JEDNA JE MAJKA
(Uz  Međunarodni dan bolesnika, 11. veljače )

"Najvažnije stvari u svijetu postigli su ljudi koji su se nastavili truditi kad se činilo da više nema nade!" Ovu rečenicu pročitah na uokvirenom priznanju  u regalu obitelji Mande Horaček u Bosutskoj ulici u Vukovaru. Majka Manda i kćerka Ivana žive same u domaćinstvu. U novinarskoj znatiželji nastavljam čitati: MANDA HORAČEK PONOS HRVATSKE 2006. Ovo priznanje dodjeljuju 24 sata.
Vukovar je pun heroja i heroina proizašlih iz obrambenog rata 1991. godine. Međutim,  Manda - heroina Hrvatske iz  2006. godine, bio mi je dovoljan razlog da zapodjenem razgovor s njom.
Moja novinarska znatiželja nije mi dala mira pa sam upitao gospođu Mandu  o kakvom se priznanju radi?
Nisam ja zaslužna za ovo priznanje nego moja teško stradala kćerka Ivana, koja je u ljetu  2003. godine, samo tri mjeseca nakon uspješno završene medicinske škole, kod Karlovca doživjela  tešku prometnu nesreću. Liječnici joj nisu davali niti minimalne šanse da preživi. Četrdeset je dana ležala u karlovačkoj bolnici u potpunoj komi. Nisu je niti pokušali operirati, jer su bili uvjereni da joj niti suvremena medicina ne može pomoći. Kćerka i ja živjele smo u Zagrebu , nastavlja svoju životnu priču majka Manda, kao vukovarske prognanice. Živjele smo u blizini bolnice Rebro i na moje uporno inzistiranje uspjela sam isposlovati da je  iz Karlovca prebace u bolnicu Rebro. Potrošila sam puno novaca svakodnevno odlazeći iz Zagreba u Karlovac. Kad su je prebacili u Zagreb odmah mi je bilo lakše, iako se Ivanino zdravstveno stanje ni malo nije popravljalo. Bolnica mi je bila u blizini tako da sam mogla svakodnevno dolaziti k njoj u posjete. U Zagrebu su liječnici učinili svoje i uz pomoć terapije pokušali su joj barem ublažiti bolove i omogućiti joj barem da vegetira. Moja Ivana i danas živi. U Vukovaru smo već šestu godinu kao povratnice, i u Zagrebu u progonstvu pet godina, to je već jedanaest godina od dana njezine teške prometne nesreće. Zato ja svima govorim da ovo nije priznanje meni, kao njezinoj samohranoj majci, nego njoj, koja živi već jedanaest godina iako su liječničke prognoze bile da nema nikakve šanse da preživi. To je Božje i Gospino čudo. Njoj sam učinila zavjet i zato ova skromna Gospina slika i visi iznad bolesničkog kreveta moje Ivane. Sve ću joj dati i pomoći kolikogod mogu do Božje volje, nastavlja majka Manda dok joj se suze u potocima slijevaju niz lice. Najviše me strah, nastavlja majka Manda, nakon što je obrisala suze sa lica, da ja ne umrem prije moje Ivane. Bojim se da joj nitko ne može pružiti toliko ljubavi kao majka. Ništa me ne može rastaviti od moje kćerke. Puno sam u životu doživjela nepravdi i sve sam ih podnijela, ali da me netko rastavi od moje Ivane, to ne bih mogla podnijeti. Često se kroz molitvu pitam - A što ako Gospodin mene prije pozove k sebi od moje Ivane, kako će to biti? Čim počnem o tome razmišljati odmah se prihvatim posla da bih potisnula tako teška razmišljanja.
Nakon ovog uvodnog razgovora u kuhinji preselili smo se u Ivaninu  spavaću sobu. Majka i kćerka razgovaraju samo gledajući jedna drugu u oči. Svi su joj drugi dijelovi tijela oduzeti. To se u stručnoj medicini zove "vigilna koma!" objašnjava mi majka Manda i nastavlja: Ivana jedino očima izražava svoje unutrašnje raspoloženje. Nešto mi je sad tužna, prevodi mi majka Manda, Ivanino trenutno raspoloženje. Toliko sam kroz praksu stekla iskustva da sam uvjerena da svaku bol, ali i svaku radost moje Ivane mogu razumjeti. Znam kad je gladna i kad je žedna. Kad nam je teško onda se zajedno isplačemo pa nam bude lakše. Svako malo hranim je preko sonde jer mi se negdje skoro bila skoro ugušila dok sam joj davala malo tvrđu hranu. Sama ne znam koliko se puta noću probudim da je obiđem i vidim je li sve u redu. To može samo rođena majka. Zdravlje joj ne mogu povratiti, govori nam majka Manda  kroz ponovne suze, ali joj majčinske ljubavi ne nedostaje. Ivana joj za toliku ljubav svaki put uzvraća veselim pogledom.
Tek sam sada u potpunosti mogao razumjeti onaj citat sa početka ove životne priče: "Najvažnije stvari u svijetu postigli su ljudi koji su se nastavili truditi kad se činilo da više nema nade!"
Također sam tek sada shvatio da je ovo priznanje ipak dodijeljeno majci Mandi, jednoj od mnogobrojnih vukovarskih heroina!

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 4.2.2014.g.