Jerusalem – Studium Biblicum Franciscanum – Israel

Objavljeno od franjevac na

Flagellation Monastery, Via Dolorosa P.O.BOX 19424, Jerusalem 91193, Israel

00972 2 6270 444

00972 2 6264 519

Sveta zemlja

Franjevci su još od vremena sv. Franje Asiškog, utemeljitelja njihova Reda imali poseban status u Isusovoj domovini koja je uvijek uživala posebnu skrb franjevaca iz cijeloga svijeta. Niti naši hrvatski franjevci nisu zaostajali u tim projektima univerzalnog franjevačkog Reda. Hrvatska prisutnost na području Sv. zemlje vrlo je znakovita i snažna.

Donosimo pregled značajnijih mjesta Sv. zemlje i u kakvoj su vezi s hrvatskim franjevcima:

– Betlehem

S Betlehemom Hrvate donekle povezuje sv. Jeronim. On je naime rodom iz rimskog Stri­dona na granici Dalmacije i Panonije; po nekima to je Grahovo. Glavna njegova zasluga jest revizija latin­skog teksta Sv. pisma. Radio je to u više navrata. Konačno se 386. nasta­nio u Betlehemu gdje je ostao do svoje smrti 420. Tu je započeo prijevod Starog zavjeta s izvornog hebrejskog i aramejskog jezika na latinski. Rezultat svega toga Jeronimova pre­vodilačkog rada predstavlja latinski tekst Biblije, takozva­na Vulgata, kojim se Katolička crkva isključivo služila u liturgiji sve do II. Vatikanskog koncila, i to posvuda osim kod nas. Hrvati su imali povlasticu služiti se narodnim jezikom, tj. staroslavenskim, pisanim glagolji­com. U srednjem su vijeku čak Jeronima smatrali izumiteljem glagoljice i nazivali je »Jeronimovim pismom«.

 

– Maslinska gora

Jedna od veza Hrvata s Maslinskim brdom u Jeruzalemu očituje se u činjenici da je 1937. u kapelici Sv. Ćirila i Metoda u tadašnjem gostinjcu jedne češke redovničke zajed­nice a kasnijeg sjedišta apostolskog delegata i danas nuncija u Sv. zemlji, gotovo pri samom vrhu zapadnog obronka, podignut pokrajnji oltar u čast tada blaženoga a danas svetoga Nikole Tavelića, prvog službeno proglašenog sveca hrvatskog roda te ujedno prvog kanoniziranog sveca Kustodije Sv. zemlje. Hodočašće je u srpnju-kolovozu 1937. vodio ondašnji mladi zagrebački nadbiskup-koadjutor, danas i sam blaženi Alojzije Stepi­nac. Oltar resi relief s likom sv. Nikole, rad akademskog kipara Ive Kerdića. Hodočašće su u prigodnoj knjižici opisali dr. Josip Rožman i dr. Đuro Kuntarić (na slici). Prigodom 35. godišnjice smrti kard. Stepinca to je hodočašće 1995. evocirano monografijom u modernoj opremi što prvenstveno sadrži fotografije s putovanja i obilazaka.

 

– Getsemanski vrt

Opisujući Isusovo uhićenje (Mt 26,36-56; Mk 14,32-52; Lk 22,39-54; Iv 18,1-12) evanđelisti »predio« gdje se ono zbilo, tj. u dolini Cedron odnosno na podnožju zapadnog obronka Maslinskog brda, zovu »Getsemani« (Mt 26,36; Mk 14,32; Luka govori općenito o »Maslinskoj gori« 21,37; 22,39; jedino Ivan izričito go­vori o [ograđenu] vrtu u koji se ulazi, smještenu »na drugoj strani suhodola Cedrina«, 18,1-2). To ime hebrejskog je (odnsonsno aramejskog) podrijetla: gat-šemanîm, »tijesak za masline«. Doista, ne samo da je čitav taj Jeruza­lemu priklonjeni obronak Maslin­skog brda bio onda nenaseljen – a i danas je, nego su se tu, osim nešto malo oranica, većinom uzgajale masline. Isus se na jedno od tamošnjih imanja, u maslinik nekog svog neimenovanog privrženika, povlačio uvečer iz grada da ondje, na sigurnom, pre­noći. Znajući za to Isusovo sklonište (Iv 18,1), Juda je onamo doveo četu poslanu da ga uhite.

Šturi spomen u evanđeoskim tekstovima nije dovoljan za precizniju lokalizaciju toga mjesta. Svaka od četiri glavne kršćanske crkvene zajednice u Sv. zemlji: katolička, grčko-pravoslavna, ruska i armenska, ima »svoj« Getsemani, prije svega u svrhu liturgij­skog čašćenja evanđeoske uspomene. No već najstariji spomeni u starokršćanskoj pre­daji najbolje odgovaraju onoj lokaciji koju hodočasnici i danas najčešće posjećuju. Već u prvim desetljećima 4. st. biskup Euzebije iz Cesareje tvrdi da Getsemani »leži podno Maslinskog brda, gdje i danas vjernici marljivo obavljaju molitve« (u svom prijevodu Euzebijeva djela na latinski Jeronim mijenja ovu drugu rečenicu, koja sada kod njega glasi: »na kojemu je sada sagrađena crkva«), a anonimni hodočasnik iz Bordeauxa (333. god.) kaže da se »u dolini Jozafat s lijeve strane, gdje su vinogradi, nalazi kamen gdje je Juda Iškarijotski izdao Isusa«. Krajem 4. st. hodočasnica Egerija opisuje obrede u noći Svetog četvrtka, i to najprije u »elegantnoj crkvi« a potom u Getsemaniju, koji je opisan kao mračni prostor u koji se silazi, dakle spilja. Ta je spilja i danas u liturgijskoj uporabi, arheološki je istražena, a pronađeni su i ostaci spomenute crkve. U spilji su se do danas sačuvali ostaci instalacija za proizvodnju ulja. Ona danas nosi ime »Spilja izdaje«, a od ostalog dijela vrta dijeli je moderna cesta što silazi s Maslinskog brda. U tu se cestu neposredno iznad spilje sliježu trase triju starih putova kojima se preko Maslinskog brda s istoka dolazilo u grad. I Isus se služio jednim od njih kad je iz Jerihona, nakon uspona Judejskom pustinjom te prolaza kroz Beta­niju i Betfage, hodočastio u Jeruzalem.

Ne samo hrvatski crkveni ljudi i redovnici nego koji puta i civili odigrali su važnu ulogu u osiguravanju kršćanske prisutnosti na svetim mjestima. To posebno važi za Ge­tsemanski vrt. Krajem 17. stoljeća franjevci, službeni čuvari Sv. zemlje, radili su na nje­govu otkupu. Teren je bio raspar­celiran i u posjedu više muslimanskih obitelji. Hodo­čas­nicima je pristup bio dodatno otežan time što je svaka od osam prastarih maslina bila ogra­đena zasebnim zidom, i svugdje se ubirala pristupnina. Nakon dugih i teških prego­vora i spore­nja otkup je dovršen godine 1681., a u njemu su odlučujuću ulogu odigrala dvojica Hrva­ta, trgovaca iz Bosne: braća Pavao i Jakov Branković (ili Brnja­ković). Oni su otkupili posjed u ime svoje i svoga oca, na što su kao turski podanici imali pravo – za razliku od tamošnjih franjevaca koji su za Turke bili mahom strani državljani. Potom su kupljeni posjed predali franjevačkoj Kustodiji Sv. zemlje. Vjerojatno su i oni sami snosili barem dio troškova.

 

– Bazilika Isusova groba

 

Hrvatski franjevac – fra Bonifacije Drkolica (potpisivao se »de Ste­phanis«) iz Dubrov­nika jedan je od najzaslužnijih Kustoda, tj. Čuvara Sv. zemlje uopće. Bio je jedan od vi­đe­ni­jih ljudi svoga vremena na opće­crkvenom pla­nu. S položaja provincijala dubro­vač­ke franjevačke provincije iza­bran je za Kusto­da Sv. zemlje 1551. i s dvo­strukim je manda­tom ostao na službi do 1560., te ponov­no 1563.-1564. Bilo je to jed­no od težih vremena za prisut­nost zapad­noeu­­ropskih kršćana u Sv. zemlji. Nakon što su Turci 1551. istjerali franjev­ce iz njihova sjedišta u samostanu na Sionu, Bonifacije je za njih kupio napušteni gruzij­ski samostan unutar jeruzalem­skih zidina. Iz te se jezgre tokom stoljeća razvio og­romni kompleks sa­mostana Presv. Ot­kupitelja, da­našnje sjedište Ku­sto­dije i jeruza­lem­ske katoličke župe. Svoju je službu Bonifacije obavljao s toli­kom sposobnošću da je kasnije [ nakon što je kao stručnjak-teolog učestvovao na tridentinskom sa­boru ] na izričitu že­lju pape Pija IV. 1563. bio ponovno, po treći puta,imenovan Kustodom. Godinu dana kas­nije imenovan je biskupom u Stonu (?) u Dalma­ciji. Umro je 1582. u Temi­švaru. Među mno­gim radovima koje je poduzeo valja svakako spome­nuti obnovu bazilike Sv. groba 1555. Dao je urediti kupolu, tzv. »ka­men pomaza­nja« pri ulazu i po­sebno samu kapeli­cu na mjestu Isusova gro­ba. On je ostatke ori­ginalne stije­ne dao prekriti onom mramor­nom plo­čom koju hodo­časnici danas vide kad uđu u nutarnji dio groba. Svoje znanje i is­kustvo o svetim mje­stima pohra­nio je u knjizi Liber de perenni cultu Terrae Sanctae (Venecija 1573.; na slici). Ona je i danas od prvorazredne vri­jednosti za poznavanje odnašnjih prilika.

Jedan od najuzbudljivijih izvještaja Bonifacija u tom djelu svakakao je opis obnove Isusova groba[. Zbog prijetnje da se nad njim sagrađena kapelica uruši radovi su bili nuž­ni. Nakon mnogih muka i troškova oko dobivanja dozvole od turskih vlasti ona je sru­še­na, a pritom su izašli na vidjelo ostaci stijene u kojoj je Isusov grob bio isklesan te nak­nadnog uređenja koje Bonifacije pripisuje sv. Heleni »Kri­žarici«, majci rimskog cara Konstantina]:

»Kad je u nuždi trebalo maknuti jednu ploču od alabastra izme­dju onih kojima je grob bio pokriven a koje je sveta Helena bila ondje namje­stila da se na njima slavi presveta tajna Mise, ukaza nam se otvorenim ono neizrecivo mjesto u kojem je tri dana počivao Sin Božji…«

»Mi smo to mjesto pobožnim plačem i duhovnim veseljem i suzama primili i gledali očima i cjelivali, a od ostalih koji su bili prisutni – a bilo je od istočnih i zapadnih kršćana ne mali broj – napunjeni nevjerojatnom pobožnošću prema nebeskom blagu jedni su suze lijevali a drugi su se gotovo obezumili jer je sve bio uhvatio neki ushit duše.«

 

– Dvorana Posljednje večere

 

Blagdan Tijelova, tj. ustanovljenja Euharistije, kao i Duhova imaju svoju povijesnu lokaciju u Dvorani posljednje večere. To je mjesto još u apostolsko vrijeme postalo sredi­štem prvotne kršćanske zajednice, a potom, kad se u Jeruzalemu od 2. st. pa nadalje pro­širila i kršćanska zajednica porijeklom iz poganstva, na tom su mjestu sve negdje do 3. st. svoje prebivalište imali izvorni kršćani iz židovstva. God. 414. jeruzalemski biskup Ivan II. tu je sagradio prvu baziliku, nazvanu »Sveti Sion, majka svih crkava«, a na nje­nim ruševinama križari su podigli novu; no i ta je ubrzo srušena. S juga joj je bila priljub­ljena zgrada vezana uz spomen Posljednje večere, a sa sjevera druga, na uspomenu pre­minuća / »usnuća« Bl. Dj. Marije (Dormitio Mariae). Srušena je 1219. i ostala u ruševina­ma sve do 14. st. Koliko je to bilo moguće, ostaci tih crkava arheološki su istraženi 1983.

Nakon sloma križarske vladavine napuljski kralj Robert Anžuvinac i njegova supru­ga, Aragonka Sancia, otkupili su 1333. od sultana u Kairu ruševine dvorane Posljednje veče­re i predali ih franjevcima, te za njih ondje 1335. sagradili prvi samostan. Papa Klement VI. prihvatio je tu inicijativu te 1342. osnovao Kustodiju, tj. Čuvariju Svete zemlje i po­vjerio je tamošnjim franjevcima. Njome upravlja poglavar sionskog samosta­na, koji je u nedostatku redovite hijerarhije kao ordinarij obnašao jurisdikcijsku upravu Sv. zemlje sve do 1847. Smatra se da su franjevci obnovili dvoranu Posljednje večere u gotičkom stilu, izgled koji je zadržala do danas.

 

U tom je samostanu boravio i sv. Nikola Tavelić do svoje mučeničke smrti 1391. Po­glavar toga samostana poslao je u Rim izvještaj o njegovu mučeništvu, a to je poslužilo kao glavni dokumenat u procesu njegove kanonizacije. Nikola je prvi službeno proglašeni svetac hrvatskog roda, a ujedno i prvi kanonizirani svetac Kustodije Sv. zemlje.

Turci su franjevcima oduzeli dvoranu 1523. a 1551. istjerali ih i iz sionskog samo­sta­na. Tadašnji kustod Sv. zemlje, već spomenuti fra Bonifacije Drkolica iz Dubrovnika, za­počeo je gradnju novog sjedišta Kustodije, jezgro današnjeg kompleksa crkve i samosta­na Presv. Otkupitelja. Otad su u kršćanskoj Europi kroz stoljeća uvijek iznova organizi­rana prikupljanja sredstava »za otkup svetih mjesta«. To se u prvom redu odnosilo na dvoranu Posljednje večere. Njome je upravljala jedna muslimanska obitelj. Franjevcima je samo dvaput godišnje bila dopuštena kratka javna molitva: na Sv. četvrtak i Duhove. 1929., za vrijeme britanske uprave Palestinom, u južnom zidu dvorane podignut je mih­rab, muslimanska molitvena niša, da bi se pretvorila u džamiju. Kako bi se ipak euharisti­ja mogla slaviti što bliže mjestu gdje je ustanovljena, franjvci su 1936. kupili posjed u susjedstvu i sagradili mali samostan s kapelicom, prozvanom Ad Cenaculum »Do dvora­ne Posljednje večere«.

 

– Kafarnaum

 

Jedan dio novozavjetnih svetih mjesta otkupljen je istom u drugoj polovici 19. st. Naj­važniji među njima svakako je Kafarnaum. Otada su njegovi ostaci arheološki istra­živani nekoliko puta. Najnovija serija istraživanja započela je 1968. i još uvijek je u toku. Vode je profesori Franjevačkog biblijskog instituta u Jeruzalemu, a rezultati su u svakom slučaju bili spektakularni za poznavanje konkretnog životnog ambijenta u kojemu je dje­lovao Isus kao i povijesti kršćana iz židovstva i poganstva.

U drugoj polovici 19. st. započelo je i moderno istraživanje povijesti franjevačke prisutnosti u Sv. zemlji uopće. Ustanovitelj mu je hrvatski franjevac fra Jeronim Golu­bović. Rođen je 1865. u Carigradu iz hrvatske obitelji porijeklom iz Konavla kod Dubrov­ni­ka. Za vrijeme ho­do­čašća u Sv. zemlju, što ga je poduzeo s majkom i bratom na­kon oče­ve smrti, odlučio se stu­piti u Franjevački red i ostati u službi svetih mjesta. Pokazao se izvanredno talentiranim i sposob­nim povjesničarom, prije svega Sv. zem­lje a kasnije i čitavog Franjevačkog reda. Bibliografija mu obuhvaća 225 na­slova! Za­snovao je epohal­ni znanstveni niz izdanja povijesnih doku­me­nata o Sv. zemlji: Biblioteca Bio-bibliogra­fica della Terra San­­ta e dell’Ori­ente France­sca­no. Pod njegovim je vod­stvom iza­šao 21 svezak (Qua­racchi / Fi­renca 1906.-1939.), od kojih je mnoge i sam napisao. Izdao je i mnoga dje­la starijih autora o Sv. zemlji, što su do tad bila ostala ne­objav­ljena. Kasnije se preselio u Fiencu gdje je, kao nasljednik poznatog Luke Wa­dinga, izda­vao Annales Mino­rum. U Firenci je 1941. i umro.

 

– Seforis

Na jednom bržuljku uz rub doline Netofa, 6 km sjeverozapadno od Nazareta, arheo­loško je nalazižte grada Seforisa. Taj danas uobičajeni oblik njegova imena potječe od grčke prilagodbe semitskog naziva Cippori, »ptičica«; na njegovu je mjestu do 1948. bilo arapsko selo Saffuriyah. Budući da je bilo beznačajno, mjesto se ne spominje u St. za­vjetu (a ni u Novom!). Ime mu se prvi puta pojavljuje za hazmonejskog vladara Alek­sandara Janeja (103.-76. pr. Kr.). Rimljani su ga 63. pr. Kr. porušili a onda 55. pr. Kr. obnovili i progla­sili upravnim središtem Galileje, što je ostao i kroz sve vrijeme vlada­vi­ne Heroda Veliko­ga. Nakon njegove smrti 4. pr. Kr. grad se pobunio, Rimljani su ga sra­zili sa zemljom, da bi ga Herod Antipa, sin Heroda Velikoga, ponovno izgradio i učinnio prvom prijestolni­com svoje vladavine u Galileji. Otada se naseobina razvija u veličan­stven grad, kako po­tvr­đuju najno­vija iskopavanja, započeta 1985. i još u toku. Tim više što grad nije učestvo­vao u tzv. prvom židovskom ustanku 66.-70. po Kr. Nakon drugog ustanka 132.-135 po Kr. uprava je prešla iz židovskih u rimske ruke te mu je pro­mije­njeno ime u Diocezareja. Po­čevši s 3. st. grad je postao šredištem tadašnjeg židov­stva. U njemu je 17 godina zasije­dao Sanhed­rin, židovsko Veliko vijeće. Tu su otada živjeli i mnogi znameniti rabini, među njima i vodeći rabinski autoritet toga vremena, sastavljač Mišne, Juda ha-Nassi.

Rimski car Konstantin podijelio je 324. kršćanstvu status državne religije. U to vrije­me izvjesni Josip iz Tiberije, obraćenik s židovstva na kršćanstvo i carev prijatelj, izra­ža­va želju da sagradi crkvu u Seforisu, kao i u Nazaretu i Kafarnaumu. U gradu je već po­stojala kršćanska zajednica, najprije od autohtonih židovskih kršćana a potom sve više od obraćenika s poganstva. Grad je i dalje prosperirao kroz čitavo bizantsko doba, da bi nag­lo propao nakon arapskog osvajanja Palestine u 1. polovici 7. st.

Križari su u Sv. zemlji zatekli staru predaju o porijeklu sv. Ane, majke Bl. Dj. Marije, iz Seforisa. Zato su na rubu brežuljka podigli trobrodnu baziliku noj u čast. Na njenim ruševinama obavljena su i prva arheološka istraživanja u Seforisu još 1870., kad su fra­njev­ci otkupili to mjesto. Osim crkve pronađeni su ostaci sinagoge: arhitektonski dijelovi i jedan natpis u mozaiku na aramejskom jeziku.

Iza apside crkve sagrađen je mali hospicij za jednog redovnika, kako bi bio na duhov­nu službu časnim sestrama sv. Ane koje u susjedstvu drže školu za djevojke iz siromašnih obitelji. Tu je u svojstvu kapelana preko deset godina proveo hrvatski franjevac, o. Ivan Franković, rodom iz Živi­ka, župa Oriovac (rođ. 17. 7. 1882.). Boravio je ondje do neko­li­ko dana pred smrt, koja ga je zatekla 22. 9. 1966. u Nazaretu, gdje je i pokopan. On je du­boko označio vezu Hrvatske sa Sv. zemljom u prvoj polovici 20. st. U Za­gre­bu je 1905. osnovano povjerenstvo za Sv. zemlju za Hrvatsku i Bosnu i Hercego­vinu. O. Ivan postav­ljen je 1912. na službu povjerenika, »komesara«, a obnašao ju je do 1921. To imenovanje uslijedilo je zbog njegove duboke ljubavi prema Isusovoj domo­vini koju je izražavao već prije toga. Tri je puta (1910., 1921., 1926.) tražio od poglavara da ga pu­ste onamo u misi­je, no svaki puta mu je molba, usprkos obećanjima, bila odbijena.

U tom je raz­doblju bio dušom mnogih inicijativa u vezi sa Sv. zemljom. Od­mah na­kon svog imenovanja kroz dvije je godine radio na organizaciji prvog hrvatskog skup­nog hodočašća koje je pod vodstvom o. Rafaela Rodića, franjevačkog provincijala u Zagrebu a kasnije prvog beogradskog nadbiskupa, imalo poći na put 1. rujna 1914. Izbi­janje 1. svjetskog rata spriječilo je polazak. U sklopu priprave o. Ivan je bio u Sv. zem­lji 1913., a vratio se s bradom, za naše prili­ke neobično, čak zabranjeno redovničkom ste­gom, ali privilegij misionara Sv. zemlje. Nikad je više nije htio obrijati. Znao je reći: »Glavu dajem, bradu ne!« Istakao se i kao organizator velikog sabiranja za Sv. zem­lju 1919.; utrškom je kupljena i otposlana građa za obnovu crkava, osobito na Taboru (ups. kolo­voz). Konačno mu je u četvrtom pokušaju 1938. odobreno da pođe kao misio­nar u Sv. zemlju. Ondje je ostao do smrti, a kroz sve to vrijeme samo je dva puta dolazio u do­mo­vinu na odmor. Kako svjedoče pisma drugih redovnika nakon njegove smrti, bio je uzo­ran redovnik, voljen zbog svoje raspoloživosti i jednostavnosti, te mara i zauzetosti za druge.

 

– Tabor – bazilika preobraženja Gospodinova

 

Na rubu Jizreelske doline uzdiže se brdo Tabor, visoko (588 m), usamljeno i veličan­stveno. Njegov položaj i izgled učinili su da je ono već u predizraelsko doba bilo sma­tra­no »sve­tim brdom«, tako da prorok Hošea (5,1) predbacuje Izraelcima nastavljanje ta­moš­njih kana­anskih kultova. Svojim izgledom Tabor je ujedno postao slikom uzvišeno­sti (Ps 89,13; Jer 46,18). Na njemu su se bili utaborili Izraelci prije nego što pod vodstvom Baraka i proročice Debore pobijediše galilejske Kanaance (Suci 4-5).

Nije dakle čudo da je prakršćanska predaja s Taborom identificirala u Novom zavjetu neimenovanu »goru visoku, u osami«, gdje su trojica apostola imali udjela u mističnom iskustvu Isusova preobraženja (Mt 17, 1-13; Mk 9, 2-13; Lk 9, 28-36, usp. 2 Pt 1,16-18). O takvoj identifikaciji već u 1. polovici 3. st. svjedoči Origenovo tumačenje gore navede­nog mjesta iz Ps 89. Od 4. st. Tabor postaje metom kršćanskih hodočašča. Anonimni hodočasnik iz Piačence u svom putopisu god. 570. spominje tri crkve, »bazilike«, na uspomenu triju sjenica što ih Petar htjede podići za Isusa, Mojsija i Iliju. Hodočasničko mjesto opustošeno je za najezde Perzijanaca 614. godine, da bi u vrijeme križara zasjalo novim sjajem: tu je utemeljena benediktinska opatija, za koju je obnovljena i proširena dotadašnja crkva, sjedište tamošnje biskupije, i sagrađen utvrđeni samostan. Nakon pora­za križara 1187. na nedalekoj poljani Hatinskih rogova svetište je opustjelo. Sva kršćan­ska zdanja porušio je sultan Malek al-Adel kad je 1211.-1212. nad njima podigao ogrom­nu utvr­du čiji ostaci i danas impresioniraju hodočasnike. No i nju je razorio isti sultan 1227. da ne bi pala u ruke križara. Krćanima je tada za čuvanje evanđeoske uspomene služila jedna mala crkvica, no i ta je razorena 1263. Otada je mjesto ostalo četiri stoljeća u ruševinama. Otkupili su ga 1631. franjevci nakon njihova dolaska u Nazaret 11 godina ranije, ali su svoj samostan i crkvu uspjeli podignuti istom početkom 20. st.

Nova i veličanstvena crkva dovršena je 1924., po planu koji je arhitekt A. Barluzzi razvio prema opustjelim staro­kršćanskim bazilikama u Siriji. Budući da je za tako veliku zgradu bila potrebna iznimno masivna i snažna građa, za nju se pobrinuo već spo­menuti hrvatski franjevac o. Ivan Franković, u to vrijeme povjerenik Sv. zemlje za či­tavu Hrvat­sku i Bosnu i Hercegovinu. Okolnosti opisuje – po svemu sudeći on sam – u kratkom živo­to­pisu u arhivu njegove provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu: »God. 1919. slavila se 700-godišnjica od kako su Franjevci čuvari sv. Groba i drugih svetih mjesta u Sv. Zemlji. Taj je jubilej brigom o. Ivana u našim hrvatskim krajevima dostojno proslavljen. Pomoću svih hrvatskih biskupa uredjena je veća sabirna akcija po svim biskupijama i župama i sabrana svota od c. 300.000 kruna. Za tu svotu je ponajviše na­bavljena drvena građa i otpremljena u Sv. Zemlju za popravak zgrada koje su ratom ošte­ćene. Još ni to nije bilo dosta, nego je o. Ivan posebno obilazio šumske udruge i neke hrvatske velikaše te izmolio hrastova, koji su izrezani i otpremljeni u Sv. Zemlju. Tako je grof Pejačević iz Našica darovao 10 hrastova, a grof Eltz iz Vukovara isto tako dao 10 hrastova; od ovih su načinjene grede u bazilici na Taboru.«

 

– Brdo Nebo

Ima različitih Božjih darova. A svatko sa svojima može polu­čiti velikih djela. Primjer je jed­nostavni brat Jerolim Mihaić, rodom (1873.) iz Pučišća s otoka Brača. Kao mladić iselio se u Argentinu. Odande se uputio na hodo­čašće u Sv. zemlju i toliko zavolio sveta mjesta da je stupio u Fra­njevački red u Ku­stodiji kako bi kao ponizni brat laik posvetio život brizi i skrbi o tim mje­stima. Nakon različitih dužnosti, npr. kao sakristan u bazilici Sv. groba, poglavari ga, kao vrsna vrtlara i općenito spo­sobna i voljena organizatora, na­mjestiše u Jerihonu. Njego­vom je zaslugom ondje 1924. sagra­đen mali samo­stan s crk­vom, danas župa sa školom. Po­brinuo se i za tradicionalno mje­sto gdje je Ivan krstio Isusa na nedalekoj obali Jordana. Sagra­dio je crkvu, stan i jednu kape­licu na samoj obali, no sve je to porušio potres 1927. Boraveći u Jerihonu fra Jerolim je postao osobni pri­jatelj ondaš­njeg jordan­skog emira a ka­snije kralja Ab­dulaha, pradjeda da­našnjeg kralja Abdulaha II. koji nosi njegovo ime. Ta mu je veza po­služila da ostvari još jedan svoj san: otkupiti u trajni po­sjed brdo Nebo s onu stranu Mrt­voga mora, tradicionalno mjesto otkuda je Moj­sije prije smrti promatro Obećanu zemlju u koju nije imao ući (Pnz 3,23-27; 34,1-6). Time je on indirektno omogućio i Svetom Ocu da na tom mjestu započne svoje preklanjsko jubilarno hodočašće po Sv. zemlji.

Fra Je­rolim je 1932. otkupio to mjesto sa svim ruševi­nama, sagradio kuću i time omo­gućio arheološka iskopava­nja. Bila su to prva u dugom nizu arhe­olo­ških iskopa­vanja Franjevačkog Biblijskog instituta. U blizi­ni Neba fra Jeroni­ma je zatekla i sestrica smrt. Umro je u Amanu 1960. Zbog njegove velike ljuba­vi prema Ne­bu bi prihvaćena ideja da ga se ondje i sahrani, uz učešće dvojice biskupa i pedese­tak subraće.

Je­rolim je bio vrlo osebujna osoba. Znao je svojom vedrinom i šalji­vošću op­čarati a svojom vješti­nom jahanja, gađa­nja iz puške i drugim među argentinskim gaučima steče­nim umijećima zadi­vti, čak i nadmašiti tamošnje beduine, me­đu kojima je baš u onom kraju oko Madabe bilo i nekoliko krš­ćanskih plemena. No znao im je osvojiti i srca svo­jom dobrotom. Brinuo se o njima, pomagao im svojim sve­stranim praktičnim zna­njem, hra­nom, pa čak i novcem, kad ga je imao. Mogao sam se i osobno uvje­riti u dubinu krš­ćanskog svjedočan­stva što ga je za sobom ostavio kad sam dvadesetak go­dina na­kon nje­gove smrti u neko­liko navrata učestvovao u iskopa­va­njima na Nebu: beduini i beduin­ke iz oko­lice, ne samo kršćani nego i muslimani, još su dolazili pomoliti se na njegov grob.

 

– Nazaret

U želji da održe vezu sa svetim mjestima hodočasnici su vazda nastojali poni­jeti nešto sa sobom kući, neku vrst ne samo »suvenira« nego relikvije. Čak su gradili imitacije ta­mošnjih građevina, npr. »Svetog groba«. U nas su tako sa Svetom zemljom povezana dva marijanska svetišta: Trsat i Trški vrh. Trsatsko se svetište »Nazaretske kućice« idealno nadovezuje na dom Blaže­ne Djevice Marije u Nazaretu, a duhovno je usmjereno na na­sljedovanje života Svete obi­telji. Povijesne početke te tradicije valja vidjeti u događajima kod sloma križar­ske vlasti u Sv. zemlji. Zato je 1991. proslavljena simbolična 700-godišnji­ca njegova osnutka. Hodočasnički putopisi iz 12. i 13. st. spominju u Nazaretu »Marijinu i Isusovu sobicu« uz samo mjesto Navještenja. Arheološka su istraživanja utvr­dila da se kod tih »sobica« radi o jednom naknadno adaptiranom ambijen­tu iz mno­go kasnijeg doba. Proštenište na Trškom vrhu kod Krapine, građeno je 1750.-1761. kako bi udomilo kip »Majke Božje Jeruzalemske« koji je odande donio, prema jed­nima, fra Joa­kim Mateić Balagović, odnosno hodočasnik Stjepan Balagović prema drugima.

 

– Jeruzalemski hram

Hrvate s Jeruzalemskim hramom donekle povezuje škrinja ili raka svetog starca  Šimuna koji je u Hramu blagoslovio dijete Isusa. Povijest tog umjetnički vrijednog djela uklapa se u srednjevjekovne dogodovštine oko relikvija.

 

Raka se danas nalazi u Zadru. Ondje je i izrađena, u 14. stoljeću, kad je Zadar bio naj­močniji grad na hrvatskoj obali Jadrana. Naručila ju je Eliza­beta Kotromanić, žena hrvat­sko-ugarskog kralja Ljudevita Anžuvinca a izra­dio ju je Franjo, doseljeni i u Zadru priže­njeni zlatar iz Milana. Škrinja se ubraja u remek-djela hrvatske umjetnosti. Sa škri­njom je povezan niz zanim­ljivosti, zagonetki i legendi. Na samoj škrinji prikazana je legenda o njezinu prispijeću u Zadar: na putu iz Palestine u Veneciju neki je brod zapao u strašnu oluju nadomak Zadra te je bio prisiljen uploviti u zadarsku luku. Zadar je naime uz istarske gradove te Dubrovnik bio jedna od važnih postaja na najčešćem tadašnjem putu iz Europe u Palestinu. Na brodu je bio i nepoznati plemić koji je u okolici Zadra odsjeo u gostinjcu nekog samostana u predgrađu a nosio je lijes i tvrdio da se u njemu nalazi tijelo njegova pokojnog brata. Plemić se medjutim razbolio i umro a redovnici su kod njega nasli zapis s dokazom da je u lijesu tijelo svetog Šimuna, hramskog proroka. Kad je o tome bio obaviješten zadarski nadbiskup, tijelo je preneseno u grad. Otad Zadrani štuju sv. Šimuna kao svog zaštitnika a sam svetac uslišanjima je i čudesima po­tvrdio svoju naklonost gradu.

 

Trenutno se u Sv. zemlji nalazi nekoliko naših studenata. Već je duže vrijeme tradicija naše Provincije da šaljemo naše juniore na studij u Svetu Zemlju.

Toj povezanosti Hrvatske sa Svetom Zemljom doprinose mnogi naši franjevci koji se odlučuju na duži ili kraći period rada u Franjevačkoj kustodiji Svete Zemlje. Trenutno su na službu Kustodije Svete Zemlje prisutna dvojica naše braće: fra Siniša Srebrenović (Nazaret) i fra Bernard Barbarić (Tabor).

Nešto trajniju prisutnost bilježi fra Tomislav Vuk, franjevac naše Provincije i izvanredni profesor na Franjevačkom biblijskom institutu (Studium Biblicum Fancisacnum) u Jeruzalemu.

 

Za više informacija o Sv. zemlji posjetite službene stranice Kustodije Svete Zemlje…

 

Popis ostalih hrvatskih franjevaca koji su djelovali u Sv. zemlji:

 

– fra Pavao iz Stridona

– fra Ivan Gundulić

– fra Grgur iz Bosne

– fra Bonaventura Corsetti

– fra Andrija Miljaković

– fra Marijan Požežanin

– fra Filip iz Bosne

– fra Mijo iz Bosne

– fra Eugen Didović

– fra Ivan Augustin Rajčević

– fra Bernardin Zadranin

– fra Vicencije Kelez

– fra Jerko Mihalić

– fra Amat

– fra Mirko

– fra Nikola Tavelić

– fra Juraj iz Bara

– fra Jakov Pletikosić

– fra Anselmo Rusković

– fra Valentin iz Gruža

– fra Humilis iz Slanoga

– fra Marin Papa

– fra Bernardin iz Tulona

– fra Bonifacije Dubrovčanin

– fra Ivan Gundulić

– fra Valentin Bunić

– fra Antun Gučetić

– fra Jakov iz Popova Polja

– fra Nikola iz Mljeta

– fra Alojzije Čurčija

 

 

fra Atanazije Albertini

 

Popis sastavljen prema člancima fra Pija M. Pejića.