Sprovod fra Emanuela Hoška

Objavljeno od franjevac na

 

S poštovanjem i zahvalnošću, s tugom Rijeka i Hrvatska danas su se na trsatskom groblju oprostile od velikog čovjeka, velikog svećenika franjevca, trsatskog franjevca prof. dr. Emanuela Franje Hoška, povjesničara i sveučilišnog profesora, teologa, ukratko velikana duha koji je u mnogome zadužio Crkvu u Hrvatskoj, naše društvo i mnoge pojedince, posebice u Rijeci i Zagrebu, našu znanost i kulturu, i s čijim odlaskom kao da završava jedna era, jedno dragocjeno vrijeme.

Pokazalo se to i danas na njegovu sprovodu na kojem su mu – za svu dobrotu, za neumoran znanstveni i pastoralni rad, za sve što je kao istraživač i promicatelj učinio za Trsatsko svetište, za vjernike laike, za trsatske hodočasnike i mnoge druge ljude – počast i zahvalnost iskazali mnogi s kojima se tijekom života susretao, kojima je bio svećenik, profesor i jednostavno učitelj, s kojima je prijateljevao i surađivao.

Bilo je na pogrebu više biskupa, mnogi svećenici i franjevci, redovnički poglavari i poglavarice, fra Emanuelova rodbina, riječki gradonačelnik, najviše vjernici laici iz Rijeke, s Trsata i iz zagrebačkog Sigeta, više akademika, mnogi iz riječke sveučilišne zajednice, kulturnog i političkog života ovoga kraja, iz drugih vjerskih zajednica.

Živio slijedeći Isusa

Pogrebne obrede na Groblju Trsat predvodio je mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, a nakon sprovoda je misu zadušnicu u crkvi Majke Božje Trsatske predvodio krčki biskup dr. Ivica Petanjak, a propovijedao je mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup u miru.

Predvodeći sprovodne obrede, nadbiskup Devčić je rekao da je fra Emanuel bio obdaren brojnim talentima i da se svima njima savjesno služio, da je živio slijedeći Isusa, da iza cijelog njegovog djela i cijelog njegovog života stoji njegova vjera u Isusa.

– Mi ti u ovom trenutku zahvaljujemo za sav trud koji si uložio da mnoge prosvijetliš ne samo svjetlom ljudske, nego i božanske mudrosti. Zahvaljujemo ti i u ime onih kojima si svojom vjerom i ljubavlju pomogao da se usprave pod teretom križa koji ih je pritiskao te s nadom u Krista krenu naprijed. Naša zahvala je prožeta i molitvom da te, u društvu Gospe Trsatske i sv. Franje, božansko svjetlo obasjava svu vječnost – poručio je nadbiskup Devčić.

Nad franjevačkom grobnicom oproštajnu su riječ uputili dr. fra Mario Cifrak, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu te fra Emanuelov nasljednik na katedri riječke Teologije dr. Marko Medved. Dr. Cifrak je podsjetio na najvažnije točke životopisa dr. Hoška, ističući njegov golem znanstveni rad povjesničara koji je posebno istraživao povijest franjevaca naših krajeva, povijest Trsata i zapadne Hrvatske, ali isto tako i njegov velik pastoralni rad te da mu je za izniman znanstveni rad, izniman doprinos trsatskoj sakralnoj baštini te osoban doprinos kulturi dijaloga Grad Rijeka 2012. godine dodijelio nagradu za životno djelo.

U ime profesora i brojnih generacija studenata Teologije u Rijeci na kojoj je dr. Hoško predavao 25 godina, posljednji pozdrav i zahvalnost dr. Hošku izrazio je dr. Medved, podsjetivši da je dr. Hoško, njegujući duh suradnje i interdisciplinarnosti, bio predavač i suradnik i na riječkom Filozofskom fakultetu. Podsjetio je i na Hoškov golem historiografski opus, da je on začetnik pastoralne povijesti Crkve u nas i katekizamske povijesti; na brojne njegove službe na riječkoj Teologiji, da je bio i vrstan poznavatelj umjetnosti.

Izgradio mostove

– Hoško je povjesničar Crkve i kulture – rekao je, objasnivši da je istražujući povijest franjevaca na našim prostorima tu povijest povezao s kulturnom baštinom krajeva u kojima su franjevci djelovali.

Naglasio je da je prijateljstvima i suradnjom s brojnim pojedincima i ustanovama, iz Rijeke, Hrvatske i inozemstva, dr. Hoško izgradio brojne mostove, i da »po tim mostovima mi i dan-danas hodamo«.

– Iznimno velika prisutnost vjernika koji su iz bližih i udaljenijih dijelova Rijeke desetljećima dolazili na njegove nedjeljne mise u 11,30, nije bila potaknuta samo njegovim propovjedničkim umijećem, nego i vrstom duhovnosti koja je ondje zračila. Za razliku od historiografskog, taj propovjednički opus još čeka da bude vrednovan nekom publikacijom. No već sada možemo reći da nit vodilju njegovih propovijedi prepoznajemo u riječima pape Leona Velikog: kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! – rekao je dr. Medved, naglašavajući i Hoškov »imperativ kritičkog prosuđivanja, ne samo prošlosti, već i sadašnjosti«, njegov pastoral mladih i intelektualaca, dijaloški stav, njegovanje povjerenja, koncilsko poimanje Crkve i crkvenosti.

– Hoško je bio omiljen kod studenata, bio je autoritet u teološkoj znanosti u nas, cijenjen od sveukupne znanstvene i kulturne javnosti. Hoško je svoje veliko znanje i svoj franjevački identitet, obilježen jednostavnošću i pristupačnošću, stavio u službu Teologije u Rijeci, teologije kao znanosti, Crkve u Rijeci i čitavoga prostora Riječke metropolije – poručio je dr. Medved.

»Bog s nama«

Biskup Bogović je u propovijedi o dr. Hošku, svom prijatelju i kolegi profesoru na riječkoj Teologiji naglašeno govorio kao o čovjeku susreta, blizine, prijateljstava i pastorala obitelji, najviše susreta i prijateljstva prema običnim ljudima. »Daleke 1967. godine nije samo došao predavati na tada Visoku bogoslovnu školu u Rijeci, nego je došao u Rijeku. Znao je kako živjeti Rijeku, a i Rijeka je to prepoznala u njemu«, rekao je.

»Uvijek je unosio mir u kuću i obitelj u koju je dolazio. Okupljao je obitelji, prijateljevao s njima, bio kućni obiteljski prijatelj. Nije se gubio u gradskoj vrevi. Imao je nešto poput unutrašnje navigacije da su se svi uz njega osjećali sigurni da su na dobrom mjestu i putu. Svakome je znao ne samo pokazati put prema dobru, nego i ići s njime. Svatko tko se s njime susreo, znao je da je nešto lijepo i dobro prešlo i na njega u tom susretu«, rekao je među ostalim biskup Bogović, izdvajajući da je fra Emanuel imao i izrazitu braniteljsku crtu – da je uvijek tražio argumente za obranu onoga koji je bio ugrožen, napadan. »Emanuel znači ‘Bog s nama’. Zahvalimo za njegovu prisutnost u našoj sredini preko franjevca svećenika, znanstvenika Franje Emanuela Hoška«, poručio je mons. Bogović.

Konačno, s mnogima i mi kažemo: Poštovani i dragi fra Emanuele, hvala Vam.

 

(Izvor: Novi List web; Foto: Ivica Tomić; Autor: Mirjana Grce)

 


 

 


 

IN MEMORIAM – ŽIVOTOPIS FRA EMANUELA 

     Emanuel Franjo Hoško rođen je 25. ožujka 1940. u Pakračkom Antunovcu od oca Franje Hoška i majke Elizabete rođ. Eiserle. Na krštenju je dobio ime Franjo. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, stupa u sjemenište Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu gdje je stekao srednjoškolsku naobrazbu i 1958. maturirao u Franjevačkoj gimnaziji. U Franjevački red ušao je u novicijatu u Cerniku 5. kolovoza 1956., a 6. kolovoza 1957. godine položio je prve zavjete. Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1962. godine. Redoviti teološko-filozofski studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je potom specijalizirao crkvenu povijest, magistrirao i 1968. godine doktorirao disertacijom »Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613.-1783.)«. Na istom je fakultetu habilitirao 1976. godine radom »Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću«.

      Dugogodišnji pedagoški rad započeo je u Rijeci kao predavač opće i hrvatske crkvene povijesti na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu (1967.-1977.) i Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, odnosno Teologiji u Rijeci (1967.-1977., 1987.-1991., 2000.-2010.). Predavao je i na institutima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: na Povijesnom (1976.-1978.), Katehetskom (1978.-1987., 1997.-2000., 2000.-2010.) i Teološkom institutu za laike (1997.-2000.). Također je održavao nastavu na poslijediplomskom studiju istog fakulteta (1977.-1997.). Godinu dana proveo je u arhivskom istraživanju u Rimu (1977.-1978.). U mirovinu odlazi 2010. godine kao redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu.

      Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. godine u Zagrebu, te je obavljao niz pastoralnih dužnosti kao srednjoškolski i studentski vjeroučitelj u Rijeci (1967.-1977.), kapelan, gvardijan i župnik župe sv. Križa u Novom Zagrebu (1978.-1987.; 1997.-2000.), u svom pastoralnom radu osobito se bavio radom s obiteljima i odgojem mladih. Kao upravitelj svetišta Majke Božje Trsatske na Trsatu i gvardijan trsatskog samostana (1987.-1991.) predvodio je 1991. godine organizaciju i izvedbu proslave 700. godišnjice Trsatskog svetišta. Nakon toga odlazi na službu generalnog definitora Franjevačkog reda (1991.-1997.), čime postaje član upravnog vijeća Reda u Rimu kao predstavnik zapadnoslavenskih i južnoslavenskih franjevaca. U više navrata bio je kao definitor u upravi Provincije, vizitator provincija južnoslavenske konferencije, a vršio je i brojene druge službe u samoj Provinciji. Iako je fra Emanuel Franjo Hoško zapamćen po svojim historiografskim radovima cijeli svoj svećenički i redovnički život uspješno je povezivao znanstveni rad i pastoralno djelovanje.

            Veliki broj znanstvenih radova i knjiga, popularnih članaka, pastoralnih priručnika i nekoliko knjižica pastoralne tematike vezane uz obiteljski život kršćanskih vjernika, propovijedanje, tjedni susreti vjernika koji se dotiču vjerskih, kulturnih i društvenih tema u duhu Drugog vatikanskog sabora, osnovno su obilježje aktivnog djelovanja fra Emanuela u kulturnom i znanstvenom životu Crkve u Hrvata, gdje je uvijek gledao franjevačko poslanje kao ono koje je od svojih početaka bilo u službi poslanja Crkve. Zastupajući ovu tezi, na znanstvenoj razini i u praktičnom radu Hoško je na tradicijama hrvatskog franjevaštva pokazao smjer aktivnog života franjevca u poslanju Crkve, ostvarujući eklezialno obilježje Franjevačkog reda zacrtanog još od samog Franje Asiškog.

      Njegov iznimno velik historiografski rad obilježava oko 150 bibliografskih jedinica. Većina njegovih radova vezana je uz povijest franjevaca na hrvatskom prostoru, osobito slavonskih franjevaca u 17. i 18. stoljeću. Polazeći od franjevačke povijesti baroknog razdoblja, kako je sam nazivao vrijeme kojim se najviše bavio, Hoško je počeo od tema franjevačkog školstva u vrijeme procvata u 17. i 18. stoljeću dolazeći polako do vremena jozefinizma, koje ga je profiliralo u vrhunskog stručnjaka za povijest jozefinizma u Hrvatskoj na nacionalnoj razini. Pišući o jozefinizmu o. Emanuel je dao novi doprinos shvaćanju ovog temeljnog obilježja hrvatske povijesti kraja 18. i 19. stoljeća. Kao istraživač tzv. bečke škole pristupao je ovoj tematici na tragu sukoba dvaju suprotnih tendencija cezaropapizma i obnovnog katoličanstva. Iza sebe Hoško je ostavio veliki broj monografskih djela od kapitalne važnosti za hrvatsku nacionalnu povijest i povijest franjevaca na hrvatskom prostoru. U nizu vrijednih djela svakako iskače trilogija o kontinentalnim franjevcima u izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljena 2000., 2001. i 2002. godine. Na području nacionalne povijesti nezaobilazno je njegovo djelo o biskupu Vrhovcu iz 2009. godine. Bio je glavni urednik i pokretačka snaga kapitalnog biografskog djela za cjelokupno hrvatsko franjevaštvo »Hrvatski franjevački biografski leksikon«.

    Bio je urednik mnogih zbornika radova, urednik »Riječkog teološkog časopisa«, organizator znanstvenih skupova, publicist i aktivni pastoralni djelatnik, koji je svoja iskustva pretakao i u priručna pastoralna djela. Osim toga Hoško je crkveni povjesničar Trsata i zapadne Hrvatske. Nekim svojim radovima pokazao se i kao vrstan poznavatelj umjetnosti čime je pokazao njegovanje duha suradnje i interdisciplinarnosti. Osobito kao dugogodišnji predavač nacionalne povijesti hrvatskog srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci i kao suradnik Odsjeka za kroatistiku istoga fakulteta, s kojima je surađivao na brojnim projektima i simpozijima interdisciplinarnog tipa.

      Posljednje godine svoga života Emanuel Franjo Hoško proveo je na Trsatu, gdje je uz znanstveni rad ostavio doprinos u pastoralu mladih, obitelji i intelektualaca. Kao svećenik i redovnik radio je na evangelizaciji te afirmirao dijalog vjere i kulture. Cijelo vrijeme bio je na službi hodočasnicima i za potrebe Svetišta napisao scenarij za film o Trsatskom svetištu, kao i za film o trećem pohodu pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, kada se papa pridružio stoljetnom nizu trsatskih hodočasnika. Zbog iznimnog znanstvenog, kulturnog, obrazovnog i pastoralnog rada Grad Rijeka uručio mu je 2012. godine nagradu za životno djelo. U obrazloženju nagrade piše kako mu se ona dodjeljuje »za znanstveni rad, izniman doprinos trsatske sakralne baštine te osobno svjedočanstvo kulturi dijaloga«.

     Od 2008. godine zdravlje fra Emanuela počelo se naglo pogoršavati, iako je i dalje vrlo aktivno djelovao kao znanstvenik i propovjednik Trsatskog svetišta. No gubitak vida posljednje dvije godine onemogućio mu je i taj dio rada, stoga je svoje posljednje godine provodio u miru Svetišta i pod okriljem Majke Božje Trsatske, u okruženju u kojemu se odvijao najveći dio njegova života, od ređenja 1965. godine.

      Franjevac i svećenik Emanuel Franjo Hoško ostavio je iza sebe izniman znanstveni i pastoralni trag. Spajajući stoljetnu tradiciju i poslanje hrvatskih franjevaca afirmirao se u kvalitetnog i priznatog znanstvenika, izvrsnog pastoralnog radnika i svećenika na tragu obnove Drugog vatikanskog sabora. Znanstveno obrađujući franjevačku povijest na hrvatskom tlu, otvarao je nove prostore za proučavanje crkvene i nacionalne povijesti, a vrijedna iskustva toga rada pretakao u konkretnu životnu stvarnost Crkve.

 


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *