Puno puta sam čuo govoriti upravo od naših ljudi koji žive i rade u zemljama Europske zajednice, a tamo pripadamo i mi službeno tek od 1. srpnja prošle godine, da su tamošnji ljudi: "Bez osjećaja, juha bez okusa i cvijeće bez mirisa!" Vođen tom idejom vodiljom dao sam se u tzv. istraživalačko novinarstvo. Kod blagoslova obitelji susreo sam dvije obitelji koje nam tu tvrdnju mogu potvrditi ili pak zanijekati. Moji prvi sugovornici su Josip i Slava Habek, bračni par u osmom desetljeću života. Žive u zapadnom dijelu Vukovara, u gradskoj četvrti Borovo naselje. Uz to što su stari, muž je bio i logoraš srpskih koncentracijskih logora. Tamo su ga svakodnevno batinali tako da danas ima ozbiljnih zdravstvenih posljedica. Doživio je dva infarkta. Već osam godina boluje od kronične astme, pluća su mu također stradala tako da se na životu može održavati samo uz pomoć aparata. Aparat za stvaranje kisika radi osamnaest sati dnevno. Smješten je u spavaćoj sobi, a on spava u kuhinji. Aparat stvara jaku buku, mora se držati pod stalnom temperaturom, tako da je soba danonoćno zamračena i u njoj mora biti uvijek ista kućna temperatura. Dva puta se ustaje noću da bi primio kisik. I tako živi pod kisikom već tri godine. Jedina pomoć mu je supruga Slava. Oboje žive u svojoj obiteljskoj kući. Josip veli, onako u šali, imam šprica kao da sam narkoman. Sam sebi priprema lijekove, vodi računa da ih uzme na vrijeme, jedino se sam ne može izmasirati. Ima slabu cirkulaciju pa mu supruga Slava pomaže. Bez nje već bi odavno umro. U naš razgovor uključila se i supruga Slava, koja je za to vrijeme dok smo mi razgovarali, pripremala laganu večeru u dvorišnoj zgradi. U kuhinji gdje Josip leži ne smije se peći ni kuhati. Nastoje da sobna temperatura bude uvijek na određenoj visini jer mu nagle promjene izazivaju velike srčane probleme. Slava priznaje neke stvari kao što je činjenica da su im nudili smještaj u staračkom domu, međutim odbili su tu ponudu jer smatraju da ovdje imaju bolje uvjete. Neko vrijeme u kuću je dolazila i sestra za palijativnu skrb, ali nisu bili zadovoljni s njezinim uslugama. Kola prve pomoći dolaze prema potrebi. Žive od muževe mirovine, ali tu su i dvije kćeri koje su istina udate, ali očekuju još uvijek pomoć od roditelja. Unuci dolaze povremeno. Vrt im je neobrađen jer oni ne mogu, a drugi neće. Gospođa Slava mi pokazuje 17 vrsta lijekova koje dnevno moraju uzimati ona i suprug. Najviše ih stoji participacija i skupoća lijekova. Do sada su kupili tri aparata za inhalaciju po 700 kuna. I ovaj četvrti je na izmaku. Sve popravke plaćaju sami. Slava mi pokazuje mast za cirkulaciju. Kod nas stoji 45 kuna, a u Srbiji 25 pa joj susjedi, koji češće idu preko granice, kupuju u drugoj državi. Oko 800 kuna potroše mjesečno samo za doplatu lijekova. Svako malo supruga Slava zaplače, jer su joj živci otišli. Ostala je sama zajedno sa svojim mužem da se snalazi kako zna i umije.
Drugi primjer s drugog dijela grada, ali u istoj župi. Razgovaramo u vremenu blagoslova obitelji, ali u posebnom terminu. Moja slijedeća sugovornica je gospođa Blaženka Džavić, rođena Đakovčanka, koja sa svojom obitelji živi u Vukovaru. Svoj pečalbarski kruh, s puno ljubavi, zarađuje godinama u Južnom Tirolu, u gradu Brixenu, na granici Austrije i Italije. Zatekli smo je oko božićnih i novogodišnjih blagdana u obiteljskoj kući na zasluženom godišnjem odmoru. Po naravi je otvorena i komunikativna. Uvijek nasmijana i za svakoga ima lijepu riječ. Udala se za Ivicu Džavića. U braku imaju dva odrasla sina i obojica su dobro situirani. U domaćinstvu je i baka Ljubica, vitalna starica od 86 godina. Još je pokretna i sve kućne poslove obavlja kao "nova mlada!" Ne može se nahvaliti svoga zeta Ivice, a jednako tako niti dvojice unuka. Jedan od njih nazočio je našem razgovoru i pita baku, onako u šali, hoće li večeras s njime u disko? Skladna obitelj po svim osnovama, reklo bi se. Moja sugovornica je sredovječna gospođa. Dok razgovaramo ona gestikulira rukama, a osmijeh joj ne silazi s lica. Na stolu pred nama izresci iz lokalnih novina o njezinim "ljubimcima", životopisi sa slikom onih koje je ona za života njegovala. Albumi puni slika koje više govore od svih riječi. Tko bi rekao da je takvo što moguće u našem "otuđenom" vremenu i to tamo negdje na hladnom zapadu. Upravo taj sklad oko mene i u meni nužan je da bi mogla obavljati ono što godinama činim, započinje sama naš razgovor gospođa Blaženka. U mom se slučaju ne može govoriti o zanimanju nego o službi, upravo o Božjem pozivu. Sve što radim, radim s ljubavlju! Vjerujem da je to Božji dar i svojevrsna služba Božja. A znate što radim? Ja sam Vam njegovateljica teško bolesnih ljudi. U Južnom Tirolu za ovu se službu kaže "Sterbe Hilfe!" Što bi se doslovno moglo prevesti "pomoć na samrti, pomoć pri umiranju!" Zdravstveno osiguranje plaća sve troškove njege! Najprije sam njegovala jednu liječnicu u Brixenu. Kad je ona umrla njezina kćerka me preporučila Comboni misionarima. Radi se o austrijskim Augustincima, na njemačkom govornom području poznatijim kao "Chor Herren!" koji djeluju u samostanu "Kloster Neustift!" Uz ovaj samostan u gradu se nalazi i "Comboni- Missionshaus!" Ona radi u samostanu Kloster Neustift gdje žive i rade starija braća. Njezina ljubav su stariji svećenici ili časna braća. Ona ih prati od onog trenutka kad više nisu u mogućnosti obavljati svoje redovite redovničke i svećeničke dužnosti. Na njemačkom govornom području zato postoji stručni izraz: "Er mag nicht mehr!" Pojednostavljeno prevedeno to znači "kad se čovjek preda Božjoj volji"! Tako je protekle godine ispratila u vječnost trojicu Augustinske braće. Od sve trojice čuva njihove sličice sa kratkim životopisom. Tu je i sličica od doktorice Anne Unterkircher, koju je njegovala četiri godine i ispratila ju u vječnost. I nakon smrti povezanost s pokojničinom obitelji se nastavila. Ovo isto vrijedi za redovničku braću. Između nje i samostanske braće, koje ona njeguje, vladaju više nego familijarni odnosi. Poglavar samostana dao joj je dozvolu da može stanovati u samostanu, iako je klauzura, samostan zatvoren za ženske osobe. Ona je 24 sata uz bolesnike. Stoga nije nikakvo čudo da se kroz bolest razviju posebni odnosi bliskosti i navezanosti. Upravo dok smo razgovarali došla joj je SMS- poruka od jednog starijeg brata koji pita kad će se vratiti i pozdravlja ju. Jedan drugi, koji ne čuje baš dobro, nazvao ju samo da joj glas čuje. Smrt nije ništa strašno, svjedoči nam gospođa Blaženka, žena puna vjere. Kad govori o smrti ona to čini sa smiješkom. Posebno su zanimljivi trenutci kad se duša dijeli od čovjeka, naglašava Blaženka. Nema tih riječi koje bi mogle dostojno opisati taj trenutak. Čovjek, koji je ispunjen duhom Božjim čitavog života, umire s osmijehom na licu. Taj osmijeh može se usporediti sa susretom dvoje zaljubljenih ljudi koji se godinama nisu vidjeli. Čovjek umire otvorenih očiju i s osmijehom na licu. Poznato mi je da ima i onih koji umiru drugačije, u grču, kao recimo njemački pjesnik Goethe, koji nije baš mario za Boga. Stoga ne treba niti čuditi što su njegove posljednje riječi bile: "Mehr Licht" - "Više svjetlosti!"
Na kraju našeg razgovora pitali smo našu sugovornicu koji su preduvjeti da jedan smrtnik može ovako svjedočiti upravo o ljudskoj ovozemaljskoj prolaznosti? Odgovor je jasan: vjera u Boga!
Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 4.1.2014.g.
Moji prvi sugovornici su Josip i Slava Habek, bračni par u osmom desetljeću života. Žive u zapadnom dijelu Vukovara, u gradskoj četvrti Borovo naselje. Uz to što su stari, muž je bio i logoraš srpskih koncentracijskih logora. Tamo su ga svakodnevno batinali tako da danas ima ozbiljnih zdravstvenih posljedica. Doživio je dva infarkta. Već osam godina boluje od kronične astme, pluća su mu također stradala tako da se na životu može održavati samo uz pomoć aparata. Aparat za stvaranje kisika radi osamnaest sati dnevno. Smješten je u spavaćoj sobi, a on spava u kuhinji. Aparat stvara jaku buku, mora se držati pod stalnom temperaturom, tako da je soba danonoćno zamračena i u njoj mora biti uvijek ista kućna temperatura. Dva puta se ustaje noću da bi primio kisik. I tako živi pod kisikom već tri godine. Jedina pomoć mu je supruga Slava. Oboje žive u svojoj obiteljskoj kući. Josip veli, onako u šali, imam šprica kao da sam narkoman. Sam sebi priprema lijekove, vodi računa da ih uzme na vrijeme, jedino se sam ne može izmasirati. Ima slabu cirkulaciju pa mu supruga Slava pomaže. Bez nje već bi odavno umro. U naš razgovor uključila se i supruga Slava, koja je za to vrijeme dok smo mi razgovarali, pripremala laganu večeru u dvorišnoj zgradi. U kuhinji gdje Josip leži ne smije se peći ni kuhati. Nastoje da sobna temperatura bude uvijek na određenoj visini jer mu nagle promjene izazivaju velike srčane probleme. Slava priznaje neke stvari kao što je činjenica da su im nudili smještaj u staračkom domu, međutim odbili su tu ponudu jer smatraju da ovdje imaju bolje uvjete. Neko vrijeme u kuću je dolazila i sestra za palijativnu skrb, ali nisu bili zadovoljni s njezinim uslugama. Kola prve pomoći dolaze prema potrebi. Žive od muževe mirovine, ali tu su i dvije kćeri koje su istina udate, ali očekuju još uvijek pomoć od roditelja. Unuci dolaze povremeno. Vrt im je neobrađen jer oni ne mogu, a drugi neće. Gospođa Slava mi pokazuje 17 vrsta lijekova koje dnevno moraju uzimati ona i suprug. Najviše ih stoji participacija i skupoća lijekova. Do sada su kupili tri aparata za inhalaciju po 700 kuna. I ovaj četvrti je na izmaku. Sve popravke plaćaju sami. Slava mi pokazuje mast za cirkulaciju. Kod nas stoji 45 kuna, a u Srbiji 25 pa joj susjedi, koji češće idu preko granice, kupuju u drugoj državi. Oko 800 kuna potroše mjesečno samo za doplatu lijekova. Svako malo supruga Slava zaplače, jer su joj živci otišli. Ostala je sama zajedno sa svojim mužem da se snalazi kako zna i umije.
nju!" Zdravstveno osiguranje plaća sve troškove njege! Najprije sam njegovala jednu liječnicu u Brixenu. Kad je ona umrla njezina kćerka me preporučila Comboni misionarima. Radi se o austrijskim Augustincima, na njemačkom govornom području poznatijim kao "Chor Herren!" koji djeluju u samostanu "Kloster Neustift!" Uz ovaj samostan u gradu se nalazi i "Comboni- Missionshaus!" Ona radi u samostanu Kloster Neustift gdje žive i rade starija braća. Njezina ljubav su stariji svećenici ili časna braća. Ona ih prati od onog trenutka kad više nisu u mogućnosti obavljati svoje redovite redovničke i svećeničke dužnosti. Na njemačkom govornom području zato postoji stručni izraz: "Er mag nicht mehr!" Pojednostavljeno prevedeno to znači "kad se čovjek preda Božjoj volji"! Tako je protekle godine ispratila u vječnost trojicu Augustinske braće. Od sve trojice čuva njihove sličice sa kratkim životopisom. Tu je i sličica od doktorice Anne Unterkircher, koju je njegovala četiri godine i ispratila ju u vječnost. I nakon smrti povezanost s pokojničinom obitelji se nastavila. Ovo isto vrijedi za redovničku braću. Između nje i samostanske braće, koje ona njeguje, vladaju više nego familijarni odnosi. Poglavar samostana dao joj je dozvolu da može stanovati u samostanu, iako je klauzura, samostan zatvoren za ženske osobe. Ona je 24 sata uz bolesnike. Stoga nije nikakvo čudo da se kroz bolest razviju posebni odnosi bliskosti i navezanosti. Upravo dok smo razgovarali došla joj je SMS- poruka od jednog starijeg brata koji pita kad će se vratiti i pozdravlja ju. Jedan drugi, koji ne čuje baš dobro, nazvao ju samo da joj glas čuje. Smrt nije ništa strašno, svjedoči nam gospođa Blaženka, žena puna vjere. Kad govori o smrti ona to čini sa smiješkom. Posebno su zanimljivi trenutci kad se duša dijeli od čovjeka, naglašava Blaženka. Nema tih riječi koje bi mogle dostojno opisati taj trenutak. Čovjek, koji je ispunjen duhom Božjim čitavog života, umire s osmijehom na licu. Taj osmijeh može se usporediti sa susretom dvoje zaljubljenih ljudi koji se godinama nisu vidjeli. Čovjek umire otvorenih očiju i s osmijehom na licu. Poznato mi je da ima i onih koji umiru drugačije, u grču, kao recimo njemački pjesnik Goethe, koji nije baš mario za Boga. Stoga ne treba niti čuditi što su njegove posljednje riječi bile: "Mehr Licht" - "Više svjetlosti!"