Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Župni listić br. 18 - 4. vazmena nedjelja - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ČETIRI DARA DOBROG PASTIRA

Evanđelje:  Iv 10,27-30

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 13,14. 43-52; Otk 7,9. 14b-17


Prvo čitanje na četvrtu uskrsnu nedjelju završava s dramatičnom sce­nom: Pavao i Barnaba ranije su naviještali evanđelje Židovima, ali kako su ovi otklonili Božju riječ, dva apostola s evanđeoskom radosnom viješću obratili su se poganima, koji su je s velikom radošću prihvatili. Do­bro je povremeno posvijestiti da smo milošću Božjom vjernici, a ne svojom voljom ili krepošću.

U drugom čitanju u Knjizi Otkrivenja sveti Ivan prikazuje proslavlje­nog Isusa kao jaganjca, ali koji je ujedno i pastir jer svoje stado vodi na pašnjake i do izvora žive vode. Bog uvijek želi naše dobro i uvijek nam daje više nego što mi možemo zamisliti.

U evanđelju čujemo nastavak prispodobe o Dobrom pastiru, u kojoj nam Isus govori o tome što čini za svoje stado: stado sluša Isusovu riječ, Isus ih poznaje i oni ga slijede, daje im vječni život, ne izgube se nikada, nitko ih ne može oteti iz njegovih ruku jer ih je sam Otac dao njemu.

Najprije, dakle, saznajemo da Isus govori svom stadu. To možemo zaključiti jer ovce slušaju Isusove riječi, dakle, Isus im govori. Sredinom prošlog stoljeća, jedan glasoviti teolog je napisao knjigu s ovim naslovom: »Šutljivi Bog«. Doista postoje trenuci, događaji u životu i u povijesti, kada nam se čini kao da Bog šuti. Mnogo puta smo čuli optužbu: zašto je Bog šutio u Auschwitzu i u drugim koncentracijskim logorima? Ali naš Bog je takav Bog koji i govori. Sveti Pavao je rekao da je Bog na mnogo načina i mnogo puta govorio ljudima, ali u zadnje vrijeme govorio nam je preko svog Sina. Zbog toga je jedan drugi teolog napisao knjigu s naslovom: »Slušatelji Riječi«, koji nas upućuje da je bit naše vjere da Bog govori čo­vjeku, a mi slušamo ono što nam Bog govori. Kamen temeljac naše vjere je istina da je spasenje Božja inicijativa, odnosno da se Bog obratio čovjeku. Bog je tako volio čovjeka, da je svog jedinorođenog Sina poslao u svijet, da nitko ne propadne. Kršćanin je takav čovjek koji i usred svjetske vre­ve prepoznaje Božju riječ.

Nadalje, saznajemo da Isus poznaje svoje stado. Uvijek se veselimo kada nas netko koga dugo nismo vidjeli prepozna u mnoštvu i kada nas pozove po imenu. Bog nas na taj način poznaje. Već u Starom zavjetu čita­mo, kada je Bog Mojsiju povjerio poslanje da izvede narod iz egipatskog ropstva, tada je to obrazložio kako poznaje patnju naroda. Bog i nas po­znaje, prepoznaje nas u mnoštvu, poziva nas po imenu i s brižnom ljubavi prati svaki dan našeg života. Drugi kamen temeljac naše vjere je istina da je Bog stalno prisutan, kako je Isus to obećao u trenutku svog uzašašća: »Ja sam sa Vama u sve dane do svršetka svijeta.« Kršćanin je takav čovjek koji zna da hoda u prisutnosti Božjoj i onda kada se čini da je oko njega sve sama tama, kako to kazuje 23. psalam, koji veliča Dobrog pastira,: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.«

Nadalje saznajemo da Isus daje vječni život svojem stadu. Ovce se ne mogu izgubiti nikada jer ih je Otac dao Isusu. Treći kamen temeljac naše vjere je istina da smo krštenjem i mi postali posvojena djeca Očeva, koji nas očekuje u vječnom blaženstvu. Kršćanin je takav čovjek koji dane svog ovozemaljskog života živi pogledom uprtim u nebo.

I konačno saznajemo da Isus obećava sigurnost svojem stadu, od­nosno, nitko ih ne može oteti iz njegovih ruku. Svetog Pavla je sasvim ponijela ova misao, kada ushićeno kliče: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?« I iz njegovog odgovora vidi se njegova velika vjera: »nitko i ništa ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Isusu Kristu, našem Gospodinu« (Rim 8,35-39). Četvrti kamen temeljac našeg kršćanstva je istina da Crkvi Isusovoj ni vrata paklena ne mogu naškoditi. Kršćanin je takav čovjek koji zna da je snaga Božja veća od svake tjelesne ili duševne patnje, koji nepokolebljivo svjedoči da je Božja dobrota veća od ljudske zlobe. Isus, Dobri pastir i nama pruža svoje darove: poznaje nas, voli nas, čuva nas i čeka nas u nebeskoj domovini.

Župni listić br. 17 - 3. vazmena nedjelja - godina C

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

BOG NAS PRATI I U NAŠOJ SIVOJ SVAGDAŠNJICI

Evanđelje:  Iv 21,1-19

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme:

Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.

Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.

Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin.

Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.

Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« »Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 5,27b-32.40b-41; Otk 5,11-14


Prvo čitanje na treću uskrsnu nedjelju je tekst iz Djela apostolskih iz kojeg saznajemo da se apostoli nisu uplašili od prijetnji velikih sveće­nika, već su hrabro posvjedočili vjeroispovijest svakog vjernika: »Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.«

Drugo čitanje je odlomak iz Knjige Otkrivenja u kojemu sveti Ivan dijeli s nama svoje viđenje o proslavljenom Jaganjcu. I mi zajedno s nebeskim anđelima nepokolebljivo priznajemo da sva vlast i sila pripada uskrslom i proslavljenom Isusu.

U evanđelju sveti Ivan nam detaljno govori kako se uskrsli Isus ukazao učenicima kod Tiberijadskog jezera. U ovoj evanđeoskoj sceni pronalazi­mo više zanimljivih činjenica.

Najprije saznajemo da je nekolicina apostola otišla u ribolov. Inicijativa je došla od Šimuna Petra, ostali su mu se priključili. Na prvi pogled, može nam se učiniti čudnim da u danima poslije Uskrsnuća, umjesto da rado­sno prenose vijest o najvećem događaju u povijesti, tj. da je Isus uskrsnuo, apostoli su, kao da se ništa nije dogodilo, nastavili svakodnevni posao. Ali, evanđelist ovu okolnost zasigurno nije zabilježio slučajno. Kršćanstvo, na­ime, nije (samo) vjera blagdana, već i vjera svakodnevnice, naših radnih dana. Najznačajniji, temeljni događaji naše vjere odvijali su se u tišini, bez svjedoka, obavijeni u sivu svagdašnjicu: Isusovo rođenje dogodilo se u noći u tišini, uskrsnuće u zoru, bez svjedoka. Vjerojatno će i njegov drugi dolazak, kako je sam najavio, biti takav da će se pojaviti neočekivano.

Pozitivna poruka tihog, gotovo idiličnog prizora na jezeru je da je naš Bog — Bog također naše svakodnevnice, prisutan u tijeku našeg rada, u našim na­porima, uspjesima ali i neuspjesima, u radostima ali i u našoj tuzi.

Zatim saznajemo da ovo nije bilo prvo Isusovo ukazanje učenicima nakon uskrsnuća. Evanđelist naglašeno napominje, da se Isus ponovno ukazao svojim učenicima, ovaj puta kod Tiberijadskog jezera. Kada je svanulo, Isus je stajao na obali, ali ga učenici nisu prepoznali. Zašto ga nisu prepoznali? Možemo zamisliti dvije mogućnosti: jedno objašnjenje bi moglo biti da se Isus svakom prilikom pojavio u drukčijem liku, a drugo objašnjenje bi moglo biti da učenici Isusa nisu zamišljali takvim kakav im se baš ukazao i zato ga nisu prepoznali. Ova dva objašnjenja se ne isklju­čuju. Isus se stvarno pojavljivao u različitim likovima, a učenici su uvijek očekivali istog. Možda im je Isus želio poručiti da o njemu ne stvaraju unaprijed određenu, krutu sliku.

Treća stvar na koju možemo obratiti pažnju je Isusova brižna dobrota. Bez obzira na to što jadan Petar i drugovi ponovno nisu ulovili ništa, Isus ih je dočekao s doručkom. Majka i supruga tako dočekuju svojeg sina ili supruga pri povratku s posla. Dobro je znati da kršćanstvo nije samo vjera molitava, odricanja i nošenje križa, već i vjera bratske zajednice, gdje za­hvaljujući Božjoj dobroti možemo podijeliti radost zajedničkog stola.

Konačno, evanđelist govori o ispovijesti vjere apostola Petra, što mo­žemo nazvati i njegovom ispovijedi. Isus je tri puta pitao Petra voli li ga, i Petar je tri puta odgovorio potvrdno. Isus mu je oprostio trostruko zatajenje, prihvatio ga je u svoju ljubav i povjerio mu Crkvu. Isto se to događa u svakoj svetoj ispovijedi: priznajemo našu ljubav prema Bogu, a on putem sakramentalnog odrješenja ponovno nas prihvaća u svoju ljubav, koja zna­či i poslanje da svojim životom i riječima svjedočimo o ovoj ljubavi. Ako s jedne strane kažemo da je kršćanstvo vjera svakodnevnice, s druge strane moramo reći i to da kršćanstvo nije samo osobna, privatna stvar, već je uvijek poslanje i svjedočenje prema drugima, što znači da naša vjera uvi­jek nosi sa sobom i odgovornost za primljene milosti.

Župni listić br. 12 - 4. korizmena nedjelja - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOG I DANAS OČEKUJE POVRATAK SVAKOGA OD NAS

 Evanđelje: Lk 15,1-3.11-32

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:

»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2 Kor 5,17-21


U evanđelju, u tumačenju svetog Luke, čujemo jednu od najljepših i najdirljivijih Isusovih parabola o rasipnom sinu, ili kako sve više ljudi voli je zvati: prispodoba o velikodušnom ocu, koji je ovdje, naravno, slika dobroga Boga.

Ova prispodoba ima cijeli niz protagonista: velikodušnog oca, spremnog na opraštanje; mlađeg sina, koji je prošao put grijeha i put obraćenja; starijeg sina, čije je srce bilo daleko od oca i brata; i konačno slušateljstva, među kojima je bilo carinika i grješnika, koji su došli da bi otvorena srca slušali Isusa, ali bilo je tu i farizeja i pismoznanaca, koji su negodovali jer se Isus družio i s grješnicima. U svakome od ovih možemo se i sami prepoznati.

U Isusovoj paraboli, mlađi sin je grješnik i na taj način simbolizira cijelo čovječanstvo. Sin je takav čovjek koji nije dozvolio da ga otac voli. Htio je otići od njega, htio se osloboditi od veze ljubavi. Ali se nije htio odreći onoga što mu
je ova ljubav do sada besplatno osiguravala: materijalnog blagostanja. Mislio je da na to ima pravo. Zato je zahtijevao od oca nasljeđe, onaj dio  imovine koji »pripada« njemu. Čovjek sve dobiva od Boga, stoga ni na što ne može polagati pravo.

Otac ne raspravlja, već dijeli imovinu. Mi se vjerojatno ne bismo tako ponašali. Koji bi otac bez riječi gledao da mu sin zatraži nasljeđe, znajući da ovaj nije u stanju upravljati nasljedstvom. Barem bi ga upozorio da se loše ponaša, možda bi pokušao razgovarati s njime, dati mu dobar savjet da pazi na imovinu jer se ista može veoma lako izgubiti. Činjenica je da nas Bog ni na što ne prisiljava, On zna dati samo svoju ljubav. Ljudi mogu činiti što žele, Bog ne može činiti drugo, već da nas uvjerava o svojoj ljubavi.

Sin je, dakle, otišao. Konačno, osjetio se slobodnim. Samo što mu je  pojam o slobodi bio pogrešan. On je zapravo tražio neovisnost, odnosno da ne mora nikome polagati račune. Međutim, umjesto neovisnosti, dospio je u ropstvo: postao je rob samoga sebe. Nije znao postupati ni sa svojim novcem ni sa svojim životom, proigrao je ne samo očevu ljubav, već i ljubav svojih prijatelja, koje je okupio ne iz ljubavi već iz sebičnosti, da bi se hvalisao svojim bogatstvom. Sin je napustio oca, ali nije znao da otac nije napustio njega. Ljude je mamio k sebi, ali su ga ovi napustili. Konačno ostao je sam.

Jedna od ključnih rečenica parabole je kad Isus primjećuje da je sin bio već veoma gladan, ali mu nisu dali ništa. Čudna je ova rečenica, jer bilo bi dovoljno da se sagnuo i sa zemlje pokupio ljuske od mahuna s kojima su hranili svinje. Ali njemu od toga nitko ništa nije dao. Isus time upućuje na potpunu samoću sina, na napuštenost: nema nikoga svoga, on nikome ništa ne znači, nitko ne primjećuje da postoji. On nema potrebe samo za hranom, već i za dobrom riječi, za nekim tko bi mu rekao: »Vidim da ideš u smrt, umrijet ćeš od gladi, ali ja ne želim da umreš, želim da živiš, izvo­li, ovdje imaš šaku ljuska od mahuna, pojedi, da ne umreš od gladi«. Ova rečenica je bit parabole, jer govori o temeljnoj ljudskoj potrebi, a to je da se bude voljen.

Parabola ima dramatičan obrat u onom trenutku kada Isus kaže da je ostarjeli otac potrčao u susret svom sinu kada ga je izdaleka ugledao. Otac nikada nije napustio sina, uvijek je očekivao njegov povratak. To je slika našeg Boga. Možemo bježati od njega, možemo se sakriti od njega, ali on nas ne napušta. Uvijek očekuje povratak svakoga od nas.

Stariji sin utjelovljuje farizeje, koji su o sebi mislili da su pravedni jer su se pridržavali zakona i propisa. Iz parabole ne saznajemo je li stariji ušao na gozbu na nagovor oca, štoviše, na molbu očevu. Ali točno po tome ova parabola postaje vječno vrijednom: drama onih koji se udaljuju od Boga traje i danas. I danas postoje rasipni sinovi, koji odu i vrate se, i postoje starija braća koja sebe drže pravednima, ali nikada ne ljube iskreno. Parabola, međutim, ima jednu vječnu poruku: Bog i danas očekuje povratak svakoga od nas.

Župni listić br. 16 - Nedjelja Božjeg milosrđa - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJE MILOSRĐE I DANAS SE PROTEŽE NA CIJELI SVIJET

Evanđelje:  Iv 20,19-31

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Dj 5,12-16; Otk 1,9-11a.l2-13.17-19


Druga nedjelja po Uskrsu, nedjelja je božanskog milosrđa. Ranije ovu nedjelju poznavali smo kao »bijelu nedjelju« obzirom da su u ranoj Crkvi na taj dan novokrštenici odlagali bijele haljine. Ali nije važno ime već sadržaj. Svaka nedjelja je u stvari »bijela nedjelja«, jer nas podsjeća na dostojanstvo našeg kršćanstva, i svaka nedjelja je »nedjelja Božjeg mi­losrđa« jer svjedoči o Božjoj ljubavi. Nedjelja Božjeg milosrđa blagdan je novijeg datuma. Papa Ivan Pavao II. u Rimu je 30. travnja 2000. proglasio svetom sestru Faustinu Kowalsku i tom prilikom je cijelom svijetu obja­vio blagdan Božjeg milosrđa. Sveta Sestra Faustina je u privatnoj objavi, od samog Gospodina Isusa dobila nalog da prva nedjelja po Uskrsu bude blagdan Božjeg milosrđa. Milosrđe je spremnost da s osobom koja pati stupimo u jedinstvo. Takva je bila i takva je i danas Isusova ljubav prema nama.

Za prvo čitanje uzet je dio iz Djela apostolskih u kojemu slušamo o djelovanju apostola u Jeruzalemu i saznajemo da je narod veoma cijenio prve učenike. Svaki kršćanin treba živjeti tako da zasluži poštovanje ljudi.

Drugo čitanje je dio uzet iz Knjige Otkrivenja u kojemu apostol Ivan opisuje svoje nebesko viđenje o živom Kristu. Isus i danas živi i vodi svoju Crkvu.

U evanđelju sveti Ivan nam govori o prvom Isusovom ukazanju učeni­cima. Prve riječi Isusove, upućene svojim učenicima koji su se zbog straha zaključali, bile su riječi mira. To je srca učenika ispunilo radošću. Toma, međutim, nije bio među njima. Ali je Isus sigurno mislio i na njega, samo Toma to nije znao jer su mu dušu mučile sumnje, a u srcu nije imao mira. U ovoj evanđeoskoj sceni možemo zapaziti više značajnih okolnosti.

Možemo prije svega uočiti da je inicijativa bila Isusova. Učenici su u strahu zaključali vrata. Isus bi uzalud kucao, vjerojatno ga ne bi pustili unutra. Ali je Isus ušao i kroz zaključana vrata. I to je bio znak uskrsnuća: između njega i od njega ljubljenih ne postoje ograde, zaključana vrata, izolirane samice, gdje bi njegove vjernike u tijeku stoljeća, ali još i danas zatvorili da bi ih na taj način zastrašivali. Isus ih je međutim i tamo prona­šao, utješio ih je i dao im snage, kako to svjedoči život svetaca.

Isus je, međutim, dao i jedan drugi znak svojim ustrašenim učenicima: pokazao im je svoje ruke i svoj bok. Na koncu, kao da ni time nije bio zado­voljan, samo da ulije hrabrosti u njih, predao im je Duha Svetoga. Poslije osam dana na sceni se pojavio i Toma. I on je primio znakove uskrsnuća. Konačno evanđelist primjećuje da je Isus pred svojim učenicima pokazao još mnoge čudesne znakove, sve to samo da povjeruju, a s njima zajedno i mi da je Isus Mesija, Sin Božji, da posredstvom vjere to postane naš život. Isus je i danas takav: traži nas, hrabri nas, pokazuje znakove, samo da bismo povjerovali u njega. I danas poklanja Duha Svetoga, kada u svetoj ispovjedi oprašta naše grijehe.

Zatim možemo primijetiti da u nedjeljnom evanđelju dolaze do izra­žaja tri temeljna općenita ljudska duhovna stanja: strah, sumnja i spoznaja grijeha. Učenici su se bojali, Toma je sumnjao, svi su se osjećali grješnicima. Na ta temeljna ljudska, duševna stanja odgovara Isus: daje mir svojim zastrašenim učenicima, sigurnost vjere sumnjičavom Tomi, a oproštenje grijeha svima. Isus je i danas takav, jer i danas nas ta ista stanja muče: bo­jimo se, sumnjamo i muči nas svijest o vlastitoj grešnosti.

Čega se danas bojimo? Bolesti, smrti, nesreće, siromaštva. Isus nam govori isto što i svojim učenicima: »Mir vama.«

U što danas sumnjamo? U dobrotu, ljubav, vjernost, u dobru volju lju­di. Isus govori i nama isto što i Tomi: »Vjeruj i ne budu nevjernik.«

Što nas danas muči? Spoznaja o grijehu: imamo mnogo pogrešaka, gri­jeha, mnogi uvrijede nas, a i mi uvrijedimo druge. Isus nam govori isto što je rekao i svojim prvim učenicima: »U Duhu Svetom oprošteni su vam grijesi.«

Nedjelja Božjeg milosrđa podsjeća nas da Bog poznaje naše najtajnije strahove, brige i duševne muke, i stoga mu možemo mirno povjeriti svoj život.

Župni listić br. 11 - 3. korizmena nedjelja- godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

OTAC SVAKOG MILOSRĐA

Evanđelje:  Lk 13,1-9

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Izl 3,1-8.13-15; 1 Kor 10,1-6.10-12;


Za prvo čitanje na treću nedjelju Korizme dio je uzet iz Knjige Izlaska u kojemu Bog uvjerava Mojsija da poznaje patnju svoga naroda i da nije ravnodušan prema ljudskoj sudbini, naprotiv, aktivno sudjeluje u osloba­đanju naroda.

U drugom čitanju sveti Pavao primjerom predaka opominje i hrabri vjernike iz Korinta da ne skreću s ispravnog puta, već da ostanu duhovni ljudi. To je i danas aktualna opomena jer nas materijalizam neprestano iskušava.

Evanđelje je podijeljeno u dvije jedinice. Sveti Luka evanđelist spo­minje onu pobunu koju je Pilat ugušio u krvi. Ljudi su bili skloni u ovoj tragediji vidjeti kaznu Božju. Isus je otklonio takvo tumačenje kada je izja­vio da kada bi Bog svakog grješnika odmah kaznio smrću, tada nitko od slušatelja već ne bi bio u redovima živih. Isus ovdje govori o ljubavi Bož­joj. Temeljna poruka kršćanstva je da je čovjek bio nesposoban otkupiti samog sebe; otkupljenje je djelo ljubavi Božje. Ovu ljubav dobivenu bez zasluga zovemo milosrđem. Danas, kao da je ovaj pojam pomalo utonuo u zaborav, iako bez njega nećemo shvatiti Božju dobrotu. Božjem milosrđu povjeravamo naše drage pokojnike, naše dijete koje polazi na daleki put, putnike koji su dospjeli u pogibelj. Ali i sami se povjeravamo Božjem milosrđu, besplatnoj ljubavi, kada mu u svetoj ispovjedi predočimo rane svoje savjesti.

Druga jedinica evanđelja je parabola o neplodnom smokvinom stablu. U paraboli Isus nastavlja govoriti o Očevoj dobroti, odnosno jednoj karakteristici njegove dobrote: o milosrđu. Ova parabola nam na simboličan način predočuje dijalog između milosti i pravednosti. Vlasnik smokvinog stabla glasnogovornik je istine. Stablo nije na vrijeme donijelo očekivani plod, zato nema pravo i dalje zauzimati mjesto u vrtu. Vinogradar je glas milosrđa koji još uvijek vidi priliku, koji bi dao još jednu mogućnost, koji se još uvijek nada.

Takav je naš Bog: zna čekati, daje nove mogućnosti za obraćenje. Milosrdna ljubav je ona snaga, koja potiče Boga, da, unatoč prividu, vjeruje u da će njegov stvor, čovjek, obratiti pozornost na njegov poziv.

Korisno je promisliti, nismo li mi neplodno smokvino stablo iz ove parabole? Isus nam se približava, promatra naš život, traži plodove milosti među lišćem. I što nalazi? Eventualno nalazi naše ime u matičnoj knjizi krštenih. Moguće je da će uočiti križić na zlatnom lancu kojeg nosimo oko vrata. Eventualno će nas primijetiti na nekom mjestu hodočašća. Moguće je da ćemo ga uvjeriti da nikome ne želimo zlo. Sve je to lijepo i plemenito ali ovi vanjski znakovi naše vjere uglavnom su identični lišću smokvina stabla koja prikrivaju jalovost stabla. Plodovi kršćanskog života su opra­štanje, milosrđe, dobrota, strpljivost. Od svega toga koliko Isus nalazi u našem životu? Unatoč svemu, Isus još vjeruje u nas, još nas nije iščupao iz tla svoje milosti, kao što ni gazda nije odmah isjekao neplodno smokvino stablo. Isus, naime, dobro zna da je Božja ljubav prema nama u stanju či­niti čuda.

U ovoj paraboli možemo se međutim prepoznati i u učenicima koji su sigurno s čuđenjem slušali Isusove riječi, koga nisu poznavali kao takvog. Isus je uvijek bio pun razumijevanja prema ljudskim slabostima, ovdje kao da se pokazuje nepopustljiv prema nesretnom smokvinom stablu. Ali u paraboli odjekuje i odlučan glas vinogradara, koji je glas Božje ljubavi. Često je i naš dojam, da cijeli ovaj svijet poprilično sliči na neplodno smo­kvino stablo. Tako mnogo nasilja, oholosti i taštine nas okružuje, da nam se čini da je ovdje sve samo lišće, teško se mogu primijetiti plodovi dobro­te. Zato bismo Boga trebali zamoliti za korjenitu intervenciju, da iščupa iz svijeta ili našeg okruženja sve ono, ili one, za koje mislimo da ne spadaju tamo. Ne smijemo se obeshrabriti. I mi svijet trebamo promatrati duhov­nim očima vinogradara, i doći do zaključka da dosta često lišće prikriva i prave plodove. Povjerimo svijet i sami sebe Bogu, Ocu svakog milosrđa.

Župni listić br. 15 - USKRS- godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

ZNACI USKRSA

 Evanđelje:  Iv 20,1-9

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Riječ Gospodnja.


 Ostala čitanja: Dj 10,34a.37- 43; Kol 3,1- 4


U prvom čitanju na uskrsnu nedjelju slušamo o hrabrom svjedočenju svetog Petra o uskrslom Isusu. Petar je bio slab do te mjere da se odrekao Isusa, Petar je bio kukavica do te mjere da se u strahu od Židova zaključao; ali Petar je bio ponizan i poslušan do te mjere da je prihvatio njemu povjereno poslanje da naviješta narodu i javno pred njima svjedoči da je Isus onaj koga je Bog postavio za suca živih i mrtvih. To je poslanje svakog kršćanskog vjernika.

U drugom čitanju sveti Pavao u Poslanici Kološanima govori o novom životu vjernika koji su umrli s Kristom, ali su i uskrsnuli s njime, zato se već njihov život smješta u novoj perspektivi vječnosti. I nas ova vjera na­dahnjuje i hrabri.

Evanđelje na uskrsnu nedjelju nam prikazuje susret Marije iz Magdale s uskrslim Isusom, zatim čujemo o Petru i Ivanu koji su bez daha otrčali do groba. Oni su prvi svjedoci uskrsnuća. O njima saznajemo mnogo lijepih stvari, na primjer da je Marija iz Magdale ustrajno tražila Isusa, a Petar i Ivan bez oklijevanja su krenuli do groba da se svojim očima uvjere o tome što im je Marija iz Magdale rekla. Ipak, nisu oni pravi protagonisti u ovom evanđeoskom događaju, već je to uskrsli Isus. Premda ovaj događaj uskrsnuća nije imao svjedoka, uskrsli Isus je posuo znacima put onih koji su krenuli u potragu za njim. Ostavio je za sobom prazan grob da iz toga iščitaju poruku da on nije mrtav, već da je živ; ostavio je presavijene plahte da iz toga zaključe da njegovo tijelo nisu ukrali, već da je on sam iskoračio iz zatvorenog groba; prerušio se u vrtlara u blizini Marije iz Magdale, da iz njegovog glasa iščita onu sretnu poruku da Isus misli na nju i da ju poi­mence poznaje. Zatim saznat ćemo i to da se kao stranac priključio dvojici učenika iz Emausa da mu povjere svoje brige i da shvate da će Isus nasta­viti slijediti ih na životnom putu.

Isus se i danas tako ponaša. Cijeli svijet, ali i naš život, pun je sitnih znakova njegove prisutnosti, samo ih trebamo primijetiti. A za to su nam potrebne iste one kreposti koje možemo vidjeti kod onih koji su se prvi susreli s uskrslim Isusom: ustrajna potraga Marije iz Magdale, spremnost Petra i Ivana da provjere vijest, to jest da odu do groba, zatim Ivanova spo­sobnost logičkog zaključivanja, pomoću kojega je bio sposoban na osnovu presavijene plahte spoznati da je Isus uskrsnuo. Možemo nastaviti s raz­mišljanjem i prisjetiti se dvojice učenika iz Emausa, koji su putem razgova­rali o Isusu, odnosno da im je srce i duša žudila za Isusom. I nas molitvena sabranost sve više približava Bogu.

Skrenimo svoju pozornost, međutim, i na ona ponašanja koja bi mogla stajati na putu prepoznavanja Boga u svijetu i u našem životu.

Marija iz Magdale nije rano ujutro išla do groba zato da se susretne sa uskrslim, već da oplakuje mrtvaca. O tome sama svjedoči, kada kaže da su Isusovo tijelo odnijeli iz groba, a ne kaže da je Gospodin uskrsnuo, iako je Isus to više puta unaprijed rekao. Onaj tko u životu gleda samo tragedije, taj ne može vidjeti živog Isusa.

Možemo misliti na dva učenika iz Emausa, koji su bježali iz Jeruzale­ma, iz grada tragedija, kako bi u svom malom selu ponovo našli mir duše. Ali ujedno bježali su i od križa: tko bježi od križa, taj ne može naći Isusa.

Učenici su se u svom strahu zaključali: tko živi u strahu, taj ne može vidjeti živog Isusa. Toma je tvrdoglavo otklonio svjedočanstvo svojih dru­gova kada su ovi oduševljeno ponavljali da su vidjeli Gospodina. Tko se odvoji od ljudi, neće pronaći živog Isusa.

Ni mi nismo oslobođeni od iskušenja da Isusa ili prevedeno na jezik svakodnevice: svoju sreću tražimo u krivom smjeru, na neprikladnom mjestu, isključivo u dobrom zdravlju ili materijalnom blagostanju, a ne u Božjoj svetoj volji.

Radosna vijest uskrsnog evanđelja je da ako netko iskreno traži Boga, sasvim sigurno će ga i naći, jer poput uskrslog Isusa i Bog je posuo svijet nebrojenim znacima svoje prisutnosti.

Župni listić br. 10 - 2. korizmena nedjelja- godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Povjerova Abraham

Prvo čitanje:  Post 15,5-12.17-18

Čitanje Knjige Postanka

U one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.

I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?« Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i ra¬siječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticā nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao.

Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova.

Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17-4,1; Lk 9,28b-36


Pripovijeda se kako su gledatelji u cirkusu oduševljeno pljeskali hodaču po užetu. I dok se spremao da s ručnim kolicima prijeđe isti put, zapitao je jednoga koji je najviše pljeskao, vjeruje li da on, hodač, to doista može učiniti. Čovjek je rekao kako u to uopće ne sumnja. Međutim, kad ga je hodač pozvao da sjedne u ta kolica, čovjek se nije složio. Očito: jedna je stvar vjerovati riječima, a nešto je posve drugo vjerovati svojim opredjeljenjem.

I tu onda dolazi Abraham – nezaobilazan lik u našem naviještanju. Prisjetimo se. Abraham, starac, pozvan od Boga, napušta svoje prebivalište, svoju domovinu i svoj narod i odlazi u nepoznato, u zemlju koju mu Bog pokazuje. Iako je već star, a bez potomstva, Bog obećava njemu i njegovoj ženi da će od njih proisteći velik narod. Tako u današnjem čitanju čujemo velebno obećanje: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti… Toliko će biti tvoje potomstvo.“ Pismo nas izvješćuje kako je najveća Abrahamova odlika u tome što je bez ikakva pridržaja vjerovao Bogu. I da će imati potomstvo, i da će posjedovati zemlju. Nije sumnjao u Božju providnost ni onda kada je mislio da treba žrtvovati vlastitog sina. Veli zato Pismo: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham i uračuna mu se u pravednost.“

Rekli bismo da se na tome sve temelji. Sa svoje strane Bog čini sve. On nas je stvorio, on nas je spasio i spašava nas, on nam je pripravio vječni život u svome kraljevstvu, on nas je učinio svojom djecom, dionicima božanske naravi Isusa Krista, on nam poklanja sve u Kristu, jer nam više od svoga Sina i nije mogao ništa drugo darovati. Bog nas čini „bogovima“, kako svjedoči i Stari i Novi zavjet. A mi? Mi trebamo samo u to povjerovati. Tako jednostavno. Zatvoriš oči i ponavljaš: „Vjerujem, vjerujem, vjerujem…“?

Bit će očito kako nije dovoljno govoriti „Vjerujem, vjerujem!“ Povjerovati Bogu znači upustiti se u svetu avanturu. Upravo su to činili velikani vjere. Zar je, po ljudsku govoreći, Petar, kakav je već bio, bio pogodan za apostola? A bivši carinik Matej? A častohlepljivi Ivan i Jakov? A progonitelj Pavao? Pa ipak, Bog ih poziva i oni se odazivlju. Vjeruju Bogu da mogu nešto od njih učiniti. Vjeruju da je Bog veći od njihove slabosti, da Bog nadilazi njihove grijehe, da ih Bog svojom snagom čini temeljima Crkve. Jednako su tako i drugi sveci primjer kako Bog čini velike stvari u običnim, malim ljudima. Nije li lakomisleni Franjo postao čudesni primjer evanđeoske jednostavnosti? Nije li Ignacije, obuzet ispraznim junaštvima, postao mudri borac za Božje kraljevstvo. U čemu je onda njihova veličina i zasluga? Zasluga je Božja, a njihova je veličina da su povjerovali i da su se prepustili Božjem vodstvu. To su oni koji su shvatili da se najbolje uči plivati plivajući.

Sve smo dublje u korizmi. To je poziv i za nas: da povjerujemo. Da povjerujemo da se možemo obratiti, da možemo postati Božji, da možemo u svjetlu evanđelja promijeniti svoj život. Korizma je za to izvrsna prilika. Tako će onda i naš Uskrs biti prepun prave, istinske radosti, „koju nam nitko oduzeti neće“.

Župni listić br. 14 - NEDJELJA MUKE GOSPODNJE - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni litić u PDF formatu.

ISUSOVA NJEŽNA LJUBAV

Evanđelje:  Lk 23,1-49

 MUKA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA

U ono vrijeme: ustadoše starješine narodne, glavari svećenički i pismoznanci te dovedoše Isusa pred svoje Vijeće i rekoše: »Ako si ti Krist, reci nam!« A on će im: »Ako vam reknem, nećete vjerovati; ako vas zapitam, nećete odgovoriti. No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.« Nato svi rekoše: »Ti si, dakle, Sin Božji!« On im reče: »Vi velite! Ja jesam!« Nato će oni: »Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!« I ustade sva ona svjetina. Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Pilat ga upita: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš!« Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: »Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!« No oni navaljivahu: »Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!« Čuvši to, Pilat propita da li je taj čovjek Galilejac. Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu. A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji. A Pilat dade sazvati glavare svećeničke, vijećnike i narod te im reče: »Doveli ste mi ovoga čovjeka kao da buni narod. Ja ga evo ispitah pred vama pa ne nađoh na njemu ni jedne krivice za koju ga optužujete. A ni Herod jer ga posla natrag nama. Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« I povikaše svi uglas: »Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!« A taj bijaše bačen u tamnicu zbog neke pobune u gradu i ubojstva. Pilat im stoga ponovno progovori hoteći osloboditi Isusa. Ali oni vikahu: »Raspni, raspni ga!« On im treći put reče: »Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu. Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju. Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' Tad će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte nas!' Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?« A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje. Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 50,4-7; Fil 2,6-11;


Prvo čitanje na Cvjetnu nedjelju pjesma je proroka Izaije o sluzi Gos­podnjem, u kojemu naravno prepoznajemo Isusa patnika. Prorok od­lučnim riječima naglašava da Bog ne napušta one koji pate. To je poruka upućena nama, jer patnja prije ili kasnije dostigne svakoga od nas, kada nam ne preostaje drugi oslonac, već samo Božja milosrdna ljubav.

U drugom čitanju sveti Pavao potiče svoje vjernike Filipljane da u sebi njeguju isti onaj duh koji je imao Isus Krist. Ovaj duh je u biti bila potpuna poslušnost prema svom Ocu. Temeljno načelo kršćanske svetosti života jest bezuvjetno prihvaćanje Božje volje.

U evanđelju na Cvjetnu nedjelju sveti Luka govori o utemeljenju Pre­svetog oltarskog sakramenta. Dirljiva je u ovom opisu Isusova nježnost, toplina, ljudska bliskost. Svojim učenicima priznaje da je žarko želio ovu večeru blagovati s njima. Kruh i vino pruža im s očinskom gestom, zatim ih s majčinskom brižnošću ohrabruje da jedu i piju. Majke običavaju na taj način izražavati svoju brižnu ljubav kada im se dijete vraća s dugog puto­vanja ili ako se sprema na dugo putovanje.

Ovdje, međutim, na dugo putovanje ne kreće dijete, već roditelj: u boj ne kreću učenici, već učitelj, u smrt ne ide čovjek, već Sin Božji. Ali i uče­nike čeka novi put, kojeg doduše nisu oni izabrali, ali na kojega su pristali u onom trenutku kada su svoje živote povjerili Isusu. U ovom trenutku rastanka, Isus kao da bi ih htio uvjeriti da se ne boje, jer unatoč svakom prividu, on je dovoljno snažan da ih na ramenima nosi, poput očeva koji nose svoju malenu djecu, da ih nosi u krilu poput majke.

Tada, međutim, nastaje dramatičan obrat. Isus kao da se vratio u stvar­nost i sjetio se izdajnika. Srce mu se stegnulo kada je pomislio na ovu ljudsku tragediju. Jer Judina izdaja nije Isusova tragedija, već Judina, koji je za novac htio prodati najveće blago ovoga svijeta. Postoje vrijednosti koje se ne mogu pustiti u promet jer nemaju cijenu. Ljubav, prijateljstvo, vjera, vjernost, nemaju cijenu, ni sa čim ih se ne može zamijeniti, ni sa čim ih se ne može usporediti, da bi im se utvrdila cijena. Kao u negdašnjim zakonima, gdje je postojalo takvo jedno načelo da se ubojici oca ili majke ne treba suditi, jer se ne može ustanoviti kakvu kaznu zaslužuje takvo nedjelo. Sudac ali i kazna bit će im njihova savjest.

Evanđelje s jednom rečenicom upućuje i na Petrovu zataju. Petar je uvjeravao Isusa da se to nikada neće dogoditi, ali u trenutku iskušenja, morao se uvjeriti u svoju ljudsku slabost. Međutim, u ovom evanđeoskom prizoru glavni lik nije Petar, već Isus. Za vrijeme posljednje večere Isus misli na svakoga. Ne brine se o sebi, u središtu njegovih misli nije njegova sudbina, već su njegovi učenici, a među njima i mi. Isus je i danas takav: s ljubavlju misli na nas, zabrinuto prati naše strahove i padove da bi nas podigao na svoja ramena poput oca, ako smo se veoma umorili, i da nas nosi u svom krilu kao majka ako smo slučajno posrnuli i ozlijedili se.

Evanđelje na Cvjetnu nedjelju nas međutim uči i poniznosti. Kada je Isus spomenuo da će ga jedan od njegovih učenika izdati, oni su se među sobom pitali tko bi tako što mogao učiniti. Vjerojatno su se sjetili onih događaja iz života kada su se pokazali slabima, nespretnima, grješnima. Vjerojatno su svoju zabrinutost saželi u molitvu da ih u trenutku iskušenja Bog sačuva od izdaje Isusa. Ni mi ne možemo osigurati sebe od napasti i iskušenja na drugi način, već da se preporučimo Bogu i da ga zamolimo da nas očuva od padova, izdaje i grijeha. Evanđelje nas na Cvjetnu nedjelju uvjerava da je Isusova nježna ljubav s nama u svim situacijama.

Župni listić br. 9 - 1. korizmena nedjelja- godina C

Korisnička ocjena: 1 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan

Evanđelje:  Lk 4,1-13

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«

Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13


Na početku korizme Gospodin nas poučava kako se trebamo nositi s napasnikom i sa svim lošim nagnućima koja su u nama. Bog dopušta da budemo izloženi napastima zato da bismo iz njih izišli jači.

Onaj tko želi biti uspješan u laganju, nikad ne govori nešto što bi bila potpuna laž. On nam radije donosi takozvane “poluistine”, tvrdnje gdje se istina i laž isprepliću, a sve onako kako to odgovara onome koji laže. Slično tako i Sotona – Otac laži, uvijek nam zlo i grijeh omota nečim dobrim i poželjnim. Nije li već prvim ljudima obećao da će, pojedu li od zabranjenog voća i tako prekrše Božju zapovijed, postati kao bogovi? Nije li on Judi govorio kako od Isusova propovijedanja ionako nema ništa jer se Kraljevstvo koje je iščekivao ne ostvaruje. Zato je Sotona rekao Judi neka barem iskoristi što se iskoristiti da, neka “unovči” Isusa za 30 srebrnika.

I evo nam i u današnjem evanđelju Sotone na djelu. Nastupa kao i uvijek lukavo i vješto. Svoje laži omata istinama i dobrim nakanama. Isus je u pustinji. Posti dugo vremena. Tijelo mu je već slabo od gladi. I gle – dolazi đavao i govori mu: “Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom!” Evo rečenice koja na prvi pogled izgleda posve istinitom. “Ako si Sin Božji…” Pa, Isus jest Sin Božji! “Reci da ovaj kamen postane kruhom”. I ovo izgleda posve ispravno. Isus je gladan. Bog je odredio da se čovjekov život održava hranom. Kruh je Božji dar. Prema tome, ako je Isus Sin Božji, a jest, onda je za nj prava sitnica stvoriti si kruh. Ta ne uzima nešto što bi bilo nepotrebno, luksuzno…

Međutim, Isus otkriva gotovo nevidljivu zamku i veli: “Ne živi čovjek samo o kruhu!” Isus nas upozorava da glad za kruhom i za ovozemnim darovima znade zamračiti naš pogled da ne vidimo i druge vrednote kao što su ljubav, dobrota, darežljivost, poštovanje prema Bogu i bližnjemu. Isus nas opominje da naš pogled ne smije biti prikovan samo za ovozemne probitke. Kako onda vrednovati izjave i mišljenja da čovjek zbog posla nema vremena za molitvu, za nedjeljnu misu, za svoje roditeljske i sinovske obveze, nema vremena biti Božji čovjek jer je, eto, takav “tempo današnjeg života”… Čuvajmo se: “Ne živi čovjek samo o kruhu!”

Đavao pokazuje Isusu sva kraljevstva zemlje. Veli: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njegovu, jer meni je dana i kome hoću dajem je. Ako se dakle, pokloniš preda mnom, sve je tvoje.” Silna je to napast. Budimo iskreni. Koliko god je čovjeku važno jelo i piće, ipak je u njemu silno prisutna strast da vlada, da se ističe. I evo pred Isusom opet poluistine. Naime, đavao nudi Isusu sva svjetska kraljevstva. Pa to Isusu već sve i pripada. U njemu i po njemu je sve stvoreno i sve stoji u njemu. Zamka đavlova se sastoji u tome da đavao to sebi prisvaja i, kao, to velikodušno Isusu daje. I još pod uvjetom da mu se Isus pokloni. Isus mirno odgovara da je pisano: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!” Evo odgovora: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj. Čovjek se treba samo Bogu klanjati, samo Boga “obožavati”. Ništa nije toliko važno da bi Boga potisnulo na drugo mjesto. Ni bogatstvo, ni čast, ni vlast, ni ljepota, ni uspjeh, ni slava. Bez Boga – sve je to prah i pepeo, bez Boga sve su to đavlove podvale i smicalice.

Đavao Isusa potiče da se baci s vrha hrama, jer, podsjeća ga, u Pismu stoji kako će ga zaštiti anđeli Božji. I to izgleda po sebi nevino. Isus je, naime, kasnije učinio mnoga čudesa. Pa ako sada treba skočiti da ga svi vide kako se na zemlju spustio neozlijeđen, to samo može potvrditi pred ljudima da je on Mesija, Sin Božji. Međutim, Isus odgovara: “Rečeno je: ‘Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!'” Ovo ne mora na prvi pogled izgledati jasno. Ono “ne iskušavaj” znači da ne smijemo od Boga tražiti čudesa koja bi sama sebi bila svrhom. Isus je uvijek činio čudesa koja su išla za dobrom ljudi koji su u potrebi. Isus je svojim čudesima pomagao potrebitima koji su iskazivali vjeru u njegovu riječ. Tako su čudesa postala znakom da povjeruju oni koji su imali otvoreno srce. Što nama govori ovaj Isusov odgovor? Ne smijemo Boga iskušavati. To znači da ne smijemo od Boga tražiti čudo, tamo gdje mi sami možemo i trebamo raditi. Ne možemo očekivati čudesa u polaganju ispita ako ne učimo. Ne možemo očekivati od Boga čudesno zdravlje, ako sami na njega ni malo ne pazimo. Ne možemo tražiti od Bog slogu i mir u obitelji, ako sami tome ne želimo pridonositi. A pogotovo, ne možemo od Boga očekivati neke znakove po kojima bismo se mi proslavili i ostavljali bez daha one koji nas gledaju. Nije velik pred Bogom onaj koji čini čudesa, koji liječi i koji proizvodi čudesne znakove – sve ako su od Boga! – nego je velik onaj koji Boga štuje i ljubi iznad svega, koji ljubi i poštuje svoga bližnjega i koji čini dobro. Pravi se Božji duh krije u tihu i skrovitu srcu. Ljudi takva srca daju plodove koji dopiru do vječnosti.

Zamolimo Gospodina da nas prosvjetljuje u ovom svetom vremenu da razaznamo zamamnosti i laži ovoga svijeta, da bismo čista srca mogli slijediti put evanđelja, put Isusa Krista.

Župni listić br. 13 - 5. korizmena nedjelja - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

BOŽJE MILOSRĐE I BOŽJA PRAVDA

Evanđelje:  Iv 8,1-11

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Iz 43,16-21; Fil 3,8-14;


Prvo čitanje na petu nedjelju Korizme je odlomak uzet iz Knjige proro­ka Izaije u kojemu sveti pisac uvjerava svoje slušatelje da Bog i danas čini čuda, a ne samo u prošlosti. To je i nama upozorenje, da primijetimo znakove Božje prisutnosti kako u svijetu tako i u našem životu.

U drugom čitanju čitamo dirljivo priznanje svetog Pavla, po kojemu sve drži nevrijednim, samo da zadobije Krista. Naša kršćanska vjera je naše blago koje nema cijenu. Trebamo se truditi ne samo da našu vjeru ne izgubimo, već i da rastemo u vjeri.

U evanđelju sveti Ivan detaljno opisuje onu scenu koju poznajemo kao slučaj žene koja je počinila preljub. Volimo ovaj opis jer lijepo završava. U duhu priključujemo se učenicima i naša dobrohotnost priklanja se ženi na­suprot zlobnim farizejima. Ali ovoj sceni mogli bismo dati i druge naslove, na primjer nečovječnost zlonamjernih farizeja. Najljepši i najtočniji naslov ove scene bi ipak bio: »Isusovo milosrđe«. Još jedan naslov mogao bi doći u obzir: »Isusovo poznavanje čovjeka«. Isus je jasno vidio dvoličnost fari­zeja, ujedno je vidio i ženinu skrušenost. U ovoj sceni, naime, susrećemo se s nizom ponašanja. Promotrimo tri ponašanja: zluradost farizeja, tiho kajanje grešnice i Isusovu milosrdnu, opraštajuću ljubav.

Evanđeoski odlomak počinje samovoljnim suđenjem od strane pismoznanaca i farizeja. Najradije bi ženu kamenovali, jer bi to u očima naroda bila uistinu spektakularna scena, a oni bi ponovno ispali pravovjerni. Njihovu dvoličnost povećava činjenica da zapravo njih i nije uznemiravao slučaj žene, već su htjeli iskušati Isusa, štoviše, prirediti mu klopku kako bi imali razloga za njegovu osudu. Na koncu, međutim, kako se to najčešće dogodi, sami su pali u vlastitu klopku. Htjeli su se prikazati pravednima, ali umjesto toga javno su se osramotili.

Nadalje, tu je žena o kojoj saznajemo da su je uhvatili u preljubu. Obično je zamišljamo kao grješnu ženu. Ne želimo je braniti, ali bismo rado zapitali tko je bio onaj s kojim je žena prevarila svog muža, kako se to kaže. Kako to da se taj muškarac nije ogriješio protiv bračnog zakona? Ali ovdje nije grijeh bitan, već držanje žene. Ona ništa ne govori, ne brani se, ne odgovara protunapadom, iako bi to mogla. Tome bi joj baš Isusove riječi mogle dati ohrabrenje da među njenim sucima nitko nije bez grijeha. Žena je prihvatila osobnu odgovornost i dobila oproštenje.

Glavni lik je, međutim, Isus, koga karakterizira milosrđe prema ženi, ali i pravednost i te dvije osobine su se pokazale ne samo prema farizeji­ma, već i prema ženi. Prema farizejima pokazao je svoju pravednost kada je ukazao na njihovu dvoličnost. Ženi, međutim, nije rekao da je sve u redu, već joj je dao do znanja da je stvarno pogriješila, da će joj oprostiti, ali da odsada više ne griješi.

U sva tri ponašanja možemo se prepoznati. Nažalost, i mi često sličimo na dvolične farizeje koji lako sude o drugima. Nema nikakvog smisla u dvoličnom ponašanju, jer Bog poznaje naše misli i namjere. Ali morali bi­smo se prepoznati i u ženi koja je skrušeno prihvatila svoj grijeh, jer nema mnogo smisla braniti se kada smo nešto loše učinili, jer Bog i tako vidi naše srce i našu savjest. Konačno, naš pogled trebamo usmjeriti na Isusa, da bismo od njega naučili kako se može uskladiti milosrđe i pravednost.

Župni listić br. 8 - 8. nedjelja kroz godinu - godina C

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Župni listić u PDF formatu.

Iz obilja srca usta govore.

Evanđelje:  Lk 6,39-45

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme:

Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.

Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.

Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.

Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«

Riječ Gospodnja.


Ostala čitanja: Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1 Kor 15,54-58;


Zašto ljudi vole pratiti vrhunske sportove? Sigurno je puno razloga. Jedan od njih je svakako egzaktnost, odnosno provjerljivost. U životu i u politici često čujemo lijepe priče i sjajne zamisli, velika obećanja i ružičastu budućnost… I onda se često razočaramo. Jedno su lijepe želje, jedno su obećanja, a drugo je život. Pogotovo nam zasmeta kada nas netko svjesno želi zavarati praznim pričama. Međutim, u sportu ne može biti praznih priča. Jasno se vide rezultati. Tu nema ni protekcije ni nepotizma. Rezultati sve govore, što god mi mislili o pojedinom sportašu, koliko god nam se on sviđao ili ne sviđao. Zbog toga neki – čini se s pravom! – govore da bi se mnoge tvrtke u većinskom vlasništvu države trebale ugledati upravo u sportaše. Tu je rad, napor, treninzi, tu je iskrenost prema samome sebi, jer se drukčije ne bi mogli ispravljati nedostatci. Nema zavaravanja, nema pustih priča, nema starih zasluga… Rezultati. Samo plodovi rada.

Stablo se po plodu poznaje

Isus na sličan način vrednuje čestitost pojedinog čovjeka i vjernika (Lk 6,39-45). Veli: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“

Rado bismo u tome svjetlu htjeli sagledati vlastite roditelje, braću i sestre, zatim naše bližnje, šefove na poslu, a osobito rado političare. Kakvi su plodovi njihova rada? Međutim, uvijek trebamo Božju riječ gledati kao riječ upućenu svakome pojedinom od nas. Svatko treba u Božjoj riječi, kao u jasnu zrcalu, sagledavati same sebe. Dobro je zastati i pokušati bar djelomično uočiti kakvi su plodovi moga djelovanja? Možda mislim da sam u nekim pitanjima u pravu, samo što me, eto, moji bližnji ne razumiju. I zato uporno ustrajavam na svome stavu i dokazujem drugima da su u krivu. I koji su plodovi? Ima li više razumijevanja, dobrote, strpljivost i uvažavanja? Ili se svađe umnažaju i razdor raste? Kakvi su plodovi mojih nastupa, moga govorenja, moga djelovanja? Postižem li tako svoj mir? Širim li svojim djelovanjem i svojim postojanjem onaj Kristov mir? Mogu li u tome smislu svake večeri u miru usnuti ako se uključim u taj pothvat?

Iz obilja srce usta govore

Isus u nastavku govori o posebnoj vrsti plodova koje svakodnevno u obilju iznosimo. To su naše riječi, to je naš govor. Kada netko (mi ili netko drugi) iznosi samo loše stvari o drugima, o Crkvi, o državi, o ovome ili onome, kada se pri tome čuju i ružne (redovito neprovjerene) objede, što to znači? Za Isusa je to jasno: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“ Kakvu sliku daje moje srce, moja duša, ako samo vidim zlo, zlu namjeru, korupciju i grijeh svake vrste? Nisam li tada sličan „žutom tisku“ (a koje naše glasilo nema u sebi velik dio žutila?) koji iznosi samo skandale i pojedinosti crne kronike? Blag, dobrohotan čovjek u svakom čovjeku može i treba pronaći zrnce dobrote, baš kao što će dobar odgojitelj u svakom djetetu pronaći onaj žar dobrote koji se treba ražariti.

Svjedočanstvo našega života

Veli Isus: „Vi ste svjetlost svijeta. Vi ste sol zemlje“. U nama – Božjom milošću – gori plamen Božje ljubavi, vatra Kristova spasenja, mi smo nositelji one blage i radosne vijesti – Evanđelja, da Bog u Kristu pobjeđuje svako zlo, da Božja ljubav nadjačava svaki grijeh i svaku oholost. Tu radost i tu blagost na poseban način su pokazivali toliki sveci: Majka Terezija, Leopold Mandić, Alojzije Stepinac. Veli Pavao: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21). To je jamstvo mira i radosti. Zato, okanimo se strančarenja i ogovaranja. Nemojmo se baviti tuđim grijesima. Radije molimo za spasenje svoje i za spasenje cijeloga svijeta. Kao što reče Pavao: „Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama“ (2 Kor 13,11). Upravo tako: Bog mira bit će s nama. Što više poželjeti?