VUKOVAR - Gotovo pa se uvriježilo mišljenje kako je bitka za Vukovar trajala samo tri mjeseca: od rujna i listopada pa do studenog  1991. godine. Bitka za Vukovar i danas traje, a trajat će još dugo dugo vremena, na ovaj ili onaj način. 2. svibnja 1991. godine poginulo je i mučki ubijeno u Borovu selu 12 hrvatskih redarstvenika. U lipnju, srpnju i kolovozu ubijeno je, na svirepi način mučeno, ili pak odvedeno u zatočeništvo još stotinjak, uglavnom civila.
Moj je sugovornik Petar Balen, hrvatski branitelj i logoraš, koji još nije ostvario svoja braniteljska prava, koji  svjedoči o nekim nemilim događajima vezanim upravo za to razdoblje. Njega su u njegovoj kući na Lipovačkom putu uhitili tzv. pripadnici srpske teritorijalne obrane iz obližnjeg sela Trpinja, u stvari četnici. Najprije su ga prebili na mrtvo, potom su ga vezali žicom i odveli na saslušanje u zgradu u središtu sela. Tu se danas nalazi općinsko sjedište. I dan danas na toj zgradi visi u sredini zastava srpske nacionalne manjine, hrvatski stijeg je na lijevoj strani, a zastava Srbije na desnoj. Usputno recimo da se ovdje ni dan danas ne poštuje Ustav Republike Hrvatske u kojem izričito piše na kom mjestu treba stajati državni stijeg, a na kom oznaka nacionalnih manjina. Gospodin Balen svjedoči kako je među njima bio najgrublji i najglasniji izvjesni Simo Stević, zvani "Smrad". O kakvom se čovjeku radi najočitije govori sam nadimak po kojem je i dan danas prepoznatljiv. Svoje uzničke dane proveo je u Novom Sadu i Begejcima. Kad se ponovno vratio u svoj Vukovar njegov ga je  prvi "komšija" Mile Držajić tražio da ga se ponovno uhiti. Dotični je gospodin za vrijeme Jugoslavije sijao strah i trepet, osobito među Hrvatima. I danas je živ. Nadalje gospodin Balen svjedoči kako je u njegovoj ulici, Lipovački put - priključak na Trpinjsku cestu - smrtno stradao i njegov susjed Vinko Budimir. Raznio ga je četnički tenk u tolikoj mjeri da se nije imalo niti što pokupiti od tjelesnih ostataka i dostojanstveno pokopa.

TJERALI SU IH DA PASU TRAVU

Tijekom razgovora priključila nam se i gospođa Kata Lozančić, rođena sestra Marka Babića, pukovnika hrvatske vojske: „On se vratio iz Švicarske, gdje je bio na privremenom radu, i dragovoljno se uključio u redove Zbora narodne garde. Nakon pogibije general bojnika Blage Zadro, 16. listopada 1991. godine, Marko preuzima komandu. Najvjerojatnije je to bio odlučujući razlog da su srpski teritorijalci, zdušno potpomognuti tzv. JNA, odlučili uhititi njih i još dvadesetak ljudi i odvesti ih u Trpinju. Na kućnom pragu ubili su mi svekra Iliju Lozančića. Bilo je to 26. 8. 1991. godine.“ Kata je bila jedan od 70 svjedoka  na suđenju "Trpinjskim teritorijalcima" na Županijskom sudu u Osijeku. Ročište je bilo zakazano tek prošle godine (2014.) i nakon pomnog saslušanja svjedoka Vijeće je donijelo nepravomoćnu  presudu i zatvorsku  kaznu u trajanju od 139. godina. Maksimalnu kaznu za počinjene zločine dobili su: seoski automehaničar i četnički vojvoda Stevo Pantić - 20 godina, njegov brat Milenko Pantić, zatim Milisav Atanacković, Đoko Stajić, Zoran Gajanin, Simo Stević i Jerko Mićić - dobili su po 14, po 12 godina Zoran Ranković i Željko Vuković, a najmanju kaznu u trajanju od 5 godina zatvorske kazne dobio je Miroslav Kovačević. Trebalo je proći 23 godine od zločina da se zločin i kazni. Nastavlja Kata pa kaže: „Ništa me ne boli više nego činjenica kad pročitam u novinama ili čujem na radiju ili televiziji da za zločine počinjene 1991. godine  do sada još nitko nije odgovarao! Kakva smo mi, kaže ljutito Kata, pravna država? Trebat će nam još pedeset godina da to i postanemo i da nam sudstvo bude neovisno!“ I dodaje: „Upravo ovih dana, koje li ironije u svezi s hrvatskim pravosuđem, započelo je i suđenje ocu dvojice poginulih hrvatskih branitelja Marijanu Živkoviću koji je prije dvije godine čekićem razbio dvojezičnu ploču na policijskoj zgradi u Vukovaru. Prijeti mu kazna od pet godina!“ Gospođa Kata još pridodaje: „Pa neka mi još netko kaže kako hrvatsko pravosuđe djeluje po europskom ustroju: pravedno i neovisno!“

Našim razgovorima pridružila se i mala Mia, unuka bake Kate i djeda Mije Lozančić.  Mia svake nedjelje ide s djedom Mijom u crkvu i kad djed ide na pričest ona sjedi u njegovu naručju očekujući da joj svećenik napravi križ na čelu i da prozbori nešto što ona voli čuti. Ne kaže uzalud narodna mudrost da se vjera prenosi s koljena na koljeno pa jednako tako i naša slavna, ali teška povijest. Valjda će i Mia nešto od svega toga  upamtiti. Na zajedničko ispijanje kave pristigla je još i druga baka iz obitelji Lozančić. Nakon ispijene šalice kave nastavili smo sa započetim razgovorom. „A zašto su četnički vojvode dobili sveukupno 139 godina, nepravomoćno, robije?“ - govori nam nadalje Kata. „Ženama su prijetili silovanjem, odsijecanjem dojki, vađenjem očiju. Batinjanje je bila svakodnevna praksa. Tjerali su ih da pasu travu, pjevaju četničke pjesme, a sve to u središtu sela da ih drugi mještani Trpinje mogu popljuvati, batinati i psovati im „ustašku mater“! Desetero od njih ubijeno je kod Bobotskog kanala. Tu je bilo jedno od stratišta. Drugi su ubijeni na izlazu iz Trpinje, ali su kasnije, nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, premješteni na drugu lokaciju. Iz pouzdanih izvora može se čuti kako su bačeni na njive zvane „Mrcilište“ gdje su domaći seljaci odlagali mrtvu stoku i tamo ih zajedno s kostima od mrtvih životinja zakopali. Njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni do dana današnjega. Među domaćim Srbima i danas vrijedi „grobna šutnja“!“