LJUBAVNA PRIČA NA PTIČJI NAČIN

Svake godine, na posljednju subotu u lipnju, obilježavamo Međunarodni dan roda. Ove je godine to u subotu, 29. lipnja. UNESCO  je  1994. godine proglasio moslavačko selo Čigoč, kod Siska, prvim europskim selom roda i najveću močvaru u Europi - Lonjsko polje, također kod Siska, Parkom prirode. Kad već govorimo o zaštiti prirode recimo usput da je sv. Franjo Asiški zaštitnik svega stvorenoga - ekologije.
Tko se od nas starijih ne sjeća romantične ljubavne priče jednog Romea i jedne Julije ovjekovječene u filmu s istim naslovom. Danas su tu ljubavnu romantiku zamijenile realističnije tursko-španjolske sapunice s ljubavnim pričama u troje, a nerijetko se umiješa i četvrti. Pa ipak ima nas još i danas koji rado pogledamo gore spomenuti film. Da je tome tako pokazuje i činjenica da svake godine na stotine tisuća ljudi, uglavnom mlađih naraštaja, posjeti talijanski grad Veronu. Nije niti zanemariv broj mladih bračnih parova koji upravo u Veroni žele "zacementirati" svoju ljubav.
U nas i u svijetu manje je poznata ljubavna priča jednog Klepetana - muškog rode, i njegove izabranice - Malene, iz Brodske Varoši, ali na ptičji način.
Poznata je činjenica da se u nas lastama i rodama pripisuju gotovo božanske odlike. Većina ih ljudi smatra "svetim pticama". Unatoč toj stvarnoj činjenici dogodi se, da se  ovaj ili onaj,  prema njima ponese neprimjereno. Evo takva dva primjera.
Prvi, negativan slučaj, vodi nas u moj rodni kraj, u Vidovice. Sve do šezdesetih godina, dok nije izvršena meliorizacija, isušivanje močvarnih bara zvanih Obeda, i  u mom su se kraju gnijezdile mnogobrojne vrste ptica. One su tu dolazile preko ljeta u svoja ljetna staništa. Hrane je bilo dovoljno i nisu imali nekih drugih većih prirodnih neprijatelja. Kad su bare isušene i Bosanska Posavina postala "hambar Bosne" ptice su se odselile. Mnoge su otišle u Kopački rit u Baranji ili pak u Lonjsko polje kod Siska. Broj lastine populacije se smanjio, a o rodama da i ne govorimo. Prisjećam se jednog rodinog gnijezda baš u susjedstvu moje obiteljske kuće. Kad sam ljeti dolazio na godišnjih odmor  sa znatiželjom sam ih promatrao u njihovu gnijezdu na dimnjaku. I uvijek iznova u meni je rasla želja da ih pobliže upoznam. Nažalost ljudska zloba  porušila je  gnijezdo i rode su otišle u druge krajeve.
Preko javnih medija čitao sam  jednu vrlo zanimljivu priču o ljubavi, na ptičji način,  jednog Klepetana i jedne Malene u brodskom Posavlju, točnije u Brodskom Varošu. Ono zašto sam bio prikraćen u mojim rodnim Vidovicama saznao sam upravu u Brodskom Varošu. Tamo već desetak godina živi mužjak Klepetan i ženka Malena. Početak  njihove ljubavne veze vrlo je zanimljiv. Zamolili smo čika Stjepana Vokića, domara tamošnje područne škole, da nam on ispriča ovu zanimljivu ljubavnu priču.
I u ovoj je priči čovjek umiješao svoju zlu narav u ptičji svijet. Neki je talijanski lovac puškom prostrijelio krilo jedne ženske rode. Ranjena ptica nije mogla, malo nakon Velike Gospe, odletjeti u toplije krajeve, u Južnu Afriku. Da ptica ne ugine od zime pobrinuo se Stjepan Vokić, domar područne škole u Brodskom Varošu, koji ju je smjestio u garažu i brinuo se da ptica preživi. Pred početak ljeta domar je sagradio i gnijezdo na krovu područne škole i u njega stavio Malenu. Svakog ju je dana hranio ribom i žabama i ne sluteći da će joj se jednog dana pridružiti i izabranik njezina srca. Njoj se jednog dana stvarno i pridružio mužjak, kojeg je čika Stipa prozvao Klepetan. I tu je početak ljubavne priče između Klepetana i Malene. Ta ljubavna priča traje već dvadesetak godina. Iz zajedničke ljubavi na svijet je došlo 47 mladih ptića. Ove ih je godine četvero u gnijezdu. S obzirom da Klerpetan, kako god je brižni otac, ne stigne prehraniti brojnu obitelj u pomoć mu priskače i naš čika Stipa. Uptravo je tako i bilo kad smo posjetili Brodsku Varoš. Ne samo da je Klepetan bio na radnoj obvezi nego i njihov skrbnik čika Stipa. Najtužniji su dani za Malenu kad njezina djeca moraju odletjeti na put dug 13 tisuća kilometara, u Južnu Afriku. Još tužniji je rastanak Klepetana i Malene. On odlazi posljednji čekajući da i Malena poleti, ali ona nije za let i tako  dug put. Dugo vremena Malena, nakon rastanka, odbija uzimati hranu. Da ne bude sama, kad njezin dragi Klepetan odleti u Afriku, čika Stipa je pronašao još jednu ženku koja nije imala dovoljno hrane pa zbog neishranjenosti nije mogla odletjeti u toplije krajeve. Kakva će biti njezina ljubavna priča, pita se domar velikog i plemenitog  srca, to ćemo još vidjeti. Za sada se za Malenu i njezino potomstvo, a ima ih četvero, te za malenu bezimenu, uz Klepetana najviše brine naš čika Stipa. Svakog dana treba pripremiti ribe, žaba, kukaca za sedmeročlanu obitelj. Nije to mali trošak, međutim ima i dobrih ljudi koji novčano pomažu i čika Stipi. To može samo onaj čovjek koji neizmjerno voli ta divna Božja stvorenja. Uz brigu oko prehranjivanja ove ptičje obitelji, naš domar čika Stipa brigu brine hoće li se rodan Klepetan i iduće godine  ponovno vratiti s obzirom da mu je već tridesetak godina, a u ptičjem svijetu to je već poodmakla dob.
I na kraju napišimo za naše čitatelje i neke opće poznate  podatke o ovim divnim pticama. Postoje dvije vrste roda: crna i bijela roda. U nas su učestalije bijele rode. Imaju dugi kljun,vrat i noge. Ženka najčešće snese pet jaja, ali svi mladi ne prežive, pogotovo ako je godina sušna. Bijele se rode gnijezde po krovovima kuća, dimnjacima, banderama, stablima kojima je odsječena krošnja. Gnijezda savijaju u blizini ljudskih nastambi. Bijele rode grade jedno od najvećih gnijezda u ptičjem svijetu, ali ono ostaje za više godina uz obavezno godišnje pospremanje. Normalno rodino gnijezdo iznosi 180x180x80 cm i može težiti preko jedne tone. U Hrvatskoj se gnijezde uglavnom uz Savu, Dravu i Dunav. Računa se da ih u Hrvatskoj ima oko 1500 parova. Najpoznatija su im staništa u Lonjskom Polju, Kopačkom ritu u okolici Vukovara na rukavcima Dunava. Selo Čigoč kod Siska naše je najpoznatije stanište roda. Ono je  1994. godine od UNESCA proglašeno kao prvo europsko selo roda.  U 45 aktivnih gnijezda živi preko 200 roda. Zanimljivo je da u Čigoču ljeti živi više roda nego ljudi. Danas se u Hrvatskoj isplati čuvati rodino gnijezdo ili pak napraviti im novo, jer hrvatska Vlada daje za svako gnijezdo, za koje se netko od ljudi brine, lijepih 700 kuna. Možda bi u nas i djece bilo više da država  roditeljima daje mjesečno za svako treće, četvrto i više djece po jednu nulu više, dakle 7.000 kuna. Ako se to ipak ne dogodi morat ćemo onda moliti za čudo da nam makar rode ubuduće donesu koje dijete više!

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 8.6.2013.g.