Svetost se razvija u kušnjama [7/10]

Objavljeno od franjevac na

Svetost se razvija u kušnjama [7/10]

U školi Alekse Benigara, autentičnog franjevca, oblikovali su se mnogi mladi svećenici, redovnički i svjetovni, kojima je on bio magiser, profesor, ispovjednik i duhovni vođa. Njegovi bogoslovi, kada su nakon svećeničkog ređenja ostavili Hankow, čuvali su neizbrisivu uspomenu na Aleksu i o njemu su govorili s udivljenjem.

Antun Lee, franjevac koji je zajedno s Aleksom živio šest godina, svjedoči da su ga zvali jednostavno „svetac”. Opisuje ga kao umjetnika s bogatim smislom za ljepotu. Volio je cvijeće i nastojao ga je uzgajati osobito radi ukrašavanja crkve, kapela i kuće. Kao glazbenik učio je bogoslove gregorijanskom i polifonom pjevanju a imao je jak i zvonak glas. Mnogi su ga smatrali nenadmašivim profesorom dogmatike a hvalili su i pjevanje zbora koji je on vodio. Među Aleksinim učenicima nalazili su se i budući mučenici fra Teofil Yang, fra Pavao Chang i mons. Josef Wang, biskup Hangyanga.

U međuvremenu „crveni zmaj” razdire ovce Kristova ovčinjaka. Za sebe se Aleksa nije bojao što pokazuje njegovo pismo majci iz siječnja 1936.:

Budite bez brige za me! I ako bi me zarobili komunisti i sa mnom zlo postupali ili me ubili, je li bi to bilo kakvo zlo? Bog je s nama.

U srcu mu se javljala tjeskoba prateći razvoj situacije u Europi. Čitao je osim kineskih i engleske novine te je naslućivao opasnost Drugog svjetskog rata.

U kolovozu 1936. primio je obavijest o smrti majke. Ta mu je vijest prouzročila bol koju je gorki plač samo malo ublažio. Tješi ga pouzdanje u Božju volju i pismena povezanost sa svojom obitelji.

Godine 1936. nastupio je kratkotrajan mir koji je narušen ratom između Kine i Japana. Japanski zrakoplovi bombardirali su aerodrom u Hankowu, udaljen od sjemeništa tek 600 metara. Unatoč veliku strahu sjemeništaraca, zgrada sjemeništa nije pretrpjela veću štetu, tek pokoji razbijen prozor.

Aleksa je bio imenovan tajnikom karitasa te vodi brigu o ranjenima kojih je svakog mjeseca bilo sve više, uslijed čega katoličke bolnice nisu uspijevale primiti sve ranjenike.

Zbog malarije i dizenterije bio je godine 1939. u bolnici te je osjetio da mu je smrt „za vratom”. Svoju je smrt prikazao Bogu za mir u svijetu i za jednu osobito dragu osobu u obitelji. Ipak, 13. rujna 1939. piše sestri Ruži:

Dobri Bog nije primio moju žrtvu pa moram još produžiti progon u toj suznoj dolini za pokoru.

U tim teškim vremenima, javio je godine 1940. svojoj obitelji da je Bog obradovao Crkvu u Kini velikim brojem katekumena. Dok su u drugim zemljama ljudi gubili svetu vjeru, ondje su dobivali tu veliku milost. Iako je nova vlast bila nesklona Crkvi, tada još nije dizala ruke na misionare nego im je dopuštala da nesmetano rade. Te godine, navršivši 25 godina od svojeg svećeničkog ređenja, Aleksa je bio uvjeren da njegov život sve brže ide kraju te se molio za svoju sretnu i svetu smrt.

Zbog rata Aleksino je dopisivanje s Europom bilo onemogućeno od svibnja 1941. do srpnja 1946. Nakon što su ponovno uspostavljene veze, radovao se što je Bog bio očuvao sve iz njegove obitelji.

Do njega u Kini stižu škrte vijesti o kalvariji zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i Crkve u domovini te piše svojima 1. prosinca 1947.:

Gledajte u divan lik našeg natpastira u Zagrebu. Čitav katolički svijet, bez obzira na narodnost, upire oči u Kaptol odakle je zasjao primjer jakosti, neustrašivosti, ljubavi prema Crkvi i domovini. Čitao sam strahovite klevete koje su na nj bačene. Svjetska štampa odlučno i jasno pobija te klevete te se divi najvećem sinu naše domovine u sadašnjem vijeku.

Nova vlast u domovini željela je spriječiti djelovanje Crkve oduzimanjem katoličkih škola, zapljenom imovine sjemeništâ, uništavanjem crkvenih tiskara, fizičkim napadima na svećenike i biskupe, pa čak i njihovim ubijanjem.

Nadbiskup Stepinac optužen je za suradnju s okupatorima za vrijeme rata te je na montiranom sudskom procesu, dana 11. listopada 1946., osuđen, nevin, od komunističkog suda na 16 godina zatvora i gubitak građanskih prava. Tamnovao je u Lepoglavi a od 5. prosinca 1951. živio je kao zatočenik u svojem rodnom Krašiću. Papa Pijo XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Umro je mučeničkom smrću 10. veljače 1960.

Još veća pustošiteljska oluja spremala se na Crkvu u Kini. Komunisti su godine 1948. okupirali čitavu sjevernu Kinu. U Hankowu su bogoslovi živjeli u strahu da će biti prisiljeni priključiti se njihovoj vojsci koja napreduje u osvajanju cijele nacije. Zato su godine 1949. poslani u Hong Kong i Makao, a u sjemeništu je ostao samo malen broj bogoslova iz hankovske biskupije, s njima i Aleksa. Strahovali su da će u najbližoj budućnosti, poslije izgona misionara stranaca, Kina ostati bez svećenika. Dana 1. listopada 1949. uspostavljena je Kineska narodna republika, što znači potpunu pobjedu komunista.

Uskoro je izvršena nacionalizacija kršćanskih ustanova: sveučilišta, bolnica, sirotišta… Ustrajanje Crkve na jedinstvu i povezanosti s papom bilo je razlogom tvrd represije komunistâ na katoličke misionare. Komunistički su studenti svaki dan dolazili u kuće katolika izlagati komunističko-lenjinistički nauk. Vlast je stvarala temelje Kineskoj „Patriotskoj” crkvi. Množila su se „Patriotska udruženja”, a otpor katolika vjernih papi slomljen je masovnim uhićenjima, zatvorom, izgonom svih stranih misionara i ubojstvom mnogih kineskih svećenika.

Hankovski je samostan 8. svibnja 1950. okupirala vojska. Potkraj studenog svi su svećenici bili pozvani pristupiti Patriotskoj crkvi. Uz bogoslove ostala su samo trojica franjevaca. Potkraj 1952. godine završena je okupacija sjemeništa nakon što prisilno poučavanje sjemeništaraca nije dalo rezultata. Dana 6. siječnja 1952. Aleksa piše svojem provincijalnome ministru:

Ima već i mučenika. Pa što je bolje negoli dati svoj život za onu Crkvu koja je otajstveno Tijelo Kristovo? Ne znam da li će mi ta sreća pasti u dio. Ako pak čujete, da se to dogodilo, dajte zapjevati ‘Tebe Boga hvalimo’.

Poglavar samostana Gumbert Ludwig bio je podvrgnut mučnim ispitivanjima, od jutra do večeri. Da bi slomili njegov otpor bacali su ga na zemlju, udarali su ga nogama. Na sugestiju generalnog delegata Franjevačkog reda dao je ostavku na službu te je bio prognan 13. siječnja 1954. godine.

Jedan po jedan, svi su misionari stranci morali napustiti Kinu. Na koncu je ostao samo Aleksa. Njegovu ulogu „reformatori” nisu smatrali važnom jer tada nije značajnije djelovao u „vanjskom” pastoralu.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *