Karitativno djelovanje

Nakon završetka blagoslova kuća, grupa župljana potaknuta teškim financijskim prilikama u kojima žive pojedine obitelji iz naše župe, uz suglasnost fra Slavka, pokrenula je akciju prikupljana brašna, šećera, soli, ulja i ostalih namirnica za obitelji u potrebi.

Akcija je trajala dva tjedna i u njoj je prikupljeno: 300 kg brašna, 150 kg šećera, 150 lit. ulja, 100 kg tjestenine, 30 lit mlijeka, 25 kg praška za pranje rublja, 25 kg soli, 22 lit šampona, 15 kg kave i drugo.

Povodom ove akcije zamolila sam za kratak razgovor našu župljanku Saru Palić. Ona se dugi niz godina bavi problematikom braće u potrebi. I evo što sam saznala:

Što mislite o ovoj akciji?

Sara Palić: Bog neka blagoslovi sve koji su ovu akciju pokrenuli. Tako nešto je više nego potrebno za našu župu. Ja mislim da bi ovu akciju trebali ponavljati svaka tri mjeseca jer pojedinci više nego teško žive.

Koliko se obitelji prijavilo s teškim životnim prilikama?

S. P. Podjeljeno je 35 paketa najpotrebnijim obiteljima s više djece ili s bolesnicima u kući.

Imate li možda ideju kako bi se to moglo bolje organizirati?

S. P. Koliko ja znam u više navrata je bilo pokušaja organiziranja karitativne skupine, no uvijek je negdje „zapelo“. Možda je nedostajalo ideja koje se mogu ostvariti. Čini se da smo ovaj put našli pravi način.

Imate li možda viziju kako bi sve to trebalo izgledati?

S. P. U svakom slučaju trebalo bi obići sve prijavljene u njihovim domovima i napraviti iscrpnu evidenciju o svakoj pojedinoj obitelji.

Što bi to točno značilo?

S. P. Pa, npr. nekakvu kartoteku s točnim brojem članova svake obitelji, s brojem zaposlenih, odraslih, djece… Zatim, ima li bolesnih članova. Na diskretan način saznati financijske prilike i slično.

Mislite li da ima i onih kojima pomoć nije potrebna, a prijavili su se

S. P. Uvijek se nađe takvih ljudi koji se prijave iz razno raznih razloga, a da nisu u potrebi. Ima uvijek i takvih ljudi takvi. Oni gledaju sebe, pa sebe… to sigurno može biti znak neke rane, straha i sl.

Obeshrabruju li Vas takvi pojedinci?

S. P. Moram priznati, u prvi trenutak da. Znam se slediti od muke, no kad udahnem vidim ranjena čovjeka kojemu je potrebna pomoć druge vrste.

Znači li to da bi se zapravo ovakva djelatnost trebala širiti na različita područja?

S. P. U biti da. Sve je više bolesnih, osamljenih kojima nije potrebna materijalna pomoć, već susret s čovjekom, topla riječ, uho za slušanje i sl.

Dok Vas slušam razmišljam o palijativnoj skrbi bolesnika. Što o tome mislite?

S. P. U svakom slučaju veliki izazov za našu župu i sve one koji se žele baviti karitativnim radom. To traži puno volontera.

Ima li dovoljno volontera u župi?

S. P. Ima i nema. Sve ovisi o tome koliko „široko i duboko“ želite ulaziti u problematiku rada s potrebnima.

Treba li svaki vjernik na tom području dati svoj doprinos?

S. P. Zapravo bi trebao. Bilo bi normalnije kad bi svatko u svojoj ulici obilazio bolesnog susjeda, odnio mu ono što mu je najpotrebnije, pročitao mu novine, otišao u trgovinu, ako je to potrebno, odveo ga liječniku… Zapravo želim reći da je karitativna skupina dobra i potrebna stvar, no još je potrebnije razvijanje svijesti kod svih nas da bi trebali biti u službi svojim susjedima ako su u potrebi, naravno, u skladu sa svojim mogućnostima, a ako ni mi nemamo mogućnosti onda bi trebali tražiti pomoć karitativne skupine.

Vratimo se palijativnoj skrbi. Može li ona funkcionirati izvan institucija?

S. P.  Kod nas to nije tako raširena praksa, iako već i sada postoje tečajevi od nekoliko mjeseci za volontere. Možete samo zamisliti koliki je blagoslov potrebnima takav rad volontera na terenu.

Zahvaljujemo Vam se na ovom razgovoru i želimo Vam puno uspjeha u daljnjem radu.

Biserka