Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listič br. 20 - 7. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS JE MOLIO I ZA NAS

Evanđelje:  Iv 17,1-11a

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 1,12-14; 1 Pt 4,13-16;


Prvo čitanje sedme uskrsne nedjelje odlomak je uzet iz Djela apostolskih koji pred nama stoji kao jedna lijepa sveta sličica, kao neka skupna fo­tografija. Scena se odigrava u sali Posljednje večere, gdje se Isus molio za svoje učenike u trenutku rastanka. Sada, u ovom evanđelju saznajemo da učenici mole s Marijom, Isusovom Majkom i sa ženama koje su otpratile Isusa na križnom putu. Očekuju dolazak Duha Svetoga, ali to nije pasivno, besposleno iščekivanje, već revna molitva i uzajamno podupiranje.

Drugo čitanje uzeto je iz Poslanice svetog Petra kao kratko ali uvijek potrebno hrabrenje: što god planirali, ostavimo mjesta za Božju Provid­nost, jer moguće je da će se sve dogoditi drukčije nego što smo to mi zamislili. Kad nam se planovi izjalove, tada recimo neka bude volja Božja. To je tajna mirnog, u Bogu usidrena života.

Evanđelje nam predočuje jednu dražesnu sliku koja nam nosi jednu snažnu poruku: Isus moli za svoje učenike, ali ne samo za prisutne, već i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u njega, a to smo pak mi. Prepustimo se toj misli da smo već tada bili prisutni u Isusovoj molitvi. Ova Isusova molitva za učenike postala je snaga mučenika, hrabrost priznavatelja vjere, nadahnuće kršćana kroz sva vremena.

Zbog Isusovog uhićenja, osude i smrti prvi su se učenici izgubili, u svom strahu povukli su se od javnosti. Događaji poslije uskrsnuća značili su novu snagu i hrabrost učenicima. Osnovni ton liturgije ove nedjelje je određena smirenost koja se crpi iz spoznaje da je Isus prisutan u zajednici svojih učenika. Danas osuđuju Crkvu, a kr­šćane pak proganjaju ili ih stavljaju u neravnopravni položaj. Ne smijemo se obeshrabriti, nismo sami u areni povijesti, s nama je uskrsli Isus, s nama je Duh Sveti Tješitelj, s nama je Blažena Djevica Marija, s nama su sveci, i s nama je molitva naše subraće u vjeri. Snaga Crkve uvijek se očitovala u ovoj svijesti o zajedništvu, pa i danas će nas ta svijest zajedništva biti jedi­na u stanju prevesti preko svih kriza i teškoća.

Mala skupina koju nam predstavljaju Djela apostolska jest ona zajed­nica koju je Isus htio i koju je na jedno vrijeme napustio da ih sada ponov­no nađe. Saznajemo da je zajednica molila jednom dušom i jednim srcem. Ova mala zajednica je prvo sjeme Crkve. Skupina je mješovita, ali tu više nisu nacionalne ili rodbinske veze one koje objedinjuju ove ljude, već vjera u uskrslog Isusa i iščekivanje obećanog Duha Svetog Tješitelja.

Danas smo mi ova Isusova zajednica. Promislimo, što nas ujedinju­je? Prepoznajemo li u našoj zajednici karakteristike prve zajednice: posto­janost, ustrajnost u molitvi, prisutnost Blažene Djevice Marije, bratstvo? Podsjetimo se često da nas je Isus vidio već u svojoj velikosvećeničkoj mo­litvi, vidio je našu župnu zajednicu, našeg svećenika, naše ministrante, naše malene prvopričesnike, našu stariju i bolesnu subraću u vjeri i za sve nas je pojedinačno i poimence molio.

Župni listić br. 19 - 6. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRAJNA PRISUTNOST DUHA SVETOGA U NAŠEM ŽIVOTU

Evanđelje: Iv 14,15-21

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 8,5-8.14-17; 1 Pt 3,15-18;


Prvo čitanje šeste uskrsne nedjelje odlomak je uzet iz Djela apostolskih koji kazuje kako je Duh Sveti sišao na vjernike grada Samarije i kako je veliko veselje bilo u tom gradu. Mi smo već primili Duha Svetoga i stoga se smijemo radovati.

U drugom čitanju sveti Petar nas potiče da hrabro odgovaramo na pi­tanje onih koji nas ispituju o temelju naše nade. Ovaj temelj je naša vjera u Isusa Krista, koga su doduše »po tijelu ubili, ali po duhu je uskrsnuo«, Zajednička poruka u spomenutim čitanjima je postojanje novog kršćanskog života u Duhu Svetome. Ovome se priključuje evanđeoski odlomak u kojemu je Isus obećao Duha Svetoga.

»Neću Vas ostaviti siročad«. Prije nego što će se Isus oprostiti od svojih učenika, obećava im Duha Svetoga. Promotrimo s koliko različitih imena Isus naziva Duha Svetoga: Tješitelj, Duh Pravednosti. Duh Sveti je taj koji uvijek stoji pored nas, koji nas podučava i upozorava na naše pogreške, koji nas hrabri i motivira kada postanemo nesigurni, koji nas bodri da se trudimo da ostvarimo najbolje, koji brani nas i naša prava kada nas pogodi nepravda.

Zašto imamo potrebu za Duhom Svetim? Zato jer Duh Sveti je Bog sedam darova. Njegovi darovi su: mudrost, razum, dobar savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Koliko li veliku potrebu za ovih sedam darova imaju roditelji i odgajatelji, zatim ljudi koji upravljaju drža­vom, ta svi imamo veliku potrebu za razumom i za mudrošću. Treba samo moliti Duha Svetoga i on će nam to dati. Zato je Isus obećao Duha Svetoga. Mi, međutim, živimo ne samo u obećanoj, nego u već dobivenoj sili Duha Svetoga. Za to postoje vidljivi znaci, samo trebamo ih znati primijetiti. Navedimo nekoliko najčešćih znakova prisutnosti Duha Svetoga.

Duh Sveti je Duh razuman.

Razumijevanje Riječi Božjih djelo je Duha Svetoga. Duh Sveti nam pomaže u tome da razumijemo Božju riječ, ali je zato potrebno i čitati Sveto pismo. Bilo bi dobro ponovno otkriti ljepotu psalama jer svaki zrcali neko osnovno ljudsko iskustvo: zahvalnost molitvu, tjeskobu i radost, strah i sreću. Dobro je znati da kada čitamo Sveto pismo, nikada nismo sami, već je uvijek pored nas i Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh našeg djetinjstva Božjeg.

Sretni ispovijedamo da smo djeca Božja i da po snazi Duha Svetoga nazivamo Boga svojim Ocem. U Duhu Svetome molimo ili, ako zatreba, Duh Sveti moli u nama. Dobro je znati da kada molimo, nikada nismo sami, već je uvijek uz nas Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh sloge.

O prvim vjernicima su rekli da su bili jedno tijelo i jedan duh. To želimo za svaki brak i svaku obitelj. Trudimo se biti jedinstveni unutar svake zajednice, ali tamo gdje više ljudi živi zajedno, trvenja i neslaganja su gotovo neizbježni. Dobro je znati kada se trudimo ostvariti slogu, kada neslogu nastojimo izgladiti, tada nikada nismo sami, već je uvijek uz nas Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh ustrajnosti i postojanosti.

Napredovanje prema cilju ima svojih zamki. U svakom životu postoje iskušenja. Često se umorimo, ali ako se opet podignemo i ipak nastavimo, tada je dobro znati, da nikada nismo sami, već je uvijek uz nas i Duh Sveti.

Duh Sveti je Duh opraštanja.

Poslije uskrsnuća Isus je dahnuo na svoje apostole i rekao im je da uzmu Duha Svetoga, i kome oproste grijehe, bit će im oprošteno. Dobro je znati da, kako kod pokajanja, tako i kod naše namjere da drugima oprostimo, nikada nismo sami, već je uvijek uz nas i Duh Sveti.

I tako bismo mogli nabrajati beskonačan niz svakodnevnih životnih prilika, ali je povratni motiv, refren uvijek isti: Isusove gotovo majčinski nježne riječi utjehe i ohrabrenja: »Ne bojte se, neću vas ostaviti siročad, nikada niste sami, uvijek i svugdje je uz vas, s vama i u vama Duh Sveti Tješitelj«.

Župni listić br. 14 - NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOV A - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

VJEČNI USKRS

Evanđelje:  Iv 20,1-9

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4;


Na Uskrsnu nedjelju ispunjena nam je duša alelujom, radošću, oduševlje­njem. S pravom, jer Uskrs je naš najveći, štoviše, mogli bismo reći: je­dini blagdan. Jer sve ostalo što slavimo unutar Crkve samo je zato blagdan jer je bilo Uskrsa, jer je bilo uskrsnuća. »Kada naime Krist ne bi uskrsnuo, bila bi uzaludna vaša vjera« — dobacio je već sveti Pavao prvim kršća­nima, ali mi znademo da je Krist uskrsnuo, tu je među nama i zbog toga slavimo, radujemo se.

Korisno je, međutim, podsjetiti se, promotriti pojedine okolnosti uskr­snuća. Vjerojatno smo se već zamislili nad činjenicom da se uskrsnuće do­godilo noću, tiho, bez svjedoka. U evanđelju čitamo: »Prvog dana u tjednu, rano ujutro, kada je još bio mrak, Marija Magdalena je izašla do groba« (Iv 20,1). Ali Isus već nije bio tamo, uskrsnuće se već dogodilo, bez svjedoka. Marija Magdalena je bila veoma razočarana. Na neki način i mi bismo vo­ljeli na drugi način zamisliti Isusovo uskrsnuće, ovaj jedinstveni događaj u svjetskoj povijesti, npr. tako da se dogodilo usred svjetla dana, kao prije tri dana na Veliki petak, uz zastrašujući zemljotres i usred pomrčine sunca da bi neprijatelji pali na koljena i tako vapili za milost, kako bi svijet konačno uvidio svoj grijeh. Bog je, međutim, na drugi način odredio uskrsnuće. Želio je da se Isusovo uskrsnuće dogodi u povjerljivoj tišini noći. Zašto? Zato što Isus nije uskrsnuo radi kažnjavanja zlih ljudi i grješnika, već zbog radosti i sreće onih koji ga vole. Uskrsnuće Kristovo nije poruka njegovim neprijateljima već njegovim prijateljima.

Ova okolnost, ova misao može osvijetliti ne samo naš duhovni život, već i mnogobrojne pojave u povijesti svijeta i Crkve. Doista veliki doga­đaji, velika obraćenja redovito se događaju u tišini. Tamo gdje ima mnogo buke, tamo se rijetko rađaju velike stvari.

Isusovo uskrsnuće je najpotresniji i jedinstveni događaj u povijesti svijeta, ali baš taj najveći događaj svjedoči da se ni jedno uskrsnuće ne događa spektakularno, već ovako tiho, ali nezaustavljivo. I u duhovnom životu se ostvaruje ova zakonitost. I danas postoje velika obraćenja, ali novine to ne razglašuju po svijetu. Milosrdni Samaritanac i danas hoda po putovima svijeta, samo ga ne prate fotoreporteri. Ova misao u stanju je ispuniti našu dušu novim optimizmom u ovim apokaliptičkim vremenima kada se čini da postoji samo smrt, a nema uskrsnuća. Ali nije tako, potrebno je samo jasno oko da vidimo kako Krist i danas uskrsava i stoji tu među nama. Pitanje je samo kako ga mi zamišljamo. I upravo je to druga značajna okolnost uskrsnuća.

Prva misao uskrslog Krista nije bila da ode do Kajfe ili Pilata, da ih kazni, već je ostao u vrtu i čekao svoje da se s njima susretne: najprije s Ma­rijom Magdalenom, zatim s ostalima, sa svima koji su ga tražili. Petru nije predbacio izdaju, nije zbog kukavičluka pozvao na odgovornost one koji su se razbježali, nije tražio polaganje računa zbog toga što su ga ostavili samog na Kalvariji, a kada ih je na obali Tiberijadskog jezera čekao, poslije neuspješnog ribolova, nije ih izgrdio rekavši: »Uzalud se mučite, bez mene ionako nećete uloviti ništa«, već ih je tiho, blago, gotovo ponizno upitao, imaju li što za jelo? Utisnimo si u dušu dobro ovu sliku: uskrslog Krista, kako tamo sam stoji pored praznog groba i čeka, ili na obali jezera, kako tiho moli zalogaj hrane.

Uskrsli Krist ponaša se i danas jednako: nikoga ne optužuje, nikoga ne poziva na odgovornost, nikome ne prijeti u ime Boga kojeg smo uvrijedili, već tiho stoji i pita nas imamo li nešto što bismo mu mogli dati? Možda nemamo mnogo toga čime bismo se mogli pohvaliti, ali možemo mu dati ono malo što imamo: svoje srce, svoje ideale, svoju ljubav i tada, putem naše nesebičnosti, opet će uskrsnuti Krist i svijet će prepoznati da Uskrs nije samo naš najveći, već naš stalni, trajni blagdan, prepoznati će to da se uskrsnuće događa sada. Neka nas u tome inspirira hrabrenje velikog propovjednika biskupa Kepplera:

»Umjesto da stalno oplakuješ svoju bol i sudbinu, skreni svoj pogled prema drugima. Umjesto da proglašavaš svoj teret neizdržljivim, preuzmi nešto i od tereta drugih. Umjesto da se stalno žališ, suosjećaj s onim, kojemu je još teža sudbina od tvoje. Umjesto da od drugih očekuješ razu­mijevanje, tješi druge. I tada mnogo puta nećeš više znati što se s tobom događa: preuzeo si teret drugih, a tvoj je teret postao lakši; bolesnog si liječio, a rana tvojeg srca se zacijelila; žalosnog si tješio, a tvoja duša je našla mir; patnju drugog si ublažio, a slomio si oštricu svojeg trna; želio si dati, a dobio si; mislio si da ćeš umrijeti, a uskrsnuo si.«

Župni listić br. 18 - 5. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

KRISTOV MENTALITET

Evanđelje:  Iv 14,1-12

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 6,1-7; 1 Pt 2,4-9


Prvo čitanje pete uskrsne nedjelje odlomak je iz Djela apostolskih iz ko­jeg saznajemo o pozivu prvih sedam đakona i o tome s kojom snagom se širila vjera.

U drugom čitanju sveti Petar tumači kako svaki vjernik sudjeluje u svetom svećenstvu Kristovom, tj. da smo svi mi đakoni i širitelji vjere. Đakonova služba je ljubav, svećenikova širenje vjere. I danas vrijedi da se Božje kraljevstvo širi onom snagom koliko je nesebična naša ljubav i koli­ko je duboka naša vjera.

Evanđelje nas osigurava da širenje vjere nije samo naše djelo, već u nama i putem nas uvijek djeluje Kristova milost.

U evanđelju opisan je prisan razgovor između Isusa i njegovih učenika koji se odvija u raspoloženju predosjećaja o skorom rastanku. Učenici vje­rojatno već slute predstojeću tragediju, Isusovu smrt, zato im je srce uzne­mireno. Isus im govori utješne riječi: »Neka se ne uznemiruje vaše srce!« Ujedno im daje odgovor na takva pitanja koja oni ne bi znali ni formulirati ni smisliti. Daje im takvo svjetlo u kojem ozračju će biti u stanju preživjeti dramu rastanka, sve do ponovnog susreta. Učenici su razumjeli da su se u Isusu sreli s osobom koja im daje smisao života. Isus danas iste riječi upu­ćuje i nama: »Neka se ne uznemiruje vaše srce!« Priljubimo se tiho pored učenika i dopustimo da Isusove riječi i nas dotaknu.

Isus svojim učenicima nije rekao samo ohrabrujuće riječi, već ih je i usmjerio: »Ja sam put, istina i život«. U ove tri riječi Isus je izrekao najsmjeliju novost u ljudskoj povijesti. Isus, naime, ne kaže da poznaje put, da znade istinu, da obećava život, već je sam sebe nazvao putom, istinom i životom. Postojali su proroci koji su hrabro stali pred ljude i pozivali ih da ih slijede jer znaju kuda treba ići. Tako je Mojsije svoj narod izveo iz egipatskog ropstva, ali Mojsije sebe nije nazvao putom. Postojali su veliki mislioci i znanstvenici, koji su hrabro stali uz jednu istinu, ali nitko se nije usudio reći o sebi da je on istina. Postojali su veliki duhovni učitelji koji su izjavili da su našli život, ali nitko o sebi nije se usudio reći da je on život. Isus Krist se to usudio reći, i s ovom izjavom dao je odgovor na tri najosnovnija ljudska pitanja.

Prva osnovna ljudska potreba je savršenost, želja za cjelovitošću. Osje­ćamo da nismo savršeni, da nismo dostatni sami sebi, da smo rođeni za nešto više nego za što smo kadri. Kamo krenuti da bismo pronašli puninu i sreću svog života? Ako na ovo pitanje ne pronađemo odgovor, onda će naš život završiti u slijepoj ulici dosade i razočarenja. Isus je dao odgovor na pitanje čovjeka koji traži cilj i smisao života kada je samog sebe posta­vio pred nas kao put.

Druga osnovna ljudska potreba je želja za smislom. Što je smisao života, smrti, patnji? Isus je na ova temeljna pitanja dao odgovor kada je sebe na­zvao istinom. Isus na ova pitanja nije dao odgovor na teoretskoj razini, već je pred nama proživio ove stvarnosti. Ako njega slijedimo tada i najbolnija iskustva dobivaju smisla.

Treća osnovna ljudska potreba je želja za besmrtnošću. Zdravi razum se ne može pomiriti da je sa smrću svemu kraj. Ljudi se trude na neki na­čin osigurati produžetak svog života: ima onih koji u svojim potomcima vide nastavak svog postojanja, ima onih koji u reinkarnaciji traže vječni povratak, ima onih koji bi u svojim djelima željeli dalje živjeti. Isus je kao odgovor na ljudsku želju za besmrtnošću dao samoga sebe kada je samog sebe nazvao životom. Tko u njega vjeruje, ima vječni život.

Što znači s Isusom živjeti?« Na ovo pitanje sveti Petar daje odgovor kada svoje čitatelje hrabri na slijedeći način: »Idite k njemu!« Sveti Pavao je još smjelije formulirao kada je rekao: »Obucite se u Krista!« Bit kršćanskog duhovnog života je slijediti Krista, što bismo na moderni jezik preveli da bismo trebali prihva­titi Kristov mentalitet.

Župni listić br. 13 - CVJETNICA - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni lstić u PDF formatu.

CVJETNICA: BLAGDAN SUPROTNOSTI

Evanđelje: Mt 27,11–54

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Mateju

U ono vrijeme:

Dovedoše dakle Isusa pred upravitelja. Upita ga upravitelj: »Ti li si kralj židovski?« On odgovori: »Ti kažeš.« I dok su ga glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: »Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?« I ne odgovori mu ni na jednu riječ te se upravitelj silno čudio.

A o blagdanu upravitelj je običavao svjetini pustiti jednoga uznika, koga bi već htjeli. Tada upravo bijaše u njih poznati uznik zvani Baraba. Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: »Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?« Znao je doista da ga predadoše iz zavisti.

Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: »Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.« Međutim, glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da se pogubi. Upita ih dakle upravitelj: »Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?« A oni rekoše: »Barabu!« Kaže im Pilat: »Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?« Oni će: »Neka se razapne.« A on upita: »A što je zla učinio?« Vikahu još jače: »Neka se razapne!«

Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: »Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!« Sav narod nato odvrati: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne.

Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: »Zdravo, kralju židovski!« Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.

Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ. I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti. A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku. I sjedeći ondje čuvahu ga. I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: »Ovo je Isus, kralj židovski.«

Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'« Tako ga vrijeđahu i s njim raspeti razbojnici.

Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: »Ovaj zove Iliju.« I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: »Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.« A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh.

I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 50,4-7; Fil 2,6-11;


Cvjetna nedjelja je jedan od najneobičnijih liturgijskih događaja: blag­dan suprotnosti. Tog dana se stapa »Aleluja« i »Razapni ga«, radost i muka, ljubav i izdaja. U našim uspomenama iz djetinjstva vraćaju nam se sjećanja na nezaboravne procesije s maslinovim grančicama, ali u našim ušima odzvanja i bolna melodija Muke. I sve to, gotovo bez prijelaza, kako to možemo primijetiti i po događajima iz Jeruzalema o kojima izvještava liturgija Cvjetne nedjelje. Jeruzalem je bio mjesto mnogih velikih događa­ja, ali mogli bismo posebno istaknuti tri trenutka: Isusov svečani ulazak u grad popraćen radosnim uzvicima, polagani niz izdaja u gradu i Isusova smrt izvan grada.

S usklicima veselja, s »hosanom« je započeo Isusov jeruzalemski tje­dan. Volio je Isus ovaj čudan narod. Oplakao je svog prijatelja Lazara, oplakao je voljeni glavni grad, tragičnu ljudsku sudbinu, zabludjelog čovjeka koji nije prepoznao ono što je moglo u njegovu korist poslužiti. S njima se ra­dovao, veselio se njihovoj sreći, pustio je da polažu svoju odjeću, da se popnu na drveće, da pjevaju, da plešu oko njega, ali veselje nije dugo po­trajalo. Jedva da je Isus ušao u Jeruzalem, a započele su manje i veće izdaje. Juda se već cjenkao s velikim svećenicima, neprijatelji su već pripremali urotu protiv njega, učenici su već bili pospani, narod je već svoje sitne radosti tražio drugdje. Zatim je stigla samoća, izručenost, napuštenost i strahovita smrt na križu. Sve se to dogodilo u Jeruzalemu i sve je to sada ovdje, sažeto u liturgiji Cvjetne nedjelje.

Cvjetna nedjelja ima trajnu poruku. Promislimo da je svaki ljudski ži­vot Cvjetna nedjelja. Započinje u bezbrižnom veselju, svako malo dijete s velikom znatiželjom ulazi u ovaj svijet koji je pun obećanja, nada ali i ob­mana. Sretan horizont djetinjstva veoma brzo prekriju tamni oblaci, redaju se neuspjesi i razočaranja. Konačno, slijedi nezaobilazna smrt. Između te dvije čvrste točke, rođenja i smrti, smješta se život koji tako brzo prolazi, kao jedna Cvjetna nedjelja.

Promislimo da je svaki brak Cvjetna nedjelja. Započinje sa svadbom, radosnim klicanjem i veselom glazbom, vijencem od mirte i bijelom ha­ljinom, velikom ljubavlju i s mnogo nada, sna te očekivanja. Zatim uvene mladenkin buket, utihne glazba i započinju svakodnevna razočaranja, se­rija manjih i većih izdaja. I cijeli san traje neko vrijeme, 10, 25, 50 godina, čovjek u međuvremenu prolazi svoju Kalvariju, upozna patnju, samoću i sasvim sigurno znade da svakom njegovom snu zadnja postaja je smrt.

Promislimo da je svako ljudsko srce Jeruzalem, gdje se Krist svečano uselio u trenutku krštenja. Promislimo na što je sposobno ovo srce, na što je sposoban čovjek u odnosu na svog Boga. Sposoban je na sve ono na što je bio sposoban prvi povijesni Jeruzalem. Izdajemo Isusa kao Juda koji je za mizernih trideset srebrnjaka prodao prijatelja, ljubav, Boga. Redoslijed vrijednosti i našeg života nalikuje na izdaju kada više cijenimo novac, sla­vu i udobnost od moralnih zakona. Odričemo ga se kao Petar: uvijek kada zbog nekog ljudskog stava uzmaknemo i zatajimo istinu. Pozivamo ga na odgovornost kao Kajfa, svaki put kada Boga optužujemo da nije uslišao našu molitvu. Zaspimo u njegovoj prisutnosti kao učenici na Maslinskoj gori kada smo ravnodušni. U mnogim srcima je već umro Isus: u svačijem životu gdje se uselio grijeh.

Župni listić br. 17 - 4. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUS JE PASTIR SRDACA

Evanđelje:  Iv 10,1-10

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.

Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,14. 36-41; 1 Pt 2,20b-25;


Prvo čitanje na četvrtu nedjelju Uskrsa odlomak je uzet iz Djela apostol­skih u kojemu sveti Petar svjedoči o Isusovom uskrsnuću i poziva svo­je slušatelje da prihvate Isusa u svoj život putem krštenja. Isus je stupio i u naš život kada smo se krstili. Ako i ne uvijek riječima, ali svojim životom trebamo o tome svjedočiti.

U drugom čitanju također nam se sveti Petar obraća i izlaže da je Isus Krist pastir naše duše kome možemo mirno povjeriti svoj život. Tome se priključuje evanđelje u kojemu sam Isus sebe naziva pastirom.

Isusova prispodoba u kojoj sam sebe uspoređuje s Dobrim pastirom, toliko nam se čini poznatom da jedva djeluje snagom novoga. Ne potresa nas, ne dira nas u dubinama našeg bića. U boljem slučaju moguće je osje­ćati malo ponosa jer nam se čini da iz prispodobe možemo iščitati da nas je Isus priznao za svoje. Ljudi često poistovjećuju sebe sa svojim vođama. To nije novost, već su u vrijeme svetog Pavla postojala takva rivalstva: ja sam Pavlov, ja sam Kefin, a ja Kristov! Moguće je da se malo i radujemo jer je Isus sebe nazvao dobrim pastirom koji se brine o svojima. Uvijek je dobar osjećaj kad znamo da netko misli na nas. Moguće je, međutim, da se malo i ustežemo kada čujemo ovo evanđelje: prošla su vremena ma­sovnih histerija kada su ljudi poput poslušnog stada išli za onim vođama koji su im obećali veći komad kruha ili su im obećali više demokracije. Srećom Isus nije obećavao takvo što. Ako s gledišta kršćanskog načina ži­vota želimo razumjeti evanđeosku poruku dobrog pastira, onda trebamo promotriti duboku logiku prispodobe. Isus, naime, postupno razvija ideal dobrog pastira.

Na prvom stupnju Isus se naziva jednostavno pastirom koji ide ispred ovaca i one ga slijede. Na taj način Isus sebe ističe kao primjer svojim uče­nicima. Tko njega slijedi, tko svoj život prilagođava njegovom životu, taj ne može zalutati. Već i zbog ove jedne misli može nam srce zaigrati, ali se ipak ne smijemo uljuljati u lažnu sigurnost. Isusa se, naime, može slijediti na mnogo načina i zbog različitih motiva. Već onda je bilo takvih koji su ga slijedili iz koristoljublja jer im je dao kruha i riba, i to besplatno. Slije­dili su ga i znatiželjnici koji su išli u lov na spektakularnost, a oko Isusa uvijek događalo nešto izvanredno: bolesnici su ozdravljali, hromi su počeli plesati, slijepci su poskakivali širom otvorenih očiju. Naravno, bilo je i mnogo onih koji su mu s iskrenom vjerom priključili jer su znali da će kod njega naći pravi put. Povjerili su mu život, tako je Isus postao pastir njihovog života.

Isusa se i danas može slijediti na mnogo načina. Zašto ga mi zapravo slijedimo? Doista iz iskrenog uvjerenja kako bismo bez njega zalutali, ili se u tajnosti nadamo od njega i mnogo toga drugoga? Ako se npr. žalimo da nije uslišao naše molitve onako kako smo to mi željeli, onda je to znak da nismo sasvim sigurni da naš Pastir ide u dobrom smjeru da nas dobro vodi, već bismo mu željeli malo pomoći i skrenuti ga s njegovog puta, kao što je Petar pokušao kada ga je u tajnosti pozvao u stranu i izložio mu da po njegovom skromnom mišljenju nije patnja najsretniji put da bi ga ljudi zavoljeli.

U drugom stupnju Isus sebe naziva vratima. Vrata postoje da bi čovjek nekamo ušao. Isus je jasno rekao da trebamo ući u njegov život. Što to zna­či? U ovom modernom svijetu posjedujemo svakojake kućanske aparate, i zato s jednim smjelim obratom mogli bismo reći da je Isus naš filter, naše cjedilo. Kako filter pročišćava vodu ili kavu, tako se trebamo i mi »procije­diti« kroz Isusovo učenje kako bismo se pročistili. I apostoli su prošli kroz ovaj proces čišćenja. Petru je bio potreban filter skromnosti, kada je mo­rao priznati da mu bez Isusa ni ribolov »ne ide«, trebao je propatiti filter kajanja i opraštanja grijeha nakon što je zanijekao svog Učitelja. Apostoli su svoju dušu povjerili Isusu: On je postao pastir njihovog razuma. Svaki Isusov učenik prolazi ovaj put i danas. Koliko taloga ima još u nama: se­bičnost, zavist, ljubomora, zlonamjernost, malodušnost. Svaka ispovijed je zapravo jedan filter preko kojeg se pročišćavamo.

U trećem stupnju Isus se naziva otvorenim vratima, kroz koja njegovi mogu prolaziti van i unutra. Apostoli su značenje otvorenih vrata shvatili tek poslije Duhova, to jest, da su svaku milost dobili zato da je pronose dalje. To je dinamika kršćanske duhovnosti: stupimo u Isusov život, u njegovo polje milosrđa kako bismo potom izašli i pronijeli radosnu vijest i drugima. Time se dotičemo temeljne poruke ove prispodobe: u životu je samo jedna stvar doista važna, a ta je da živimo u Božjoj ljubavi. U stilu našeg razmišljanja mogli bismo tu istinu i ovako izreći: postat ćemo istinski kršćani tek onda kad nam Isus postane pastir našeg srca! Isus, pastir srdaca, danas nas nas pita, gdje je naše srce?

Župni listić br. 12 - 5. korizmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

TRAJNA PORUKA LAZAROVOG USKRIŠENJA

Evanđelje:  Iv 11,3-7. 17. 20-27. 33b-45

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme:

Lazarove sestre poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!«

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je Lazar već četiri dana u grobu. A kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«

Nato Isus, sav potresen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?«

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ez 37,12-14; Rim 8,8-11;


U prvom čitanju na petu nedjelju Korizme prorok Ezekiel nam govori o svom dobro poznatom viđenju o usahnulim kostima koje će Božja oživljujuća snaga pozvati na novi život. Utješna je misao da je Bog i danas Bog života koji je uvijek u stanju uliti novi život u nas, kada se osjećamo kao da smo usahnuli kosturi.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Poslanice Rimljanima u kojemu sve­ti Pavao izlaže da se novi život koji je Krist dao nama, ostvaruje putem Duha Svetoga. Prisutnost Duha Svetoga u našem životu zalog je uskrsnu­ća. Ovome se priključuje evanđeoski odlomak, u kojemu nam sveti Ivan evanđelist opisuje slučaj Lazarovog uskrišenja.

Evanđeoski opis Lazarovog uskrišenja uznemirujuće djeluje na našu dušu. Ne zbog toga što ne bismo vjerovali u čudo ni zato što ne bismo vje­rovali da je Lazar doista bio mrtav, još manje zbog toga što eventualno ne bismo vjerovali da je Isus bio u stanju da uskrisava mrtve. Ispovijedamo da je on Sin Božji, gospodar života i smrti. Što zapravo djeluje uznemiru­juće u ovom evanđeoskom događaju?

Lazarovo uskrišenje nas zbunjuje zbog toga što zapravo ništa ne zna­mo o Lazarovom daljnjem životu. Kako je moguće da je jedan toliko jedin­stveni, izvanredni događaj jednostavno pao u zaborav? Kako je moguće da nitko nije istražio što se kasnije dogodilo s Lazarom? Danas bi to bilo nezamislivo. Mnoštvo fotoreportera bi Lazara pratili svukuda, intervjui­rali bi ga, knjige bi pisali o njemu, liječnici bi na njegovom tijelu vršili ana­lize u cilju utvrđivanja jesu li žive njegove stanice, funkcionira li njegov mozak? Konačno, i nama vjernicima bio bi to izvanredni argument glede postojanja Boga. Ispitali bismo Lazara kakav je raj, je li vidio Boga, kako izgledaju anđeli? Suprotno tomu, Lazar je tiho živio dalje, kao što je tiho živio i ranije, živio je dalje kao da se ništa u njegovom životu nije dogodilo.

Možda upravo tu trebamo tražiti poruku ovog događaja. U Lazaro­vom životu doista se nije dogodilo ništa bitno novo. Živio je pa umro zatim je ponovo živio jedno vrijeme i potom ponovno umro. Zar to nije novost? - mogao bi netko upitati. Nije novost za onoga koji vjeruje u Isusa Krista, a Lazar je vjerovao u njega, susreo se s njime, prepoznao je u njemu prijatelja, Otkupitelja, Sina Božjeg. Ovaj susret i ova vjera, nepovratno su promijenili Lazarov život. Ono što se poslije dogodilo, to za njega više nije mogla biti novost. To je ista ona kršćanska logika koju sveti Pavao pje­snički nadahnutim riječima primjenjuje na sebe, to jest da ni smrt, ni sve patnje svijeta nisu u stanju otrgnuti nas od Kristove ljubavi. Lazar je živio u Kristovoj vjeri, u Kristovoj vjeri je umro, u Kristovoj vjeri je opet oživio, u Kristovoj vjeri je umro i drugi puta. Život i smrt kod njega su bili samo okvir, a sadržaj je ostao uvijek isti: Kristova ljubav.

Mi smo puni strahova. Bojimo se ljudi, bolesti, budućnosti, smrti. To je do izvjesne mjere nezaobilazno jer svaka okolnost o kojoj osjećamo da je izvan naše kontrole, uzrokuje strah. Onaj, koji se u dubini duše doista susreo s Isusom, ne boji se više ničega jer se više ništa takvoga ne može dogoditi što bi ga moglo otrgnuti od Isusove ljubavi.

Lazarovo uskrišenje za prve kršćane imalo je i simboličko značenje. Zbog grijeha je preminuli Lazar bio slika odvojenosti od Boga i kršćanske zajednice, a oživjeli Lazar je bio simbol obraćenog grješnika. U ovoj međuovisnosti postaju važni i ostali učesnici: Lazarove sestre, kao i prijatelji koji su se kod Isusa založili za njega, koji su uklonili kamen s ulaza u grob, koji su oslobodili mrtvaca od njegovih zavoja. Oni predstavljaju Crkvu čijim posredstvom do vjernika dospijeva novi život. Ovdje se možemo prisjetiti da se u svetoj ispovijedi formula odrješenja također poziva na posrednič­ku ulogu Crkve, kada svećenik moli na slijedeći način: »Bog, Otac milosrđa, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir.«

Župni listić br. 16 - 3. vazmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

EMAUS SVATKO TREBA PROĆI

Evanđelje:  Lk 24,13-35

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,14.22-33; 1 Pt 1,17-21;


U prvom čitanju na treću uskrsnu nedjelju čujemo strastveni govor sve­tog Petra u kojemu svjedoči o uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Isusovo uskrsnuće je neoborivi temelj naše kršćanske vjere.

U drugom čitanju također nam sveti Petar govori: izlaže da putem Isu­sa Krista imamo vjeru i nadu. To je radosna stvarnost naše kršćanske vjere.

U evanđelju sveti Luka opisuje susret dvojice učenika iz Emausa s uskrslim Isusom. Događaj je i sam po sebi pjesnički lijep i teološki bogat, ali povrh ljepote i bogatstva, ovaj događaj ima više važnih poruka koje se tiču svih nas.

Prva poruka događaja iz Emausa je da svaki vjernik ima poslanje. Mi nismo Kristovi »dobrovoljci«, već izabrani učenici. Na zanimljiv način, Isus nikoga nije prihvatio kao svog učenika od onih koji su mu se sami javili. Dvanaestoricu je također odgajao sa znalačkom pedagogijom dok nisu stigli na ovu razinu do takve svijesti o pozivu, odnosno da shvate da nisu oni izabrali Isusa, već obratno, Isus je izabrao njih, i taj izbor uključuje poslanje. Vrijedi promotriti da svaki onaj koji se susreo s uskrslim Isusom dobio je poslanje: »Idi do moje braće i reci im to i to!« — to je bilo poslanje Marije Magdalene. Posljednje riječi Isusa u času uzašašća u nebo bile su riječi poslanja namijenjene apostolima: »Idite po cijelom svijetu, propovi­jedajte Evanđelje...!« Susret dvojice učenika iz Emausa s Isusom također je završio s poslanjem, barem su oni to tako osjećali kao unutarnji poriv: čim je ispred njihovih očiju nestao zagonetni stranac, u kojemu su prepoznali uskrslog Isusa, smjesta su pojurili natrag u Jeruzalem k ostalima da ih oba­vijeste o velikoj novosti: Isus je živ, i oni su se susreli s njime.

Druga poruka događaja iz Emausa je da susretom sa uskrslim Isusom započinje jedan proces obraćenja, što ga svatko treba proći. Mogli bismo to formulirati i ovako: svatko treba proći Emaus!

»Što je to za što danas još vrijedi živjeti?« — čujemo nerijetko uzdah pomirenih s monotonijom života. Čovjek ima tako malu mogućnost da slobodno odlučuje o svom životu: u školi učimo ono što nastavni plan propiše, radimo na radnom mjestu koje uspijemo dobiti, a ne koje bismo prema želji odabrali. Osjećamo se kao ona dva učenika iz Emausa koji su očekivali nešto drugo, a ne križ koji su se drugom nadali od onog što je uslijedilo, zato su smatrali boljim okrenuti leđa svojoj prošlosti.

Ali putem se nešto dogodilo. Pridružio im se Isus. Propitkivao ih je i objašnjavao im. Što li im je Isus objašnjavao? Nešto, što ih je potpuno oslobodilo, kada su shvatili o čemu je zapravo riječ. Što je to iskustvo iz Emausa, koje je u stanju postaviti iznenada u drugo svjetlo jedan ljudski život? Odgovor je u osnovi jednostavan. Isus im je objasnio da Bog ima plan sa svijetom. Ovaj plan u cijelosti poznaje samo on. Stoga se može dogoditi da ono što mi vidimo ne izgleda svrsishodno, razumno, a ono što se s nama događa kao da se ne uklapa u ovaj Božji plan. Ali uklapa! U Božjem planu svaka naša radost ili tuga ima svoje mjesto, kao što je u Božji plan bilo uključeno i to da Krist pati. Kada su učenici iz Emausa to razumjeli, tada im je srce zaigralo jer su tada već znali da u tom planu i oni imaju jedinstveno mjesto, osobnu ulogu. Vraćali su se nazad oslobođeni, da to ispričaju i drugima, svima koji još nisu doživjeli Emaus, koji još nisu shvatili da Bog ljubi svakoga pojedinačno.

Jedna od najvećih novosti kršćanstva je upravo spoznaja da se u svije­tu ostvaruje Božji plan, čak i onda kada stvarnost to naizgled ne potvrđuje. To ni jedna druga filozofija ili svjetovni nazor nije se usudio ustvrditi. Isus Krist se, međutim, usudio, jer je znao, i svojim je životom, smrću i uskr­snućem jamčio da je to istina.

Župni listić br. 11 - 4. korizmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ISUSOVA DOBROTA

Evanđelje:  Iv 9,1. 6-9.13-17.34-38-41

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« - što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!«

Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.

Riječ Gospodnja


Ostala čitanja: 1 Sam 16,1b.4a.6-7.10-13a; Ef 5,8-14;


Prvo čitanje četvrte nedjelje Korizme donosi izvješće o pozivu kralja Davida. Lijepu i utješnu istinu čujemo: »Bog ne gleda kao što gleda čovjek. Čovjek gleda izvanjsko, a Gospodin gleda što je u srcu«.

Za drugo čitanje uzet je dio iz Poslanice Efežanima u kojemu od svetog Pavla također čujemo utješnu istinu da mi vjernici nismo sinovi tame već sinovi svjetla u Gospodinu.

Zajednički nazivnik gornja dva čitanja je da dobrotu ne trebamo tražiti u izvanjskim stvarima, već u srcu i u dubini duše. Evanđelje daje izvrstan primjer za to kad govori o Isusovoj dobroti. Sveti Ivan evanđelist prikazuje nam ozdravljenje slijepca.

Isus u ovoj evanđeoskoj sceni stoji pred nama kao primjer dobrote. Može čudno zvučati tvrdnja da je Isus bio dobar čovjek, naime to se samo po sebi razumije, ali pitanje možemo postaviti i na sljedeći način: »Kakva je bila Isusova dobrota?« Ili još konkretnije: »Što je dobrota, odnosno za koga se može reći da je dobar čovjek?« Promotrimo nekoliko mogućih de­finicija koje otkrivaju više karikaturu dobrote nego istinsku dobrotu.

Prema nekima, dobar čovjek je onaj koji ne pravi smetnje, ne uznemirava nikoga, već povučeno, tiho, zatvoren u sebe živi svoj mali svijet. Vje­rujem da svi osjećamo nedostatak ove definicije: povučenost zrcali ograni­čenost malih duša, a ne dobrotu velikih ljudi. Isus nije bio u ovom smislu dobar čovjek, On je prije bio »Božji gerilac« koji se često sasvim neočekiva­no pojavio među ljudima i duboko ih je zbunio svojim riječima, a još više svojim životom. Znao je reći takve svari koje njegovi slušatelji nisu htjeli čuti, ukazao je na njihovu dvoličnost, uobraženost, duhovno siromaštvo, stoga su se mnogi ljutili na njega, a neki su mu prijetili smrću.

Prema drugima, dobar čovjek je onaj koji se bez straha bori za ljudska prava, hrabro se sukobljava s velikašima i silnicima, ako treba nastoji sru­šiti one strukture za koje smatra da su nepravedne, kao npr. u današnje vrijeme mladi koji se bune i prosvjeduju protiv globalizacije, ali nekako osjećamo, da nije to prava ideja dobrote. Revolucionari su često ljudi bez srca bez osjećaja, koji su sposobni druge gaziti u obrani svoje istine. Isus nije u tom smislu bio dobar čovjek: On nikada nije tražio svoja prava, što­više ni za ljudska prava se nije zalagao, što mu još i danas teško opraštaju pojedini revolucionari. Isus je radije govorio o ljubavi, o praštanju, o veli­kodušnosti i o prihvaćanju križa.

Kakav je dakle dobar čovjek? Ili još točnije: koja je ta osnovna crta koja karakterizira dobrog čovjeka? Odgovor ćemo naći u gornjoj evanđeoskoj slici: Isus je ozdravio jednog slijepca. Što nam govori ovaj događaj?

Dok slušamo ovaj dramatični evanđeoski odlomak, u nama se izmje­njuje mnoštvo misli i osjećaja. Vjerojatno nas ogorčava dvoličnost uobra­ženih farizeja bez srca koji su svoju bahatost pokazivali tako da su pod­cijenili druge. Sigurno i danas postoje takvi bezdušni ljudi bez srca koji niječu očiglednu pravednost. Moguće je da se i mi povremeno ponašamo uobraženo i dvolično prema našim bližnjima?

Među osjećajima, sigurno se u nama javlja i divljenje. Dira nas vjera i hrabrost ovog neimenovanog slijepog čovjeka. Hrabro je svjedočio, da je Isus Mesija. Ovaj čovjek doista zaslužuje da mu se divimo jer je poduzeo nešto uistinu veliko i izvanredno. U prvi mah možda ćemo pomisliti da nema ništa prirodnijeg nego da jedan slijepac želi progledati. Ne zaboravi­mo, međutim, da je ovaj čovjek svoj kruh »zarađivao« proseći kao slijepac. Ako sada zadobije natrag svoj vid, od čega će živjeti? Ako ovu tvrdnju želimo primijeniti na sebe, tada trebamo misliti na to da nas Božji poziv, Božja milost, uvijek stavlja pred odluke koje znače i rizik.

U ovom evanđeoskom događaju, međutim, nije slijepac glavni lik, već Isus, njegova draga, tiha dobrota. Isus je pristupio slijepcu kojega su okru­žili farizeji koji su smatrali da je bolest doista Božja kazna, da bi vidjeli što će se dogoditi. Ako ozdravi čovjeka, onda bi se Isus suočio s cijelom vjer­skom tradicijom, ako ga pak ne ozdravi onda je čovjek bez srca. Zapazimo, kako tiho, prirodno i nenametljivo Isus čini dobro. Čak nije očekivao ni to da ga bolesnik moli.

Za takvu dobrotu dao je Isus primjer, štoviše, jamčio je da i mi možemo biti dobri kao što je on bio dobar. Korizma je poziv na dobrotu. Preis­pitajmo sebe, kako mi činimo dobro?

Župni listić br. 15 - NEDJELJA BOŽJEG MILOSRĐA - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

DAR VJERE

Evanđelje:  Iv 20,19-31

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 2,42-47; 1 Pt 1,3-9;


Bijela nedjelja je nedjelja Božjeg milosrđa. Za prvo čitanje uzet je lijepi odlomak iz Djela apostolskih koji prikazuje svakodnevni život prve kršćanske zajednice, koju nadahnjuje uskrsna radost. Život svakog kršćanina trebao bi imati neku vrstu uskrsnog ižarivanja, jer i mi živimo u raz­doblju poslije uskrsnuća.

U svojoj poslanici sveti Petar apostol zahvaljuje za dar otkupljenja. I on govori o kršćanskoj radosti, ali s njemu svojstvenom trezvenošću pa ne niječe da se i vjernici u ovom životu trebaju malo žalostiti zbog mnogobrojnih iskušenja. Život svakog kršćanina je neizbježno životna borba, ali i nas ista vjera u Isusa, koja je nadahnjivala prvu kršćansku zajednicu, vodi preko poteškoća. Riječima svetog Petra: »Iako ga niste vidjeli, volite ga; iako ga ni sada ne vidite, ipak vjerujete u njega«.

Evanđelje svetog Ivana dijeli se na dva dijela. Prvi dio izvješćuje o veli­koj radosti učenika, kada im se Isus ukazao: »Kada su ugledali Gospodina, veliko je veselje obuzelo učenike«. Razumijemo ih jer prije toga morali su proživjeti veliki strah. Evanđeosko čitanje ima i drugi dio: pojavljuje se Toma koji nije bio s ostalima kada se Isus prvi puta učenicima ukazao, ali sada je bio prisutan i Isus se posebno obratio njemu. Na zanimljiv način, evanđelist ne spominje kako bi se Toma jako obradovao ovom susretu. Što je mogao osjećati Toma kada je ugledao Isusa? Približimo se ovom pitanju na zaobilazni način.

Zanimljivo je i poučno čitati evanđelje u glavnim crtama: na taj način možemo otkriti takve istine koje inače lako izbjegnu našoj pozornosti.

Već smo se navikli da Isusov život dijelimo na razdoblje njegovog mirnog života u Nazaretu, trogodišnje naporno javno djelovanje te bolne dane Patnji, ali njegov život možemo jednostavno podijeliti na razdoblje prije Uskrsnuća i poslije uskrsnuća. S uskrsnućem, naime, započelo je potpuno novo poglavlje ne samo u Isusovom životu, već i u životu učenika. I Isusova »škola« postala je sasvim drukčija.

Ako naime čitamo o događajima u danima poslije uskrsnuća, ili još točnije, ako analiziramo Isusov susret sa svojim učenicima, tada možemo primijeniti jednu zanimljivu pojavu: Isus je u svakoj prilici ukorio svoje učenike, jer nisu vjerovali u njega, jer nisu vjerovali Pismima, jer nisu vje­rovali onima koji su ga već vidjeli živoga. Sjetimo se nekih od tih susreta poslije uskrsnuća.

Prije svega padaju nam na pamet dva tužna učenika iz Emausa koji su »još toga dana krenuli«, napustili su grad, vukući za sobom ostatke svoje vjere i nadanja. »Strancu« koji im se pridružio mogli su pokazati samo te ostatke svoje vjere i nade. Umjesto da se zagonetni Stranac nad njima sažali ili pokaže razumijevanje glede njihovog razočaranja, strogo ih je uko­rio: »O ljudi bez razumijevanja, kako teško možete povjerovati ono, što su proroci predvidjeli« (Lk 24,13-28).

Zatim se ukazao jedanaestorici kada su jednom svi zajedno sjedili za stolom. Prigovorio je njihovoj nevjernosti i tvrdom srcu što nisu vjero­vali onima koji su ga poslije uskrsnuća vidjeli (Mk 16,14). Slično čitamo i kod svetog Luke Evanđeliste: »Zašto ste se uplašili, i čemu se takve sum­nje rađaju u vašim srcima?« (Lk 24,38). Isusovo pitanje ovdje je više od pitanja, osjeća se prigovor.

Na koncu, tu je Toma, koji je prkosno ustrajao u svojoj sumnji kroz punih osam dana. On nije bio s ostalima kada se Isus prvi puta ukazao. Kroz osam dana Toma nije baš bio viđen. Kada je poslije osam dana opet bio zajedno s drugovima, Isus je posebno pristupio njemu. Nije mu mnogo govorio, ali ono što mu je rekao ne može se baš nazvati pohvalom. Mi rado spominjemo Tomu kao onog koji je na iskustvu iz prve ruke htio graditi svoju vjeru. Postoje oni koji to smatraju pozitivnom okolnošću: dobro je da Toma nije odmah povjerovao, tako barem imamo jedan snažan dokaz da apostoli nisu imali priviđenja. Samo što Isus stvari nije vidio na taj način. Ni s jednom riječi nije pohvalio Tomu zbog njegove nepovjerljivosti, već mu je prigovorio zbog nevjernosti jer Toma je čuo od drugih da je Isus uskrsnuo, ali nije htio vjerovati svjedocima, a nije imao ni volje da poput Petra i Ivana otrči do praznog groba kako bi se sam uvjerio o stanju stvari.

To je i naš položaj. Vjera je Božji besplatni dar, ali i mi moramo učiniti sve, da nam vjera ostane čvrsta, štoviše, da se umnožava. Glede naše vjere, Katekizam Katoličke Crkve naglašava tri istine.

Najprije, vjera je milost. Vjera je Božji dar, za što trebamo biti zahvalni.

Zatim, vjera je ljudsko djelovanje, što znači da Božji dar trebamo slo­bodno prihvatiti.

Kao treće, Katekizam spominje postojanost u vjeri. Vjera je Božji besplatni dar kojeg je dao čovjeku. Ali možemo i izgubiti ovaj neprocjenjivi dar. Do vjerničkog života, do rasta u vjeri i do krajnje postojanosti našu vjeru trebamo hraniti s Božjom Riječi, moliti od Gospodina da istu uveća. Naša vjera treba biti u ljubavi aktivna, i ukorijeniti se u vjeru Crkve.

Velika pouka apostola Tome nije to da je sumnjao, već da je ipak našao put prema drugim učenicima koji su tada predstavljali crkvenu zajednicu, i tamo među njima ojačao je u svojoj vjeri jer ga je tamo čekao Isus.

Župni listić br. 10 - 3. korizmena nedjelja - godina A

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG IZNENAĐENJA

EVANĐELJE (Iv 4,5-15. 19b-26. 39a. 40-42)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umo­ran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: „Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu nato Samarijanka: „Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti,' ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: „Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahva­ćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovom brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: „Vjeruj mi  ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju. „Kaže mu žena: „Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve. „Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjeravalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 17,3-7; Rim 5,1-2.5-8;


Prvo čitanje treće nedjelje Korizme predočuje nam Mojsijevu nevolju kojega je narod gotovo kamenovao jer nije učinio čudo i nije proizveo vodu iz stijene. Čudo se napokon ostvarilo, ali ne zbog Mojsijeve kreposti, već zbog Božje dobrote. Ovaj događaj govori o Božjoj providnosti koja je sposobna i spremna učiniti »nemoguće« stvari za čovjeka, ako taj isti ima povjerenja u njega.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima pjeva himnu o Božjoj ljubavi: izla­že da je Isus umro za nas kada smo još bili u grijehu.

Evanđelje donosi opis susreta Samarijanke s Isusom. Glede ovog do­gađaja možemo razmišljati o mnogo čemu. Možemo ganuto pomisliti na Isusovu nježnu ljubav kojom je podigao ovu posrnulu ženu, koja je polazeći od svoje tragedije nesvjesno tražila Boga. Ima onih koji u ovoj sceni vide Isusovo revolucionarno držanje budući da se usudio javno progovo­riti s jednom ženom, i to strankinjom, što je u ono doba bilo nezamislivo. Isusova hrabrost čak je i učenike iznenadila.

Ima, međutim, ova evanđeoska scena jednu trajnu poruku koja sva­kome od nas postaje važna u jednom trenutku svog života. Promislimo, koliko je iznenađenje predstavljalo u životu ove žene ovaj neočekivani susret. Tko je bila ova Samarijanka i s kakvim iskustvima opterećena se pri­bližavala prema zdencu? Jedna potpuno obična, svakodnevna žena, kojoj je vjerojatno jedina neobičnost bila pet neuspjelih brakova. U svakom slu­čaju, raspolagala je s velikim životnim iskustvom i možda ju ništa više nije moglo iznenaditi, ničemu se više nije čudila. Više nije mnogo očekivala ni od ljudi ni od Boga. Ovo proizlazi iz njezinog cinizma kada gotovo rugaju­ći pita Isusa kako to da on kao Židov razgovara s jednom Samarijankom? Žena je prilično dobro poznavala Židove, ali i svoje zemljake, poznavala je muškarce, ali i sebe, a poznavala je i vjerske običaje svojih zemljaka. Vjero­jatno više ništa nije očekivala od budućnosti, ništa nije očekivala od života, nije imala neke velike snove, vjerojatno više nije bila ni previše mlada.

Ali tada, u jednom sasvim neočekivanom susretu kod zdenca, žena je susrela najveće iznenađenje svog života: Isusa. Isus je započeo razgovor, bez ikakve pripreme, uvoda, objašnjenja, ali dovoljno jasno da bi ga žena razumjela kako se ovdje događa nešto doista važno glede njezinog dalj­njeg života.

To je radosna poruka ovog evanđelja i za nas. Nije nam teško prepo­znati se u ženi koja je duboko razočarana zbog tereta životnih nedaća i neuspjeha. I mi imamo neostvarene snove, možda ni mi ne očekujemo više velike stvari od budućnosti, ne vjerujemo u iznenađenja.

Ovo evanđelje poručuje da u životu svakog čovjeka postoji jedan zde­nac iznenađenja kod kojeg nas Isus očekuje i gdje će nam objaviti istinu glede našeg života, kao što je i toj ženi rekao sve ono što u njenoj prošlosti nije bilo dobro. Istovremeno i nas zove, poput Samarijanke, na jedan novi život, na jedan novi početak, na jedan novi put. Moramo pripaziti samo na to da ne pobjegnemo od susreta.

U ovoj evanđeoskoj sceni glavni lik, međutim, nije Samarijanka, već Isus. Već smo spomenuli njegovu nježnu ljubav punu razumijevanja, ali uočimo i to da ženi nije rekao kako je dobro postupila već, kako se to ka­snije saznaje iz razgovora ove žene sa svojim sumještanima, Isus joj je jasno dao do znanja da poznaje njezinu prošlost, sve dobro i loše koje je učinila ili što je propustila. Bog i nas poznaje, nema smisla da glumimo pred njim.

Nadalje, Isus je ženi otkrio tajnu istinskog bogoštovlja: Ocu se treba klanjati u pravednosti i duhu. Neki su smatrali da bi se to moglo primi­jeniti na crkvenu liturgiju i tradiciju, kao da oni nemaju nikakvu vrijed­nost. Isus to nije rekao. Ženi nije rekao da prekine s dotadašnjom vjerskom praksom, već da u istu ulije novi duh. Ovo ohrabrenje i danas je aktualno. Samarijanki je Isus rekao to, a nas hrabri Katekizam Katoličke Crkve na slje­deći način: »U liturgiji Crkva blagoslivlja Boga Oca i klanja mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja« (Br. 1110).