine sve plemenitijim, ali i za negativna iskustva koja nas čine sve slabijima prema budućim napastima. Ali Isus je htio reći nešto više od toga svojim učenicima.                                                                       

Ključ za razumijevanje ove prispodobe može nam dati okolnost u kojoj ju je Isus izrekao. Nije slučajno da ova prispodoba o »nepoštenom upravitelju« slijedi neposredno nakon prispodobe o »izgubljenom sinu«. Možemo usporediti ove dvije prispodobe. U prispodobi o izgubljenom sinu čitamo o jednom sinu koji je rasipao očevo imanje, u prispodobi o nepo­štenom upravitelju imamo jednog službenika koji je rasipao gospodarevo imanje. Zbog toga ovoj drugoj prispodobi više bi odgovarao podnaslov: »rasipni upravitelj«. Obojica su rasipali nešto što nije bilo njihovo.

Kod ove točke, međutim, nastaje preokret u objema prispodobama. U prispodobi o rasipnom sinu glavni akter nije sin, nego otac zbog čega na­slov bi trebao biti »dobri otac«, a u prispodobi o nepoštenom upravitelju glavni akter je njegov gospodar, koji ne samo da ga ne otpušta iz službe, nego ga hvali za njegovu snalažljivost. Tamo se otac raduje povratku sina; nije važno imanje, neka je propalo, važan je sin. Ovdje se gospodar raduje svom upravitelju, nije važno imanje, novac, nego je važan čovjek; gospo­dar se raduje tome što je upravitelj doživio obraćenje, što ga je vlastita nevolja okrenula prema nevolji drugih.

Iz ovakvog tumačenja možemo izvući dvije poruke iz ove prispodobe. Prva poruka je da neka propadnu kraljevstva i države, neka bankrotiraju tvrtke i banke, važan je sin, upravitelj, čovjek za kojeg je Isus umro i uskr­snuo.

Druga poruka je da uvijek ima povratka. Izgubljeni sin je daleko zalu­tao, ali ga je i iz daljine pozvala natrag očeva ljubav. Upravitelj je također daleko zalutao s obzirom na imanje svog gospodara, ali i odande ga pozvala natrag velikodušnost njegova gospodara. Kršćanstvo je vjera nade, vjera uvijek otvorenih putova za povratak iz grijeha u novi život milosti. Kršćanstvo je vjera otvorenih vrata: vrata neba su otvorena, vrata oprošte­nja su otvorena. Kršćanstvo je vjera raširenih ruku: Isus je na Križu raširio ruke da nas sve grli i te ruke su ostale raširene sve do danas tako da svatko onaj koji pogleda na Križ može znati da postoji put povratka k Ocu nebe­skom koji nas čeka u nebeskoj domovini. Ova ljubav i dobrota našeg Boga je temelj i izvor svake nade.

Župni listić br. 32 - 20. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OSLOBAĐAJUĆA SNAGA ISUSOVIH RIJEČI

Evanđelje:  Lk 12,49-53

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!

Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jer 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4;


U prvom čitanju na dvadesetu nedjelju kroz godinu čitamo o tragičnoj sudbini proroka Jeremije, koga su bacili u čatrnju da tamo umre. Je­dini grijeh Jeremije bio je što je među narodom obznanjivao takve istine, koje oni nisu htjeli čuti. I danas postoje kršćani, koje proganjaju zbog toga, jer naviještaju istinu.

U drugom čitanju u Poslanici Hebrejima, autor pisma poziva svoje či­tatelje, da se oslobode od grijeha, nazivajući ga teretom, bremenom. Ovo breme čini čovjeka nesposobnim da lagano trči na svom životnom putu. Nadahnuće imamo u Isusovu primjeru, koji je smrt podnio zbog grješnika, odnosno zbog sviju. Sveti pisac s određenim predbacivanjem primjećuje da se njegovi čitatelji u borbi protiv grijeha još nisu oduprli do krvi. I mi možemo učiniti za oplemenjivanje našeg života uvijek više od onoga što smo do sada učinili.

Evanđelje je »teško« štivo, i svakog govornika stavlja na kušnju da pro­nađe u njemu radosnu vijest. Isus govori o maču i o vatri. Vatru još neka­ko razumijemo, jer njezina toplina budi kućno raspoloženje, ali s mačem jedva da možemo što započeti. Gotovo da ne vjerujemo svojim ušima da je ove prijeteće riječi izgovorio Isus kojega smo upoznali kao kneza mira, učitelja ljubavi i opraštanja. Kako može jedan miroljubivi čovjek govoriti o maču i ratu, kako može jedan čovjek koji je izvor svake ljubavi, govo­riti o razorenim obiteljima koje će se dogoditi baš u njegovo ime? Naš nelagodan osjećaj samo povećava spoznaja da je današnji svijet prepun ratova, razdora, razorenih obitelji. Zar se iz dana u dan ne molimo za do­lazak kraljevstva ljubavi i mira? Što je zapravo Isus htio reći u današnjem evanđelju? Gdje je radosna vijest u ovom čitanju? Ako tekst ugradimo u onu situaciju u kojoj je Isus izgovorio ove riječi, onda nam iznenada sine njegovo radosno, oslobađajuće značenje.

Isusove riječi zvuče kao odgovor na jedno pitanje. Što je moglo biti to pitanje? Vjerojatno isto ono s kojim se više puta susrećemo u evanđelju kada Isus raspravlja sa Židovima o tome kako će se pojaviti Mesija i kakav će program donijeti. I u ovoj sceni riječ je o tome da Isus otklanja jednu sliku lažnog mesije. U ovom evanđelju rasprava se vrti oko dvije ključne riječi: vatra i mir.

Vatra u Starom zavjetu znači sud. I sveti Ivan Krstitelj je dolazak Mesije objavio kao onog, koji će s vatrom očistiti svoj narod. Samo što su Židovi primjenjivali dva mjerila kada je riječ bila o sudu: jedno mjerilo primjenji­vali su na sebe, a drugo na pogane. Po njima, Mesija će kazniti pogane, a Rimljane će prognati iz zemlje. Vjerni Židovi teško da su imali potre­bu za presudom, eventualno za nagradom. Isus je rekao da će se svakom čovjeku suditi, i to svakome prema njegovim djelima, a ne prema njegovoj pripadnosti.

Ova kriva slika o Božjem sudu i danas postoji kao napast. Kada je riječ da treba osuditi zlo, tada najčešće ne gledamo na sebe već na druge, i u njima tražimo izvor svakog zla. Često se ponašamo kao djeca, koja kad se počupaju zbog nečega, tada je uvijek onaj drugi započeo svađu. Isus ovdje upozorava svoje slušatelje da njegovo učenje automatski prosuđuje svako­ga, svačiju misao, namjeru i djelo.

Druga ključna riječ u Isusovom učenju je mir, odnosno mač. Obrazlaže da nije došao donijeti mir svijetu, već mač. Ovdje Isus ponovno želi uklo­niti jednu zabludu glede uloge dolazećeg Mesije. Židovima je mir značio oslobađanje od rimskog jarma, a ne oslobađanje od ropstva grijeha. Isus je stalno naglašavao ovu slobodu, rekavši da ako nas on, Sin oslobodi, tada ćemo biti doista slobodni. A to je sasvim druga sloboda od one koju su Židovi zamislili, dok su o zemlji oslobođenoj od Rimljana sanjali kao o mjestu zemaljskog blagostanja. Dugi život i materijalno blagostanje bio je njihov san. Isus je, međutim, naučavao da mir ne znači vanjsko stanje, već mir srca koje se smirilo u Bogu.

I ovo lažno očekivanje iskušava i nas. Ako glasno i ne kažemo, naša tiha molitva najčešće se vrti oko materijalnog blagostanja i oko zdravlja. Netko bi mogao upitati, što ima loše u tome da molimo za dug život, ma­terijalno blagostanje i dobro zdravlje? Nema u tome ništa loše, od Boga možemo moliti sve dokle god mu ostavimo slobodu da posluša našu mo­lbu ili ne. Možemo imati snove i planove, želje i zamisli, ali naša sreća nije uvijek tamo gdje mi to zamišljamo, već u prihvaćanju Božje volje. U memoarima westminsterskog kardinala Basila Hume-a s time u svezi postoji jedna mudra misao.

Pripovijeda kako je posjetio jedno švicarsko proštenište gdje je čitao natpise po zidovima koji su izražavali zahvalnost za uslišane molitve. Me­đutim, jedan takav natpis ga je iznenadio: »Zahvaljujem Ti Bože moj, što nisi uslišao moju molitvu«. To je jedno duboko otkriće, jer ne-uslišana molitva ne znači da Bog nije slušao molitvu, već da je dao bolje od onog što smo ga molili. U ovom slučaju, još je dirljivo i to da je neuslišana molitva ovu dušu približila Bogu, i zapravo to je bitno u svakoj molitvi.

Radosna vijest današnjeg evanđelja je, dakle, ona istina da nas povje­renje u Isusa u stanju je osloboditi od svakog lažnog očekivanja u životu zbog kojih postajemo prije nesretni, nego sretni. Isus nije obećao sreću koja se postiže na lagan način, već je naš pogled usmjerio na istinske vrijedno­sti, takve vrijednosti koje nam nitko oduzeti ne može.

Župni listić br. 36 - 24. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJA LJUBAV PUNA RADOSTI

Evanđelje:  Lk 15,1-10

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 32,7-11; 1 Tim 1,12-17;


Za prvo čitanje na dvadeset četvrtu nedjelju kroz godinu uzet je dio iz Knjige Izlaska, u kojemu čitamo o Božjoj ljubavi punoj razumijevanja. Dok je Mojsije boravio na brdu, narod je zalutao, »zašli su s puta koji sam im odredio«, kako je sam Bog formulirao. Usprkos utemeljenoj (Božjoj) srdžbi, Mojsije je posredovao u korist svog naroda i zadobio je Božje oproštenje za narod. Takav je naš Bog, uvijek je spreman oprostiti.

Za drugo čitanje uzeta je lijepa molitva iz Prve poslanice svetog Pavla Timoteju: apostol zahvaljuje svom Gospodinu, Isusu Kristu, koji ga je unatoč tome što je ranije proganjao Crkvu, pozvao da postane svjedokom milosrdne Božje ljubavi. Božja milosrdna ljubav i nas prati u životnim po­teškoćama.

U evanđelju Isus nam predočuje dvije drage slike: prispodobu o iz­gubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi. Obje prispodobe povezuje slika mi­losrdnog, velikodušnog, štoviše radosnog Boga. To možemo zaključiti iz činjenice da u oba slučaja, na prvi pogled, uloženi trud ne pokriva vrijed­nost traženog i pronađenog predmeta. U prvoj prispodobi, pastir je osta­vio 99 ovaca da bi potražio jednu. U drugoj prispodobi, žena žrtvuje svoj noćni počinak da bi potražila jednu izgubljenu drahmu.

Zaustavimo se na trenutak kod prve prispodobe. Jedan je pastir imao sto ovaca, a jedna od njih se izgubila. On je ostavio devedesetdevet i otišao potražiti izgubljenu. Čudna je to računica, gdje jedna vrijedi više od devedesetdevet! Samo što ovdje nije riječ o matematici, već o ljubavi, koja ne razmišlja u brojkama, već u pojedincima. Kod Boga ne vrijede statistike, već čovjek.

Sličnu logiku možemo zapaziti kada je Isus razgovarao sa ženom iz Samarije: ova jedna žena bila mu je važnija nego njegovih dvanaest učeni­ka! Ili sjetimo se po rastu malog carinika Zakeja, koji je Isusu bio važniji od svih farizeja iz Jerihona koji su sebe držali pravednicima.

Isusova prispodoba o izgubljenoj drahmi govori o tome kako je jedna žena imala deset drahmi i od ovih je izgubila jednu. Temeljito je pretra­žila sve dok ju konačno nije našla. U velikom veselju pozvala je susjede i poznanike i priredila im gozbu, koja je vjerojatno mnogo više koštala od vrijednosti koju je predstavljala izgubljena drahma. Samo što radost ne sli­jedi logiku razuma. Na kraju prispodobe, Isus je otkrio ovu novu, čudnu logiku: tako se u nebu raduju svakom pojedinom obraćenom grješniku.

Zaustavimo se na trenutak pred ovom prispodobom i promislimo ka­kav zaključak možemo izvesti iz njega. Kada razmišljamo o Bogu i nebe­skoj domovini, tada najčešće zamišljamo da nas Bog neprestano proma­tra, ili je naš dojam da tamošnji (npr. naši pokojni roditelji, ili već spašeni sveci) s neodobravanjem klimaju glavom zbog naših skretanja ili gluposti. U nedjeljnom evanđelju Isus daje drukčiju sliku o nebeskom Ocu i o oni­ma koji su već kod njega u raju. Nebeski Otac i nebesko društvo blaženih znaju nam se i veoma radovati kada smo zahvalni za dobivena dobra, ako velikodušno pomognemo svojoj braći u nevolji ili ako se iskrena srca pokajemo za svoje grijehe.

Zahvalimo Isusu što nas ne promatra hladnom logikom razuma, već slijedi logiku srca, što također znači da se zna veoma veseliti našim sitnim uspjesima, a to znači daljnje ohrabrenje na putu.

Evanđelje je uvijek poziv i ohrabrenje: idi i čini i ti slično. Dvije pris­podobe koje smo čuli u nedjeljnom evanđelju pozivaju nas da razmislimo kako mi vrednujemo ljude? Da li na osnovu njihovog bogatstva, popular­nosti, uloge u društvu ili ih cijenimo zato jer smo uvjereni da svaki čovjek u sebi nosi svoju vrijednost. Iz tog gledišta, nema čovjeka »male vrijed­nosti« ili »velike vrijednosti«. Zapitajmo sebe i o tome znamo li se veseliti uspjesima, radostima, sreći ili zdravlju drugih, ili na druge gledamo sa jedva prikrivenom zavišću? Evanđelje je i iz tog gledišta »radosna vijest«: jedna je od odlučnih pokazatelja naše kršćanske zrelosti znamo li se vese­liti tuđoj radosti.

Župni listić br. 31 - 19. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJE KRALJEVSTVO DOBILI SMO BESPLATNO

Evanđelje:  Lk 12,32-48

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.

»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!

A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.

No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.

I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mudr 18, 6-9; Heb 11, 1-2. 8-19;


Za prvo čitanje na devetnaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Knjige mudrosti, iz koje saznajemo da su naši oci svoju hrabrost crpili iz one vjere s kojom su prihvatili Božje obećanje da će jednog dana oslobo­diti svoj narod. I mi živimo od Božjih obećanja, i što dublje vjerujemo da je Bog vjeran svojim obećanjima, to se možemo s više hrabrosti suočiti sa životnim poteškoćama.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Poslanice Hebrejima u kojem odjekuje Knjiga mudrosti kada izlaže da vjera daje čvrsto povjerenje u ono u što se nadamo, uvjerenje o tome što ne vidimo. Naši preci su iz toga crpili sigurnost. Sljedeća rečenica ovog čitanja kao da se obraća izravno nama. Iz vjere saznajemo da je Riječ Božja stvorila svijet, odnosno da je vidljivo nastalo iz nevidljivoga.

Evanđelje započinje dirljivim ohrabrenjem što dolazi od samog Isusa: »Ne boj se, maleno stado, jer vašem Ocu se svidjelo darovati vam Kraljev­stvo.« U duhovnom životu je važan trenutak da nam u svemu ishodište bude Božja ljubav. Ako u svojoj molitvi zamolimo nešto od Boga, tada započnimo s priznanjem o Božjoj ljubavi prema nama. Ako molimo za oprost, započnimo s prisjećanjem na Isusove riječi upućenih Nikodemu: Bog je toliko ljubio svijet, da je dao svog jedinorođenog Sina, da onaj koji njega vjeruje, ne propadne nego da vječno živi«. Ako nas zadesi nevolja, patnja, bolest, pomislimo na lijepe riječi svetoga Pavla da nam ništa ne može oteti Božju ljubav, čak ni smrt.

Poslije ohrabrujućih riječi slijedi Isusov poticaj da sakupljamo takva dobra koja ne mogu nestati, niti ga lopov može odnijeti niti moljac uništiti. U današnjoj gospodarskoj krizi, ovo upozorenje postalo je prilično aktualno, jer svi strahujemo da će netko u banci staviti ruku na našu malenu ušteđevinu i morat ćemo s odricanjima početi iz početka. Zato je dobro znati da u životu postoji i jedno drugo blago, a to je banka naših dobrih djela u Kraljevstvu nebeskome, koju nam nitko ne može oduzeti. Na ovo blago odnose se Isusove riječi, da što god da smo dobroga našoj bra­ći u njegovo ime učinili, to smo učinili njemu, i to naše blago ostat će do sudnjega dana, kao dokaz da nismo samo za sebe živjeli, već smo znali i voljeti.

Duhovni život ima dvojaku dinamičnost. Prva pokretačka snaga je Božja ljubav prema nama, koja nas zove i podupire. Druga pokretačka snaga je naša suradnja s milošću, koju Isus u ovoj evanđeoskoj sceni nazi­va budnošću. Zemaljski život je razdoblje iščekivanja, razdoblje uvježba­vanja, razdoblje pripreme. Ono što ćemo u trenutku našeg zadnjeg susreta reći Isusu, to već sada unaprijed trebamo naučiti, kao što smo nekada na­pamet učili pjesmice.

Petar nije sasvim razumio što je Isus htio reći kada je svoje učenike us­poredio sa slugama koji očekuju dolazak svog gospodara, pa je zato upitao je li ovu usporedbu namijenio samo njima ili svima? Isus, na prvi pogled, kao da je dao izbjegavajući odgovor, ali uistinu je Petru rekao dvije stvari. Najprije je rekao da je budnost nužnost aktivne suradnje s milošću koja se odnosi na svakog vjernika. Zatim je rekao da ova budnost ne znači tihu povučenost, već naprotiv, angažiranost u izvršavanju svakodnevnih obve­za, ali tako da je naš pogled uvijek uperen na drugoga. Sluga nije tu zato da traži svoju dobrobit, već da pripazi na potrebe drugih i da im smjesta bude od pomoći. Božje kraljevstvo smo dobili besplatno jednostavno zato što se to svidjelo našem nebeskom Ocu. Vjerujmo, da sve drugo što nam daje ili ne daje, također čini zato jer »vidi da je tako dobro«.

Župni listić br. 35 - 23. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NEPODIJELJENA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 14,25-33

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Mud 9,13-19; Filem 9b-10. 12-17;


Prvo čitanje dvadeset treće nedjelje kroz godinu uzeto je iz Knjige Mu­drosti, a ima naslov »Molitva za mudrost«. Vrhunac te molitve je pri­znanje da mudrost može upoznati samo onaj komu je od Boga dan duh mudrosti. I mi imamo potrebu božanskog dara mudrosti, jer osjećamo da ovozemaljska mudrost ne može pružiti odgovor na tjeskobna pitanja ži­vota i smrti.

Drugo čitanje je odlomak iz dirljivog pisma Filemonu u kojem sveti Pavao, koji naziva sebe »starcem«, moli za odbjeglog roba Onezima i moli Filemona da ga primi natrag ne samo kao roba, nego kao brata u vjeri. Poticaj je to i za nas da produbimo istinu kako su svi kršćani ovoga svije­ta zapravo naša braća i sestre u vjeri, da svi skupa tvorimo veliku obitelj Božjeg naroda.

Evanđelje ove nedjelje možda neće svi moći doživjeti kao radosnu vi­jest. Isus govori o mržnji, o križu i o odricanju. »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

Kako može netko mrziti vlastite roditelje koji su mu darovali život, znajući da su roditelji Božji dar za nas; može li se mrziti dar Božji? Kako netko može mrziti samoga sebe, kad znamo, da smo Božja stvorenja i njegova ljubljena djeca; može li se mrziti Božje djelo?

Sigurno je da Isus nije htio mržnju jer je on sam poticao na ljubav pre­ma svima i na oproštenje svih uvreda. Neki tumači Svetoga pisma da bi spasili ovaj odlomak, riječ »mrziti« prevode sa »manje voljeti«, ali to malo mijenja na stvari. Kad, naime, kažemo »manje voljeti«, onda pravimo neku vrstu usporedbe, npr. ako Boga volimo s 90% ljubavi, onda bismo roditelje smjeli voljeti samo s 80%, prijatelje sa 70% i tako dalje. Osjećamo kako je to nemoguća logika, jer se ljubav ne može ni dijeliti ni mjeriti. Imamo samo jedno srce i s tim jednim srcem volimo i Boga i ljude.

Drugi tumači misle da bi se Isusove riječi mogle tumačiti tako da kažemo kako Boga moramo voljeti iznad svega, a ostale ljude i stvari »ostat­kom« ljubavi. No, ni ovakva logika nije od velike pomoći, ako je primijenimo na svagdanji, konkretni život. Neobično zvuči ovakva logika: više volim roditelje, nego druge ljude, više volim svoj narod, nego druge na­rode. Takav pristup ljubavi ne daje nam ključ za razumijevanje Isusovih riječi. Da je Isus više volio svog nebeskog Oca, nego nas ljude, ne bi se utjelovio i podnio smrt na križu za nas iz ljubavi prema nama ljudima. Da su sveta Braća Ćiril i Metod više voljeli svoju zemlju, nego naše krajeve i naše narode, onda sigurno ne bi napustili svoju zemlju i došli da našim precima naviještaju radosnu vijest evanđelja. Da je otac Ante Gabrić više volio svoju domovinu nego Indiju, ne bi se otisnuo preko oceana da čitav svoj život posveti siromašnima u Bengaliji.

Da bismo pronašli dublji smisao Isusovih riječi, moramo krenuti od činjenice da je Isus uvijek naviještao radosnu vijest i govorio o takvim isti­nama koje se tiču dubine ljudskog života. Ova dva elementa moramo naći i u ovom evanđeoskom odlomku. Čini se da možemo naći koristan ključ za razumijevanje Isusovih riječi u načinu kako Isus formulira svoj poziv. On govori na uvjetan način: »Dođe li tko k meni«, tj. ako tko hoće ići za njim. Ne radi se dakle ni o kakvoj prisili, nego o slobodnom izboru. Ako želimo biti Isusovi učenici, onda to mora biti iz ljubavi prema njemu, a ne iz drugih razloga. Ovdje se radi zapravo o opravdanju naše vjere, pa nedjeljno evanđelje nas poziva da preispitamo svoju vjeru, kakvoću naše ljubavi prema Isusu.

Potvrdu za ovakvo tumačenje Isusovih riječi imamo u samom evanđe­lju. Značajna je rečenica kojom evanđelist počinje svoj izvještaj: »Oko Isusa skupilo se veliko mnoštvo, a on se okrenuo prema njima i ovako pogovorio: Dođe li tko k meni...« Promislimo zašto su se svi ti ljudi gurali oko Isusa? Sigurno ga nisu svi tražili iz čiste ljubavi. Vjerojatno je bilo među njima takvih koji su se nadali nekoj koristi za sebe ili za svoju obitelj. Pre­ma tome ti ljudi su više voljeli sebe i svoju obitelj nego Isusa. Isus i nas pita zašto smo kršćani: iz čiste ljubavi prema njemu, ili se i mi nadamo kakvoj koristi od činjenice da smo vjernici?

Župni listić br. 30 - 18. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

NESLOMLJIVA UPORIŠTA

 Evanđelje:  Lk 12,13-21

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Prop 1,2;2,21-23; Kol 3,1-5.9-11;


U prvom čitanju na osamnaestu nedjelju kroz godinu, čitamo poražavajuće riječi Propovjednika prema kojemu je sve »uzaludno, potpuno uzaludno«. »Uzaludno« ovdje znači ispraznost života. Ovu prazninu moramo ispuniti s Božjom prisutnošću, od kojeg sve dobro potječe.

U drugom čitanju sveti Pavao hrabri svoje kološanske vjernike da traže o što je gore, odnosno da svoj zemaljski život prožive misleći na Krista. I naš život će postati sadržajan samo onda, kada u tijeku našeg zemaljskog hodočašća budemo u stanju misliti i na nebesku stvarnost.

Evanđelje nam predočuje dvije teme. Prva je škrtost, a druga umišljenost. Zastrašujući primjer škrtosti je slučaj dvojice braće koji se svađaju oko nasljeđa, a umišljenost predočuje prispodoba o bezumnom bogatašu. Teško možemo na sebe primijeniti poruku ova dva primjera. Prihvaćamo Isusovo učenje, ali pri tome mislimo da se to ne odnosi na nas. Većina nas ne može se smatrati bogatim, niti gradimo sebi nove žitnice, u najboljem slučaju možemo dodati nešto novaca na naš bankovni račun kako bismo imali rezervu za stare dane. Razmislimo, međutim, da Isus ovu prispodobu nije izrekao bogatima, već običnom puku koji se oko njega skupljao i sasvim sigurno nisu bili bogati. Isus je zapravo upozoravao svoje slušatelje da nema takve imovine koja bi mogla pružiti sigurnost. U osjećaj lažne sigurnosti može nas uljuljkati osim bogatstva i svaka druga stvarnost o kojoj mislimo da nas može učiniti neranjivima. Tu spada i želja za moći, moću koje možemo drugima manipulirati, ali sjetimo se da je Isus kod farizeja osudio i lažne duhovne sigurnosne oslonce, jer su ovi mislili da će im obdržavanje zakona osigurati blagostanje na zemlji i vječni život u nebu.

U slučaju prepirke između dvojice braće, možemo uočiti još jednu zanimljivu psihološku okolnost. Sveti Luka kaže da je »netko« progovorio iz mnoštva. Riječ je dakle o nekom anonimnom čovjeku, koji nije htio izložiti se opasnosti da ga prepoznaju. Ne znamo jesu li oba brata bila prisutna ili samo onaj koji je podigao tužbu da bi kasnije mogao ljutiti brata, da je čak i učitelj stao na njegovu stranu. Kada je riječ o novcu, bogatstvu, ostavštini, na zanimljiv način uvijek osjećamo da smo u pravu. Naš čovjek iz evanđelja također je bio uvjeren da je brat nepravedan prema njemu. Isus je naravno otklonio ulogu suca i on se i danas tako ponaša: naše sva­kodnevne probleme, sporove sami moramo riješiti, a ne od njega očekivati rješenje. Isus nam je ostavio opća načela, u svjetlu kojih se možemo ravnati i pravilno odlučiti. Upravo nam nastavak evanđelja pruža važan oslonac kako bismo svoj život oblikovali u svjetlu evanđelja. Isus je zaključio ra­spravu između dva brata na način da je ukazao na opasnost od pohlepe.

Isus pozornost svog slušateljstva nije prvenstveno usmjerio protiv bo­gatstva kao takvog, već ih je opomenuo da postoji opasnost da svoju si­gurnost traže u bogatstvu. Možemo uočiti koliko puta bezumni bogataš ponavlja riječi »ja« i »moje«, što upućuje da se cijeli njegov svjetonazor suzio na njega samoga. Ovakav sebičan svjetonazor isključuje ljubav iz ljudskog života.

Prava poruka ove prispodobe leži, međutim, u zaključnoj rečenici: u Bogu se moramo bogatiti. Što znači u Bogu se bogatiti? Nažalost nedjeljno evanđelje ovdje se prekida. Odgovor, naime, saznajemo u nastavku. Isus je prispodobu nastavio u smislu povjerenja u Providnost Božju. Bogatiti se u Bogu znači da se sve hrabrije povjerimo Bogu. Katkad zbunjuje kada evanđeoski tekst čitamo istrgnutog iz njegovog šireg konteksta i to stavlja na kušnju propovjednika da na temelju danog teksta izradi jednu sadržaj­nu propovijed. Ali možda je dobro upravo tako kako jest, odnosno, da u čitanju postavljeno pitanje ostane bez odgovora, jer to nas prisiljava da mi dadnemo odgovor. Što danas odgovaramo na pitanje što nam daje sigur­nost življenja: bogatstvo, zdravlje, blagostanje ili nešto drugo? Evanđeoski odgovor glasi: ne nešto, već netko, Bog koji nas uvijek ljubi. On je jedino uporište koje se ne može načeti, a daje sigurnost našemu životu.

Župni listić br. 34 - 22. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

LIJEPO JE OSJEĆATI SE KOD KUĆE KOD BOŽJEG STOLA

Evanđelje:  Lk 14,1.7-14

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:

»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 3,17-18. 20. 28-29; Heb 12,18-19. 22-24a;


Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu nudi nam kao prvo čitanje pou­ku iz Knjige Sirahove u kojem sveti pisac opominje na poniznost i to opravdava time da na taj način dobivamo milost kod Boga. To je zapravo definicija poniznosti: priznajemo da u svemu ovisimo o Bogu.

U drugom čitanju autor Poslanice Hebrejima s oduševljenjem potiče čitatelje da promotre dostojanstvo svog kršćanskog poziva koje potječe od činjenice da su u Isusu Kristu zadobili spasenje. I mi se moramo češće sje­titi dostojanstva svog kršćanskog poziva.

U evanđelju čitamo jednu od poznatih Isusovih prispodoba u kojoj nas poziva na poniznost. Na prvi pogled ova prispodoba može zvučati neo­bično. Isus obično nije držao predavanja iz etike, nego je davao općenite principe na temelju kojih su ljudi mogli rješavati svoje dileme u svjetlu Božje ljubavi. Možda i sama riječ »poniznost« ostavlja nas u nedoumici, a još manje znamo što započeti s pozivom da ponizimo sebe. Riječ »poni­znost« ne uživa veliku popularnost, a djecu odgajamo da budu ponosna i da se bore za svoja prava. Sve to kao da nije u skladu s poniznošću. Poni­znog čovjeka obično zamišljamo kao pomalo nespretnog, nesposobnog za život. No to nije poniznost. Poniznost je krepost velikih duhova, a sam je Isus rekao da učimo od njega koji je ponizan. Bit poniznosti je da prizna­mo svoju potpunu ovisnost o Bogu. Tu je istinu želio Isus približiti svojim slušateljima putem ove prispodobe.

Prije nego analiziramo prispodobu pogledajmo scenu, pozornicu: pri­mijetimo da je Isus bio u gostima i to u kući jednog vodećeg farizeja. Nije ušao u njegovu kuću samo kao prolaznik, nego je bio gost kod njegova stola. Prispodoba prema tome opisuje stvarnu situaciju. Možemo zamisliti kako je farizej bio ponosan da je mogao imati velikog Učitelja kao gosta kod svog stola. Možda se potajno nadao da će ova njegova gesta jednog dana donijeti velikih privilegija za njega, pomoći mu u njegovoj karijeri, povećati njegov ugled među ljudima.

Budući da nije bila improvizirana gozba, nego brižno pripremljena, farizej je pažljivo odabrao i ostale goste za stolom koji će jednog dana moći posvjedočiti da je Isus stvarno bio gost kod njegova stola. Ali, vjerojatno su se i ostali gosti nadali tome da će moći imati neku korist od ove gozbe, po­zivati se na to da su blagovali zajedno s Isusom pa su se gurali ne bi li došli što bliže Isusu, ne zato da ga slušaju, nego zato da ih ljudi mogu vidjeti.

Katkad se ovom evanđeoskom prizoru daje podnaslov »prva i zadnja mjesta«, jer govori o tome kako su se uzvanici gurali da zauzimaju prva mjesta. Ali, to je samo prvi dio Isusove pouke. Prispodoba ima i drugi dio u kojem je glavni protagonist upravo domaćin koji je pozvao Isusa. Taj domaćin je brižljivo odabrao goste koji će biti prisutni ovom zgodom. Vjerojatno je pozvao takve koji će znati cijeniti odličan ručak, prekrasne zdjele, izvrsnu poslugu. Kakav bismo podnaslov mogli dati ovom dijelu prispodobe? Vjerojatno ovaj: »Hvalisavi domaćin«. Isus nas upozorava na to da pred Bogom nema puno smisla ova gluma: pred njim je važna naka­na srca, a ne vanjština.

Možemo razmišljati o ovoj prispodobi i na taj način da zamijenimo protagoniste drugim osobama. Zapravo smo mi pozvanici, a domaćin je Bog na gozbi života. Od Isusa znamo da Bog ne gleda tko je tko, nego kod njega svatko ima svoje ime i za njegovim stolom svako mjesto je prvo mjesto. Bog nas nije pozvao u život da povećava svoju slavu, nego iz čiste ljubavi. Ničim ne možemo platiti njegovu velikodušnost, samo time da prihvatimo njegovu ljubav. Ako sad nanovo pročitamo prispodobu iz ove perspektive, onda bismo mogli dati ovakav naslov ovom evanđeoskom prizoru: »Dobro je osjećati se kod kuće za Božjim stolom«. Na njegovoj gozbi svi smo gosti i ne postoje prva i zadnja mjesta, nego samo radost onih koji su pozvani.

Župni listić br. 29 - 17. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OCU SE MOLITI S ISUSOM

Evanđelje:  Lk 11,1-13

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:

Oče! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.

I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 18,20-21.23-32; Kol 2,12-14;


 U prvom čitanju na sedamnaestu nedjelju kroz godinu u Knjizi Postan­ka čitamo o Abrahamovoj posredničkoj molitvi. Dirljiva je Abrahamova ljubav prema bližnjemu i njegovo povjerenje u Boga, pri čemu se gotovo cjenka s Bogom, moleći ga da bude milostiv prema njegovim ze­mljacima. I naša molitva treba biti usmjerena prema drugima.

U drugom čitanju sveti Pavao podsjeća svoje kološanske vjernike da je spasenje Božje djelo, koji njih, ali sa njima zajedno i nas, poziva na novi život u Isusu Kristu.

Nedjeljno evanđelje povezuje tri teme, a sve tri bave se molitvom. U ovom buketu ruže su molitva Očenaša, slika nasrtljivog prijatelja i ustraj­na molitva. Razmotrimo kako ove evanđeoske slike postaju buket ruža.

Prva ruža je Očenaš. Ona je naša najdraža molitva, obrazac svake mo­litve, jer sam je Isus svoje apostole naučio molitvi Očenaša. Zato ju rado i nazivamo »Molitvom Gospodnjom«. Razmotrimo okolnost da jedina stvar koju su apostoli molili od Isusa je da ih nauči moliti. (Samo dva apostola željela su u predstojećem kraljevstvu sjesti na prva dva mjesta!). Apostoli nisu molili Isusa da ih nauči kako će činiti čuda, đavle istjerivati ili liječiti bolesne. Čak ga nisu molili ni to što će ljude trebati podučavati. Ni ovom prilikom od Isusa nisu molili nove forme molitve, jer kao vjerni Židovi, znali su mnoge molitve napamet, već su molili Isusa da ih nauči moliti tako da se putem molitve približe Bogu i da se Bog približi njima. Isus ih je tome naučio kada im je darovao Očenaš.

Molitva je obraćanje Bogu, koja ima za posljedicu odricanje da svojom snagom ostvarimo puninu svog života. Sve to sadržano je u Očenašu, koji započinje našim priznanjem Božje ljubavi prema nama, i s time nas prevo­di od naše volje na Božju volju. Bitna novost Očenaša je ova nova Božja sli­ka: Bog nije Bog koji zahtjeva žrtve, nije osvetoljubivi Bog, već dobrostivi Otac, koji se brine o svojoj djeci. Očenaš je zato ruža, jer je izraz naše ljuba­vi prema Isusu: dirljiva misao da se molimo na način kako je i Isus molio.

Druga ruža je »nasrtljivi prijatelj«, kako je to netko kao podnaslov napisao iznad teksta Evanđelja. Rado bismo izbrisali ovaj podnaslov, jer ne zrcali ono plemenito držanje koje je ovog čovjeka motiviralo da u ponoć potraži svoga prijatelja. Stigao mu je gost, jedan od njegovih dragih prijatelja, s dugog putovanja, umoran i gladan, o njemu se radilo, za njega s brinuo i za njega je bio pripravan sve učiniti. Komu će se u takvoj situaciji čovjek obratiti, ako ne jednom od najboljih prijatelja? »Nasrtljivi prijatelj je dakle pokazao veliko povjerenje prema svom prijatelju, kada ga se i u ponoć usudio posjetiti. Neka Bog da više ovakvih prijateljstava i u našem životu! Obzirom da je Bog naš najbolji prijatelj, on se neće naljutiti ni onda ako mu se u ponoć obratimo. Primjer »nasrtljivog prijatelja« je zato cvijet ruže, jer je očitovanje našeg povjerenja prema Bogu.

Treća ruža je ustrajna molitva. Današnji čovjek nerado sluša riječ »ustrajnost«. Sve želimo postići brzo, po mogućnosti odmah. Vjerojatno je ta žurba posljedica potrošačkog mentaliteta: ako imamo novaca, onda je dovoljno otići u obližnju trgovinu i kupiti željenu robu. Ni djecu ne odga­jamo tako da se napregnu jer na Internetu lako pronalaze svaki podatak koji im je u školi potreban. Ovaj mentalitet kao da je obilježio i naš odnos prema Bogu. Voljeli bismo od njega dobiti sve što poželimo, izmoliti od njega zdravlje, blagostanje, mir, brzo rješenje nekog problema. Isus je u ovom evanđelju malko preinačio ovakva naša očekivanja.

Što je zapravo ustrajnost? Lakše je izreći, što ne možemo nazvati ustrajnošću. Ustrajnost nije identična s tvrdoglavošću, čija je logika sljedeća: »Ja sam to odlučio, tako hoću i tako mora biti!« Ako ovu logiku primijenimo na molitvu, onda idemo krivim putem prema Bogu. Kada jako želimo ne­što, tada najčešće ne vidimo alternative. Bog ima mnogo više alternativa nego što mi možemo zamisliti, zato je uvijek svrsishodnije da njemu pre­pustimo slobodu odlučivanja!

Ustrajnost nije identična ni s cjenkanjem. Kada jako želimo nešto, tada »cijenu podižemo« dotle, dok ili onom drugom ne dosadi naše nasilje pa ispunjava našu želju ili se pak ne može oduprijeti ponuđenoj cijeni, kao što se to događa na dražbi. Nekada možda pomislimo da Bog nije poslušao našu molitvu ili nije uslišao našu molbu jer mu nismo ponudili dovoljno visoku cijenu, zato uz molitvu dodajemo post ili drugim odricanjem po­kušavamo gotovo podmititi Boga. Nema to mnogo smisla jer Bog nam ionako sve daruje besplatno, ne trebamo ga podmićivati!

Što je onda zapravo ustrajnost? Ustrajnost u molitvi zapravo nije dru­go već potpuno predanje svetoj volji Božjoj. Tomu je najljepši primjer sam Isus, o kojemu čitamo da se u Getsemanskom vrtu prostrt molio, zatim je još ustrajnije molio. Zašto se molio? Zapravo, molio je Oca da ga mimoiđe kalež trpljenja, ali poslije svakog pojedinog uzdaha dodao je i riječi povjerenja i samopredanja bez ostatka: »Neka bude volja tvoja. Neka ne bude po mojoj, već po tvojoj volji.«

Ustrajna molitva je zato ruža, jer je izraz prihvaćanja Božje volje bez ostatka. Ona ima samo jedan uvjet: da vjerujemo kako nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Tako se Isus u Očenašu molio Ocu, s njime se Ocu molimo i mi.