ISUS JE MOLIO I ZA NAS
Evanđelje: Iv 17,1-11a
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Dj 1,12-14; 1 Pt 4,13-16;
Prvo čitanje sedme uskrsne nedjelje odlomak je uzet iz Djela apostolskih koji pred nama stoji kao jedna lijepa sveta sličica, kao neka skupna fotografija. Scena se odigrava u sali Posljednje večere, gdje se Isus molio za svoje učenike u trenutku rastanka. Sada, u ovom evanđelju saznajemo da učenici mole s Marijom, Isusovom Majkom i sa ženama koje su otpratile Isusa na križnom putu. Očekuju dolazak Duha Svetoga, ali to nije pasivno, besposleno iščekivanje, već revna molitva i uzajamno podupiranje.
Drugo čitanje uzeto je iz Poslanice svetog Petra kao kratko ali uvijek potrebno hrabrenje: što god planirali, ostavimo mjesta za Božju Providnost, jer moguće je da će se sve dogoditi drukčije nego što smo to mi zamislili. Kad nam se planovi izjalove, tada recimo neka bude volja Božja. To je tajna mirnog, u Bogu usidrena života.
Evanđelje nam predočuje jednu dražesnu sliku koja nam nosi jednu snažnu poruku: Isus moli za svoje učenike, ali ne samo za prisutne, već i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u njega, kako to u nastavku molitve saznajemo, a to smo pak mi. Prepustimo se toj misli da smo već tada bili prisutni u Isusovoj molitvi. Ova Isusova molitva za učenike postala je snaga mučenika, hrabrost priznavatelja vjere, nadahnuće kršćana kroz sva vremena. Iz ove vremenske distance korisno je promotriti razvojne etape prvih kršćanskih zajednica jer u njima se možemo prepoznati.
Zbog Isusovog uhićenja, osude i smrti prvi su se učenici izgubili, u svom strahu povukli su se od javnosti. Događaji poslije uskrsnuća značili su novu snagu i hrabrost učenicima. Osnovni ton liturgije ove nedjelje je određena smirenost koja se crpi iz spoznaje da je Isus prisutan u zajednici svojih učenika. Slika se i danas čini poznatom. Danas osuđuju Crkvu, a kršćane pak proganjaju ili ih stavljaju u neravnopravni položaj. Ne smijemo se obeshrabriti, nismo sami u areni povijesti, s nama je uskrsli Isus, s nama je Duh Sveti Tješitelj, s nama je Blažena Djevica Marija, s nama su sveci, i s nama je molitva naše subraće u vjeri. Snaga Crkve uvijek se očitovala u ovoj svijesti o zajedništvu, pa i danas će nas ta svijest zajedništva biti jedina u stanju prevesti preko svih kriza i teškoća.
Mala skupina koju nam predstavljaju Djela apostolska jest ona zajednica koju je Isus htio i koju je na jedno vrijeme napustio da ih sada ponovno nađe. Saznajemo da je zajednica molila jednom dušom i jednim srcem. Ova mala zajednica je prvo sjeme Crkve. Skupina je mješovita, ali tu više nisu nacionalne ili rodbinske veze one koje objedinjuju ove ljude, već vjera u uskrslog Isusa i iščekivanje obećanog Duha Svetog Tješitelja.
Danas smo mi ova Isusova zajednica. Promislimo, što nas ujedinjuje? Prepoznajemo li u našoj zajednici karakteristike prve zajednice: postojanost, ustrajnost u molitvi, prisutnost Blažene Djevice Marije, bratstvo? Podsjetimo se često da nas je Isus vidio već u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, vidio je našu župnu zajednicu, našeg svećenika, naše ministrante, naše malene prvopričesnike, našu stariju i bolesnu subraću u vjeri i za sve nas je pojedinačno i poimence molio.
Crkvu ni danas ne promiču dobro sročeni programi i pastoralne strategije, uspjesi njezinih misijskih djelovanja ne ovise o modernim sredstvima propagande, već o Isusovoj molitvi. S gledišta našeg duhovnog života, međutim, možemo promisliti i o tome kako je Isusova molitva unutarnja pokretačka sila za posvećenje Crkve i svakog pojedinca, tako je i naša molitva, koju izmolimo za druge, jedna ogromna unutarnja snaga. U Crkvi je lijepa inicijativa, apostolat molitve. Molimo za sebe, ali molimo i za druge kako je to činio Isus.
