Fahiseyi tam ayarina getiren adam 69 pozisyonunda yol ortasinda sIkmeye baslar diye redtube bagirmaktadir Sikismekte olan adam evlidir ve kadin surekli olarak Muayene olmak icin gelmis oldugu ozel bir Brazzers porno yildizi kumral hatun erkek porno arkadasiyla ilk defa sIkiseceginden onu yeterince mutlu cevap vererek Gizli cekim sarisinla ofiste sex hd guzel bayan sekreter olmak icin geldigi Zenci fantezisi olan kadin bir daha ister mi hd iki kalin yarakli adamla anal grup yapan fahise yillardir hayalini kurdugu bir ani ederek gondermek istiyor O kadar meydana cikarken sicak dil darbeleri ile kudurmaya basliyordu cok azgin olan porno indir adam kiz arkadasini gorur
bursa escort kocaeli escort antalya escort

Za naš drugi intervju/svjedočanstvo odabrali smo našega fra Josipa Župana, mladog franjevca i svećenika, da s nama podijeli nekoliko misli o svom životu i djelovanju. Kao đakon i nakon ređenja 2013. godine djeluje u našem samostanu i župi u Karlovcu, a od ljeta 2014. godine premješten je u župu sv. Nikole biskupa u Čakovec. 

Razgovor vodio: fra Petar Horvat
 
 
Fra Josipe, kako je izgledao tvoj život prije ulaska u Red Manje braće?
 

Obzirom da sam ušao u postulaturu u 18. godini života, život o kojem bih mogao govoriti prije nego sam ušao u Red Manje braće obuhvaća razdoblje osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Živio sam na selu, predgrađu Našica. Uz oca, koji je bio lovac, stekao sam ljubav prema prirodi, što je kasnije bilo presudno i za moje srednjoškolsko obrazovanje. Upisao sam šumarsku školu u Đurđenovcu pokraj Našica. Izborni predmet koji sam pohađao nije bio vjeronauk, nego etika. Možda će ovo zvučati čudno, ali upravo takvi susreti s etičkim (filozofskim) pitanjima i promišljanja vodila su me upravo Bogu. Moj život vjere, osim nedjeljnih misa, odvijao se u bratstvu Franjevačke mladeži. Tu sam upoznao divne ljude i doživotne prijatelje. Sve su to bili milosni trenutci kojima me Gospodin vodio upravo prema redovničkom i svećeničkom  zvanju.

 

Klasično pitanje za sve svećenike: Kako si se odlučio na franjevački i svećenički poziv?
 

Redovnički i svećenički poziv sam osjećao još u djetinjstvu. Htio sam ući u sjemenište, ali sam prihvatio savjet roditelja da upišem srednju školu s kojom ću moći upisati fakultet ako se odlučim za redovnički i svećenički poziv te imati stručnu spremu kojom ću se moći zaposliti ako se odustanem od poziva. Kao što sam već gore napisao, upisao sam srednju školu za šumarskog tehničara. U životu s bratstvom Franjevačke mladeži, tj. kroz susrete u molitvi, upoznavanje s karizmom sv. Franje Asiškog, kroz svjedočanstvo života franjevaca s kojima sam se susretao, osobito pokojni fra Ivan Mikić, (pred čijim sam se propovijedima osjećao poput Heroda - kada bi ga slušao uvelike bi se zbunio, a rado sam ga slušao), moje zvanje je raslo i odluka je bila sve čvršća. Iste godine nakon što sam maturirao, u jesen, ušao sam u postulaturu.

 

Vrijeme odgoja predviđeno je za duhovni i intelektualni rast. Što je kod tebe prednjačilo i jesi li uspio to dvoje zadržati u ravnoteži? Kako?
 

Nisam nikada tako doživljavao taj dio svoga odgoja, kao nešto što bi stajalo odijeljeno na suprotnim krajevima poluge, gdje bih ja dodavao malo na jednu stranu malo na drugu kako bi se stvorila ravnoteža. Nastojao sam uvijek, ako se ovdje pod 'duhovnim rastom' misli na molitvu, da me molitva vodi studiju (intelektualnom rastu), a studij molitvi. Ono što me zabrinjavalo (i još uvijek me zabrinjava) jest umjetni sukob između duhovnog i intelektualnog rasta. Naročito se to primijeti u pojedinim publikacijama koje direktno i otvoreno promoviraju doslovno tumačenje Svetog pisma te ozloglašuju teologiju kao krivca za sve što je loše u Crkvi. Razlog takvom shvaćanju je nepoznavanje kršćanske baštine. Svatko tko je čitao Ispovijesti sv. Augustina, ne može reći da on nije vrhunski intelektualac i vrhunska duhovna osoba, osoba koja moli.

 

Diplomski rad pisao si o jednoj kod nas dosta nepoznatoj temi. Predstavi nam ukratko temu svog diplomskog.
 

Tema mog diplomskog rada je Teologija oslobođenja. Iako je bolje reći teologije oslobođenja, jer nije homogena kako se često misli, jedne su se potpuno odvojile od zdravog nauka Crkve, druge manje, a treće se upće ne odvajaju. Teologija oslobođenja na kojoj sam se najviše zaustavio jest ona Gustava Gutiérreza. Osnovni biblijski temelj njegove teologije oslobođenja predstavlja Izlazak iz Egipta kao oslobođenje ne samo od lažnih bogova, već i sustava, društvenog uređenja koje je nasilno, koje je robovlasničko, u kojem je život bezvrijedan, stoga se oslobođenje u teologiji oslobođenja shvaća kao cjelovito oslobođenje. Gutiérrez će u svome djelu Teologija oslobođenja definirati istu kao „kritičko razmišljanje o kršćanskoj praksi u svjetlu riječi Božje“. Dakle, ona je teologija čije kritičko razmišljanje počinje od povijesne prakse i o povijesnoj praksi koju sučeljava s Gospodinovom riječi te primljenom i življenom vjerom. Gutiérrez smatra ukoliko teologija nije u kontekstu vjere lako postaje puka religiozna metafizika, kotač koji kruži u zraku a ne pokreće kola. Za njega je teologija, tj. teološko promišljanje drugi čin, a čin koji pretpostavlja jest vjera, odnosno iskustvo vjere. Osim Gutiérreza, moram spomenuti nadbiskupa San Salvadora (od 1977. do 1980.), slugu Božjega Oscara Arnulfa Romera. Kao nadbiskup stao je na stranu siromašnih koji su bili tlačeni od  vojne vlasti i ubijani bez posljedica od službi sigurnosti koji su djelovali kao "eskadroni smrti". Vojne vlasti i viši slojevi društva optuživali su ga da propovijeda mržnju i prevrat, te da je Crkva postala marksistička, da se miješa u politiku i time prekoračuje granice svoje prave zadaće. (Zvuči li vam ovo poznato?) Oscar Romero je na to uzvraćao: "Kad god Crkva nastoji ostvarivati svoje evanđeosko poslanje, kad u konkretnom slučaju dosljedno primjenjuje ono što proizlazi iz njezina navješćivanja, odnosno ovdje i sada i zaključaka Drugog vatikanskog koncila i Medellina - uvijek je progone". Oscar Romero je ubijen za vrijeme mise 24. ožujka 1980.g. za oltarom, za njegovo umorstvo nitko nije odgovarao.

 

 

Mogu li pojedini dijelovi te teologije pronaći mjesto u univerzalnoj Crkvi?
 

Ono što je uočljivo jest da određeni oblici teologije oslobođenja, bilo da se tako zovu ili imaju sličan sadržaj, nastaju u krilu Crkve na svim kontinentima, osim u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, što mnogo govori. Zasigurno da svugdje ima mjesta za borbu za cjelovito oslobođenje čovjeka od svih vrsta zavisnosti, borba za siromašne i izrabljivane, stajanje na njihovu stranu. Crkva u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, kao centrima moći, mora i može raditi na očovječenju onih koje je njihovo bogatstvo rasčovječilo, jednako tako na očovječenju onih koje je siromaštvo rasčovječilo.

 

A kod nas?
 

Kod nas? Vrlo bi teško to prošlo, isključivo zbog povezanosti određenih oblika teologije oslobođenja s marksizmom, odnosno zato što rabe marksističku analizu društva i što su proglašeni, naročito od SAD-a, komunistima. Što je bilo ništa drugo nego zeleno svjetlo vojnim huntama i "službama sigurnosti" da mogu nesmetano i bez posljedica vršiti pokolje nad civilima, časnim sestrama, redovnicima i svećenicima te ih zatvarati i mučiti. Poznat je slučaj iz studenog 1989.g.  gdje su u San Salvadoru u samostanu ubijena šestorica isusovaca, jedan od njih bio je rektor isusovačkog sveučilišta Ignazio Ellacuria, zajedno s domaćicom i njezinim kćerima. Oni su bili opasni element. Kod nas su upravo komunisti radili takve stvari, da bi mogli nesmetano mučiti i ubijati ljude, prozvali su sve fašistima i ustašama, bilo da je riječ o civilima ili časnim sestrama, djeci (sjemeništarcima), redovnicima i svećenicima. U samostanu u kojem sam sada (u Karlovcu) za Drugog svjetskog rata su iz samostana nasilno odvedena i ubijena trojica redovnika svećenika: o. Benko Čiga, o. Rikard Ribić i o. Beato Bukinac. Optužba je glasila da su "agenti ustaške obavještajne službe". Niti počinitelj(i) niti mjesto gdje im se nalaze tijela nisu poznati. Iz tog razloga mislim da bi kod nas to jako teško prošlo. I ne samo zbog toga, nego i zbog manipulacija u vezi teologije oslobođenja koje su vršile komunističke vlasti kod nas, slično tome se danas pokušava napraviti s papom Franjom. Hrvatskim prilikama bi možda bolje odgovarala nova politička teologija  J. B. Metza, nego teologija oslobođenja.

  

 
Reci nam nešto više o toj Novoj političkoj teologiji.
 

Nova politička teologija Johanna Baptista Metza bila razvijena sredinom 196O-ih godina i nema veze s političkom teologijom u smislu građanske teologije koja je identična s javnim državnim kultom i služi (teološkom) sankcioniranju primata politike, niti istoznačni pojam kojega rabi teoretičar države i prava Carl Schmitt. Nova politička teologija stvara kritički korektiv prema određenoj tendenciji privatiziranja u teologiji i Crkvi u smislu transcendentalnog, personalističkog i egzistencijalnog sužavanja razumijevanja kršćanske vjere i biblijske poruke, razumijevanje vjere kao privatne stvari, a Crkve kao servisnog pogona u građanskom društvu. Na taj način želi naglasiti bitno javni i društveno-kritički karakter sadržaja vjere. Deprivatiziranje (u gore navedenom smislu) je primarna teološko-kritička zadaća političke teologije. Iznova osvijestiti povezanost između Isusove eshatološke poruke i društveno-političke stvarnosti, kojim se naglašava da je spasenje koje Isus naviješta trajno otvoreno prema svijetu u društveno-političkom smislu i to kao kritičko-osloboditeljski element ovoga društvenoga svijeta i njegovih društvenih procesa. Eshatološka obećanja biblijske tradicije - sloboda, mir, pravednost, pomirenje - ne mogu se privatizirati.

Kod nas postoje stalne tendencije direktnih poistovjećivanja i direktnih politiziranja kršćanskih eshatoloških obećanja. Valja samo poslušati dnevno-politički govor.  Ulogu nove političke teologije kod nas vidim kao "eshatološki pridržaj" čime se ona ne dovodi u niječan odnos prema društvenoj stvarnosti , nego u kritičko-dijalektički odnos, s poštovanjem i distancom. S druge strane vjera je kod nas u velikoj mjeri prisutna kao građanska religija, ne kao mesijanska (spasenjska) vjera u kojoj je Bog slobodan, nego tvorevina građanina i njegovog konstitucionalnog straha od dodira s Apsolutnim. U toj građanskoj religiji Bog nije Bog, on nije Bog mesijanske vjere Svetoga pisma. Taj Bog građanske religije je poput mrtvaca, jer on ne zahtijeva, ali ni ne tješi jer ne zahvaća, ruši i ne podiže, nego je prekovan u "vrijednost". I time što je ta religija privatna stvar ona ne može nikada i nigdje biti stvar subjekta mesijanske vjere. Ona (građanska religija) predstavlja se kao nepolitična a zapravo djeluje potajno kao državna religija u građanskom društvu. Građanska religija postaje tako sigurnosnom ideologijom i suučesnicom društva koji se ne želi promijeniti. Takva religija nije ni pomoć ni utjeha. U liku građanske religije mi kršćani naučili smo podnositi naš vlastiti zaborav Boga i religiozno ga slaviti.

 

Mlad si franjevac i svećenik. Vjerojatno susrećeš mnoge mlade koji razmišljaju o svećeničkom i redovničkom zvanju. Kako u današnje vrijeme oduševiti nekoga za taj poziv?
 

Prije svega autentičnim životom i vjernošću karizmi svoga reda, odnosno identitetu redovničkog i/ili svećeničkog poziva. Red Manje braće, kao i drugi redovi osnovani su i djeluju obilježeni specifičnim poslanjem i karizmom. Ako toga nestane, sasvim je logično pitanje imaju li toliko redovi smisla ako su svi isti i svi žive i djeluju jednako.

  

Kako se vidiš u budućnosti? Imaš li neke planove i želje?
 

Imam si za cilj živjeti i umrijeti kao redovnik u Redu Manje braće i odgovoriti potrebama svoga vremena. Mislim da bi mi neki drugi planovi i želje mogli stati na put prepoznavanja i ostvarivanja volje Božje u mom životu.  

 

 
Brzopotezna:
 

                - Brkovi ili brada? Brada, naravno.

                - Drugi vatikanski sabor? Proljeće Crkve.

                - Trojedini Bog? Najteža propovijed.

                - Planine ili more? Planine.

 

Poruka za kraj...

 

Citirat ću dio propovijedi nadbiskupa Oscara Romera: "Religija nedjeljnih misa, a grešnog i nepravednog tjedna nije draga Gospodinu. Religija mnogih molitava a s licemjerjem u srcu nije kršćanstvo. Crkva koja bi gledala samo svoj probitak, koja bi imala mnogo novca i lagodnosti, a zaboravljala bi ustajati protiv nepravdi, ne bi bila istinska Crkva našeg božanskog Otkupitelja."

fra Josip Župan
Back to top