| Oproštaj, zahvala i sjećanje... |
| Kad u jednu župu dolazi novi svećenik župnik ili časna sestra,
skloni smo ih kritički promatrati, uspoređivati ih s prethodnicima,
očekivati da budu „ namještenici, ljudi po našoj mjeri“. Za vrijeme svoga boravka u jednoj župi, svatko od njih se trudi najbolje što može obnašati svoje dužnosti, biti raspoloživ i otvoren za potrebe župne zajednice i svakog pojedinca. No, svatko od nas ima svoje granice i svoje mogućnosti, tako će se moći udovoljiti potrebama, no ne i svakoj našoj želji i ideji. Često i naši svećenici i časne sestre susreću ljude oprečnih stavova, ljude koji od njih očekuju da u crkvi i oko nje sagrade nešto novo, trajno. Ako su komunikativni past će kritika da su neozbiljni i previše svjetovni, no ako su tihi i samozatajni misli se da su neaktivni, nezadovoljni i previše službeni. Tako je to kad dolaze svećenici i časne sestre i kad su s nama u župi. A kako je kad odlaze? Više nego inače okupilo se župljana u crkvi te nedjelje na misi. Bila je to nedjelja uoči blagdana Velike Gospe, 14. kolovoza 2011. u 11 sati. Misa oproštaja i zahvalnosti za sve protekle dane, godine i mjesece boravka našega župnika fra Slavka Milića i časne sestre Vlatke Dujmović. Župnik je upravljao našom župom Predragocjen Krvi Isusove u Kozari boku nešto više od šest godina ili točnije 2205 dana, dok je sestra Vlatka bila nešto više od 13 godina ili 4750 dana. Lijepo je uvidjeti ove brojke ne kako bi popunili statističke tabele, nego kako bi zahvalili za sve te dane i sate provedene zajedno. Misa oproštaja i zahvale bila je uobičajena do pred sam kraj, kao i inače. Samo je fra Slavko govorio često spuštene glave i pogleda više nego inače, a s.Vlatka je gledala u note ( kao da ih prvi put vidi) umjesto da pogledom prati dugogodišnje članove svoga zbora „Blaženstva“, kako to ona inače čini ukazujući im na dinamiku i važne dijelove pjesme... A onda... pred sam kraj završne pjesme, nestade sigurnog i visokog pjevačkog glasa, a glazba s klavijatura dobi neki otegnuti , lagani ritam... iz očiju većine članova župskog zbora potekoše suze. Župnik je misu završavao zahvaljujući sestri Vlatki na njenom djelovanju u župi i bez ijedne pretjerane riječi hvale, gledajući još više u oltar, isticao njene vrline koje su bile vidljive kroz njeno djelovanje svih ovih godina... A ja sam razmišljala što bih ja u takvoj prilici rekla o njoj. .. Prolazilo mi je mislima sve ono što sam doživljavala i ono što je ostalo meni osobito urezano... s.Vlatku poznajem kao brzu, aktivnu, osobu s jasnim ciljem, istančanog ukusa, s kreativnim idejama, profinjenog glasa... osoba je to koja puno traži ali pet puta više daje... koja nikada nije propustila primijetiti naše osjećaje... radosti naših obitelji je zvonkim smijehom podupirala, a u teškim trenucima pronalazila utjehu i davala tračak nade... I kada nas je svećenik fra Slavko pozvao da ju pozdravimo pljeskom i tako joj na neki način kažemo hvala... crkvom se prolomio pljesak. Bila je to samo potvrda: da, to je istina što je izgovoreno! I ovdje nije kraj, nakon riječi fra Slavka, riječ je uzeo fra Toni i pomislila sam: Baš me zanima koje će riječi upotrijebiti da opiše našega župnika fra Slavka, no samo je započeo govor već su suze orosile njegovo lice... I mene su obuzeli osjećaji i više nisam mogla razmišljati... prepustila sam se... Fra Toni je počeo nizati riječi hvale: tih... samozatajan... nenametljiv... susretljiv...susosjećajan.... i sve to duboko ganut kroz suze izgovarao je drhtajućim glasom... A mene su sve te vrline vraćale na lijepe trenutke, ugodne susrete svih ovih dana, godina i mjeseci... I za sve to što je prošlo zapjevali smo svečani Te Deum. Nakon mise župljani su pozvani na druženje, čašicu razgovora i dakako opet pozdrav, zahvala i dobre želje.... Kako je druženje nakon nekog događaja, blagdana postalo običaj u našoj župi, tako smo i sada u župskoj dvorani izmijenjivali osjećaje, iskustva.... Ono što je bitno, moglo se čuti i u međusobnom razgovoru, župna zajednica je uistinu zajednica s puno malih zajednica koje žive, koje su otvorene za sve nove poticaje... I još možda bitnije, mi župljani otvorena srca i raširenih ruku prihvaćamo svećenika i časnu sestru, želimo nastaviti gdje smo stali i nećemo zaboraviti one koji su izgrađivali zajedništvo tijekom ovih godina, a to su zasigurno časna Vlatka i fra Slavko. Njihov odlazak neće biti kraj naše suradnje, našega angažmana i našega prijateljstva...biti će samo još jedan novi početak... Odlaze Božji pastiri novim putem s čvrstom vjerom i dubokom nadom, a iza sebe ostavljaju živu Crkvu, zajednicu koja vjeru živi i Boga i ljude ljubi. Ono što su oni izgradili u nama svojim djelovanjem ili bolje rečeno Božjim djelovanjem po njima, temelji su na kojima ćemo graditi dalje našu Crkvu, naš odnos prema Bogu i ljudima. Fra Slavko i s.Vlatka hvala Vam za svjedočanstvo koje ste nam dali kroz vrijeme dok ste s nama boravili. Neka i vaš novi početak bude radostan! Ankica P. /na poticaj svoga supruga/ |
| 29.5.2011. |