Obilježena treća godišnjica smrti fra Bonaventure Dude

Objavljeno od franjevac na

     

     U crkvi Uzvišenja svetog Križa na Sigetu 3. kolovoza ove godine misnim slavljem koje je predvodio mnogopoštovani provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević obilježila se treća obljetnica smrti fra Bonaventure Dude. Slavlju su prisustvovali sadašnji provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda mnogopoštovani fra Milan Krišto, bivši provincijal fra Ilija Vrdoljak, sigetski gvardijan i župnik fra Robert Perišić, bivši kaptolski gvardijan fra Zdravko Lazić te drugi franjevci.
U svojoj homiliji predvoditelj misnog slavlja istaknuo je nekoliko uspomena na pokojnog fra Bonaventuru koji su imali utjecaja na njegov svećenički i redovnički rast, ali i na život zajednice kojoj pripada. „Duda je bio  s nama i u tolikim drugim brojnim prilikama. S nama je dijelio  radosti i nade, žalosti i tjeskobe i pregršt drugoga te nas tako, zajedno s pokojnim Tomom Šagi-Bunićem, učio Koncilu – Drugom vatikanskom, jer drugoga puta nije bilo. Na svemu tome mi kapucini i ja osobno uvijek ćemo mu biti zahvalni.“ Na kraju homilije fra Jure je pozvao franjevce da nastave s proučavanjem ostavštine fra Bonaventure rekavši kako je to izvor velike milosti i za franjevački red, ali i za cijelu Crkvu.
Na samom kraju misnog slavlja fra Zdravko je zahvalio domaćim sigetskim franjevcima na nesebičnoj pomoći koju su iskazali nakon nemilog potresa te propovjedniku na riječima koje su sve okupljene posjetile na lik i djelo fra Bonaventure. Nadovezujući se na vezu koju je propovjednik istaknuo između fra Bonaventure i kapucina, fra Zdravko je, prije završnog blagoslova, posebno zahvalio za srdačnu pomoć i dobrohotnost provincijala fra Jure Šarčevića i cijele Hrvatske kapucinske provincije koja je otvorila vrata svog samostana sv. Leopolda Bogdana Mandića gdje će, do popravka samostana na Kaptolu, boraviti bogoslovi Provincije sv. Ćirila i Metoda.


 


 

PROPOVIJED FRA JURE ŠARČEVIĆA, PREDSLAVITELJA SVETE MISE: 

Moje uspomene na ljubljenog nam i  dragog brata Bonaventuru Dudu

Draga braćo franjevci, dragi vjernici, prijatelji i štovatelji lika i djela oca i brata našega Bonaventure Dude.

Umjesto klasične homilije, ja ću večeras, progovoriti o nekim svojim uspomenama na pokojnog p. Dudu.  Kad me fra Zdravko Lazić, gvardijan s Kaptola, prije dvadesetak dana zamolio da predslavim večeras ovu svetu misu i kažem nekoliko riječi o p. Dudi, odmah  su se preda mnom, kao na filmskoj vrpci, počeli redati brojni prekrasni susreti i zgode s o. Bonaventurom Dudom. Neki od njih ostali su mi u neizbrisivu sjećanju i utjecali na moj ljudski rast, duhovno fratarski i svećenički rast i život.

Spomenut ću samo neke.

Nikad neću zaboraviti jedan prizor iz Lurda, godine 1979. Te sam  godine –  mislim da je bio početak ljeta, ako se ne varam – susreo p. Dudu, pred Lurdskom špiljom, negdje oko 14 sati. Približavajući se špilji s grupom hodočasnika i časnih sestara, koji su iz Hrvatske hodočastili u Lurd, izdaleka sam primijetio jednog fratra na koljenima, s kapucom na glavi, uronjenog u molitvi. Znatiželjan, kakav sam uvijek pomalo bio, pristupio sam sasvim blizu i, sagnuvši se malo, sa strane, i pogledao koji je to fratar tako duboko sabran u molitvi pred likom Gospe Lurdske. A on je, prepoznavši me, rekao: „A to si ti, kršćanine!“ i nastavio je moliti. Ne želeći ga ometati u molitvi, odmah sam se udaljio i malo izdaljega vidio kako je Duda ostao dugo u molitvi na koljenima. Nije se dao rastresti od ljudi koji su se kretali oko špilje.

Kasnije sam često razmišljao o p. Dudi kako otkriva svoju marijansku dušu i daje mi poruku kako valja moliti. Iz toga sam prizora i njegova primjera, još kao sasvim mlad svećenik, zaređen dvije godine ranije (1977.), naučio više o molitvi nego iz svih knjiga koje sam pročitao i predavanja koja sam čuo tijekom svoga života. Kad sam  ovaj svoj doživljaj, puno godina kasnije, ispričao jednom zgodom u našem samostanu u Rijeci, u prigodi imendana jednog brata, na kojemu je  bio i Duda, odgovorio mi je: „Divno. Vi se toga dobro sjećate“!.

Nikako ne mogu zaboraviti  dolaske p. Dude kapucinima u Dubravu, u samostan svetoga Mihaela. On je često dolazio kod p. Tome. U radosnim ili žalosnim trenucima Duda je uvijek bio prvi u Zagrebačkoj Dubravi. Dolazio je uvijek pješice. I kad sam ga htio autom odvesti na Kaptol ili barem do tramvajskog okretišta u Dubravi, nikad nije pristao, uvijek je išao pješice. P. Duda je prvi došao kad je umro p. Toma, njegov veliki prijatelj;  prvi je došao kad je umro p. Zdenko, i zajedno smo plakali. Ali on nas je i tješio!

Duda je bio  s nama i u tolikim drugim brojnim prilikama. S nama je dijelio  radosti i nade, žalosti i tjeskobe i pregršt drugoga te nas tako, zajedno s pokojnim Tomom Šagi-Bunićem, učio Koncilu – Drugom vatikanskom, jer drugoga puta nije bilo. Na svemu tome mi kapucini i ja osobno uvijek ćemo mu biti zahvalni.

Dodajem ovome još jedno iskustvo. Koliko su p. Duda i p. Toma bili važni jedan drugome shvatio sam kad sam ih jednom zgodom, u mjesecu rujnu, vozio u Split na Redovničke dane u prigodi pripreme Velikog jubileja 2000. godine. Ne sjećam se točno koja je to od triju pripremnih godina bila. Jedna je bila posvećena Isusu Kristu, druga Duhu Svetom a treća Bogu Ocu. S nama u automobilu je bio i prof. Marijan  Jurčević, dominikanac. P. Duda i p. Toma su, čitavim putem, do Splita i natrag u Zagreb, neprestance tako živo razgovarali i raspravljali da sam imao dojam da im treba čitav jedan život kako bi mogli razgovarati. Toliko su tema i pitanja imali na repertoaru. O, da sam onda nekako bio snimio taj razgovor! – kako bi to danas bilo dragocjeno.

O prijateljstvu p. Dude i p. Tome dodajem ovdje jedno svjedočanstvo koje je sam p. Duda izrekao u jednom razgovoru sa fra Mirkom Mataušićem prije šest godina. Na fra Mirkovo pitanje: Tko su vam bili prijatelji?  Duda je odgovorio:

„Nadasve fra Janko (Šagi), ja sam bio prvoškolac, on drugoškolac. A profesor je govorio, e nema kod vas jednog Šagija, a nas je osamdeset bilo u razredu. Gledam tko je to. A subotom smo mi i kapucini išli na šetnju prema Dravi, tamo su naši išli na nogomet. A on je u šumi čitao, a ja sam ga našao i došao sam k njemu, a on me pogledao, a ja sam u rekao: Ja sam Duda Roko. A on je već u današnjem sedmom razredu osnovne pročitao cijeloga Dantea, Dostojevskoga. Čitao je o Strossmayeru od nekoga Francuza koji je u njemu vidio velikoga čovjeka. On je bio kapucin, a kapucinski samostan je bio daleko više domaći nego naši. Ja sam često tamo išao, poslije sam tamo svirao. Bio je njegov gvardijan, kasnije provincijal pater Alojzije Novak. Šagi, to je bio prijatelj do smrti, sve veći i veći, sve dublji i sve bolji. To je bio jedinstven prijatelj.“

Navest ću još nešto, čega se posebno zahvalno sjećam. Kada je izdavačka kuća „Kršćanska sadašnjost“ pripremala izdanje Novoga zavjeta s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije,  p. Duda je povjerio meni prijevod Uvoda u pastoralne poslanice sv. Pavla i njihovih pripadajućih bilježaka. Kad sam završio, Duda mi je, prilikom prvog susreta, odmah rekao: „Vi ste to izvrsno preveli.“ Kao mladom prevoditelju, to mi je bilo veliko priznanje i ohrabrenje za daljnji rad.

Rijetko je u kojem čovjeku tako skladno postojala znanost/znanje i vjera/pobožnost. P. Duda se uvijek držao onog savjeta što ga je sv. naš otac i brat Franjo dao sv. Anti, kad mu je u Pismu (1223) rekao da mu je drago što što braći predaje sveto bogoštovlje, samo da u takvom poučavanju ne ugasi duh svete molitve i pobožnosti, kako stoji u Pravilu. Takav sklad između znanosti i vjere postojao je kod sv. Bonaventure, kod sv. Ante Padovanskog i kod mnogih drugih velikih svetaca. Po tome s njima uz bok može biti i p. Duda.

U mislima i u zahvalnoj molitvi pred Bogom za velikog franjevca Bonaventuru Dudu, zajedno sa svima vama i brojnim njegovim prijateljima i mnogim drugima ljudima,   dobrom Bogu Ocu i Isusu,  Dobroti beskrajnoj – da upotrijebim izraz drag p. Dudi – danas, na treću obljetnicu odlaska s ovoga svijeta, zahvaljujem p. Dudi za sve što je dao meni i hrvatskim kapucinima,  vama draga braćo Franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda, hrvatskom redovništvu, Crkvi u Hrvata i čitavoj domovini Hrvatskoj. Izvan svake sumnje, velebno je njegovo djelo i osobni doprinos franjevaštvu, Crkvi u Hrvata pa i šire – doprinos koji će, vjerujem, ostati kao trajna baštini budućim naraštajima.  Uvjeren sam doista da njegovo velebno djelo i ogromna baština može izaći na vidjelo još više u procesu njegova uzdizanja na čast oltara.

Netko zna primijetiti: Pustimo mrtve, bavimo se živi ljudima! Ne slažem se s tom floskulom. Bavljenje p. Dudom i njegovom ostavštinom nije uzaludan posao, dapače, uvjeren sam da on može postati izvor  velike milosti ne samo za nas franjevce, nego i za cijelu Crkvu

I završit ću ovu homiliju riječima koje sam, prije nekoliko godina (2018.), uputio donedavnom provincijalu Vaše Provincije, fra Iliji Vrdoljaku, koji me zamolio da napišem svoje uspomene  na p. Dudu.

„Zbog svega toga i mnogih drugih darova kojima je Bog obdario svoga vjernog slugu, a koje je on velikodušno stavio svima nama na raspolaganje i  korist, večeras, zajedno sa svima vama, i zajedno s Gospodinom Isusom, našim učiteljem i Spasiteljem, Bogu Ocu, smijem zahvalnim riječima uskliknuti: «Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima» (Mt 11, 25) poput p. Bonaventure Dude!“


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *