KADA BI SE SVE PONOVILO - JEDNAKO BIH RADILA

Sestra Ida Zdravčević članica je Milosrdnih sestara svetog Križa iz Đakova. 42 godine živi i radi u vukovarskoj Općoj bolnici kao medicinska sestra. Kad je grad pao u neprijateljske ruke među zadnjima je, 21. studenog 1991. godine, napustila okupirani grad da bi se u nj vratila 28. veljače 1998. godine, nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Prije rata radila je na dječjem odjelu, zajedno s dr. Vesnom Bosanac, da bi u vihoru rata bila prebačena na kirurški odjel vukovarske Opće bolnice. Dječji odjel nije radio za vrijeme okupacije grada.
Nerado daje intervjue, ali je na naše uporno nagovaranje ipak pristala.

Sestra Ida, našu vukovarsku ratnu priču započnimo od kraja, od pada grada u srpske ruke. Sami ste rekli da ste među zadnjima napustili grad.

Svima je poznato da je grad pao u neprijateljske ruke 17. studenog 1991. godine. Nas nekolicina ostala je u bolnici do 20. studenog. Ujutro, 20. studenog, na naš odjel gdje su ležali najteži bolesnici i ranjenici, došao je zapovjednik srpske vojske Veselin Šljivančanin i držao nam je lekciju o humanom postupanju s bolesnicima. Za to vrijeme srpski su vojnici iznosili u kamione upravo te najteže  ranjenike. Druge, koji su mogli hodati i manje pokretne, ugurali su u autobuse.  Sve se radilo krišom, jer su oko bolnice bili predstavnici međunarodnog Crvenog križa koji su bespomoćno gledali što srpska vojska čini. Ako je suditi prema tim događanjima Crveni križ može djelovati jedino u vremenu mira. Šljivančanin je neprestano ponavljao: »Ovo je rat!»
Nas dvije sestre i jednog vašeg bogoslova fra Smiljana Berišića, koji  je radio u bolnici kao dragovoljac, također su strpali s najtežim ranjenicima  i odvezli u Brčko. Bilo je to 21. studenog 1991. godine.
Mi smo  završile u našem samostanu u Đakovu, a vaš fra Smiljan Berišić u Zagrebu. Oni najteži bolesnici i ranjenici smješteni su u Našicama u tamošnjoj bolnici.
Kako je izgledao jedan ratni dan u bolnici? Radili smo od sedam ujutro do sedam navečer. Ni noću nisi mogao spavati jer se u gradu neprekidno pucalo. U bolnicu je stizalo i do 80 ranjenika dnevno. A ono što me posebno žalostilo bila je činjenica da su nam ljudi umirali i od najmanje rane jer nije bilo lijekova. Od najobičnije rane nastale od krhotina granate ljudi su dobivali plinsku gangrenu i umirali.
Ako me pitate  o poratnim  ranama one mogu biti u doslovnom i prenesenom smislu te riječi. Grad svakim danom vida svoje rane. Kuće i poslovni objekti se obnavljaju. Rupe na ulicama se prekrivaju! Grad polagano dobiva onu prijeratnu ljepotu boroknog gradića.
Rane na duhu i duši čovjekovoj, koji je proživio Golgotu Vukovara, sve su očitije. Puno ljudi boluje od poslijeratnog sindroma. Sve su učestalije rastave brakova. Hvala Bogu da u gradu nema suicida!
O suživotu u gradu se ne može govoriti jer su dječji vrtići, škole, kafići još uvijek podijeljeni na srpske i hrvatske. Ljudi žive jedni pored drugih. U bolnici se ne osjeća nikakva napetost. S nama na odjelu radi jedna medicinska sestra pravoslavne vjere, radila je i prije rata, i među nama nema nikakvih podjela. Oni kojima smo mi kao Hrvati smetali otišli su 2. svibnja 1991. godine i više se ne vraćaju.
Često puta čujem da je povijest učiteljica života! Iz svakidašnjeg života se to još uvijek ne iščitava ni kod jednih ni kod drugih! Svima nam je darovan samo ovaj jedan život i trebamo ga pametno iskoristiti. Ako mene pitate za neku životnu odluku onda mogu reći da bi ovo isto što sam  i kako sam do sada radila  nastavila raditi i u drugom životu. Čovjek je mjerilo svega. Postupala sam humano i sa srpskim ranjenicima koje sam liječila kao i sa hrvatskim - nije bilo razlike. Od svega najbitniji je čovjek.

Objavljeno 22.11.2010., autor: fra Vjenceslav Janjić