ŽRTVA BOROVA NASELJA 1991. ZA HRVATSKU

U utorak, 19. studenog, drugog dana prisjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine za Hrvatsku, program se odvijao u župi sv. Josipa Radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje, točnije pored nekadašnjeg skladišta "Borovo commerce-a". Radi se o ostacima ostataka 91. godine ratnog skloništa i vojne bolnice. Ovdje je srpski agresor odvajao Hrvate od Srba, žene i majke od muževa i sinova. Odavde su mnogi odvedeni u nepoznato i od tada  gubi im se svaki trag. Srpski agresori su skladište polili benzinom i zapalili. Jedan od preživjelih hrvatskih  branitelja svjedoči da su ovdje neki od branitelja živi zapaljeni. Stoga se ovaj zid u Vukovaru sve češće naziva i "Zidom plača i molitve!"

Program je osmislila udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih  hrvatskih branitelja "Vukovarske majke". Njima su se priključili učenici osnovne škole "Blago Zadro"  svojim  pjevanjem i prigodnim recitalom. Potom su položeni vijenci i upaljene svijeće.  Molitvu su predvodili franjevci: fra Ante Perković, ratni župnik u ovoj župi, fra Josip Šoštarić, župnik u Šarengradu i sadašnji župnik fra Vjenceslav Janjić. Potom je krenula kolona ulicama Borova naselja do župne crkve posvećene Gospi Fatimskoj gdje je slavljena sveta euharistija. Euharistijsko slavlje predslavio je sisački biskup mons. Vlado Košić, a suslavilo je desetak pridošlih svećenika.
U svojoj propovijedi biskup Košić je rekao: "Čuli smo u prvom čitanju, kako  je Bog, na čudesan način, izveo Izraelski narod iz egipatskog ropstva. Mnogi su mrmljali protiv Mojsija i Arona. Zapravo bunili su se protiv samog Boga jer im je u hodu kroz pustinju bilo teško. Mnogi su se prisjećali, premda su bili robovi, kako su u Egiptu imali pune lonce s mesom i jeli kruh do mile volje." (Izl 16,39) Biskup je potom nastavio: "Narod nije bio gladan kruha, jer im je Gospodin davao "kruh s neba", hranio ih je manom i prepelicama. Narod je bio  gladan slobode za koju je trebalo nešto žrtvovati i jer nisu bili spremni na žrtvu došli su u napast da se vrate ponovno u ropstvo, koje im je izgledalo ljepše i bolje nego li ovakva sloboda za koju se treba žrtvovati. "Ne opažamo li slično ponašanje i u našem hrvatskom narodu? - zapitao se javno biskup Košić i nastavio - "Teško smo stekli slobodu: prije 22 godine naši su mladići i djevojke, žene i muškarci, pa čak i djeca i starci hrabro branili Domovinu. Branili su Vukovar, Škabrnju, moj Sisak i Petrinju, naš Dubrovnik, Zadar i Šibenik... Kako je nekoć, davne 1566.,  u Zrinu, u mojoj biskupiji, Nikola Šubić Zrinski branio Siget i sa svojim junacima ginuo, iako je bio svjestan da Turke ne može u potpunosti zaustaviti, ipak ih je zadržao barem na neko vrijeme u napredovanju Turske prema Beču. Tako je i Vukovar, više od nekoliko mjeseci 1991. godine, zaustavljao srpskog agresora da ne pokori čitavu nam Domovinu Hrvatsku. Premda je to bila ogromna tragedija, mi smo danas, a bit ćemo dok je svijeta i vijeka, beskrajno ponosni na Vas, dragi Vukovarci, dragi branitelji Vukovara i čitave Hrvatske".
"A gdje smo danas? Nikome nije teško ustanoviti da smo danas, 22 godine od vukovarske tragedije, i 18 godina nakon oslobođenja Domovine, u pustinji, u teškoj pustinji duha i volje! Kao da vidim Hrvate kako mrmljaju, ne protiv Mojsija i Arona, već protiv Boga koji nas je čudesno izveo iz jugoslavensko-komunističkog  ropstva. Mi još nismo udahnuli punim plućima slobodu za koju su poginuli naši najbolji sinovi i kćeri tako da mnogi još i danas čeznu za punim egipatskim loncima, tj. za više od 20 godina propalom  zajednicom umjetnog "bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti!" Bog nam i danas  daje  znakove svoje ljubavi i spašava da ne izginemo u toj pustinji, koju mnogi svim sredstvima šire i nastoje rasprostraniti što više, ubacujući u duše naših ljudi još više nemira, tjeskobe i strpnji. Naša zemlja obećanja, zemlja spokoja u kojoj teče "med i mlijeko" nikako da nam se ukaže i nikako da stignemo u nju. Možda bi se bilo dobro još jednom prisjetiti kako je izabrani narod kroz 40 godina morao hodati pustinjom. No Bog nije dozvolio da narod ropskih navika i ropskog mentaliteta uđe u obećanu zemlju. Koliko nama Hrvatima još treba vremena, da već jednom raskinemo s ropskom prošlošću i započnemo novi život, i kao pojedinci i kao zajednica, graditi na novim temeljima slobode i neovisnosti i to ne tek od natruha različitih ideologija, nego prije svega na temeljima nutarnje slobode i nutarnje čistoće duše?" - upitao se biskup Košić, bez posebnog odgovora.

U drugom dijelu svoje propovijedi biskup Košić se osvrnuo na sve učestalije "propovijedi" i kateheze o opraštanju upravo onih koji tvrde da ne vjeruju, rekavši: "Uvijek me ispunja čuđenje  kad nam o opraštanju govore oni koji ne vjeruju, poučavajući nas vjernike što bismo i kako trebali činiti. Opraštati nas je naučio Gospodin, ali nitko, pa ni sam Gospodin, ne traži od nas da kao nojevi stavimo glave u pijesak i da ne vidimo istinu. Sam je Gospodin rekao: "Istina će vas osloboditi!" ( Iv 8, 32) Pa bila ne znam kako teška i tvrda istina, ona je temelj svake obnove. Nju moramo moći vidjeti i Hrvati i Srbi u Vukovaru, Francuzi i Nijemci, članice EU pa i UN-a. Svi! Bez istine neće biti sreće ni napretka, ni iskrenog oprosta ni trajnog pomirenja. I veoma je važno da se upravo tako ujedinimo i oni koji su trpjeli zlo i oni koji su ga činili: da svi priznamo stvarnu jednu i jedinu pravu istinu! Nema više istina, istina je samo jedna i jedina!" - rekao je biskup Košić.

U završnom dijelu svoje propovijedi biskup se osvrnuo na netom pročitano Evanđelje o dvojici učenika koji su prepoznali, na putu prema Emaus, uskrslog Krista. "Ali prepoznati ga  bijaše uskraćeno njihovim očima!" (Lk 24,16) Premda oni vide dobro, misle da Gospodin ne razumije stvari pa ga pitaju: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" Kad im je Krist sve razjasnio što o njemu piše u Pismima oni počinju vjerovati, od klonulih ljudi koji odlaze iz Jeruzalema sada postaju poletni ljudi koji trče natrag u Jeruzalem. Potom je biskup zaključio: "Nije li trebalo da se i u Vukovaru ovo sve dogodi, sva ta poniženja i progonstva, strahovi, toliki zločini i zlodjela, razaranje duša i mučenje tijela, rušenje crkava i i ubijanje kuća? O tome svjedoči "Ranjeni Isus u Vukovaru!" Krist je uskrsnuo i Vukovar će uskrsnuti!"

Nakon euharistijskog slavlja sudionici su se uputili na Dunav u Borovu selu, gdje su mnogi ubijeni i bačeni u Dunav, a potom na farmu "Lovas", gdje je pronađena masovna grobnica u kojoj su bile pokopane 24 hrvatske  žrtve koje su kasnije ekshumirane.

NA OVČARI JE ZAVRŠILO

Događaji na Ovčari i oko nje obilježili su i ovogodišnje prisjećanje, 22. po redu,  na 1991. godinu,  i stradanje grada Vukovara u srpskoj agresiji. Program je započeo u prijepodnevnim satima polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća za sve žrtve srpskih koncentracijskih logora u dvorištu Veleprometa, u gradskoj četvrti Sajmište. Pod sloganom: "Vi ste naš ponos, mi smo vaša snaga", djeca poginulih i nestalih  hrvatskih branitelja upriličila su šesti Mimohod od Memorijalnog groblja do masovne grobnice na Ovčari. Služena je i sveta misa za sve žrtve srpskih koncentracijskih logora ispred hangara Veleprometa. Misu je slavio Željko Grigić, župnik iz Lovasa, a suslavili su gradski katolički župnici. Nakon misnog slavlja kolona se uputila prema nekoć masovnoj grobnici na Ovčari. Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća prigodni program upriličila je Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Molitvu su izmolili zajedno sva tri rimokatolička gradska župnika: Ivica Jagodić, Mato Martinković i Vjenceslav Janjić. Pjevao je crkveni zbor župe sv. Filipa i Jakova. Za sve žrtve masovne grobnice na Ovčari, u smiraj dvadesetog  dana mjeseca studenog, svetu misu je slavio Mato Martinković, župnik župe BD Marije "Kraljice mučenika". S tim je i službeno završeno sjećanje na žrtvu grada Vukovara za Hrvatsku.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 21.11.2013.g.