POPLAVLJENI  HAMBARI  BOSNE

VIDOVICE - Sredinom svibnja katastrofalno nevrijeme zahvatilo je Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku. Posebno su stradali pogranični dijelovi ovih triju država. Posljedice katastrofalnih poplava dugo će se još osjećati u središnjoj Bosni, te Bosanskoj  Posavini, Slavoniji i Semberiji. Mi smo se ovih dana uputili u Bosansku Posavinu i to u onaj dio oko Orašja. Zašto smo posjetili baš područje oko Orašja? Na ovo pitanje najbolji odgovor dao je još 1888. godine povjesničar ovog kraja fra Bono Nedić u svojoj kratkoj povijesti župe i samostana na Raščici (Tolisa). Fra Bono u njoj piše: "Posavina se može nazvati jednim ogromnim perivojem u kojem se nalazi svakovrsno milinje. Tu su oranice, sjenokoše, pašnjaci, voćnjaci, ogromni lijepo zasađeni šljivici i drvoredi po međama. Kao što su Banat, još u rimsko doba, nazivali hambarom carstva, tako je i Bosanska Posavina nazvana hambarom Bosne. Kad ona izda hranom, onda to sva Bosna osjeti!" A jedan drugi bosansko-hercegovački pjesnik, Mak Dizdar, u svojoj zbirci pjesama "Modra rijeka" veli: "Ima jedna modra rijeka, široka je, duboka je. Sto godina široka je - tisuć ljeta duboka jest - o duljini i ne sanjaj, tma i tmuša neprebolna!"

Žitelji ovih područja pamte Savu po dobru, a još više po zlu. Nekoć je Sava imala daleko veću ulogu nego što ima danas. Na njoj su vodenice mljele, u njoj se riba lovila, njome su parobrodi plovili, u njoj se kupalo, a i lan namakalo. Sava zna biti i goropadna, pa se znala često i izlijevati iz svog korita. Nasipi su često bili preslabi da ukrote nabujale vode. Često se uz prirodne katastrofe vezalo i ljudski faktor. Pa ni ovog puta ljudski faktor nije isključen. Posljednja poplava bila je 1948. Već spomenuti povjesničar fra Bono Nedić bilježi i onu iz 1852. godine kad se voda nije povukla sa poplavljenih područja pola godine. Na staroj vidovačkoj župnoj crkvi, koja je razorena u ratu 1991. godine, bila je mramorna ploča u koju je bila urezana visina vode 1932. godine. U kronici stoji da je vojska spašavala ljude, blago i stoku. Te je godine visina vode u prosjeku iznosila više od dva metra. Poplava je trajala od jeseni do proljeća iduće godine. Još u vrijeme poplave neke su se kuće, poglavito one zidane nepečenom ciglom, same od sebe urušile. Mulj i smrad prekrivali su ravnicu. Mnoštvo uginule stoke i ribe stvarali su užasan zadah. Ni bolesti nisu bile isključene, poglavito one crijevne jer se pilo zagađenu vodu.
Kroničar nije propustio zabilježiti niti druge značajnije poplave u ovom kraju: 1781. i 82., 1852. , 1877., 1881., 1888., 1984., 1913. i 14.,1921., 1932., 1935., 1938., 1940. i 1944. godine.

U sjećanju ljudi ovog kraja, a i u pjesmi je opjevana, tragedija na Savi 15. studenoga 1950. godine. Tom je zgodom u podivljalim vodama rijeke Save izgubilo živote više od 100 ljudi. Vaš je izvjestitelj razgovarao, sa sada već pokojnom bakom Delkom Janjić, sudionicom te tragedije na Savi. Baka Delka nam je pripovijedala da je te 1950. godine bila jako velika nestašica petroleja za lampe: "Malo iza ponoći nas nekoliko žena krenule smo iz Vidovica  pješice nasipom uz Savu. Kad smo krenule od kuće vrijeme je bilo sasvim ugodno. Nitko od nas nije mogao tada niti naslutiti da će pred svanuće nastupiti veliko nevrijeme. Od Vidovica do Orašja trebalo nam je oko sat i pol pješačenja. Kad smo stigli do mjesta odakle je skela, u nas se govorilo kompa, prevozila ljude i zaprežna vozila na drugu stranu Save, vlak je sirenom najavio svoj dolazak u postaju Županja-Sava. Iskusni skelar nije se usudio otisnuti od obale, iako je vlak već stigao na stanicu. Netko od članova mjesnog odbora u Orašju dao je znak da skela treba krenuti na drugu obalu Save. Na skelu se ukrcalo više od stotinu ljudi, bilo je tu i zaprežnih konjskih kola. Nismo došli ni do pola Save, a zapuhao je silan vjetar i zavladalo veliko nevrijeme. Valovi su zapljuskivali vodu po nama. Zavladao je strašan kaos i jaukanje ljudi. I konji su se uznemirili. Valovi su bili toliko jaki da su ljude nosili sa skele u Savu. Od silne jačine valova i vjetra pukao je drveni kolac na prečanskoj strani (na slavonskoj strani) za kojeg je bilo vezano žičano uže. Mi smo ga zvali drot po kojem je plovila skela. Valovi su kao orahovu ljusku bacali skelu čas lijevo, čas na desno. Bila su to apokaliptička vremena. Mi smo vjerovali da je sudnji dan. Kako sam se ja, ovako slabašna spasila, sam Bog zna. Bila sam jedna od rijetkih kojoj je to pošlo za rukom. U toj katastrofi na Savi 15. studenoga 1950. godine utopilo se oko stotinu ljudi. Iz mojih Vidovica stradalo je 14 osoba." Prema godišnjem kalendaru vidovačke župe za 2014. godinu, obljetnica ove tragedija u Vidovicama  obilježit će se u subotu, 15. studenog, zavjetnom svetom misom.
Sreća je u nesreći što u ovogodišnjoj katastrofalnoj poplavi nitko nije poginuo. Nevrijeme je napravilo prevelike štete. Puno je blaga stradalo u vodama podivljale rijeke, nanesena je velika materijalna šteta, ali dobro je što nitko nije stradao.
Tko god može i želi pomoći ovim ljudima može to učiniti na različite načine preko Caritasa Vukovarskog dekanata, a sve informacije možete naći na web stranici naše župe.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 1.6.2014.g.