Živi vjernički krugovi

koveg 2

Razmišljamo o ...

Ne idem u crkvu jer ja se ne molim kipovima 

(I.dio)

Uvod

Pogledajmo izbližega što sve ova tvrdnja, uzeta kao naslov, podrazumijeva. Prvo, podrazumijeva da je crkva (građevina kojom se rimokatolici služe kao bogoslužnim prostorom) mjesto na kojem se vjernici (rimokatolički kršćani) mole kipovima. Odnosno, štuju kipove (drvo, boju, pozlatu) kao božanstvo, umjesto Boga. Drugo, podrazumijeva da svi koji idu u crkvu su idolopoklonici, znači krivovjerci. Dosljedno tome, znači da su pravi vjernici oni koji ne idu u crkvu (na euharistiju u rimokatoličkim crkvama).

Ispravnost takvog postupanja kojeg donosi gore izrečena tvrdnja dalje se potkrjepljuje citatima iz Svetoga pisma (Biblije), npr. iz Knjige Izlaska: "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi" (Izl 20, 4 - 5).

Nadalje, pogledamo li bogoslužne prostore rimokatoličkih crkava vidjet ćemo da u njima jesu kipovi Blažene Djevice Marije, blaženika i svetaca kao i njihovi slikovni prikazi na platnima ili zidovima. Pogledamo li ljude koji se mole u crkvi, oni uistinu dolaze pred kipove i mole se. Pogledamo li načine ophođenja u liturgiji prema prikazima BDM i svetaca a to je nošnje slika i kipova u procesijama kao i kađenje tamjanom, sve čini se upućuje na istinitost zaključka da oni koji idu u crkvu su idolopoklonici i krivovjerci. 

 

1. Sveto pismo

Čini se da navedeni citat iz Knjige Izlaska prokazuje kao idolopoklonicima rimokatolike i njihovu vjersku praksu čašćenja svetaca kao krivovjernom. I da je (rimokatolička) Crkva time zanemarila tj. izbacila ovu Božju zapovijed. Sveto pismo najbolje tumači samo sebe, zato nećemo posezati za tumačenjima izvan Božje riječi. Uzmimo iznova citat iz Knjige Izlaska: "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi" (Izl 20, 4 - 5). Ova Božja zapovijeda govori o tome da čovjek ne smije praviti kipove ili slike onoga što je na nebu i zemlji i u vodi. Crkva praveći kipove i slike Gospodina, Djevice Marije, anđela i svetaca, čini se, direktno krši ovu zapovijed. Tumačimo li ispravno tu Božju zapovijed? Čitamo li Knjigu Izlaska dalje, dolazimo do poglavlja u kojem Gospodin daje upute Mojsiju kako će napraviti Kovčeg Saveza (Izl 25, 10 - 22). Gospodin ovako naređuje Mojsiju kako će napraviti poklopac Kovčega Saveza, odnosno Pomirilište: "Pomirilište napravi također od čistoga zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a široko lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad" (Izl 25, 17 - 19). 

Uzmemo li u obzir Božju zapovijed da čovjek ne pravi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu dolazimo do slijedećeg zaključka: Gospodin ili proturječi sam sebi, tj. svojoj zapovijedi ili mi pogrešno tumačimo tu njegovu zapovijed. Pošto Gospodin ne može biti sam sebi proturječan to znači da mi pogrešno tumačimo odnosno shvaćamo njegovu zapovijed. Kako shvatiti tu Božju zapovijed? Čitamo li dalje Sveto pismo dolazimo do Knjige Ponovljenog Zakona u kojoj nalazimo i ponovljenu ovu zapovijed ali i prošireno tumačenje: "Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Gospodin, Bog vaš, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškoga ili ženskoga obličja, ni obličja kakve životinje što je na zemlji, ni obličja kakve ptice što pod nebom lijeta, ni obličja bilo čega što po zemlji gmiže, ni obličja kakve ribe što je u vodi pod zemljom i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde - svu nebesku vojsku - dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje" (Pnz 4, 15 - 19). Dakle, Božja zapovijed se odnosi na to da se njegov lik ne prikazuje niti u kojem obliku čovjeka ili neke životinje.Izraelski narod boravio je Egiptu, na kulturološkom i civilizacijskom nivou koji je bio uvelike iznad onoga Izraelskog naroda. Egipatska kultura nosi snažno obilježje religioznosti a svećenstvo je imalo neizmjeran utjecaj i moć. I danas, u nama koji smo u 21. stoljeću, Egipatska civilizaciji budi divljenje. Egipatska božanstva prikazivana su kao muškarci i žene ili kao ljudska bića s glavama životinja npr.: Horus ima glavu sokola, Anubis glavu šakala (čaglja), Khnum glavu ovna, Sobek glavu aligatora i sl. Ponekad su prikazivani samo kao životinje npr. bog Apis u obliku bika (teleta).

anubis        horus    Sobek

                                                                                                                                                                                 

Mojsije izvodi Izraelski narod iz jedne takve civilizacije koji nosi u svojem sjećanju upravo slike tih božanstava, odnosno ideju da se božanstva prikazuje na taj način. U 32. poglavlju Knjige Izlaska čitamo kako je Aron na nagovor naroda izradio tele od zlatne kovine: " A narod, videći gdje Mojsije dugo ne silazi s brda, okupi se oko Arona pa mu rekne: 'Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.' 'Poskidajte zlatne naušnice što vise o ušima vaših žena, vaših sinova i vaših kćeri', odgovori im Aron, 'pa ih meni donesite.' Sav svijet skine zlatne naušnice što ih je o ušima imao i donese Aronu. Primivši zlato iz njihovih ruku, rastopi kovinu u kalupu i načini saliveno tele. A oni poviču: 'Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske' " (Izl 32, 1 - 4). Aron je, po svemu sudeći, po uzoru na egipatskog boga Apisa izlio boga u obliku teleta/bika.

Apis bik

I na ovom primjeru vidimo da se spomenuta zabrana odnosi na prikazivanje Boga na način na koji su to radili poganski narodi, ne na općenito prikazivanje. Još jedno mjesto u Svetom pismu ide u prilog ovome netom rečeno. U Knjizi o Kraljevima čitamo izvještaje o uređenju hrama koji je podignut za vrijeme kralja Salomona. Unutrašnjost hrama bila je obilato urešena prikazima kerubina, palma i rastvorenih cvjetova. Salomon je čak dao izgraditi 2 kipa kerubina koji će stajati na najsvetijem mjestu u hramu u tzv. Debiru. " U Debiru načini dva kerubina od maslinova drveta. Bili su visoki deset lakata. Jedno je krilo u kerubina bilo pet lakata i drugo je krilo u kerubina bilo pet lakata; deset je lakata bilo od jednoga kraja krila do drugoga. I drugi je kerubin bio od deset lakata: jednaka mjera i jednak oblik obaju kerubina. Visina jednog kerubina bila je deset lakata, tako i drugoga. Smjestio je kerubine usred nutarnje prostorije; širili su svoja krila, tako da je krilo jednoga ticalo jedan zid, a krilo drugoga ticalo drugi zid; u sredini prostorije krila im se doticahu. I kerubine je obložio zlatom. Po svim zidovima Hrama unaokolo, iznutra i izvana, urezao je likove kerubina, palma i rastvorenih cvjetova" (1 Kr 6, 23 - 29).

 

                                                   Salomonov hram

 

Nastavit će se....

 

 

 

 


14123470051390

Franjevaštvo

     

Sv. Franjo Asiški rodio se 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. 

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji." 

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

 

Više o svetom Franji:

Životopis svetoga Franje - Sv. Bonaventura

Cvjetići svetoga Franje


Vijesti iz župe

Predstavljena knjiga

Predstavljena knjiga "Međimurska narodna, katolička običajna baština"

PREDSTAVLJENA KNJIGA "MEĐIMURSKA NARODNA, KATOLIČKA OBIČAJNA BAŠTINA"   Pred...
Kutija razmjene

Kutija razmjene

"Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš...

Župni ured

Utorak, srijeda, četvrtak: 

 8.30 – 10.00 sati.

17.00 – 18.00 sati.

Petak i subota:

8.30 – 10.00 sati.

Nedjeljom, ponedjeljkom

i blagdanima ne uredujemo,

osim za hitne slučajeve.

Kontakt

Župa sv. Nikole biskupa

Franjevački trg 1,

40000 Čakovec

tel. 040/ 312 - 806

fax.040/ 310 - 315

e-mail adresa:

fra.cakovec@ofm.hr


Nalazite se ovdje: Naslovnica Ostalo