| Duhovna obnova Framaša |
| U petak, 29. travnja 2011. godine, framaši ( oni stariji i
mlađi) krenuli su na Žumberačku goru kako bi se duhovno obogatili i
nauživali čistog zraka, produbili zajedništvo i prijateljstvo.
Krenuli smo oko pola 9 ( kod nas se nikada ne zna, jer ima nas koji
volimo spavati - čudno, zar ne?). Činilo nam se da su auta puna, ali
ovaj put su ispunjena hranom. Vrijedni roditelji ( i fra Matej... i
Antonija!) povezli su nas put Samobora ( gdje se još razmišljalo o
ruti kojom treba ići ). Odmah, po dolasku, oduševljeni smo prirodom, stvari smo ostavili, raspremili se i počeli s programom ( raditi se mora, nismo došli lijenčariti!). Prva točka bila je kreativna radionica, razgibavanje, rekreacija – svima nam je dobro došla! Slijedio je nagovor fra Mateja koji je otvorio raspravu za rad u skupinama. Kratka stanka uz kavu dobro nam je došla! Pridružio nam se i župnik fra Slavko koji je održao nagovor i potaknuo nas na razmišljanje. To smo mogli jer smo se povukli u osamu. Doživjeti Boga u prirodi i susresti se s Njim u svakom koraku, biljci, životinjici, mogli smo prepuštajući se prirodnom ambijentu i poticajima koje smo čuli. Odjeke osame, svoje doživljaje, promišljanja razmijenili smo u radu po grupama, nakon čega je slijedila večera i slobodno vrijeme šetnje, razgovora, izmjene iskustva.... Prije počinka imali smo meditaciju – radionicu kroz koju smo pred Bogom napravili osvrt na dan i proživljene trenutke. Zamislite, 22 sata i spavanje?! I to je nešto! Drugog dana duhovne obnove, jutarnje buđenje je išlo malo teže ( za neke!). No, doručak je vrijedio ustajanja. Dan smo započeli s jutarnjom molitvom, nakon koje je župnik fra Slavko imao nagovor koji nas je uveo u zajedničko promišljanje – svi zajedno u jednoj grupi! Bilo je lijepo i zanimljivo iskustvo! Zaista smo mogli jedni u drugima pronaći prijatelje i naučiti iz iskustva drugih. Ono što je važno – slijedila je euharistija ( ponovno iskustvo za pamćenje!) kod koje smo imali primanje kandidata u Framu. Broj Framaša se povećava, što nas osobito veseli. Dobro nam je došao i ručak, a onda? Rastanak! Spremili smo stvari i povratak kućama ispunjeni novim spoznajama i iskustvom. Duhovna obnova ( osobito ovakvog tipa!) bila je pravi pogodak za naše bratstvo. Povezali smo se više, obogatili jedni druge iskrenim svjedočenjem ( nestalo je nekih sumnji), napunili baterije svoje duše. I mogu reći da smo sad ( možda još ne u potpunosti) spremniji nego do sada da kao bratstvo služimo u nadolazećem vremenu. |
| Ivana Jelačić, 8.5.2011. |