Ususret nedjelji uz fra Aleksu Benigara

Objavljeno od franjevac na

Razmatranje Evanđelja koje je napisao Sluga Božji fra Aleksa Benigar 


Evanđeoski ulomak od druge nedjelje došašća (Marko 1, 1-8) 

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.  Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: “Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.”

Riječju „početak“ sv. Marko nije kanio dati naslov svojemu spisu nego je htio kazati da je navještenje blage vijesti počelo propovijedanjem Ivana Krstitelja. Riječ „evanđelje“ Marko ovdje uzima u smislu u kojemu su tu riječ uzimali prvi naraštaji kršćanski, tj. kao blagu vijest spasenja. Što Marko pod ”evanđeljem” razumijeva, razabiremo iz daljnjega slijeda samoga teksta, tj. kao Božji zahvat u ljudskomu rodu te kao proglas o tomu Božjemu zahvatu i kao nazočnost uskrsnuloga Isusa koji živi i djeluje u svakomu čovjeku. Markou konačno, pruža evanđelje koje je napisao kao spis, i po kojemu postajemo suvremenici gore navedena zbivanja. Kao da je htio kazati: „Evo ga! Evo radosnoga događaja kojim je Isus priznat kao Mesija i Sin Božji.“ Naslovom Mesije ispovjedio ga je Petar, naslovom Sina Božjega, pak stotnik koji je bio nazočan izvanrednoj smrti Isusovoj na Kalvariji. Time je Marko htio naznačiti da je pri pisanju imao nakanu dokazati da je Isus od Židova očekivani Mesija i da je od pogana priznat Sinom Božjim.

  1. Markov poziv na proročanstva

Pozivajući se na proročanstva o djelovanju Ivana Krstitelja, Marko je htio kazati da blaga vijest nije neočekivano zaorila kao grom iz vedra neba. Za nju je Bog pripravljao svoj narod sve jasnijim naviještanjem proroka, što se više približavala punina vremena. Kad je nadošla punina vremena, Bog posla pred svojim Sinom najvećega među sinovima čovječjim, Ivana Krstitelja, koji je kao glasnik naviještao kraljev dolazak. Naviještanje Ivanovo označivalo je prijelaz iz Staroga u Novi savez. Ivan je zapečatio proročko navješćivanje. S njim počinje evanđelje, blaga vijest spasenja. Stoga Marko spaja dva proročanstva: Malahijino i Izaijino, premda Malahiju izričito ne spominje jer je uključeno u Izaijinom proroštvu.

Kada je Marko, kao Petrov tumač, pisao svoje evanđelje za kršćane rimske zajednice dokazujući da je Isus Sin Božji, ta je zajednica u mnoštvu pogana bila malena poput gorušičina zrna u zemlji sakrivena. Marko se nije bojao ni ustručavao dati Isusu ove uzvišene naslove: Krist, tj. Pomazanik kojega su proroci naviještali, i Sin Božji. Ti naslovi stavljaju Isusa u beskonačni odmak, iznad svih ljudskih veličina koje je Marko imao priliku vidjeti u Rimu. Marko se nije mnogo trudio da dokaže mesijansko dostojanstvo Isusovo jer su adresati njegova evanđelja bili pokršteni pogani. Na srcu mu je bilo da u čudesima Isusovim, kojima je ispunio svoje pripovijedanje, dokaže Isusovo božansko podrijetlo i njegovu vlast nad zlim duhovima i svim paklenim silama. Marko se upravo žuri i skraćuje pripovijedanje o Krstitelju samo da što prije započne o samomu Isusu. O njegovu Preteči spominje samo ono što je bitno u njegovu poslanju.

  1. Poslanje Krstiteljevo

Ivan je bio posvećen nazočnošću Djevice majke koja je bila oplođena Duhom Svetim i rastao je u krilu pravedničke obitelji. No, brzo se povukao u samoću središnje Judeje, u vapnene – od sunca izgorjele bregove što se prostiru od Jeruzalema prema Jerihonu i Mrtvomu moru. Tu je živio u molitvi i strogosti. Bila je to priprava za poslanje koje mu je Gospodin namjeravao dati. Šutnja i samoća bile su oduvijek odgojiteljice velikih duhova, hrana jakih. Kada se spustio Duh Božji nad njim, Ivan siđe u nizinu, k rijeci Jordanu, i počne propovijedati pokoru jer da je nadošla punina vremena. Nije zalazio u gradove, nego se zadržavao na mjestima kuda je prolazilo mnoštvo ljudi. Jordanska dolina u blizini Jerihona pružala mu je mnogo takvih povoljnih mjesta. Tu, gdje je cesta silazila od Jeruzalema, prostirao se u raskošju novi Jerihon opkoljen nasadima naranča, palma, ruža dok se okoliš naglo preobrazio u pustinju, kao što se to još i danas vidi. Neplodno se tlo proteže prema jugu te na sjever u judejske brdine. Preteči nije bilo teško naći prigodno mjesto. Zadržavao se ili ondje gdje je prolazila karavanska cesta ili u malenim naseljima felaha koji su obrađivali jordansku dolinu.

  1. Pretečino djelovanje

Kada je Preteča počeo propovijedati – izgleda da je to bilo ujesen 15. godine Tiberijeva carevanja – uzbudio se sav okoliš. Vijest da je u tomu kraju nastupio prorok prodrla je u Judeju; do Jeruzalema i u Galileju. Strogi propovjednik vatrenim je riječima navješćivao dolazak punine vremena koju su proroci naviještali. Njegov je glas bio silan, kao onoga što viče u pustinji: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Razglašivao je dolazak jačega od sebe, kojeg su proroci pretkazivali, dakle, mesijansku osobu i vrijeme velikoga oproštenja koje će Mesija donijeti. To pretpostavlja obraćenje u smislu grčke riječi „metanoja“, to jest promjena misli i nazora života. Da uspješnije potakne ljude na to mijenjanje, služio se vanjskim obredom, tj. pranjem i uranjanjem u vodu. Kao što voda pere tijelo, čisti ga i mijenja, tako je Ivanovo krštenje imalo probuditi želju i odluku mijenjati nazore i način života. Jasno je da taj obred, sam po sebi, nije uzrokovao to mijenjanje, ali je poticao na razmišljanje, na dobre odluke. To je Ivanovo krštenje proizvodilo promjenu iz stanja grijeha u stanje opravdanja pred Bogom drugim putem negoli krštenje koje je Krist ustanovio. Isusovo krštenje, ustanovljeno za sve – za odrasle i djecu, proizvodi nutarnju obnovu uslijed samoga obreda, da, upravo ga iznutra preporađa i čini čovjeka Božjim posinkom. Ivanovo krštenje bilo je namijenjeno samo odraslim Židovima i bilo je pokornički obred koji je poticao na razmišljanje i odbacivanje grijeha te promjenu nazora, mišljenja. Ono je bilo priprava za Mesijin dolazak i proizvodilo je dvoje: otvaralo je um istinama, a volju poticalo na ponizno priznavanje počinjenih grijeha. Marko zato veli da su oni koji su primali Ivanovo krštenje, ispovijedali svoje grijehe. Te riječi valja uzeti u potpunomu smislu, tj. kao preokret volje koja prekida s prošlošću i obraća se k Bogu, izvoru svakoga dobra. Sam Ivan označuje razliku između svojega i Isusova krštenja riječima: „Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim“.

Svećeničko djelovanje ima biti priprava za djelovanje milosti Kristove u dušama. Svaki svećenik je, prema tomu, preteča Isusov koji svojom milošću proizvodi preporađanje duše. Velika je naša odgovornost pred Bogom. Svijest ove odgovornosti pred Bogom treba da nas duboko pronikne te budemo doista glas vapijućega u pustinji: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“

  1. Krstiteljeva osoba

Značajno je da osoba Ivanova i njegovo poslanje ne nosi nikakvo obilježje zemaljskih veličina. Ta okolnost daje naslućivati da ni Mesija ni njegovo kraljevstvone će biti u znaku težnje za narodnom i političkom veličinom, već će težiti za pravednošću pred Bogom i svetošću života. Židovi su pak očekivali Mesiju koji će ih osloboditi od rimskoga jarma i njima podvrgnuti pogane; dakle, očekivali su političkoga mesiju. Ivanova osoba nema ništa zajedničko sa svjetovnim veličinama. On se odijevao oštrom devinom kožom, a ne mekanom svilom kraljevskih dostojanstvenika i dvorjanika. On je zabacio čak dugačko odijelo felaha kao i pojas u živim bojama. Nosio je kožnati pojas. Njegova hrana je bila izvanredno oskudna i nesigurnija od hrane njegovih slušatelja, koji su bili skromni jer su se zadovoljavali kruhom ispečenim pod pepelom i voćem. „Hranio se je skakavcima i divljim medom“ što je našao u pećinskim pukotinama. Bila je to asketska hrana. Njegov govor nalikovao je njegovu načinu života. Nije bio govornik koji svoje misli izražava lijepim i usklađenim riječima. Njegov je govor bio nadahnut svetošću. On nije drugo nego ponizni sluga jačega od sebe, kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na obući. Mesijino djelovanje označuje samo jednom riječju: „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“. Kao vrelo koje neprestano navire, tako će iz njegove punine svi primiti. Svima će dijeliti vrhunaravne darove vjere, ufanja i ljubavi; ljude će s Bogom sprijateljiti i učiniti ih baštinicima nebeske slave. To su izlijevanje Duha Svetoga naviještali već i proroci. Ivan nastavlja žuborenjem najčistije bujice Staroga saveza, na koje će se Petar osvrnuti u svojemu govoru Židovima nakon što se nad apostole

izlio Duh Sveti. Kolike pobude daje Ivan svakomu svećeniku Kristovu! Svećenik, kao Kristov preteča, ne smije se odati lagodnu životu i udobnosti. Oznaka njegova života mora biti ćudoredna strogost, i on mora naviještati duhovno kraljevstvo Kristovo. Ta, kako li će svećenik moći navješćivati duhovnost Kristova kraljevstva na zemlji, tj. Kristovu Crkvu, ako sam nije duhovan, ako traži obilnu hranu, udoban stan, ako možda hlepi za novcem?! Ako život i djela ne potvrđuju ono što propovijeda, nauk naviještanja ostat će neplodan. Ivan je pozivao na pokoru koju je zorno i plastično prikazivao svojim životom i pokorničkim krštenjem. Tako je i sveti Otac Franjo propovijedao i životom pokazivao ono što je propovijedao. Zato nas on opominje da naše riječi budu „promišljene i čiste, na korist i popravak puka“. On hoće da govorimo o grijesima i krjepostima, kazni, slavi, kratkim riječima jer je Gospodin na zemlji kratko govorio. Razmatranje Ivanove osobe i njegova stroga asketskoga života neka se duboko usječe u moje pamćenje i um da ga što uspješnije nasljedujem u svojemu poslanju koje sam svetim svećeničkim ređenjem dobio.

Nauči nas, Gospodine, da svjedočanstvo za istinu pretpostavljamo osobnomu uspjehu, koristi i udobnosti po primjeru Ivana Krstitelja.


(Iz knjige „SVETO EVANĐELJE PO MARKU, DUHOVNA RAZMATRANJA“;  
autor: fra Aleksa Benigar;
biblioteka „Brat Franjo“, Kaptol 9 )

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *