POBILI SU MI CIJELU OBITELJ I  KAKO BITI  RAVNODUŠAN  PREMA  ĆIRILICI

Dok su Hrvati oplakivali svoje mrtve i molili za pokoj njihovih duša, 2. studenog 1991. godine, dogodio se pad Lušca
Postrojbe tzv. JNA, potpomognute srpskim paravojnim formacijama "Beli orlovi", više ih se pamti kao "Arkanovci", presjekli su 2. studenog '91. obranu grada Vukovara na dva dijela. Dogodilo se to na središnjoj crti obrane grada u  gradskoj četvrti Lužac. Tog kobnog  2. studenog 1991. godine dogodio se,  više nego  siguran,  pad hrvatskog grada na Dunavu. Početak  pada Vukovara dogodio se već 16. listopada, kada je junački poginuo zapovjednik obrane u Borovu naselju general bojnik Blago Zadro. U ovom reportažnom prikazu razgovaramo sa sudionikom tih povijesnih događanja hrvatskim braniteljem Tomom Gršićem. Donosimo i neke događaje koji su našoj javnosti manje poznati.
Upravo na dan pogibije general bojnika Blage Zadro, 16. listopada '91. ,  JNA je potpomognuta svojom bradatom bratijom  "Arkanovcima" krenula svom žestinom i na Lužac, ali je taj napad uspješno odbijen, prenosi mi moj sugovornik Tomo Gršić, isto kao i onaj na Borovo naselje. Neposredan povod za konačni proboj obrane grada duž čitave obrane  bilo je zarobljavanje trojice pripadnika JNA i gubitak dvaju tenkova, te pogibija i jednog njihovog generala. Zapovjednik Specijalne policije Mato Džigumović, zajedno sa svojim dečkima, zarobio je trojicu golobradih mladića pripadnika JNA dok su lumpovali  u jednom podrumu na brdu iznad crkve sv. Petke, na vukovarskoj Adici. Radilo se o golobradim mladićima. Navodno je jedan od njih bio i Hrvat. Sva trojica su unovačena u hrvatske postrojbe. Vaš izvjestitelj se osobno uvjerio, gledajući uradak novosadske  televizije, da su oficiri JNA zapovijedali napadom, a "Arkanovci " su bili samo izvršitelji. Iz tog  televizijskog priloga može se vidjeti i čuti kako taj oficir izdaje naredbu Željku Ražnjatoviću zvanom "Arkan" da u čišćenju ubijaju sve što se miče kao odmazdu za izgubljenog generala, njihova dva tenka i zarobljavanje trojice vojnika, "koje se ustaše masakrirale!" Padom središnjeg dijela obrane grada izbili bi na Dunav i na taj način  presjekli obranu grada na dva djela.
Pobili su mi cijelu obitelj
Tomo Gršić je Vukovarac po izboru i hrvatski branitelj. Lakše je ranjen na nekoliko mjesta, ali srećom ne radi se o težim povredama. Više ga muče duševne boli koje je podnio i još uvijek podnosi.
"Najradije bih se odselio iz ovog  grada, a što sam onda napravio? Zašto i za koga sam se borio?" - razmišlja sasvim glasno naš sugovornik.
Razgovaramo u krugu njegove obitelji u Ličkoj ulici. Kćerka Marija, jedinica, neke  pojedinosti iz očeva života još nije čula. One se iznose samo prigodičarski i samo povjerljivim osobama. Stoga je sasvim razumljivo da ju majka Jelka poziva neka posluša istinite životne priče iz usta svog oca. One se pamte čitavog  života i ne smiju se zaboraviti.
Tomo je malo zastao, stekao sam dojam kao da mu je spontano došlo da zaplače, ali se ipak pribrao da bi nastavio iznositi svoju životnu priču. Valjda se sjetio kako heroji nikad ne plaču! Više je za povjerovati da je želio ispustiti zatomljeni pelin i otrov koji se već godinama taloži u njegovoj duši. Kad se malo pribrao ponovno podcrtava da ga više muče duševne nego tjelesne boli.
"Još nisam bio niti punoljetan, a otac je napustio mene i majku i otputovao u Ameriku. Ratne '91. postao sam punoljetan. Majka se, pred sami rat, ponovno udala i zatrudnjela s mojim poočimom. Ja sam bio na bojišnici, a roditelji su ostali u vukovarskom prigradskom naselju Lužac. S obzirom da sam izučeni automehaničar na ramenu sam nosio pušku, a u drugoj ruci nosio sam kutiju sa alatom za popravak vojnih vozila. Još dok sam bio u Zagrebu brinuo sam se, kao pripadnik specijalne  policije, za sigurnost, između ostalih, i osobnog automobila prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i predsjednika tadašnje Vlade Nikice Valentića. Doveo sam u ispravno stanje i ona dva tenka što su ih naši zarobili. To znači da sam bio osoba od povjerenja. Iz  pouzdanih izvora sam čuo da su me domaći Srbi tražili pod kodnim imenom "Mali sa Salaša!" Život sam spasio u proboju zajedno sa još 17 mojih prijatelja pripadnika specijalne policije. Probijali smo se dva dana i dvije noći da bi došli do slobodnog Nuštra. Kad im nije pošlo za rukom da se meni osvete, osvetili su se mojoj majci, koja je bila u visokoj trudnoći i mojemu poočimu, ubivši ih sa još 57 drugih Luščana koje su zatekli po podrumima. Srpska vojska ih je zakopala u masovnu grobnicu. Prilikom ekshumacije majku sam prepoznao po suknji, a i očuha sam uspio pronaći zato što su imali dokumente uza se i pokopati ih u obiteljsku grobnicu."
I na kraju našeg višesatnog razgovora pitao sam ga što misli od ćirilici u našem gradu? Nakon što sam sve prošao i doživio, a samo dio sam ovdje iznio, pametnome dosta! Ćirilici u Vukovaru za još 50 godina nema mjesta! Tko istinski pozna dušu Vukovaraca za njega je ovo zločin što nam se sada događa!

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 5.2.2014.g.