Bože, gladan sam kruha u Vukovaru Samo siromasi znaju što to znači biti kruha gladan….. Ovako je ispisano na našim caritasovim kutijama. Možda smo previdjeli taj natpis, prošli pokraj tih kutija i nastavili svoju svakodnevnu jadikovku kako ne znamo što bi htjeli. Neki dan je dugogodišnji voditelj Hrvatske katoličke misije i prvi župnik Hrvatske katoličke župe Salzburg, fra Vjenceslav Tunjo Janjić putem Hrvatske televizije – prvi program, u Dnevniku otvoreno zavapio za pomoć siromašnima i gladnima u Vukovaru. Vukovar je stradanje svega što je čovječnosti i ljubavi drago: mržnjom su srpski susjedi htjeli pokoriti ljubav i čovječnost. Zato sa osudili Grad na smrt: tukli su ga izvana i iznutra najubojitijim oružjima, a svojom mržnjom ugušili i plač u grlu šestomjesečne bebe samo zato što je bebe Hrvatica. U njoj su gušili Hrvatsku. Vukovar je više od grada; više od stradanja. Vukovar je Križ na koji su hrvatski stanovnici bili pribijeni tromjesečnim mučenjima u podrumima i skloništima u kojima im je jedino oružje bila krunica i molitva – poput one male djevojčice: „Bogo, ne daj da me ubiju……!“ Vukovar je od raskošnog baroka postao sokakom „trafostanica“u minskom polju – tako su ga gradili njegovim stanovnicima. Svakom podignutom glasu protiv nepravde zatvarali su mogućnost doći i do „kuće-trafostanice“. A za žitak – kruh svagdanji, nitko nije mario. Svi su se naslikavali i kada su im leđa ugledala tablu Vukovara, zaboravili su gdje su bili; jedino im je želudac bio natovaren onime što na tisuće povratnika nije moglo ni snom dosanjati. KRUH GRADU JE DALA CRKVA – CARITAS – njegovi franjevci. Dijelili su stoljetni tijek vremena s Gradom, trunuli u podrumima, tješili ucviljene, donosili utjehu vjere: živoga Krista i u skloništa i u bolnicu. Bili se razdvojeni, prebijani u srpskim logorima, osuđeni na smrt. Potipali su se od barake do nastambi i zbjegova tražeći svoj narod Vukovarski. Kada su se vratili, ni stana koji im je bio obećan nisu dobili: uselili su se u kuću bez krova. Ostali su uz svoj narod. I danas Grad krijepe i za njegove stanovnike se brinu i duhovno i materijalno njegovi franjevci. I oni su samo ljudi koji imaju dvije ruke i deset prstiju. Te ruke su voljne pomoći. Sami ne mogu više od ispruženog praznog dlana. Možemo li im mi biti pregršt dobrote? Svaki uloženi trud, napor, dar, postaje blagoslovnom rosom Neba za siromaštvom ispucanu koru hrvatske grude: za Vukovar. Ako ti se srce nije stisnulo u vlastitoj uskogrudnosti,
Objavljeno 01.12.2010., izvor: Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca Salzburg |
