Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 29 - 17. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OCU SE MOLITI S ISUSOM

Evanđelje:  Lk 11,1-13

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:

Oče! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.

I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 18,20-21.23-32; Kol 2,12-14;


 U prvom čitanju na sedamnaestu nedjelju kroz godinu u Knjizi Postan­ka čitamo o Abrahamovoj posredničkoj molitvi. Dirljiva je Abrahamova ljubav prema bližnjemu i njegovo povjerenje u Boga, pri čemu se gotovo cjenka s Bogom, moleći ga da bude milostiv prema njegovim ze­mljacima. I naša molitva treba biti usmjerena prema drugima.

U drugom čitanju sveti Pavao podsjeća svoje kološanske vjernike da je spasenje Božje djelo, koji njih, ali sa njima zajedno i nas, poziva na novi život u Isusu Kristu.

Nedjeljno evanđelje povezuje tri teme, a sve tri bave se molitvom. U ovom buketu ruže su molitva Očenaša, slika nasrtljivog prijatelja i ustraj­na molitva. Razmotrimo kako ove evanđeoske slike postaju buket ruža.

Prva ruža je Očenaš. Ona je naša najdraža molitva, obrazac svake mo­litve, jer sam je Isus svoje apostole naučio molitvi Očenaša. Zato ju rado i nazivamo »Molitvom Gospodnjom«. Razmotrimo okolnost da jedina stvar koju su apostoli molili od Isusa je da ih nauči moliti. (Samo dva apostola željela su u predstojećem kraljevstvu sjesti na prva dva mjesta!). Apostoli nisu molili Isusa da ih nauči kako će činiti čuda, đavle istjerivati ili liječiti bolesne. Čak ga nisu molili ni to što će ljude trebati podučavati. Ni ovom prilikom od Isusa nisu molili nove forme molitve, jer kao vjerni Židovi, znali su mnoge molitve napamet, već su molili Isusa da ih nauči moliti tako da se putem molitve približe Bogu i da se Bog približi njima. Isus ih je tome naučio kada im je darovao Očenaš.

Molitva je obraćanje Bogu, koja ima za posljedicu odricanje da svojom snagom ostvarimo puninu svog života. Sve to sadržano je u Očenašu, koji započinje našim priznanjem Božje ljubavi prema nama, i s time nas prevo­di od naše volje na Božju volju. Bitna novost Očenaša je ova nova Božja sli­ka: Bog nije Bog koji zahtjeva žrtve, nije osvetoljubivi Bog, već dobrostivi Otac, koji se brine o svojoj djeci. Očenaš je zato ruža, jer je izraz naše ljuba­vi prema Isusu: dirljiva misao da se molimo na način kako je i Isus molio.

Druga ruža je »nasrtljivi prijatelj«, kako je to netko kao podnaslov napisao iznad teksta Evanđelja. Rado bismo izbrisali ovaj podnaslov, jer ne zrcali ono plemenito držanje koje je ovog čovjeka motiviralo da u ponoć potraži svoga prijatelja. Stigao mu je gost, jedan od njegovih dragih prijatelja, s dugog putovanja, umoran i gladan, o njemu se radilo, za njega s brinuo i za njega je bio pripravan sve učiniti. Komu će se u takvoj situaciji čovjek obratiti, ako ne jednom od najboljih prijatelja? »Nasrtljivi prijatelj je dakle pokazao veliko povjerenje prema svom prijatelju, kada ga se i u ponoć usudio posjetiti. Neka Bog da više ovakvih prijateljstava i u našem životu! Obzirom da je Bog naš najbolji prijatelj, on se neće naljutiti ni onda ako mu se u ponoć obratimo. Primjer »nasrtljivog prijatelja« je zato cvijet ruže, jer je očitovanje našeg povjerenja prema Bogu.

Treća ruža je ustrajna molitva. Današnji čovjek nerado sluša riječ »ustrajnost«. Sve želimo postići brzo, po mogućnosti odmah. Vjerojatno je ta žurba posljedica potrošačkog mentaliteta: ako imamo novaca, onda je dovoljno otići u obližnju trgovinu i kupiti željenu robu. Ni djecu ne odga­jamo tako da se napregnu jer na Internetu lako pronalaze svaki podatak koji im je u školi potreban. Ovaj mentalitet kao da je obilježio i naš odnos prema Bogu. Voljeli bismo od njega dobiti sve što poželimo, izmoliti od njega zdravlje, blagostanje, mir, brzo rješenje nekog problema. Isus je u ovom evanđelju malko preinačio ovakva naša očekivanja.

Što je zapravo ustrajnost? Lakše je izreći, što ne možemo nazvati ustrajnošću. Ustrajnost nije identična s tvrdoglavošću, čija je logika sljedeća: »Ja sam to odlučio, tako hoću i tako mora biti!« Ako ovu logiku primijenimo na molitvu, onda idemo krivim putem prema Bogu. Kada jako želimo ne­što, tada najčešće ne vidimo alternative. Bog ima mnogo više alternativa nego što mi možemo zamisliti, zato je uvijek svrsishodnije da njemu pre­pustimo slobodu odlučivanja!

Ustrajnost nije identična ni s cjenkanjem. Kada jako želimo nešto, tada »cijenu podižemo« dotle, dok ili onom drugom ne dosadi naše nasilje pa ispunjava našu želju ili se pak ne može oduprijeti ponuđenoj cijeni, kao što se to događa na dražbi. Nekada možda pomislimo da Bog nije poslušao našu molitvu ili nije uslišao našu molbu jer mu nismo ponudili dovoljno visoku cijenu, zato uz molitvu dodajemo post ili drugim odricanjem po­kušavamo gotovo podmititi Boga. Nema to mnogo smisla jer Bog nam ionako sve daruje besplatno, ne trebamo ga podmićivati!

Što je onda zapravo ustrajnost? Ustrajnost u molitvi zapravo nije dru­go već potpuno predanje svetoj volji Božjoj. Tomu je najljepši primjer sam Isus, o kojemu čitamo da se u Getsemanskom vrtu prostrt molio, zatim je još ustrajnije molio. Zašto se molio? Zapravo, molio je Oca da ga mimoiđe kalež trpljenja, ali poslije svakog pojedinog uzdaha dodao je i riječi povjerenja i samopredanja bez ostatka: »Neka bude volja tvoja. Neka ne bude po mojoj, već po tvojoj volji.«

Ustrajna molitva je zato ruža, jer je izraz prihvaćanja Božje volje bez ostatka. Ona ima samo jedan uvjet: da vjerujemo kako nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Tako se Isus u Očenašu molio Ocu, s njime se Ocu molimo i mi.

Župni listić br. 28 - 16. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA VELIKODUŠNA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 10,38-42

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Post 18,1-10a; Kol 1,24-28;


Za prvo čitanje na šesnaestu nedjelju kroz godinu, uzet je opis iz Knjige Postanka u kojemu se možemo diviti Abrahamovoj gostoljubivosti. Opazio je trojicu nepoznatih muškaraca, ali u njima je prepoznao Boga. Kao dar dobio je takvo obećanje koje je nadilazilo svaki najskriveniji nje­gov san: Sara će roditi sina. Bog će svaku našu pomoć učinjenu drugima nagraditi.

U drugom čitanju sveti Pavao dokazuje ljubav svojim kološanskim vjernicima tako što svoje patnje prikazuje za njih. I naša patnja dobiva smisao samo onda ako ju prikažemo u korist drugih.

Evanđelje započinje idiličnom slikom: vidimo Isusa kako u obitelj­skom okruženju očekuje ručak u društvu svojih dragih prijatelja, Marte i Marije. Ali idilično stanje brzo gubi svoj čar zbog Martinog energičnog nastupa. Marta je ustvari okrivila Isusa da nije obratio pozornost na nje­zinu užurbanost. Isus je blago, ali prilično jasno ukorio Martu. Međutim, i ovdje, kao i u svim drugim evanđeoskim izvješćima, glavni likovi nisu Marta i Marija, već Isus. Postavimo nekoliko pitanja Isusu, možda ćemo bolje razumjeti što se stvarno dogodilo u spomenutom obiteljskom krugu.

Prije svega voljeli bismo saznati je li Isus sa svojim učenicima bio po­zvani gost ili se iznenada, bez svake najave pojavio, računavši na veliko­dušnost dobrih prijatelja? Iz opisa evanđelista mogli bismo zaključiti da se Isus sa svojim učenicima bez prethodne najave pojavio u selu gdje su svratili u Martinu kuću. Ako bi to bilo točno, možemo zamisliti da je Mar­ta doista imala briga kako ugostiti desetak ljudi. Da su unaprijed najavili svoj dolazak, sigurno bi mnogo toga unaprijed pripremila, kako to svaka brižna domaćica čini. Ovako bila je prisiljena upotrijebiti svu svoju snala­žljivost i snagu da svojim gostima pruži najbolje moguće.

Zamislimo se nad ovakvim Isusovim ponašanjem, jer on i danas na sličan način zna pokucati kod nas, iznenada, bez prethodne najave. Nesreće, bolesti, razočaranja rijetko traže našu suglasnost da bi nas snašli. Jesmo li u stanju i u takvim slučajevima prepoznati Isusa i učiniti sve u cilju da ga lijepo dočekamo? Samo to »lijepo ga dočekati« ne znači nužno užurbanost, što je činila Marta, već bismo često trebali s Marijom sjesti do nogu Gospodinovih i slušati njegove riječi. Naime, često stojimo zbunjeni pred neshvatljivim Božjim planovima, stoga je svrsishodnije poslušati ga, što nama zapravo želi reći.

Kao drugo, željeli bismo saznati zašto je Isus svuda vodio i svojih dva­naest apostola? Zar nije pomislio da time stavlja na veliku kušnju svoje domaćine? Znamo da su njegovi apostoli bili s njim na svadbi u Kani, a i sada čitamo o događajima u množini, znači i ovdje su njegovi apostoli bili s njim. Naša prva misao može biti onaj ohrabrujući zaključak da tamo gdje je Isus bit će i njegov učenik, kao što je to on obećao. Dobro je znati da se to obećanje ne odnosi samo na križ i na muku, već i na radost i na mir. Mo­guć je, međutim, i drugi zaključak: Isus k nama nikada ne stiže sam. To je pak upućivanje na onu njegovu rečenicu da ono što smo učinili jednom od njegove najmanje braće, njemu smo učinili. Kršćanska duhovnost uvijek je konkretna, koja skrbi i pomaže druge.

Treće naše pitanje uputili bismo dvjema sestrama. Što se dogodilo na­kon Martine energične intervencije? Je li Marta utihnula i je li Marija ušla u kuhinju pomoći svojoj starijoj sestri? Ne znamo, ali možda i nije važno znati odgovor. Isusove prispodobe i riječi upućene drugima često su ne­završene, što poručuje da ih mi trebamo nastaviti i na sebe primijeniti. I danas postoje Marte koje aktivno služe, i postoje Marije koje moleći slušaju Isusove riječi. Ali i u nama žive, trebaju zajedno živjeti pod jednim kro­vom, obje: Bog ponekada od nas traži da budemo Marte, koje s ljubavlju skrbe o drugima, ali ponekad da budemo i Marije, koje s ljubavlju slušaju njegove riječi.

Zaustavimo se na kraju kod još jednog sudionika, o kojemu doduše nije bilo riječi, ali koji je sigurno bio prisutan: kod Lazara. Iz jednog dru­gog teksta saznajemo da je Isus volio Lazara, Martu i Mariju. Volio ih je takve kakvi su bili: šutljivog Lazara, skrbnu Martu i kontemplativnu Ma­riju. Isusova ljubav je velikodušna ljubav: u svakom čovjeku traži lijepo, Plemenito i pozitivno.

Župni listić br. 23 - PRESVETO TROJSTVO -godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TROJEDINI BOG KOJI SE ZA NAS UVIJEK BRINE

Evanđelje:  Iv 16,12-15

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izr 8,22-31; Rim 5,1-5


Prvo čitanje na blagdan Presvetog Trojstva je odlomak iz Knjige Izreka u kojemu sveti autor s divljenjem stoji pred Bogom Stvoriteljem. I mi postojimo zahvaljujući Božjoj dobroti i sve što nas okružuje, njegovo je dje­lo. Sa zahvalnošću trebamo misliti da postojimo zahvaljujući Božjoj volji i ljubavi.

U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Rimljanima otkriva da je naše otkupljenje djelo Presvetog Trojstva po našem Gospodinu Isusu Kri­stu... »a nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan.«

U evanđelju po svetom Ivanu čitamo kako Isus svojim učenicima ot­kriva tajnu Presvetog Trojstva. Kako Isus naziva Božanske Osobe?

Isus prikazuje Boga kao Oca koji ljubi, koji je za nas i s nama. Isus svo­jim učenicima nije govorio o Bogu, već im je govorio o tome što Otac čini za njih. Mi o Bogu teško možemo govoriti. O Bogu se vjerodostojno može govoriti samo ako govorimo s njime. Bog je uvijek »naš Bog«, kojemu du­gujemo zahvalnost za sve.

Kada je govorio o Duhu Svetom, tada je Isus ponovno naglasio što za nas čini treća božanska osoba. Isus je Duhu Svetom povjerio tri stvari. Naj­prije to da nas uvede u potpunu istinu; drugo, da nam objavi budućnost; treće, da proslavi Isusa.

Prvo djelo Duha Svetoga je da nas uvede u potpunu istinu. Svaki čo­vjek žudi za tim da upozna samog sebe, da upozna druge i da poznaje istinu. Na sudu upozoravaju svjedoka da govori istinu i to potpunu istinu. Poluistina zavede. Kada je riječ o našoj vjeri, onda potpunu istinu sažima Vjerovanje. Tri velike istine sačinjavaju ovu potpunu istinu: Bog je dobar, Bog nas voli i Bog nas očekuje u nebu.

Duh Sveti nam objavljuje budućnost. Danas je svijet pun vidovnjaka. Pod ovom riječi ne podrazumijevamo samo šarlatane, već i takozvana znanstvena predviđanja putem statističkih obrada i drugih metoda. Ljudi su lakovjerni, često svoj život upravljaju prema ovim predviđanjima. Ali budućnost se nikada ne može bez ostatka predvidjeti, jer život nije rezultat slučajnosti, već je to međudjelovanje Božje providnosti i ljudske slobode. U Bibliji proroci su bili »prognozeri budućnosti«, ali ne u smislu predvi­đanja budućih događaja, već su upozoravali narod na posljedice njihovog ponašanja. Ako napuste Božje zakone i slijede idole, tada će ih stići kazna, izgnanstvo i gladovanje. I danas mnogi žive tako kao da njihovo pona­šanje neće imati posljedica. Mudar je onaj čovjek, koji se na poticaj Duha Svetog ponaša i djeluje tako da istovremeno vodi računa o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama svojeg ponašanja i odluka.

Duh Sveti proslavlja Isusa. Proslaviti ovdje znači učiniti ga poznatim. Učenici su dobili poslanje po cijelom svijetu pronositi ime Isusovo, da sva­kog čovjeka krste u ime Isusovo, da u ime Isusovo opraštaju grijehe. Sla­va Isusovog imena i danas se nastavlja. Istina, mnogi kaljaju ime Isusovo kada se rugaju u filmovima i karikaturama, ali to su činili njegovi nepri­jatelji još za vrijeme njegovog zemaljskog života. Sve to ništa ne umanjuje slavu imena Isusova. Naš je zadatak i poslanje živjeti kao dobri kršćani da se ne kalja sveto ime Isusovo.

Na prvi pogled može se činiti da smo govorili uglavnom o Duhu Sve­tom i Isusu, a jedva smo spomenuli Oca. I Isus je tako postupio, kako to u nedjeljnom evanđelju čitamo. Ali na kraju, jednom jedinom rečenicom je dopunio svoj oproštajni govor, kada je odlučno izjavio da su Otac i on jedno.

Na nedjelju Presvetog Trojstva i mi se sjećamo što je sve za nas učinio naš Bog. Otac, koji nas uvijek nježno ljubi, koji nas je pozvao u život, po­slao svog jedinog Sina, da se nitko ne izgubi od onih koji vjeruju u njega; Isus je pak poslao Duha Svetoga da nas sretno dovede kući do Oca. To je naš Bog: blagoslovljeni, trojedini Bog koji se uvijek brine za nas: Otac, Sin i Duh Sveti!

Župni listić br. 27 - 15. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ČETIRI KARAKTERISTIKE ISUSOVE DOBROTE

Evanđelje:  Lk 10,25-37

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 30,10-14; Kol 1,15-20;


Za prvo čitanje na petnaestu nedjelju kroz godinu uzet je dio iz Knjige Ponovljenog zakona, u kojemu sveti pisac izlaže da Božji zakon nije daleko od nas, budući da je upisan u naša srca. Ako svoj život uskladimo s Božjim zakonima, tada na svom životnom putu ne možemo pogriješiti.

U drugom čitanju Sveti Pavao razmatra o Kristovom božanskom do­stojanstvu. Ne čini to, međutim, na apstraktan način, već odmah ukazuje na to što je Isus za nas učinio: po njemu smo dobili otkupljenje, oproštenje naših grijeha.

U evanđelju se ponovno susrećemo s prispodobom o milosrdnom Samaritancu. Mnogo smo puta čuli ovu parabolu jer je to omiljena tema mnogih propovjednika. Toliko smo već puta slušali ovu prispodobu, da možda nas više i ne potresa. Jedna je od divnih zagonetki evanđelja da kod svakog čitanja u njemu otkrivamo nešto novo, i svaki čitatelj pronalazi ne­što što je upravo za njega napisano. U ovoj paraboli postoji sitna okolnost koja je prilično aktualna u današnjem svijetu. Danas se sve samo za novac može dobiti, već se i za vodu mora platiti, da o drugim uslugama i ne go­vorimo. U paraboli ne plaća stradalnik, već onaj koji mu pomaže. Čudna je to logika u današnjem svijetu! Zamislimo da kada bi nam jednog dana stigao račun za struju i umjesto da bismo mi morali platiti, dobili jedan ček na lijepi iznos sa strane onoga koji nas opskrbljuje strujom. To je učinio milosrdni Samaritanac: ne samo da nije tražio novac, već ga je i dao. Što je smisao ove logike? Odgovor je jednostavan: to je logika dobrote.

Zaustavimo se u duhu na trenutak pred evanđeoskim prizorom i pro­motrimo geste milosrdnog Samaritanca i tada ćemo shvatiti što je logi­ka dobrote. Primijetimo ovdje da se u drugim jezicima ne koristi atribut »milosrdni«, već »dobar«. Na engleskom »good Samaritan«, u talijanskom »buon Samaritano«. Dobrota je širi pojam od milosrdnog. U ponašanju Samaritanca možemo zapaziti četiri stvari: zapazio je čovjeka u potrebi, sagnuo se do njega, podigao ga je i konačno ostavio je novac za njegovu daljnju skrb.

Prva karakteristika dobrote je da primijeti drugoga i odmah zapazi ako drugi ima potrebu za čime. Nažalost, mnogo se ljudi brine samo za sebe, koristeći ponekad onaj pogrešni pogled na svijet, da se ne treba mi­ješati u tuđe živote. Taj stav je eventualno ispravan dotle dok je drugome dobro, ali ako ga pogodi nevolja, tada se ne može pobjeći od poziva da mu priteknemo u pomoć. Za to je međutim potrebno da naše oko ne samo gleda, već da i vidi.

Druga karakteristika dobrote je da se spusti do drugoga, do potrebito­ga. Ovo slikovito može značiti da se zanimamo za druge. Danas se preče­sto čuje riječ »što se to mene tiče«. Kada je riječ o ljudskim sudbinama, tada ravnodušnosti nema mjesta: ili ćemo se spustiti do drugoga ili ćemo proći pored njega kao ona dva evanđeoska lika, koji su doduše vidjeli čovjeka u nevolji, ali su prošli pored njega: iako su svećenik i levit bili zemljaci opljačkanom i prebijenom čovjeku.

Treća karakteristika dobrote je da podigne drugoga, odnosno da se trudi stvarno pomoći čovjeku u nevolji. To može biti riječ ohrabrenja ili buket cvijeća ako posjećujemo bolesnika. Ovdje se ugrađuje milosrđe, kako to u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: »Djela milosrđa su očitovanja ljubavi putem kojih priskačemo u pomoć našem bližnjemu bilo u tjelesnoj bilo u duhovnoj potrebi.«

Četvrta karakteristika dobrote je da je velikodušna, nije kalkulantska, ne gleda žrtvu koja se od njega traži, već gleda samo drugog čovjeka koji je upućen na nas. Dobrota nema cijenu. Ne može se nekome učiniti usluga tako da mu potom ispostavimo račun.

Parabola koja govori o milosrdnom Samaritancu nije samo etički poti­caj. Isus je u svakoj svojoj paraboli prikazao sebe i ujedno je govorio i o ne­beskom Ocu. Isus je naš dobri Samaritanac, koji vidi naše nevolje, saginje se do nas, podiže nas i za svoju dobrotu nam ne ispostavlja račun.

Župni listić br. 22 - DUHOVI- godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOJE PRISUTNOSTI DUHA SVETOGA

Evanđelje:  Iv 14,15-16.23b-26

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.

To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17


Danas je svetkovina Duha Svetoga. Duh Sveti je treća božanska osoba o kojoj najmanje govorimo, a njegova je uloga neizmjerna. On je pokretač svega - Posvetitelj. Njegovom snagom, kad je na današnji dan sišao nad apostole, rođena je Crkva. Kako je bilo moguće da od šačice preplašenih apostola nastane zajednica vjernika koja živi već skoro dvije tisuće godina? Upravo snagom Duha Božjega kojeg su oni primili. Zahvaćeni Duhom Božjim izlaze iz svojeg skloništa i svjedoče za Isusa uskrsnulog. Svjedoče pred onima koji su ih mogli zatvoriti, koji su ih mogli čak i pogubiti. Ali oni se više ničega ne boje. Govore različitim jezicima, tako da su ih svi ljudi mogli razumjeti. Svi su se u čudu pitali odakle tim priprostim ribarima tolika hrabrost, tolika mudrost i toliko znanje. A i svi koji su prihvatili kršćanstvo, koji su se krstili Duhom Svetim, primali su nevjerojatnu snagu. Iako je tada bilo opasno po život svjedočiti za Isusa Krista, oni se nisu ničega bojali. I upravo zato počeci naše Crkve obilježeni su tolikim mučenicima. Duh Sveti nije samo ustanovio prvu Crkvu, bio s prvim kršćanima i onda napustio našu zemlju. Ne, Duh Sveti djeluje i danas. On je i danas i te kako prisutan među nama. Svi smo mi primili silu Duha Svetoga u času našeg krštenja, a na poseban način u sakramentu svete Potvrde. Samo, drugo je pitanje koliko mi dopuštamo da taj Duh Sveti djeluje u nama i među nama?  Svi smo mi pozvani na svetost. A svet je onaj koji dopušta da Duh Božji djeluje u njemu i preko njega. Takav čovjek će se uvijek truditi da bude što bolji, Bogu što bliži. A jesmo li mi takvi? Dopuštamo li mi Duhu Svetom da nas vodi? Mi možda da, ali gdje su tolike generacije naših potvrđenika koje su ovih zadnjih godina primile pečat dara Duha Svetoga u svetoj Potvrdi?  Moramo, nažalost, ustvrditi da mnogi od njih ne dopuštaju Božjem Duhu da djeluje u njima.  Molimo se stoga danas za sve one koji su primili snagu Duha Svetoga, da dopuste da ih taj Duh vodi, da dopuste da taj Duh u njima djeluje. Samo na taj način će naša župna zajednica živjeti i rasti, a naš će kršćanski život donositi velike plodove - plodove radosti, sreće, ljubavi i mira. 

Župni listić br. 26 - 14. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župno listić u PDF formatu.

ISUSOV MIR

Evanđelje: Lk 10,1-12.17-20

U ono vrijeme:

Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.« »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.« Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«


Ostala čitanja: Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18;


U prvom čitanju na četrnaestu nedjelju kroz godinu, prorok Izaija pun radosti objavljuje mir stanovnicima Jeruzalema. Prorok je dotaknuo čežnju svakog ljudskog srca: i mi molimo i čekamo mir. U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Galaćanima također želi mir i milost svojim dragim vjernicima, a s njima i nama. Temeljna tema evanđelja je poslanje sedamdeset dvojice učenika. Evanđeosko izvješće započinje na iznenađujući način. Ne znamo točno kada je i kako Isus izabrao ovo sedamdeset dvoje ljudi. Vjerojatno apostoli nisu bili među ovima, jer čitamo da je »Gospodin izabrao drugih sedamdeset dvoje ljudi«. Ne znamo jesu li među njima bile i žene iz Isusove pratnje. Voljeli bismo znati tko su bili ovi prvi učenici, koju pripremu su prošli? Nažalost, evanđelist nije smatrao važnim da nas o tim podacima obavijesti. Dvanaestoricu apostola poimence poznajemo, ovo sedamdeset dvoje ostalo je kao bezimena skupina. Moguće je, međutim, da je i ovo poruka upućena nama. U Crkvi postoje glasoviti službenici kao papa, kardinali, biskupi, a vjerojatno poznajemo i ime našeg mjesnog župnika. Ali u Crkvi postoje mnoštvo takvih koji svojim životom i riječima pronose Isusovu poruku mira, kao ovo sedamdeset dvoje u evanđelju. Nije najvažnije to da nas ljudi poznaju, već da Isus poznaje naše ime, kao što je sasvim sigurno dobro poznavao svoje izabrane učenike. To im je sam Isus rekao kada su ga s velikom radošću izvijestili o uspjehu njihovog prvog apostolskog putovanja: neka se raduju tome da im je ime zapisano na nebu. U trenutku krštenja i naše ime je zapisano u nebesku matičnu knjigu. To nas obvezuje da živimo tako da ne osramotimo svoje ime. Kao drugu poruku možemo promisliti o tome da je Isus sedamdeset dvojici učenika povjerio navještaj mira. »Mir ovoj kući!« — i danas je lijepi pozdrav, ova evanđeoska dobra želja. Što su mogli biti izvori nemira tadašnjih ljudi, a što remeti danas naš mir? U Isusovo vrijeme ljudska srca vjerojatno je uznemiravala prividna prividna Božja šutnja. Narod Izraela navikao je da je među njima uvijek bilo proroka koji su hrabrili ljude klonule srcem, koji su ulili nadu umornima, koji su naviještali ljepšu budućnost siromašnima. U Isusovo vrijeme kao da je Bog zaboravio svoj narod: nije bilo proroka. Istina, bio je Ivan Krstitelj, ali njega je poslije jedva nekoliko godina javnog djelovanja dao pogubiti zli Herod. Jedna od Isusovih temeljnih mirovnih poruka bila je da Bog ne samo da nije zaboravio svoj narod, već se upravo sada ispunilo vrijeme da pokaže ljubav koja nadilazi svako ljudsko poimanje: jedinorođenog Sina je poslao na svijet da objavi opće spasenje. U Isusovo vrijeme, ljudska srca je vjerojatno uznemiravala rasprostranjenost ljudske zlobe. Na putovima haračili su razbojnici, što nam svjedoči parabola o milosrdnom Samaritancu, a Isusovim tadašnjim slušateljima to nije bio apstraktni primjer, već stvarni život. Rimski osvajači ponizili su obične ljude, kao što to dokazuje slučaj Šimuna Cirenca, koga su rimski vojnici prisilili da nosi Isusov križ. Ali su i službeni predstavnici podlo postupali s narodom, što nam dokazuje i slučaj žene uhvaćene u preljubu koju su tamo na licu mjesta htjeli kamenovati. Isusova poruka mira sastojala se u tomu da potvrdi kako još postoji dobrota u ljudima, što dokazuje otac izgubljenog sina, ili milosrdni Samaritanac. U Isusovo vrijeme ljudska srca je vjerojatno uznemiravala i osobna grješnost, spoznaja o vlastitim granicama, što pokazuje slučaj žene iz Samarije ili tiho kajanje grješne žene koja je u kući farizeja Šimuna pala do Isusovih nogu. Isusova poruka mira sastojala se točno u tome, da ima oproštenje od grijeha, što je neprestano naglašavao onima koji su se pokajali za svoje grijehe: pođi u miru, tvoji grijesi su oprošteni. Danas iste ove tri stvari uznemiravaju i naša srca: gdje je Bog u svijetu, zašto postoji toliko zloće u svijetu i zašto se ne možemo osloboditi ljudskih slabosti? Za ove tri brige šalje i nama Isus svoju poruku mira: Bog je i danas prisutan u povijesnim događajima, i danas je u svijetu više dobrote nego zloće, i konačno, i danas snagom Duha Svetoga postoji oproštenje grijeha. Vjernik iz ove poruke mira živi i to pronosi svijetu.

Župni listić br. 21 - 7. vazmena nedjelja - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

IME BOŽJE

Evanđelje:  Iv 17,20-26

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:

»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.

Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 7,55-60; Otk 22,12-14.16-17.20


Za prvo čitanje na sedmu nedjelju po Uskrsu uzet je dio iz Djela apo­stolskih, iz kojeg dobivamo dramatsku sliku o mučeništvu svetog Stjepana. Vrhunac ovog opisa je vjeroispovijest svetog Stjepana da vidi otvoreni raj, a pored Boga Oca Isusa, Božjeg jedinorođenog Sina. To je i našoj vjeri temeljni oslonac.

U drugom čitanju slušamo iz Knjige Otkrivenja o viđenju svetog Iva­na, po kojemu Janje, to jest uskrsli Isus, s jedne strane očekuje povratak onih koji su vjerovali u njega, a s druge strane vjernici očekuju povratak Isusov. Ova uzajamna ljubav je pokretačka snaga i naše vjere: podignemo pogled na slavu raja da bismo stekli snagu za podnošenje poteškoća pri ovozemaljskim lutanjima.

U evanđelju čitamo dio iz Isusove velikosvećeničke molitve, u kojoj moli da njegovi učenici budu jedno. Isusova molitva je i naša snaga, da budemo dobri kršćani. Ali što zapravo znači biti dobar kršćanin? Na ovo pitanje može se odgovoriti na mnogo načina, potražimo jedan odgovor na osnovu današnjeg evanđelja. Odgovor nam daje sam Isus na način da moli od nebeskog Oca da njegovi učenici mogu upoznati Boga kao Oca: »Oče, upoznat ću ih s tvojim imenom.« Kršćanin je dakle onaj tko poznaje ime Božje, tko Boga poznaje kao svog Oca i tako ga i zove.

Kršćanin je onaj tko poznaje Božje ime. Gdje je tu novost? Može se netko zapitati, jer su u svakom vremenu ljudi imali neku predodžbu o tome tko je Bog i da mu se treba klanjati. To je doista tako, ali ovi ljudi nisu poznavali pravo ime Božje.

I danas postoje ljudi koji ne poznaju pravo ime Božje. Postoje ljudi koji hule Božje ime. Nažalost, ovi ljudi nisu svjesni što zapravo čine. Jer kada bi znali da im je Bog najveći dobročinitelj, i da je sve što posjeduju, dar od Boga, onda ne bi hulili, već bi blagoslivljali njegovo sveto ime.

I danas postoje ljudi koji traže Boga. Traže smisao svog života, osnovu svojeg postojanja, traže onu najveću vrijednost zbog koje se isplati živjeti, ako treba i umrijeti. Ovi ljudi, ako ne svjesno, ali traže Boga, traže njego­vo ime.

I danas postoje takvi koji vjeruju da poznaju Božje ime, ali žive u za­bludi. Iznenađujuće je s koliko su imena ljudi nazivali Boga. Bilo je onih koji su obožavali sunce, bilo je onih koji su kleknuli pred idolima, danas postoje takvi koji pred znanošću sagnu glavu. Svi ovi su zapravo idoli, čija imena pišemo malim slovima, jer su bogovi, a ne Bog.

Bog ima samo jedno ime, i to ime ljubomorno je čuvao, nije objavio ni svojem izabranom narodu. Oni su ga nazivali »Bog naših otaca, Bog Abrahama i Izaka«, a počevši od Mojsija kao »Ja sam koji jesam«. Ljudski um nije u stanju otkriti Božje ime, to je trebao sam Bog objaviti. Isus je točno to učinio. Pravo ime Boga je: Otac.

Prije Isusa nitko tako nije se usudio zvati Boga. To bi bilo huljenje Boga, kako su to farizeji jasno dali do znanja Isusu. Jer tvrditi da je Bog naš Otac, znači i to da smo mi njegova djeca. To bi dalje značilo da je njegova ljubav prema nama bezuvjetna. Ne voli nas zato što smo dobri, već se trudimo biti dobri, jer znamo da nas Bog ljubi.

Vrativši se na naše ishodišno pitanje, tko je kršćanin, odgovor daje ovo današnje Evanđelje. Kršćanin je onaj tko poznaje Božje ime. Dopustimo da nas ova istina, odnosno da je Bog naš Otac, ponese i da nam ugrije srce i dušu.

Župni listić br. 25 - 13. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA STRPLJIVA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 9,51-62

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«

Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«

I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: 1 Kr 19,16b. 19-21; Gal 5,1. 13-18;


Za prvo čitanje na trinaestu nedjelju kroz godinu uzet je odlomak iz Prve knjige o Kraljevima iz koje saznajemo kako je prorok Ilija pozvao Elizeja koji je mirno orao zemlju. Na Ilijinu riječ ostavio je sve, slijedio ga i postao mu slugom. Elizej nije oklijevao, jer je u Ilijinom pozivu prepoznao volju Božju. Često je tako i u našem životu: Bog nam se obraća putem ljudi i do­gađaja.

U drugom čitanju sveti Pavao također govori o pozivu, ali ovom pri­likom u duhovnom smislu i izlaže da je naš poziv za slobodu. Kao da u riječima svetog Pavla čujemo odjek prvog čitanja, kada potvrđuje da je i kršćanin sluga, ali sluga ljubavi: »s ljubavlju služite jedni drugima.«

U evanđelju sveti Luka izvješćuje o Isusovom putu u Jeruzalem. Pu­tem su se Isus i apostoli, koji su ga pratili, umorili i ogladnjeli, zato je Isus poslao poslanike u grad Samarijanaca da bi potražili smještaj. Međutim Samarijanci nisu primili Isusa. Vidjevši to, učenici, a posebno Jakov i Ivan toliko su se razgnjevili da su poželjeli da grom s neba uništi zločeste Samarijance zajedno s njihovim gradom. Ali Isus ih je prekorio.

I danas postoje oni koji ne primaju Isusa, a ima i onih koji se zbog toga ogorče. Korisno je promotriti kako se Isus odnosio prema ovim dvjema skupinama ljudi. Isus se na Samarijance nije naljutio, već je razumio njihovu rezerviranost, što je naveo i evanđelist, rekavši da je Isus bio na putu za Jeruzalem, što ovi nisu bili u stanju prihvatiti, a što znamo iz razgovora koji je Isus vodio sa Samaritankom. Isus je, međutim, znao biti strpljiv znao je čekati. Nije se neočekivano, naglo pojavio ni među Samarijancima, već je poslao svoje poslanike prije dolaska. Isus je znao da će njegove ri­ječi, inicijativa, interes prema ovim ljudima koji žive izolirano, polako ali sigurno naći odjeka u njihovim srcima. Sigurno su se u Isusovoj pratnji kasnije našli i Samarijanci, što također znamo iz slučaja Samaritanke koja je otrčala u grad i glasno pričala svima s kime se srela kod zdenca. Čuvši to mnogi su povjerovali u Isusa. I danas nam se Isus približava na sličan način: šalje poslanike ispred sebe putem propovijedi i milosti, zatim tiho i strpljivo čeka da njegov poziv naiđe na odziv u našoj duši.

U daljnjem tekstu saznajemo da se netko ponudio za učenika, obećavaju­ći da će Isusa slijediti kamo god išao. Isus je otrijeznio čovjeka, jer ovaj nije baš znao kakav ga život pored Isusa očekuje. Isus nikada nikoga nije zavaravao, nikome nije obećavao karijeru pored sebe. On je svojim sljed­benicima mogao ponuditi samo sebe i svoj životni stil, a to je pored tre­nutaka radosti donosilo i neimaštinu i proganjanje. Situacija ni danas nije drukčija: naša kršćanska vjera nije samo radost i mir, već i iskušenje i izvor nesporazuma.

Susrećemo se i s trećom vrstom učenika: ove je Isus pozvao da ga slije­de. Prvi nije bio voljan odmah poći s njim. Naveo je da je njegov vremešni otac ovisan o njemu; »sahraniti« naime ne znači da je njegov otac umro, već to da nije voljan Isusa slijediti dok je njegov otac živ. I drugi se nećkao, jer nije mogao odlučiti što je važnije, Isus ili obitelj koju je ostavio kod kuće. Kao dobar poznavatelj ljudi, Isus je znao da ako ovi ljudi sada odu, u budućnosti neće imati duhovnu snagu vratiti se. Tako je to i u našem du­hovnom životu: ako ne djelujemo odmah, dobra namjera tijekom vremena usahne.

U ovoj evanđeoskoj sceni, međutim, glavni sudionici nisu budući uče­nici već Isus. Isus je onaj, koji prije svog dolaska šalje poslanike, Isus je onaj koji postavlja uvjete svojim budućim učenicima, Isus je onaj koji svoje učenike potiče na neposredne odluke. Ova tri njegova svojstva vrijede i danas. Kuca, zove, hrabri na donošenje odluka. Isusova ljubav je strpljiva: zna čekati, hrabriti, poticati. Tko prihvati njegov poziv bit će sudionikom njegove zemaljske sudbine, ali i nebeske slave, kako je to on sam obećao svojim učenicima. Danas smo mi njegovi učenici, zato recimo ponovno »da« njegovom pozivu.

Župni listić br. 20 - 6. vazmena nedjelja - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRI VELIKA BLAGA ČOVJEKA VJERNIKA

Evanđelje:  Iv 14,23-29

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.

To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 15,1-2.22-29; Otk 21,10-14.22-23;


U prvom čitanju na šestu uskrsnu nedjelju iz Djela apostolskih čuje­mo umirujuće riječi da naša kršćanska vjera nije teret, već radosna zahvala zbog Božje ljubavi. Apostoli su ohrabrivali svoje vjernike: »Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva drugog tereta, osim ovih potrebnih stvari...« Uvijek nanovo potrebno je sjetiti se istine da naša vjera oslobađa, a ne guši.

Za drugo čitanje uzet je odlomak iz Knjige Otkrivenja u kojemu sveti Ivan podjeljuje s nama svoje viđenje o nebeskom Jeruzalemu. Iz ovog čita­nja odzvanja glas ljubavi, blaženstva i mira koji je svima nama potreban i kojemu stalno žudimo.

U evanđelju Isus uvjerava svoje učenike u tri stvari, koji već naslućuju da će uskoro nastupiti bolni rastanak od ljubljenog Učitelja. Isus ih njež­nim riječima hrabri i tješi, poklanjajući im tri dragocjenosti, tri blaga kao zalog svoje trajne ljubavi. Isus ih prije svega uvjerava kako ih Otac voli. Zatim im obećava Tješitelja Duha Svetoga, koji će ih podsjetiti na sve što im je on rekao dok je boravio među njima. I kao treće, Isus im daruje svoj mir. Ova tri poklona i naša su blaga.

Možemo promisliti prije svega o tome da je ovdje riječ o jednoj veličan­stvenoj objavi: Isus je objavio Trojedinog Boga koji je Otac, Sin i Duh Sveti. To, međutim, nije samo teoretska istina, već je nositelj našeg duhovnog ži­vota, utemeljitelj našeg ljudskog dostojanstva, oslonac našeg svakodnev­nog života. Promotrimo pobliže ove oslonce.

Najprije, kršćanin je čovjek koji zna da ga Otac voli. Psihologija nas uči da je najbolnije iskustvo svakog djeteta ako misli da ga roditelji ne vole, jer nisu željeli da se rodi ili jer su željeli sina umjesto kćeri. U Božjem svijetu nema »neželjenog« djeteta. Bog je svakoga u ljubavi zamislio, stvorio i pozvao u život. Sve što jesmo, nije plod slučajnosti, već je plod velike Božje ljubavi. Zbog toga kršćanin smije prihvatiti samog sebe, povjeriti svoj život Bogu i slijediti svoj životni put, kamo god ga taj put vodio. Prvo naše blago je bezuvjetna ljubav Očeva koju nam nitko ne može oduzeti.

Nadalje, kršćanin je takav čovjek koji zna da je unatoč svim poteško­ćama života, s njime Duh Sveti koji tješi, snaži, hrabri. Psihologija nas uči da je svakom čovjeku potreban netko s kim može podijeliti svoju radost i tugu, kojemu može povjeriti svoje tajne, na kojega se može osloniti ako se spotakne, koji će ga podići ako padne, koji će ga poticati i hrabriti ako se umori. U svakodnevnom životu taj netko su ili naši roditelji ili naš prijatelj ili bračni drug. Ali na životnom putu, međutim, ovaj »netko« je Duh Sveti, koji potiho, ostajući u pozadini, sigurnom rukom bdije nad nama. Sjetimo ga se s ljubavlju i zahvalnošću. Snažna prisutnost Duha Svetog naše je drugo blago, koju nam nitko ne može oduzeti.

I konačno, kršćanin je takav čovjek koji zna da ga Isusov mir prati tije­kom životnog puta. Psihologija nas uči da je svaki čovjek opterećen stra­hovima, brigama, strepnjama i da je svakome potreban netko koji će smi­renom rukom pogladiti njegovo uzavrelo čelo, koji će riječima ohrabrenja uliti u njega novu duhovnu snagu, koji će svojim smiješkom razveseliti njegovo snuždeno srce. Isus je onaj Netko koji nam sve to daje. Isusov mir je treće naše blago, koje nam nitko ne može oduzeti.

Župni listić br. 24 - 12. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS I DANAS MORA TRPJETI

 Evanđelje:  Lk 9,18-24

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!«

A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

Riječ Gospodnja.


  Ostala čitanja: Zah 12,10-11; Gal 3, 26-29;


Za prvo čitanje na dvanaestu nedjelju kroz godinu uzet je sažeti opis iz Knjige proroka Zaharije u kojemu sveti pisac predviđa propast Je­ruzalema, koja će se dogoditi onda kada će pogledati na onoga koga su proboli; to je ukazivanje na muku dolazećeg Mesije. Kršćanstvo nije vjera žalovanja, jer je Isus uskrsnuo i živi, ali ne smije se zaboraviti da je cijena našeg otkupljenja bila muka i smrt našeg Gospodina.

U drugom čitanju sveti Pavao hrabri Galaćane, a s njima zajedno i nas, da smo u Kristu svi postali jedno. Nažalost, unatoč  tomu i danas je među ljudima mnogo razdora, nesloge, neprijateljstva. Nastojmo barem u svojoj obiteljskoj sredini postati inicijatori sloge.

U Evanđelju čitamo o Petrovoj ispovijesti vjere, koji je i u ime osta­lih odlučno izjavio da je Isus Božji pomazanik, odnosno obećani i dugo očekivani Mesija. Možemo, međutim, postaviti pitanje zašto je zapravo Isus upitao svoje učenike za koga ga ljudi drže? Jednom drugom prilikom, čitamo o Isusu da je znao što o njemu farizeji i drugi neprijatelji misle, a o onima koji su mu se približavali s dobrim namjerama znao je da imaju vjere. Njemu, dakle, nije bilo potrebno da ga bilo tko informira o tome što se krije u ljudima i što drugi o njemu misle.

Moguće je da je Isus pitao svoje učenike zbog toga da vidi dokle su stigli u svladavanju lekcije, odnosno, jesu li shvatili da je on veći od Ivana Krstitelja, Ilije, ili nekog od starih proroka. Petar i drugovi su ovdje po­ložili ispit s odličnim uspjehom, ali kasnije ćemo saznati da njihovo poznavanje Isusa nije bilo besprijekorno, odnosno, da su skoro svi pali na kasnijem ispitu, počevši od Petra koji nije htio prihvatiti činjenicu da će Isus morati trpjeti. Ali ni drugi nisu bili drukčiji. Dva sina Zebedejeva radi­je su zamišljali Isusa kao ovozemaljskog kralja, nego nebeskog Otkupite­lja. Toma do zadnjeg nije bio načistu s time tko je zapravo Isus, tek poslije uskrsnuća, kada je opipao mjesto rana, pao je ničice pred njim i priznao ga svojim Gospodinom i Bogom.

Možemo se i mi zaustaviti na trenutak pred postavljenim pitanjem i možemo se upitati koji bismo odgovor mogli pošteno ponuditi na pitanje »Tko je meni Isus?« Trebali bismo odgovoriti poput Petra da smo i mi razumjeli da je Isus Božji pomazanik, odnosno obećani Spasitelj.

Međutim, u sljedećem koraku, Isus je svojim učenicima, koji su vjero­jatno s nešto ponosa uzeli na znanje da je Isus prihvatio Petrov odgovor koji je dao i u njihovo ime, postavio novi zadatak. Isus ih je vodio dalje u razumijevanju načina spasenja, i obrazložio im je da će Sin Božji trebati mnogo trpjeti, da ga veliki svećenici i pismoznanci neće priznati, već će ga pogubiti, ali će trećeg dana uskrsnuti. Isus nije ni pričekao odgovor svojih učenika, vjerojatno je dobro znao da je razumijevanje ovoga za njih još pretežak zadatak.

Moguće je da je Isus pitao svoje učenike o mišljenju ljudi o njemu zbog toga, da ih navede na onu istinu da njegova osoba dovodi do podjele u mi­šljenjima, u ljudima izaziva proturječne reakcije. Na to upućuje sam Isus, kada je dopunio odgovor svojih učenika, koji su zapravo nabrojili samo pozitivna mišljenja kada su rekli da ima onih koji ga smatraju za Ivana Krstitelja, onih koji ga smatraju za Iliju, onih koji ga smatraju prorokom, dakle redom uspoređivali su ga s velikim ljudima. Bez sumnje i apostoli su znali da je Isus imao neprijatelje koji su ga smatrali buntovnikom, od đavla opsjednutim, prekršiteljem Zakona, anarhistom. Ovo kao da učeni­ci nisu htjeli primiti na znanje ili kao da time nisu htjeli ožalostiti Isusa. Njihovo držanje može se tumačiti kao znak njihove dobre namjere prema Isusu; i mi često prešutimo istine pred voljenom osobom, kako ne bismo poremetili njezin duševni mir. Kako međutim Isusu nije trebalo pojasniti što ljudi o njemu misle, zatajivanje apostola može se protumačiti i kao nji­hovo nepovjerenje prema Isusu.

Danas Isus u Crkvi živi dalje. U zadnjim mjesecima Isusovo pitanje da za koga njega držimo i kako vidimo njegovu Crkvu koju jako mnogo napadaju s pravom, ali i nepravedno, postalo je prilično aktualno. Zbog skandala koji su pogodili Crkvu možemo se sramiti, u ime drugih zatražiti oprost od onih koji su povrijeđeni, ali sve to samo tako da se poistovjeti­mo s Crkvom, i da smijemo izreći: »Ovo je moja Crkva!« Tada će pred nas stati Isus i zapitati nas isto ono što je upitao prve učenike za koga njega drže ljudi. Čuli smo mnogo lošega o našoj Crkvi, ali sada je na nama red da stanemo u njezinu obranu i usudimo se izreći topli naziv: »Sveta Majko Crkvo, ti si moja Crkva, jer si ti Kristova Crkva«.

I na Crkvu možemo primijeniti Isusove riječi: »Sin Čovječji, odnosno Crkva, trebat će mnogo patiti, mnogi ga neće priznati, pogubit će ga, ali će poslije tri dana uskrsnuti«. I prvi učenici teško su razumjeli da je Isus morao trpjeti i da njegova muka tijekom povijesti traje i dalje. To moramo i mi naučiti i ugraditi u svoju vjeru, u sliku koju smo stvorili o Isusu. U nedjeljnoj svetoj misi izrecimo glasno, odlučno i svjesno sažete riječi iz Vjerovanja: »Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.«

Župni listić br. 19 - 5. vazmena nedjelja - godina C

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS UČITELJ LJUBAVI

Evanđelje:  Iv 13,31-33a.34-35   

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 14,21-27; Otk 21,1-5a


Prvo čitanje na petu uskrsnu nedjelju lijepi je opis iz Djela apostolskih iz kojeg saznajemo da su Pavao i Barnaba »utvrđivali duše učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri, učeći ih da nam treba kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.« S jedne strane i nama je potrebno ohrabrenje, a s druge strane moramo i na to misliti da drugi očekuju od nas ohrabrenja.

U drugom čitanju odlomak je uzet iz Knjige Otkrivenja, u kojemu sveti Ivan dijeli s nama svoje izvanredno viđenje o novom nebu i o novoj zemlji. Ali on ne govori o drugom svijetu, već o Božjem stanu među ljudi­ma. Dobro je znati da se Božji svijet i naš svijet stapaju na svim područjima života.

U evanđelju Isus proglašava novu zapovijed: »ljubite jedan drugoga!« U ovom kratkom evanđeoskom odsjeku možemo usmjeriti pažnju na više zanimljivih pojedinosti. Isus je ovom prilikom svoje apostole nazvao »si­novima« (»Sinci, još sam malo s vama!«). To upućuje na to da se Isus po­stavio u ulogu roditelja. Svoje učenike on je nazivao slugama (»više vas ne nazivam svojim slugama« ili kada im je rekao da se smatraju »beskorisnim slugama«), zatim djecom, učenicima, prijateljima. Sada ih je nazvao svojim sinovima. To sugerira da sada više nisu mala djeca, već odrasli ljudi, ko­jima se može povjeriti odgovorna zadaća. I doista, zapovijed ljubavi nije molba, ni preporuka, nije ni apel, već zapovijed: »Dajem vam novu za­povijed!« Isus nam se i danas obraća kao onaj koji ima vlast zapovijedati. Kršćanstvo nije klub dobrovoljaca, već je to Crkva učenika odabranih od Isusa u kojoj ima i dužnosti, koje su, međutim, u stanju izvršiti samo odra­sli ljudi.

Nadalje, saznajemo da je Isusova ljubav uzor za kršćansku ljubav: »Kako sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga«. Kakva je bila Isusova ljubav? Možemo tu ljubav izraziti u tri slike: Isusova ljubav bila je očinska, majčinska i bratska ljubav.

Isus je svoje učenike ljubio čvrstom, očinskom ljubavi, onako kako oče­vi ljube svoju djecu. Isus nije bio slab prema pogreškama svojih učenika. Petra je nazvao sotonom kada ga je ovaj htio odvratiti od muke; dvojici Zebedejevih sinova rekao je u oči da ne znaju što traže od njega kada su se natjecali za prva mjesta u nepostojećem ovozemaljskom Kraljevstvu Bož­jem; apostola Tomu je prekorio jer nije vjerovao onima koji su ga vidjeli poslije uskrsnuća; dvojicu učenika iz Emausa nazvao je bezumnima jer nisu bili voljni promišljati događaje velikog tjedna u duhu Pisama. Isus je odgajao svoje učenike, naučio ih je molitvi, protumačio im je Riječ Božju koja se odnosi na njega, dao im je upute kada ih je poslao na njihov prvi apostolski put. Isusova ljubav je i danas takva: muška, očinska: upozorava i nas, usmjeruje, odgaja.

Isus je ljubio svoje učenike i nježnom, zaštitničkom ljubavi, kao što majke ljube svoju djecu. Branio ih je kada su ih zločesti farizeji napadali jer nisu postili i nisu poštovali običaje predaka; pozvao ih je na usamljeno mjesto da se odmore, jer je vidio da su bili umorni; ljubazno ih je nazvao svojom dječicom u idiličnom raspoloženju posljednje večere; čak je i u tre­nucima svog uhićenja mislio na njih i štitio ih je, pozivajući vojnike da puste njegove da slobodno odu. Poslije uskrsnuća ljubazno ih je očekivao s doručkom na obali jezera kada tijekom noćnih napora nisu ništa ulovili. Isus i nas ljubi na taj način: nježno, majčinski, zaštitnički.

Isus je volio svoje učenike, ljubaznom, prijateljskom ljubavi. Rekao im je da ih od sada neće nazivati svojim slugama, već svojim prijateljima, ko­jima je otkrio tajne svog srca; mirno je spavao u njihovoj barci, kada su ovi isplovili u duboko more jer se pouzdao u njih, kao što se pouzdajemo u dobre prijatelje; otišao je s njima i na svadbu u Kanu. Prihvatio je svoje učenike onakvima kakvi su bili, zajedno s dobrim osobinama, vrlinama ali i s manama. Isus i nas tako voli, ljubaznom, prijateljskom ljubavi.

Isus nam je, međutim, rekao i to da i mi trebamo tako ljubiti jedni druge. I naša ljubav treba biti označena znacima očinske ljubavi, što znači da možemo slobodno upozoriti drugoga ako skrene s pravog puta, ali i to da znamo stati uz drugoga i pomagati ga u njegovom traženju, poslu, na­poru. I naša ljubav mora sadržavati majčinsko obilježje koje nas potiče da čuvamo drugoga od svake pogibelji, i da se sagnemo malima, posrnulima, potrebitima. Konačno, i naša ljubav treba biti bratska, s kojom prihvaćamo drugoga onakvim kakav jest zajedno sa svim dobrim osobinama, ali i slabostima.

Kako trebamo voljeti jedan drugoga, to smo saznali od samoga Isusa, velikog učitelja ljubavi. Kršćanin se može pohvaliti time da se upisao u najbolju školu: Isusovu školu, u kojoj ima najizvrsnijeg učitelja.