Brdo Tabor – Israel

Objavljeno od franjevac na

Bazilika Preobraženja, Monastery of the Transfiguration, P.O.B. 16 Mount Tabor, Nazareth, 16100, Israel

Tabor – bazilika preobraženja Gospodinova

Na rubu Jizreelske doline uzdiže se brdo Tabor, visoko (588 m), usamljeno i veličan­stveno. Njegov položaj i izgled učinili su da je ono već u predizraelsko doba bilo sma­tra­no »sve­tim brdom«, tako da prorok Hošea (5,1) predbacuje Izraelcima nastavljanje ta­moš­njih kana­anskih kultova. Svojim izgledom Tabor je ujedno postao slikom uzvišeno­sti (Ps 89,13; Jer 46,18). Na njemu su se bili utaborili Izraelci prije nego što pod vodstvom Baraka i proročice Debore pobijediše galilejske Kanaance (Suci 4-5).

Nije dakle čudo da je prakršćanska predaja s Taborom identificirala u Novom zavjetu neimenovanu »goru visoku, u osami«, gdje su trojica apostola imali udjela u mističnom iskustvu Isusova preobraženja (Mt 17, 1-13; Mk 9, 2-13; Lk 9, 28-36, usp. 2 Pt 1,16-18). O takvoj identifikaciji već u 1. polovici 3. st. svjedoči Origenovo tumačenje gore navede­nog mjesta iz Ps 89. Od 4. st. Tabor postaje metom kršćanskih hodočašča. Anonimni hodočasnik iz Piačence u svom putopisu god. 570. spominje tri crkve, »bazilike«, na uspomenu triju sjenica što ih Petar htjede podići za Isusa, Mojsija i Iliju. Hodočasničko mjesto opustošeno je za najezde Perzijanaca 614. godine, da bi u vrijeme križara zasjalo novim sjajem: tu je utemeljena benediktinska opatija, za koju je obnovljena i proširena dotadašnja crkva, sjedište tamošnje biskupije, i sagrađen utvrđeni samostan. Nakon pora­za križara 1187. na nedalekoj poljani Hatinskih rogova svetište je opustjelo. Sva kršćan­ska zdanja porušio je sultan Malek al-Adel kad je 1211.-1212. nad njima podigao ogrom­nu utvr­du čiji ostaci i danas impresioniraju hodočasnike. No i nju je razorio isti sultan 1227. da ne bi pala u ruke križara. Krćanima je tada za čuvanje evanđeoske uspomene služila jedna mala crkvica, no i ta je razorena 1263. Otada je mjesto ostalo četiri stoljeća u ruševinama. Otkupili su ga 1631. franjevci nakon njihova dolaska u Nazaret 11 godina ranije, ali su svoj samostan i crkvu uspjeli podignuti istom početkom 20. st.

Nova i veličanstvena crkva dovršena je 1924., po planu koji je arhitekt A. Barluzzi razvio prema opustjelim staro­kršćanskim bazilikama u Siriji. Budući da je za tako veliku zgradu bila potrebna iznimno masivna i snažna građa, za nju se pobrinuo već spo­menuti hrvatski franjevac o. Ivan Franković, u to vrijeme povjerenik Sv. zemlje za či­tavu Hrvat­sku i Bosnu i Hercegovinu. Okolnosti opisuje – po svemu sudeći on sam – u kratkom živo­to­pisu u arhivu njegove provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: »God. 1919. slavila se 700-godišnjica od kako su Franjevci čuvari sv. Groba i drugih svetih mjesta u Sv. Zemlji. Taj je jubilej brigom o. Ivana u našim hrvatskim krajevima dostojno proslavljen. Pomoću svih hrvatskih biskupa uredjena je veća sabirna akcija po svim biskupijama i župama i sabrana svota od c. 300.000 kruna. Za tu svotu je ponajviše na­bavljena drvena građa i otpremljena u Sv. Zemlju za popravak zgrada koje su ratom ošte­ćene. Još ni to nije bilo dosta, nego je o. Ivan posebno obilazio šumske udruge i neke hrvatske velikaše te izmolio hrastova, koji su izrezani i otpremljeni u Sv. Zemlju. Tako je grof Pejačević iz Našica darovao 10 hrastova, a grof Eltz iz Vukovara isto tako dao 10 hrastova; od ovih su načinjene grede u bazilici na Taboru.«