Marija - velika nada Hrvata

Kad je grčko-bizantski car Heraklije godine 626. pred Carigradom porazio Avare i njima podložne slavenske čete, pozvao je Hrvate, koji su tada živjeli u krajevima današnje južne Poljske, da dođu u Dalmaciju, u današnje naše krajeve i da iz tih područja potisnu Avare. Kad su Hrvati svladali Avare, Heraklije je zamolio Papu da pošalje Hrvatima kršćanske vjerovjesnike. Papa je poslao u Split jednog nadbiskupa, nekoliko svećenika i đakona. Za nadbiskupa je izabran i od Pape konsekriran svećenik Ivan iz Ravene. Odatle mu ime Ivan Ravenjanin. Njega je po svoj prilici posvetio papa Severin, ali, kad je Ivan Ravenjanin počeo u Splitu obavljati svoju misiju, bio je na papinskoj stolici već novi papa Ivan IV. (640-642) rodom iz Dalmacije.

Novog nadbiskupa Ivana Ravenjanina čekao je težak posao: organizirati nadbiskupiju i privesti Kristovoj vjeri Hrvate. Stari Solin ležao je u ruševinama, a sjedište nadbiskupa prenešeno je u tvrde zidine bivše Dioklecijanove palače, koja se počela razvijati u grad Split. Izvan zidina goleme palače naselilo se hrvatsko stanovništvo. Ivan Ravenjanin za katedralnu je crkvu odabrao Dioklecijanov mauzolej, inače Jupiterov hram. Očistio ga je, uredio i posvetio Uznesenju Marijinu, Velikoj Gospi. Nama je to nadasve draga činjenica: pokrštenje Hrvata službeno je započelo iz Marijine crkve. Sve ove podatke preuzeli smo iz članka Le culte marial en Croatie - Dalmatie medieval, što ga je naš poznati učenjak orijentalist Stjepan Sakač objavio u zborniku Maria, Hubert Du Manoir, tome V. Paris, 1958. Sakač se oslanja na izvještaje cara Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća i Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća.

Ivan Ravenjanin svoju je splitsku katedralu posvetio Uznesenju Marijinu oko god. 642. Prema tome, tu bismo godinu mogli uzeti kao početnu godinu pokrštenja Hrvata. U svakom slučaju, Ivan Ravenjanin započeo je te godine u Splitu s organiziranjem nadbiskupije i s pokrštenjem Hrvata.

Čujmo što nam o tome pišu sami izvori. U Porfirogenetovu djelu De administrando imperio (gl. 31.) čitamo: "Car Heraklije poslao je u Rim tražiti svećenike od kojih je odredio nadbiskupa i biskupa, te svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate; a imali su Hrvati u to doba kneza Porgu." Toma Arhiđakon, koji je, doduše, živio u 13. stoljeću, ali je pred sobom imao solidne izvore, piše: "Papa je, međutim, poslao nekog poslanika imenom Ivana rodom Ravenjanina... Pošto ga je gospodin Papa posvetio, došao je on kao dobar pastir svojim ovcama... On je preuredio ovaj hram u crkvu i posvetio ga s mnogo pobožnosti i u prisutnosti mnoštva naroda na čast Bogu i slavnoj Djevici Mariji" (Historia salonitana, gl. 11).

Uzevši u obzir sve dostupne izvore i njihove komentare, sa sigurnošću možemo zaključiti da je krštenje Hrvata započelo tamo negdje oko polovice 7. stoljeća, i to iz romanskih gradova na jadranskoj obali, u prvom redu iz Splita. Onda se pomalo širilo u unutrašnjost. Marijina crkva, splitska katedrala, prvi je i glavni izvor službenog pokrštenja Hrvata.

Dobro je zabilježiti i sljedeće: Svi koji su imali važnu ulogu u privođenju Hrvata Kristovoj Crkvi, bili su pobožni prema Gospi, Car Haraklije, kad god je išao u vojne pohode protiv najrazličitijih napadača na Bizant, uvijek je sa sobom nosio ikonu Majke Božje. Sve je pouzdanje polagao u Mariju. O pobožnosti pape Ivana IV. prema Gospi svjedoči veličanstveni mozaik koji je dao napraviti u kapeli Sv. Venancija u Rimu. Na tom se mozaiku ističe Gospin lik Virgo orans. A da je Ivan Ravenjanin bio pobožan prema Gospi, dosta nam govori činjenica da je svoju katedralnu crkvu posvetio njoj u čast.

Važnost splitske katedrale za Hrvate vidimo i u tome što u njoj, tri stoljeća kasnije, tj. u 10. stoljeću, susrećemo hrvatskoga kralja Tomislava, gdje sudjeluje u radu poznatoga splitskoga crkvenog sabora godine 925.

Velikom radošću ispunjava naše srce činjenica da službeni početci pokrštenja Hrvata niču iz Marijine crkve. Naša draga Gospa postavila se na početak formiranja hrvatskog naroda, njegova kršćanskog i kulturnog života. Pod Gospinom zaštitom započeo je naš narodni život, pod njezinom će se zaštitom razvijati i u sljedećim stoljećima tako da će u 17. stoljeću remetski pavlin Andrija Eggerer tu činjenicu sažeti u kratak izraz: Regnum Croatiae - vere Marianum. tj. da je Hrvatsko kraljevstvo - uistinu Marijansko.

LITERATURA

S. SAKAČ, Le culte marial en Croatie-Dalmatie medievale (640.-1090.), u MARIA, vol. V., Paris, 1958.; A KATALINIĆ: Službeni počeci iz Marijine crkve, u Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 1, Zagreb, 1986.

početna stranica