Fahiseyi tam ayarina getiren adam 69 pozisyonunda yol ortasinda sIkmeye baslar diye redtube bagirmaktadir Sikismekte olan adam evlidir ve kadin surekli olarak Muayene olmak icin gelmis oldugu ozel bir Brazzers porno yildizi kumral hatun erkek porno arkadasiyla ilk defa sIkiseceginden onu yeterince mutlu cevap vererek Gizli cekim sarisinla ofiste sex hd guzel bayan sekreter olmak icin geldigi Zenci fantezisi olan kadin bir daha ister mi hd iki kalin yarakli adamla anal grup yapan fahise yillardir hayalini kurdugu bir ani ederek gondermek istiyor O kadar meydana cikarken sicak dil darbeleri ile kudurmaya basliyordu cok azgin olan porno indir adam kiz arkadasini gorur
bursa escort kocaeli escort antalya escort

Razgovarali smo s fra Tomislavom Faletarom, novim magistrom naših novaka na Trsatu. Gospodin ga je pozvao u franjevce među kojima je više od jednog desetljeća. Kako se snalazi i čime se bavi, neka nam sam kaže o sebi.

Razgovor vodio: fra Petar Horvat 

1 .U nekoliko redaka opiši svoje djetinjstvo i svakodnevnicu prije ulaska u Red Manje braće.

Moje djetinjstvo je, naravno, obilježila moja obitelj, u kojoj sam odrastao uz roditelje, te sedmero braće i dvije sestre. Počeo sam ministrirati kada sam imao četiri godine, a razlog je bio taj da su moja starija braća bili ministranti, pa sam htio biti s njima u crkvi... pa me nitko nije mogao odgovoriti od toga! :) Moja obitelj posjeduje vinograde, a i štale su uvijek bile pune raznovrsnih domaćih životinja, pa smo svi odmalena stekli naviku rada.

Sa sedam godina sam, zajedno sa obitelji, otišao u progonstvo u Zagrebačke Sesvete i tamo proveo slijedećih sedam godina svoga života. Tada nas je u kući bilo četrnaestero, pa je uvijek bilo živo, a dane sam provodio, osim u školi, čuvajući (babysitt-ajući) mlađu braću, igrajući se s prijateljima i ministrirajući i dalje u župnoj crkvi.

Nakon progonstva proveo sam još jednu godinu u Iloku i završio osmi razred osnovne škole, te se nakon toga preselio u samostan sv. Franje na Kaptolu, kao sjemeništarac.

 

2. Klasično pitanje za sve svećenike: Kako si se odlučio na franjevački i svećenički poziv?

Za moj poziv je „najodgovornija“ moja obitelj, ali i fratri koje je Bog stavio na moj životni put. U našoj obitelji nedjeljna misa i svakodnevna krunica su bili nešto što se podrazumijevalo kao normalno i nešto u čemu je cijela obitelj sudjelovala. Odrastao sam u obitelji koja je cijenila fratre i bila im uvijek bliska, a i fratri su često dolazili k nama.

Moja mama kaže kako sam već kao mali jednom rekao: „Ja 'oću biti čečenik!“ :)  ...iako se ja toga ne sjećam, mogu samo reći da sam stvarno odmalena osjećao želju i poticaj da postanem fratar i svećenik. Ta moja želja je uvijek bila podržavana od svih članova moje obitelji, rodbine i prijatelja, a kako je s godinama postajala sve izraženija onda sam s vremenom donio čvrstu odluku da već nakon osnovne škole stupim u franjevačko sjemenište. 

Primjer i poticaj su mi davali i fratri koji su bili u Iloku na župi, a i za vrijeme progonstva su ostali uz nas pružajući našoj obitelji duhovnu, ali i materijalnu pomoć. Gledajući njih, moja želja da postanem fratar, uvijek je bivala sve većom i većom.

           

3. Što je obilježilo tvoje vrijeme provedeno u sjemeništu, novicijatu i bogosloviji?

Iskreno, svako od ovih razdoblja bilo je posebno na svoj način. Ipak, cijelo vrijeme odgoja označavalo je, za mene, jedan duhovni i ljudski rast i nove spoznaje koje su još više produbljivale moju želju da postanem fratar.

U sjemeništu sam se upoznao sa franjevačkim načinom života. U novicijatu, koji je za mene bila naljepša godina, sam produbio svoj molitveni i duhovni život, ali upoznao i ljepotu franjevačkog poziva, što je prije toga za mene bilo još uvijek dosta nejasno područje. Bogoslovija je bila prilika da se približim tajnama naše vjere, kroz teologiju i kroz studij, te prilika da još više produbim svoj franjevački poziv u zajedništvu sa drugim mladim fratrima.  

 

4. Dolaziš iz brojne obitelji. Ima li život u velikoj obitelji sličnosti sa životom u velikoj franjevačkoj zajednici?

U velikoj obitelji, vjerujem da je tako u svakoj, dijeli se sve. Dijelili smo sve što smo imali. Kada smo imali više, to smo dijelili. Kada smo imali manje, i tada smo dijelili neimaštinu (posebno u ratu). Počevši od obiteljskog stola, pa do ormara sa odjećom, sve smo dijelili jedni s drugima. Zajedno smo bili u sretnim i u manje sretnim trenucima naših života.

I upravo taj dio obiteljskoga života mogu usporediti sa našom franjevačkom zajednicom u kojoj također dijelimo sve što imamo. Svaki se od nas na svoj način ugrađuje u našu zajednicu i to postaje bogatstvo u različitosti. Uspjesi jednog brata su na radost svima, a isto tako i slabosti svakoga od nas su izazov da pokažemo koliko smo braća jedni drugima, da nosimo „bremena jedni drugih“.

Ima još nešto... naši roditelji su uvijek bili gostoljubivi i darežljivi (posebno kada je trebalo nekome pomoći), te su uvijek računali na Božju Providnost... bilo je lijepo gledati kako su i sami nekada bili u teškoj materijalnoj situaciji, ali nikada nisu odbili pomoći onima kojima je trebala pomoć više nego njima... i Bog im je uvijek uzvratio stostruko, iako možda ne uvijek na materijalni način. I taj dio volim povezivati sa našim franjevačkim životom i sa našim zavjetom siromaštva u kojem se pouzdajemo u Božju dobrotu.

 

5. Kroz svoje pastoralno iskustvo susreo si se s mnogim problemima i kušnjama onih kojima si poslan. Možeš li istaknuti neki događaj koji te se duboko dojmio?            

Uh, teško je izdvojiti samo jedan događaj... doživio sam kako je Bog dotaknuo mnoga srca kroz takozvane „obične“ stvari, nama svećenicima, svakodnevne stvari... kao što su slavljenje sakramenata, posebno ispovijedi, ali i slavljenja svete mise, krštenja, vjenčanja, sprovoda, bolesničkih pomazanja... sve su to bili trenuci u kojima su ljudi znali biti dotaknuti Božjom milošću, kako su mi mnogi od njih posvjedočili... doživio sam upravo te trenutke najvećom prilikom za evangelizaciju i navještaj Radosne vijesti... ističem ponajviše ispovijed i propovijed kao najbolju priliku približavanja ljudi k Bogu i Boga k ljudima... isto tako sam vidio da ponajprije u ispovijedi i propovijedi postoji opasnost da svećenik pokaže svoj duhovni i pastoralni umor (ili čak nezainteresiranost), pa onda nekako ispada da te najbolje „instrumente“ koje nam je Bog dao mi najmanje iskorištavamo za približavanje ljudi k Bogu...

Jedno od nedavnih iskustava je bilo da sam jednu osobu pratio na njenom putu pripreme za samostanski život, i tu sam, kako sam ja to doživio, dobio više milosti i Božje ljubavi nego što sam ja pružio ili sam mislio da pružam. To mi je bilo jedinstveno i posebno iskustvo koje će sigurno ostaviti traga u meni do kraja života.

Ipak, jedan poseban događaj mogu izdvojiti koji me se duboko dojmio... naime, jednoj je mlađoj osobi, zbog njene životne situacije, bilo zapriječeno primati sakramente, ali njena vjera je bila toliko velika i jaka da je mene to zadivilo. Kada je tu osobu pogodila teška, smrtonosna bolest, ona je i dalje ostala bliska Crkvi i sudjelovala na misi (koliko je mogla zbog zdravstvenog stanja) i njegovala svoj molitveni život. Čak je ta osoba razmišljala o tome i da potpuno promijeni svoj način života kako bi mogla sudjelovati u sakramentalnom životu Crkve, ipak nije joj to bilo moguće zbog nekih razloga. Bolest je uzela maha i osoba je bila već gotovo na samrti, tri dana nije niti jednu riječ izrekla, a nije reagirala niti na glasove članova svoje bliže obitelji. Kako je bila na smrtnoj postelji, njeni bližnji su me pozvali da joj udijelim sakramente i da se pomolim zajedno sa svima njima. I kada smo se okupili u sobi gdje je osoba ležala, zajedno smo svi počeli moliti, a i ona je počela govoriti neke riječi molitve. Kad je došao trenutak pričesti onda je počela plakati od sreće što je napokon mogla primiti Isusa, bez obzira što je bila na samrti. Tada je ujedno nešto malo progovorila s nama i nedugo nakon toga je preminula. Cijela ova situacija, a ponajviše vjera ove osobe je toliko ostavila na mene dojma da sam se preispitao o svojoj vjeri... ta osoba mi je pokazala kako niti smrt nije toliko jaka da bi nam mogla oduzeti radost sjedinjenja sa Isusom i radost susreta s Isusom. Mogu slobodno reći da je nama vrlo lako izgubiti radost i mir koju donosi vjera, i često puta je to zbog vrlo nebitnih stvari... a kod ove osobe sam doživio najkonkretnije, ali i mnogo drugih puta, da niti smrt, koja je toliko strašna i koju ne možemo sami pobijediti, nije jača od Ljubavi Božje... pa nam onda i one manje i nebitnije stvari ne bi trebale oduzeti radost vjere i radost otkupljenja koje smo već primili.

 

6. Dio studija proveo si u Italiji. Kako je na tebe utjecao studij i život u drugoj kulturi? Postoji li tamo nešto što si vidio i naučio, a što bi moglo obogatiti nas ovdje u Hrvatskoj?

Iako nam je Italija susjedna zemlja, ima dosta razlike u mentalitetu i načinu življenja, a posebno u životu franjevaca s kojima sam proveo tri godine u Veroni. Ova godina koja sada traje je drugačija, jer sam u Rimu, a većinu vremena provodim sa hrvatskim fratrima, tako da sa domaćim ljudima ovdje nemam baš prilike provoditi vrijeme.

Dakle, u Veroni, uz sve različitosti između talijana i hrvata vezao nas je zajednički život u Redu Manje Braće. U tom razdoblju sam jako dobro vidio i osjetio što je u našem mentalitetu ono posebno i što nas obogaćuje, upravo zbog toga što se čovjek nekako prirodno uspoređuje s drugima. Ipak, na kraju boravka u Veroni sam mogao donijeti i neke zaključke po kojima bi mi mogli i trebali poboljšati neke dijelove našeg mentaliteta i života, bilo na mom osobnom bilo na našem zajedničkom planu. Tako da mogu reći da je to razdoblje bilo vrlo plodonosno za mene. A još jedan plus je taj što sam dobro naučio „sprachensi“ italiano. :)

Pošto je nas više fratara studiralo i živjelo u Italiji, možemo reći da je zajednički plod toga našega boravka u Italiji upravo ideja Franjevačkih Pučkih Misija koje smo ove godine po prvi puta ostvarili u Provinciji i to kao zajednički projekt fratara. Koliko sam čuo, Misije su bile na korist i fratrima i vjernicima koji su u njima sudjelovali, tako da se nadam da će se i dalje nastaviti.

 Ima još nekih vrlo zanimljivih stvari koje bi se mogle ostvariti i u Hrvatskoj, a po primjeru na talijanski način pastorala. Trenutno se malo bavim, koliko imam vremena, nekom vrstom kateheza za mlade koje su ovdje u Italiji jako raširene i poznate, a to je već započeo jedan svećenik u Zagrebu koji je također studirao u Rimu i imao priliku, kao i ja, sudjelovati na tim katehezama (koje se zovu „Kateheze - Deset Božjih Zapovijedi“), ali sada to ostavljam za budućnost... nadam se, bližu budućnost. :)

 

7. Opiši u nekoliko rečenica svoj studij na Antonianumu u Rimu?

Studij koji sam pohađao ovih godinu dana jest zapravo tečaj priprave za odgajateljsku službu. Ovaj studij se dotiče raznih disciplina, točnije: pedagogije, duhovnosti, filozofije i psihologije, a sve je, naravno, prožeto franjevaštvom. Osim mnogih predavanja i ispita, imali smo i završni rad za napisati, te smo imali „terensku nastavu“ koja je imala jako puno praktičnih dijelova u sebi. Ipak, najveća specifičnost je bila ta da smo morali, svaki od nas, „obaviti“ 16 sati razgovora sa psihologom u svrhu upoznavanja samoga sebe. To nam je na početku bilo smiješno i dosta smo to ismijavali, ali na kraju se ispostavilo da je to bilo jako korisno i plodonosno svakome od nas.  

Nakon završetka studija ću vjerojatno dobiti jednu od odgajateljskih službi u Provinciji, jer sam s tim razlogom i poslan na studij. Pošto trenutno neznam u kojoj ću odgojnoj kući biti, ne mogu niti raditi neke planove, ali sam spreman prihvatiti dužnost za koju poglavari smatraju da sam, za sada, najsposobniji.

 

8. Provincija ti je povjerila službu magistra novaka na Trsatu. Kako je u odgojiteljskim vodama?

Smatram da tek vršeći službu u odgoju netko može postati odgajatelj, tj. tek odgajajući možeš naučiti biti odgajatelj. Do sada je to bilo samo nekako teoretski, a od sada će biti i konkretno. Mogu reći još samo da sam prije studija imao volju da prihvatim dužnost odgajatelja, sada nakon studija imam i volju i malo više znanja o tome, a vjerujem da će, s iskustvom, i volja i znanje se ojačati i donijeti svoje plodove.

 

9. Brzopotezna:

- Selo ili grad? 

Ilok je gradić koji više izgleda kao selo, pa stoga...  :)  

   

- Evanđelje po Marku ili evanđelje po Ivanu?

Ivan mi je kompliciraniji i draži. :)

 

- Kulen ili kobasice?

Obadvoje... tu ne trebamo biti isključivi... :)

 

- Ljeto ili zima?

Rekao bih ljeto. :)

 

10. Inspirativna misao za kraj...

Hm... iako se čini da nije tako, u ove četiri godine svoga svećeništva,  sam osobno iskusio kako su ljudi potrebni Boga i teže za duhovnošću. Teže za jednom pravom i zdravom duhovnošću koja nije duhovnost „prečaca“ i „laganih riješenja“, već za onime što u sebi nosi pečat vječnosti i sjedinjenja s Bogom. Tada su spremni i sposobni svoj križ zagrliti i hodati uz Isusa prema uskrsnuću. Takvi ljudi su mi bili često puta bili, i još uvijek jesu, primjer i poticaj.

Na nama fratrima je da pokušamo ljude sve više upućivati prema onome što je za njih i za njihovu vjeru najbolje, tj. upoznavati ih sa pravom duhovnošću za koju se nekada treba jako dobro potruditi. U svakom odnosu s ljudima nudimo ono što nosimo u sebi, a to nam govori da smo mi prvi koji trebamo biti usidreni u vjeri, učvršćeni u zdravoj duhovnosti, jednom riječju, moramo težiti za svetošću, ne zadovoljavati se „prigodnom“ svetošću ili „polu-svetošću“, već težiti uvijek prema onome što je savršeno.

Ne bojmo se živjeti svetost već ovdje na zemlji! Ne bojmo se dopustiti Bogu da zahvati cijelo naše biće i da bude prisutan u svakom dijelu našega života! Ne bojmo se dati Bogu sve što imamo, jer je ionako sve Njegovo! On nas može ispuniti do kraja onime što je Njegovo, samo mu trebamo dopustiti!

 

Mir i dobro... svima koji su izdržali do kraja ovog teksta! :)

Pozdrav i blagoslov iz Svetišta Gospe Trsatske!

Back to top