Predstavljanje naših mladomisnika – fra Siniša Pucić

Objavljeno od franjevac na

Predstavljamo mladomisnike naše provincije počevši od najstarijeg, fra Siniše koji nam je opisao svoj životni put i duhovni rast koji su ga doveli do sakramenta Svetoga Reda. 


fra Siniša Pucić, mladomisnik

Bog je još od moga dolaska na svijet 1978. stvorio mnoge preduvjete da upoznam istinski smisao života. Život mi je darovao uz pomoć roditelja Mirjane i Gorana, kojima sam spletom životnih okolnosti postao i ostao sin jedinac. Kako je otac često bio odsutan zbog naravi pomorskog posla, usvajao sam tijekom odrastanja kršćanske i moralne vrijednosti koje su mi majka i baka usadile, a temeljile su se na Božjem zakonu i nauci Katoličke crkve. To je već u dobi dječaštva rezultiralo primitkom sakramenata krštenja, euharistije i krizme, pohađanjem župne kateheze, čitanjem biblijskih tekstova i redovitim sudjelovanjem u životu Crkve. No, često izbivanje oca iz svoga života stvorilo je kroz godine odrastanja neke rupe na mojem biću, iz kojih, osobito onako povučen i stidljiv, nisam iz srca znao izvlačiti na površinu obilje Božje ljubavi i dijeliti je drugima zbog čega sam bio nesretan, neostvaren u stvaranju pravih prijateljstava i veza s ljudima. Bijah naizgled sretan i uravnotežen, a iznutra zatvoren kao hrčak u kavezu koji besmisleno okreće kotač svakodnevnice. Takvo se stanje vlastite izgubljenosti produbilo s još dva istovremena događaja – očevom smrću i neuspješnim upisivanjem škole koju sam želio. Očev odlazak u Isusov zagrljaj, kao 15-godišnjak shvatio sam odmah kao završetak bezbrižnog i razigranog djetinjstva, te početak suodgovornosti za majčinu i svoju dobrobit. Tek kroz živu vjeru u Boga prepoznao sam taj trenutak kao trogodišnji boravak u pustinji života, gdje sam stavljen pred izbor, još više nego dotad: hoću li, poput svog dotad najboljeg prijatelja Domagoja, pasti u bezdan besciljnosti, ovisnosti, nezadovoljstva samim sobom i svijetom oko sebe; ili pak izabrati opciju za život. I gotovo sa sigurnošću mogu reći da je sam ne bih pronašao. Bog je taj koji je prvi krenuo meni ususret i poslao mi moje dvije majke – Mirjanu koja me ljubavlju i ustrajnošću odvela u Međugorje, te Blaženu Djevicu Mariju koja me nježno primila i donijela Isusa u moj život. Donijela mi je Mir, koji sam tražio nakon dugog lutanja. Nakon Međugorja više ništa nije bilo isto. Sebe i svijet oko sebe gledao sam nekim drugim očima, s puno boja, počevši primjećivati osmijehe na licima prolaznika, ljepotu ptičjeg pjeva, zlatno sunce i zvjezdano nebo. Sve, ama baš sve, počelo je u mojim očima poprimati neku dotad meni nepoznatu, tajnovitu smislenost koja mi je davala nove poticaje za ujutro ustati i navečer sa zahvalnošću zaspati. U međuvremenu sam upisao i završio studij Teologije, petnaest godina radio kao novinar, od čega dvanaest u Novom listu, što mi je bilo dragocjeno iskustvo.

El Camino – Put svetoga Jakova

Kroz sedamnaest godina djelovanja unutar Franjevačke mladeži – Frame i Franjevačkog svjetovnog reda na Trsatu, sazrijevao sam i kao vjernik i kao čovjek. Što su mi se susreti s njima redali tjedan za tjednom, u njima sam prepoznao drugu obitelj i okruženje koje mi je Bog darovao da bih se kroz vlastite talente mogao ostvariti kao čovjek, franjevac i kršćanin. Zaljubio sam se u naše redovite akcije služenja najsiromašnijima grada Rijeke, dijeleći im obroke na Božić i Uskrs, kada su zatvorene pučke kuhinje, jedina mjesta u kojima mogu dobiti skromno jelo. Ili pak u redovita mjesečna prikupljanja novčanih sredstava s kojima smo kupovali trajne živežne namirnice i higijenske potrepštine, te iste slagali u pakete i nosili na adrese siromašnih obitelji s kojima smo se tako čvršće povezali i bolje upoznali njihovu tešku životnu svakodnevnicu. Uglavnom, zavolio sam u sebi darovano mi Božje poslanje da služim Njemu i ljudima, odnosno, da se ozbiljnije posvetim brizi za siromašne i potrebite na druge načine. Božjom providnošću, kao bratstvo smo 27. ožujka 2007. otvorili prvo riječko prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, zbrinuvši uz Božju pomoć, kao i onu mnogih volontera, te suradnjom sa svim relevantnim institucijama, do danas više od 600 osoba bez doma s područja cijele Hrvatske i šire, od kojih se većina uspješno resocijalizirala. Uslijedilo je u rujnu iste godine pokretanje prvog hrvatskog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama „Ulične svjetiljke“, koji je mnogim beskućnicima-prodavačima osigurao i dalje osigurava ne samo krov nad glavom nego i svijest da su vrijedni kao ljudi, u čemu javnost uvelike pomaže svesrdnim prihvaćanjem ovog projekta, do te mjere da je pojedini broj rasprodan i u nakladi od 30 tisuća primjeraka. S problemom siromaštva ozbiljnije smo se suočili u travnju 2011. otvorivši vrata prve stalne socijalne samoposluge u Hrvatskoj „Kruh svete Elizabete“, te u njoj se svaki mjesec za oko dvije tisuće gladnih ljudi iz Rijeke i okolice prikupe i podijele velike količine hrane i higijenskih potrepština. Osam godina svakodnevno sudjelujući u ovim projektima, koji su sve do danas za mnoge ljude jedino svjetlo na kraju tunela njihove teške svakodnevnice; gotovo živeći s tolikim „gubavcima naših dana“, Bog mi je podario najbolju školu života koju sam mogao upisati. Prvenstveno, riječ je o školi rada na sebi, na svojim nesavršenostima, i potrebi za Božjom ljubavlju, koju, svjestan da sam je toliko potreban jer sam slab i grešan, jedino tako mogu davati drugima.

Želim i drugima, pa tako i čitateljima posredovati svoje iskustvo iz kojeg će moći izvući pouku i za sebe: iz susreta u susret s ljudima u kojima Krist najviše prebiva, onim najmanjima oko nas, uviđao sam koliko On ljubi mene, ali i svakog čovjeka, jer nas šalje jedne drugima da si budemo na pomoć i na radost. Nisam uvijek znao biti zahvalan za sve te Njegove darove kojima me poučavao o sebi i drugima, te me izgrađivao u čovjeka koji se više ne boji ljudi kao nekada, ne srami se sebe pred drugima, te sa spoznajom što može učiniti da im pomogne i bude im više bližnji.

Postulatura, prvi korak franjevačke formacije

Jedan od najvećih dana u mojem životu bio je providnosni odabir Trsata prilikom jedne subotnje šetnje, i to nepunih mjesec dana nakon povratka s hodočašća u Međugorje. Kada sam umjesto sablasno prazne crkve s tek nekoliko starijih žena koje se mole, ugledao prepunu crkvu raspjevanih mladih ljudi, koji radosno slave Boga, znao sam istog trena – došao sam kući! U Očev dom. Poput Isusove prispodobe o izgubljenom sinu iz Lukinog evanđelju kojeg je milosrdni i dobri otac obukao u nove haljine i za njegov povratak pripremio veliko slavlje. O, koliko li sam samo žudio za Očevim zagrljajem! Ti moji vršnjaci koje sam ugledao su bili članovi Franjevačke mladeži – Frame, zajednice koja nastoji nasljedovati Isusa Krista po primjeru svetog Franje Asiškoga, sveca koji jednostavnošću, siromaštvom i radošću zbog zajedništva sa Stvoriteljem i svim njegovim stvorenjima, osvaja tolika srca ljudi diljem svijeta. Iako je u prvom kontaktu s njima sveti Franjo i mene osvojio, trebalo mi je dva mjeseca skupljanja hrabrosti da se odvažim doći na tjedni susret Frame u franjevački samostan, i to opet zahvaljujući majčinom upornom nagovaranju. Vjerojatno ne bih ni otišao da sa mnom nije išla sestrična Barbara. Takav sam bio: jako stidljiv, zatvoren, šutljiv, u strahu da ne kažem nešto što će zvučati glupo, uvijek s mišlju da drugi imaju nešto pametnije za reći. I taj prvi dolazak na susret trsatske Frame, kojeg neću zaboraviti dok god sam živ, u petak 27. lipnja 1997., potvrdio je da mi je Gospodin doista pronašao mjesto u Crkvi, ali i u društvu, jer uživao sam u svakom trenutku razgovora, pjesme i smijeha s mladim framašima, tako normalnima, a opet po radosti zajedništva koja je prštala iz njih, sasvim drugačijima od ostalih.

Nakon Frame, po mnogim stvarima kao najlogičniji put nametalo mi se zavjetovanje u bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda, „starijem bratu“ Frame, u kojem sam s mnogom braćom i sestrama mogao nastaviti živjeti franjevačku duhovnost i ozbiljnije se posvetiti brizi za siromašne. 

Odgojitelj sjemeništaraca u Slavonskom Brodu

Rijeka je moj dom, jedino mjesto ovdje na zemlji koje ću, gdjegod da budem, takvim nazivati. Kao što je Nazaret, Isusov dom, u ono vrijeme bio prezren i podcijenjen, tako se i na našu Rijeku, i u vremenu Riječke Majke pa i u ovo naše vrijeme, gleda u očima javnosti. Mi koji Rijeku volimo i nosimo je u svom srcu znat ćemo primijetiti mnoge Božje plodove za Crkvu i društvo koji su niknuli u ovome gradu. Na prvom mjestu tu ističem posjet sv. pape Ivana Pavla II. kojeg je Bog poslao tih lipanjskih dana 2003. godine kao najdražeg gosta u povijesti ovoga grada da nama i široj javnosti kaže: „Riječani, imam povjerenja u vas! Vrijedni ste! Blagoslovljeno je ovo tlo po kojem hodite! Činit ćete mnoga velika djela, na iznenađenje mnogih!“ U ozračju Duhova te godine, niknule su mnoge zajednice vjernika, osobito mladih. Plod toga su svakako duhovna zvanja iz ovog grada, kojih nema mnogo, ali vjerujem da mi koji smo se odazvali, nismo za baciti, haha. Isto tako, po Božjoj promisli u srcima Riječana zaživjele su i mnoge inicijative, projekti za na dobrobit ljudi i Bogu na slavu, od kojih sam neke već spomenuo. Dakle, sve to nije malo, a siguran sam, uz čvrstu vjeru i predanje Bogu, može se u tom našem zajedništvu još više učiniti, kako bi naša Rijeka bila grad u kojem teče istinska ljubav za Boga i čovjeka.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *