POVRATNIKOVA PRIČA:
VJERA U BOGA I NARODNA SLOGA!

Vukovarski franjevac i kroničar  samostana fra Placido Belavić zapisao je u Kronici: «Od davnina na nekom hrastu u osami visjela je Gospina slika. Sliku je objesio iz zavjeta neki Vukovarac, nakon nerazjašnjenog ubojstva, u zahvalu  za čudesno izbavljenje od krive presude i smrtne kazne.» Na tom mjestu na Priljevu trebala je 1821. godine započeti izgradnja Gospine kapelice , ali se njezina izgradnja, zbog nestašice novca, dogodila tek  1891. godine. Hrast je te godine  izgorio od svijeća, koje su vjernici palili podno hrasta, a slika je na čudesan način ostala neoštećena. Bio je to nebeski znak pobožnim Vukovarcima da sagrade kapelicu Gospi od Hrasta na Priljevu. Kapelica je sagrađena i  blagoslovljena 8. rujna 1892. godine.
Ove se godine navršilo punih 120 godina od njezine posvete!
U listopadu  i studenom, svake godine, vukovarski se Hrvati, kao  i svi Hrvatski rodoljubi, prisjećaju   događaja iz 1991. godine. Dakle, ravno 100 godina nakon što je izgorio hrast na osami, a Gospina slika ostala neoštećena! Nije li se nešto slično  dogodilo   1991. godine i u Borovu naselju? Svetište Gospe Fatimske bilo je do temelja porušeno, grad zapaljen, ali je njezin kip ostao, osam godina pod ruševinama, neoštećen!
Uz Gospu od Hrasta na Priljevu i Gospu Fatimsku u Borovu naselju, mi Vukovarski  katolici ponosimo se i «Vukovarskim ranjenim Isusom». Jedna starokršćanska molitva iz 14. st. kaže:
«Isus nema više ni ruke ni noge, Isus nema više niti svoja usta! Isus ima samo naše ruke i naše noge, Isus ima samo naša usta koja će budućim naraštajima govoriti o njemu! Mi smo jedina Biblija koju svijet danas čita!»
Jesmo li i povijest našeg naroda i našeg grada koja govori o stradanjima Vukovaraca nesrba 1991. godine?
Imamo mi  Vukovarci još jednu, najstariju svetinju, stariju od zavjetne slike Gospe od Hrasta i  čudom neoštećenog kipa Gospe Fatimske u Borovu naselju, a to su relikvije  sv. Bone! I sv. Bono je doživio, u našem gradu,  drugo mučeništvo u svome životu. Prvi put su ga ubili zato što je bio kršćanin, a drugi put jer su ga Hrvati štovali! Zločinci  su njegove  posmrtne ostatke spalili. Zločinci nisu mogli spaliti našu vjeru stoga mi i danas  u Vukovaru častimo «ostatke ostataka svetog Bone», zaštitnika ne samo našeg grada, nego «čitavoga vilajeta», čitave naše Vukovarsko-srijemske županije.
Mudri ljudi kažu: «Povijest je  učiteljica života!» Ako je ova mudra izreka točna  onda se moramo uvijek iznova  vraćati u povijest, da bismo od prošlosti učili što nam je činiti u sadašnjosti i da bismo doživjeli sretnu budućnost. Narod koji ponosa nema, nema niti budućnosti!

Evo još jednog primjera iz naše slavne prošlosti. Deset dana prije nego što će  postati austro-ugarski kralj, Ferdinand I., imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika. Svojim junaštvom Jurišić se proslavio 1532. godine u obrani od Turaka danas mađarskog  grada Kisega. Sa svojih 700 hrvatskih hrabrih vojnika obranio je od 140 tisuća Turaka utvrđeni grad Kiseg i na taj način spriječio prodor turske vojske prema Beču.
Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim, kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao:
«Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zaustavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji!»
Prva tri dana Turci su neprekidno topovima  gađali i razarali  grad, a 13. kolovoza započeli su  s jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci u nekoliko  navrata dovodili u «mat poziciju»  nego su se hrabro i čudesno branili. Nakon odbijenog 12. juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo: «Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovina poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinta kupio, imam još jednu centu! Samo Božja milost čuva nas, budi ona milostiva mojoj duši!»
Poslije 12 juriša turski su glasnici tri puta dolazili s nagodbom da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je Sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke! (To je onaj isti Sulejman Veličanstveni kojeg gledate u turskim sapunicama kao romantičara.)
U 13. jurišu poginulo je još 60  hrabrih branitelja, a ranjeni se Jurišić s ostatkom pripremao za posljednji i odlučujući boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati i dogodilo se nešto neobjašnjivo! Nedugo nakon toga Turci su se počeli povlačiti. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s ognjenim mačem, koji ih je tjerao od zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Nikola u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti!
Prvi koji su zaustavili Sulejmana Prvog Veličanstvenog bili su Hrvati braneći grad i utvrdu Kiseg u Mađarskoj. Sulejman Prvi Veličanstveni je i završio svoj život u borbi s Hrvatima, umrijevši pod zidinama Sigeta za vrijeme njegove opsade.
Nikola Jurišić je dobio jednu od najčuvenijih zagrebačkih ulica, a Hrvati laskavi naziv: «PREDZIĐE KRŠĆANSTVA!»
Nažalost u hrvatskim povijesnim knjigama nema niti riječi o takvom junaku, nema niti riječi o herojima Gvozdanskog i brojnim drugim velejunacima u ratovima s Turcima.

Spominje li se igdje u Svetom Pismu Blago Zadro, Vukovar i Hrvatska?
Danas se, 21. godinu nakon Domovinskog rata, želimo  zapitati  ima li igdje u Svetome Pismu zapisana borba slična obrani grada Vukovara? Odmah odgovaram ima i to u Prvoj knjizi o Makabejcima!
Tad progovara Juda Makabej, u našoj situaciji prevedeno, Blago Zadro, snagom svoje vjere i svoga rodoljublja:
«Pobjeda u ratu ne zavisi o jačini vojske, jer nama od neba dolazi jakost! Ovi izlaze na nas u premoći  drskosti i bezakonja, da istrijebe nas, naše žene i djecu našu! Da nas oplijene!
Mi vojujemo za goli život i za svoje svete uredbe! Zato će ih Gospod pred našim očima satrti, i ništa se ne bojte!»
(1 Mak 3, 19-22)
Nije li se u Domovinskom ratu dogodilo ono isto što se dogodilo u Starom Savezu, prema Božjem scenariju, u vrijeme Jude Makabejca. Bilo je to stoljeće i pol prije Kristova rođenja. S jedne strane nenaoružani hrvatski branitelji, u hrabroj obrani grada, a s druge pak  strane agresor naoružan do zuba, materijalno i brojčano nadmoćniji. Prvi brane svoj rod i svoj dom, svoje žene i svoju djecu, drugi pak idu bahato osvojiti ono što je tuđe.  Činilo se da im se nitko suprotstaviti ne može. Ni Vijeće Ujedinjenih naroda! A u toj Knjizi lijepo piše: «Kad ovi  ugledaju  vojsku koja je izlazila na njih, rekoše Judi: kako će se oduprijeti nas šačica tome silnom mnoštvu? K tome smo obnemogli, cio dan bez hrane? A Juda odgovori: Lako se može dogoditi da i šačica ljudi ukliješti mnoštvo. A Nebu je svejedno izvojevati  spasenje s mnogima ili sa šačicom. Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost!»

Eto preslika  scenarija iz našeg Domovinskog rata. Najčešće naoružanje koje su imali naši branitelji bila je krunica oko vrata. Mnogi su je nosili a da ju nisu znali niti moliti. Znale su njihove majke, supruge, sestre i djeca. Svi smo molili i to je bila naša najsnažnija logistika.
Ne znamo je li itko nagovarao Blagu Zadro da pobjegne  kad je vidio da gradu spasa nema, a ipak znamo da nije pobjegao. Hrabro je položio svoj život na oltar Domovine. A naš Gospodin Isus veli: «Nema veće žrtve nego položiti  svoj život  za svoje prijatelje!»
Blago Zadro učinio je isto što i Juda Makabej, kad su ga njegovi nagovarali da pobjegne:
«Ne toga neću nikad učiniti! Ako nam je došlo vrijeme poginimo junački za svoju braću i ne ostavljajmo ljage na svojoj slavi!»
(Prva Makabejcima 9,10)

Vukovarce i sve rodoljubive Hrvate pozivam da mole u prosincu  trodnevnice ili devetnice na čast Gospi od Hrasta «ZA ČUDESNO IZBAVLJENJE OD NEPRAVEDNE OSUDE I SMRTNE KAZNE» za naše generale Gotovinu i Markača. Istina, da  danas u većini država na svijetu nema smrtne presude. Bio sam u napasti da napišem da je «u svim demokratskim zemljama» ukinuta smrtna kazna, ali sam se u posljednji čas sjetio da to ne stoji, jer u Americi još uvijek  postoji smrtna kazna. A Ameri nas uče demokraciji! Stoga sam pesimističan u iščekivanju konačne presude našim generalima.U prosincu se, naime, očekuje pravomoćna presuda. Poučeni dosadašnjim iskustvom možemo sa strepnjom očekivati ovu presudu.
Volio bih da se povijest ponovi pa da "svetinje nadjačaju prokletinje"!

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 8.10.2012.g.