UZ DANE SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA
Dunav - Borovo selo 2017.
Drugi je dan sjećanja. Nakon svečanosti uz zid Comerca, povelike kolone do Gospe Fatimske i svete mise, eto nas još jednom na Dunavu u Borovu selu. Oprezno i tiho niz vlažnu strminu prilazimo moćnoj rijeci što ulijeva poštovanje i divljenje. Ali nas ispunjaju neki drugi osjećaji. Zvone nam u glavi vapaji, krici i molitve onih čija nam se lica nižu pred očima. One strašne noći, sinovi mraka i tmine bez milost i ljudskog osjećaja kolju i ubijaju i prljaju rijeku, ne krvlju nevinih žrtava ona ju posvećuje, nego svojom izopačenošću i zloćom. Tiho se slaže križ od crvenih lampiona. U svakom polaganju svijeće unosi se u Križ Isusov svoju bol i svoju ljubav prema onima koji su baš ovdje doživjeli svoju Golgotu, svoje razapinjanje. To je moj otac, moja majka, moj muž, moja žena, moj sin, moja kći, moj djeda, moja baka, moj prijatelj. Zadrhti srce i ruka što svijeću u križ nježno spušta. Čuje se rad motora brodice na rijeci što čeka da djeca nestalih roditelja spuste cvjetni vijenac, da ga Dunav ponese. I vijenac krene za životima koji su kao netom pred njim otišli. Kao da ih želi dostići i donijeti sve što smo u nj stavili i bol i ljubav i nadu i vjeru. Tada su pojedinačno počeli bacati u vodu crvene ruže.
Ne, ona, Milka majka Jelene kojoj se ovdje trag izbrisa ne baca ružu nego je meni pruža da to učinim. Primam cvijet zatečen ovom gestom kojoj nisam dosegnuo sadržaja, osim što sam pomislio da me drži kao dionikom svega što se zbilo i što se zbiva, ili što sam svećenik ruže nemam i oči mi njene preniješe bol. Htjedoh baciti ružu što dalje al mi se učini pregrubo za ovaj sveti čin. Priđoh rijeci da ga položim pažljivo i nježno kako dolikuje srcu što mi ga dade za dijete koje joj ovdje nestade. Pomislio sam i na Tomislava čijoj je majci Mariji ugasla svaka nada zbog spoznaje nakon petnaest godina da bi ovdje i ovako mogao završiti i njezin voljeni sin. Samo dragi Bog zna koliko su ove i druge majke izlile suza za svojom ubijenom djecom. Pada mi na pamet izvještaj sv. Pisma (Jr 31,15):
Ovako govori Jahve:
"Čuj! U Rami se kukanje čuje
i gorak plač:
Rahela oplakuje sinove svoje,
i neće da se utješi za djecom,
jer njih više nema."
Dunav,
snažan i moćan
odnese cvijet
u bijeli svijet .
Al grubi svijet
ne uočava cvijet
ne zna za ljepotu
ne živi dobrotu.
Smiluj se Bože stvorenju svom
da zemlja što mu je dade bude dom.
Autor: fra Ante Perković
