NISMO MI UMRLI - MI SMO SAMO ZAGRLILI HRVATSKU ZEMLJU

VUKOVAR - Svake godine u subotu prije Cvjetnice - Nedjelje Muke Gospodnje - velik broj Vukovaraca hodočasti na Križnom putu koji je 1991. godine život značio. Ove godine na Križnom putu spasa, 12. travnja, hodočastilo je oko 150 sudionika.
Nadnevak 12. travnja izabran je namjerno da bi se povezalo ubijanje Hrvata i drugih pripadnika nacionalnih manjina u gradu na Dunavu u Drugom svjetskom ratu kao i u Domovinskom oslobodilačkom ratu. U prijepodnevnim satima hodočasti se Kukuruznim križnim putem od gradskog naselja Lužac do pet kilometara udaljenih Bogdanovaca. U poslijepodnevnim satima kod Križa ispred Franjevačkog samostana i crkve sv. Filipa i Jakova obilježava se Spomen žrtvama komunističkog terora u Vukovaru 12. travnja 1945. godine. Kobnog 12. travnja 1945. godine partizani su ubili oko 700 nevinih ljudi bez ikakvog suđenja. Za mnoge od njih  još uvijek se ne zna gdje su im pokopani zemni ostaci, a do godine će se navršiti punih 70 godina od tog krvavog događaja.

Vukovar je pun suprotnosti, kako onih vezanih za 1945. tako i onih vezano uz Domovinski obrambeni rat 1991. godine. Na jednoj strani tzv. antifašisti veličaju ulazak partizana u Vukovar, a na drugog strani sinovi i supruge u crnom još uvijek traže svoje pobijene očeve. Među njima je i sadašnji varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak čijeg su oca partizani ubili tog kobnog 12. travnja 1945. godine i do dana današnjeg se ne zna gdje su mu pokopani  ovozemni posmrtni ostaci.
I to je vukovarski apsurd!

"Oslobodili smo se fašističkog terora i nadali se miru, a opet je došlo vrijeme kada su došle Ovčare, Borovo naselje, Škabrnja, ali i Grubori i Srebrenica, jer ljudi nisu ništa naučili!" - rekao je Ivan Fumić na ovogodišnjem sjećanju. Damir Rimac, izaslanik Predsjednika Sabora, pozvao je pak Vukovarce da ne dopuste da u njihovom gradu ponovno zavlada mržnja i nasilje jer "određene skupine svojim djelovanjem u Vukovaru dovode u pitanje osnovne civilizacijske dosege!"
U Vukovaru je normalno da se suspendira učiteljica koja je govorila djeci da su hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač nacionalni heroji i da tridesetak roditelja djece srpske nacionalnosti radi toga pozivaju na bojkot nastave.

"Put spasa ili Kukuruzni vukovarski Križni  put" bio je tijekom ratne opsade Vukovara 1991. godine jedini i najkraći prolaz za branitelje koji su te godine u jesen dolazili braniti opkoljeni grad na Dunavu - napisao je dr. Vine Mihaljević opisujući kroz 14 postaja stradanja Vukovaraca te ratne 1991. godine i nastavlja - U rujnu čuvan i osiguravan, a nakon sloma obrane, njime su se probijali ne samo branitelji nego i civili do  pet kilometara udaljenih Bogdanovaca i slobodnog vinkovačkog područja. Posljednji koji su prošli ovim putem bili su dragovoljci i pripadnici HOS-a iz Zagreba. Upravo njihovom zaslugom podignuta je 2006. godine na početku tog Vukovarskog Križnog puta zavjetna kapelica koja je posvećena Gospi. Na njoj piše: "Bogu u čast, poginulima u spomen, a Gospi u zahvalu što je uvijek bila uz nas. Izmoli nam raj, pakao smo prošli!"

Oko 150 hrvatskih branitelja, žena i djece i ove se godine okupilo na tom mjestu da se prisjeti stradanja Vukovaraca. U molitvi Križnog puta sudjelovale su sve tri vukovarske rimokatoličke župe sa svojim svećenicima. Ovogodišnji Križni put imao je i 15 postaju kod spomen obilježja poginulim Bogdanovčanima u Drugom svjetskom ratu kao i u Domovinskom oslobodilačkom ratu. Domaći kipar Ivan Matković-Lasta isklesao je figuru Uskrslog Krista u nadnaravnoj veličini. Tu je bio završetak ovogodišnjeg "Puta spasa ili Kukuruznog vukovarskog Križnog puta". Na tom spomen obilježju stoji uklesano u kamen:
"Križni putovi i likvidacije bez suda nevinih ljudi u Drugom svjetskom ratu  učiniše partizani i četnici. Srpskom agresijom na Hrvatsku zlo se ponovilo i u Domovinskom ratu u krvavom pohodu 1991. kojeg je predvodila JNA s domaćim i inim četnicima, pobijeni su civili i branitelji, pripadnici policije, Zbora Narodne Garde i HOS-a".
Nakon polaganja vijenaca i molitve biskup varaždinski predvodio je spomen misu u franjevačkoj crkvi sv. Filipa i Jakova uz suslavljenje još nekoliko svećenika. Potom je u Pastoralnom centru sv. Bono održano prigodno slovo. Govorili su dr. Dražen Živić na temu: "Trebamo li i smijemo li sve zaboraviti?", mag. sc. Sandra Cvikić: "Vukovarski genocid 1945.", vlč. Anto Pavlović: "Žrtve komunističkog terora u Vukovaru i širem području", a  gospodin Mirko Kovačić najavio je obilježavanje "70. obljetnice komunističkog terora i zločina u Vukovaru - 12. travnja 2015."

Sa ovog skupa upućen je Javni apel svih sudionika kojega u cijelosti donosimo.

JAVNI APEL
SUDIONIKA OBILJEŽAVANJA SPOMEN-DANA ŽRTVAMA KOMUNISTIČKOG TERORA U VUKOVARU – 12. TRAVNJA 1945.

Često puta čujemo ili čitamo da događaje iz prošlosti treba ostaviti povjesničarima, a da mi koji živimo u sadašnjosti svoj pogled isključivo trebamo okrenuti prema budućnosti. No, ako je pogled prema sutra zamućen nedovoljno jasnom slikom onoga što je bilo jučer, i naša će budućnost biti maglovita i prepuna mogućnosti da nam se i u budućem vremenu prošlost, koliko god ona tragična bila, ponovi. Stoga:
1. Dostojanstveno sjećanje shvaćamo i živimo kao preduvjet odavanja poštovanja svim nevinim žrtvama, jer je to naš civilizacijski i kršćanski čin, čin duboke ljudske povezanosti i ljubavi s onima koji su nevini trpjeli. Svaka žrtva mora se evidentirati, mora se obilježiti mjesto njezinoga stradanja, podatci o žrtvama moraju se pošteno, objektivno, znanstveno i stručno obraditi, a vrijeme i mjesto stradanja dostojanstveno komemorirati. U „Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu“, od 2. travnja 2009., između ostalog se ističe: „... sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa, kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu“..., jer „ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja“.
2. Sjećanjem čuvamo istinu o teškim trenutcima iz moderne hrvatske povijesti, priječimo da se na istinu o žrtvama i počiniteljima zločina spusti magla nijekanja, umanjivanja, prešućivanja i programiranja istine o totalitarističkom karakteru represivnog jugokomunističkog režima, koji je u skladu sa svojom naravi planirao, organizirao i proizveo brojne zločine i ostavio krvave tragove u hrvatskom nacionalnom biću sve do današnjih dana.
3. Ne samo primjerenim čuvanjem spomena na žrtve, nego i otkrivanjem pune istine o zločinima počinjenim 1945. i kasnije, postat će nam do kraja razvidna dimenzija zločina, kako u njihovom brojčanom vidu, tako još i više u kontekstu jugokomunističke ideologije i njezine zločinačke prakse, kojom se nastojalo doslovno, s „lica zemlje“, ukloniti sve političke, klasne, društvene, ekonomske i druge, stvarne i potencijalne, neprijatelje novom režimu. Time pridonosimo snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, kao što to od nas traži i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz siječnja 2006. godine. Osuđujemo totalitarni režim koji je vršio pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, organizirao koncentracijske logore... To je naš zadatak, i zato se sjećamo, ne da mrzimo ili se svetimo, nego da hrvatska prošlost bude sveobuhvatno istražena i pravedno vrednovana. Ono što nastane na krvi i zločinima, živi u laži, a održava se silom i terorom, na kraju se raspadne. Ono što je, pak, utemeljeno na istini i pravednosti, ljubavi i sebedarju, humanosti i trpljenju, trajnoga je karaktera.   
Obilježavajući 69. godišnjicu „vukovarskih bartolomejskih noći“, pozivamo državne, društvene, znanstvene i kulturne institucije i ustanove u Gradu Vukovaru, Vukovarsko-srijemskoj županiji i Republici Hrvatskoj, da ustraju u ispunjavanju međunarodnih obveza glede čuvanja sjećanja na brojne žrtve jugoslavenskog komunističkog terora u Vukovaru iz 1945. godine kao i dostojnom obilježavanju njihova stradanja. U tom smislu upozoravamo i podsjećamo na potrebu da se označe, istraže i dostojanstveno komemoriraju mjesta stradanja vukovarskih Hrvata, Nijemaca, Mađara i drugih koji su se našli na udaru jugokomunističkog represivnog sustava. Krajnje je vrijeme da mjesta na kojima su vršena ubijanja i gdje se nalaze posmrtni ostatci nevino ubijenih, postanu mjesta sjećanja, mjesta našeg simboličkog, ali i stvarnog pijeteta prema prošlosti, kako bi nam put u budućnost bio poravnat i siguran. To je naša civilizacijska i kršćanska obveza prema onima kojih više nema, ali i prema onima koji će doći iza nas.

Vukovar, 12. travnja 2014. godine

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 13.4.2014.g.