Franjo, na krstu Giovanni (Ivan), rodio se u Asizu, u talijanskoj pokrajini Umbriji, godine 1182. Otac se u to doba bavio trgovačkim poduzetništvom u Francuskoj, pa ga je po povratku nazvao svojim francuzićem – Frančesko.
Nakon pustopašne mladosti Franjo doživljava postupne rastuće iznenadne Božje zahvate u svojem životu. Bilo je to ponajprije u Spoletu 1205. godine kad je pošao u vojsku da osvoji viteško ime.
Čuo je glas: “Tko ti može dati više, gospodar ili sluga?” – “Gospodar?” – “Zašto onda ostavljaš gospodara da budeš sluzi sluga?” I okrenuo je konja natrag u Asiz. Počinje doba traženja što Bog hoće.
Doživljava nezaboravni susret s gubavcem koji se smatra početkom njegova obraćenja: ”Sve što mi prije bijaše gorko pretvorilo mi se u slast”. Povlači se u okoliš crkvice sv. Damjana dok mu nakon dugih molitava nije progovorio Krist s raspela: “Franjo, idi popravi mi kuću koja se ruši”.
Negdje 1206/7. godine, razbaštinjen, pod plaštem Asiškoga biskupa, doživljava duboko iskustvo Očenaša. Ipak, najodlučniji se događaj dogodio u crkvici Sv. Marije Anđeoske na blagdan sv. Matije, 24. veljače 1208. godine kad je Franjo na posve nov i izrazit način «čuo» Matejevo evanđelje o životnom stilu Isusovih apostola.
Ubrzo se oko njega okupljaju prva braća. U proljeće 1209. godine s njima putuje u Rim da od pape Inocenta III. izmoli potvrdu novog evanđeoskoga načina života . To se usmeno odobrenje smatra kanonskim početkom novoga “bratstva”.
Slijede prve godine konsolidacije bratstva u školi sv. Franje, kao i njihova prva misijska iskustva.. Na Cvjetnicu 1212. godine pridružuje se franjevačkom pokretu “prva biljčica sv. Franje”, Klara Asiška, i tu je početak II. franjevačkoga reda “Siromašnih Gospođa”.
Iste godine, Franjo polazi u prve misije na Bliski Istok, ali ga protivni valovi bacaju na hrvatsku obalu. 1213. godina se stavlja kao početak III. franjevačkog reda, “Franjevačkog svjetovnog reda”.
O Duhovima, 14. svibnja 1217. godine, Franjo s braćom iz cijele Europe, slavi svoj prvi veliki «Duhovski kapitul». S Kapitula Franjo upućuje braću na sve strane Europe, a brata Iliju šalje u Siriju i Palestinu. To je početak časnoga vjekovnoga franjevačkoga služenja u Isusovoj domovini, do danas.
Drugo slavno franjevačko zborovanje ili kapitul bio je o Duhovima, 26. svibnja 1219. godine, odakle kreću prvi misionari u islamski svijet. Sam Franjo odatle ponovno polazi na Bliski Istok, sada uspješno. To je njegov prvi susret s islamskim svijetom. Na Kapitulu 1221. godine proglašeno je prvo tzv. Nepotvrđeno pravilo.
Godine 1223. Franjo je sav zabavljen sastavljanjem Pravila koje će 29. studenoga te godine potvrditi papa Honorije III. Te godine Franjo u Grecciju kraj Rietija slavi svoj glasoviti Božić koji će tako dirljivo opečatiti sve daljnje božićevanje kršćanskoga svijeta.
Godine 1224., negdje oko blagdana Uzvišenja sv. Križa (14. rujna), Franjo je na brdu La Verni opečaćen svetim Isusovim ranama. U proljeće 1225. godine opjevao je glasovitu Pjesmu stvorova ili Pjesmu brata sunca.
Franjo sve teže pobolijeva, a u proljeće 1226. godine boravi u Rietskoj dolini gdje traži lijeka svojim oslijepljenim očima. Kraj svih zdravstvenih tegoba Franjo ne sustaje s apostolskim putovanjima po gradovima i gradićima Srednje Italije.
Tijelo, već posve shrvano, napokon je skončano. Ljeti 1226. godine brat Ilija, sluteći kraj, pobrinuo se da braća Franju dovedu u Asiz. Pred smrt je dopjevao svoju Pjesmu stvorova posljednjom kiticom sestrici smrti.
Umro je u smireno predvečerje, u subotu 3. listopada 1226. godine. Svetim ga je proglasio njegov prijatelj i pravni savjetnik te zaštitnik, kardinal Hugolin kao papa Grgur IX., 16. srpnja 1228. godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je, 29. studenog 1979. godine zaštitnikom čuvara prirode, ekologa i ekologije.