SVE ZA MOJU HRVATSKU
Danas, kad se na sve strane i na različite načine oskvrnjuje dostojanstvo Domovinskog rata i kao najveća vrijednost proizašla iz te borbe draga nam domovina Hrvatska, zanimljivo je čuti razmišljanje jednog iseljenog Hrvata koji nikad nije uzeo pušku u svoje ruke, a čitav se život borio za slobodnu i nezavisnu domovinu Hrvatsku. Njegovo je ime Ilija Papac.
Rođen je davne 1938. godine u okolici Stoca. Već 1943. godine ponajviše zbog neimaštine, ali i u strahu od dojučerašnjih susjeda, bježi iz Istočne Hercegovine u Slavoniju.
Obitelj se često selila da bi se konačno ukotvila u Cerni kod Vinkovaca. Kad je trebao poći u zloglasnu narodnu vojsku rekao je samom sebi: „Ile, sad je zadnji trenutak da pobjegneš na zapad“! To mu polazi za rukom tek u drugom pokušaju. Zbog ilegalnog prelaženja državne granice, nakon saslušanja, našao se u zatvoru u Glasenbach-u, kod Salzburga. Zauzimanjem tadašnjeg hrvatskog dušobrižnika u Salzburgu vlč. Vilima Cecelje, pušten je iz zatvora. On mu je i pomogao da kupi kartu za brod i pobjegne „preko bare“ u Australiju gdje je ostao punih osam godina. Nije mu odgovarala australska klima, a i osamljenost ga je mučila, te se odlučuje na povratak u Europu. Tu se susreo s mnogim iseljenim Hrvatima, neki su ih nazvali emigrantima, ali i sa onima koji su došli „s crvenim pasošima“, koje opet oni prvi prozvaše „pasošarima“! Između jednih i drugih vladalo je nepovjerenje i strah. Ilija je dolazio u crkvu gdje su se okupljali i jedni i drugi. Da bi zaradio koju markicu prodavao je hrvatski katolički tisak. Često se našao i na željezničkom kolodvoru. Nisam bio član, nastavlja svoje izlaganje Ilija Papac, niti jedne emigrantske organizacije. Želio sam na „gandijevski način“, drugim riječima nenasilno, boriti se za moju domovinu Hrvatsku. U to vrijeme ona nije bila slobodna! Međutim, već sama činjenica što sam prodavao hrvatski tisak, bila je dovoljna da me zloglasna UDBA počne pratiti!
 S križem na ramenima prevalio 320 kilometara pješice
Ilija je izučeni stolar i sam je došao na ideju, u srpnju 1969. godine, da napravi križ kojeg će nositi iz bavarskog grada Ulma u Gornjoaustrijsko svetište Majke Božje Attnang-Puchheim. Tamo su se, više puta kroz godinu, okupljali Hrvati katolici iz austrijskih pokrajina Gornja Austrija i Salzburg, te iz Bavarske. Križ je bio dug 320 cm, širok 160, težine preko 20 kilograma. Taj se Ilijin križ i danas čuva u tom marijanskom svetištu u Gornjoj Austriji. Putem sam govorio novinarima kako je moja Domovina porobljena!
Godine 1977. jugoslavenska me UDBA lažno optužila s još sedmoricom mojih prijatelja, da smo podmetnuli eksploziv pod vlak „Balkan- expres“! Bilo je to njihovo djelo kako bi prisilili njemačke vlasti da nas izruče Jugoslaviji. Te su godine u Beogradu uhitili četvero pripadnika „Crvenih brigada“, članova terorističke organizacije „Bande Maihof“, koja je ubila njemačkog ministra vanjskih poslova Martina Schleier-a u Stuttgartu. Nakon uhićenja prebacili su ih u Zagreb. U Zagrebu se trebala dogoditi razmjena. Njemački savezni sud u Karlsruhe-u proglasio nas je nevinima u toj parnici. U međuvremenu UDBA je za odmazdu ubila četvoricu Hrvata, a jugoslavenski tisak je prenio tu vijest kako je došlo „do međusobnog obračuna ekstremne neprijateljske emigracije“!
13. svibnja 1984. godine, na blagdan Gospe Fatimske, trčao sam međunarodni maraton u Frankfurtu na Majni u majici sa natpisom CROATIA, a oko glave nosio sam hrvatsku trobojnicu. Tad su mi bile 42 godine.
I na kraju našeg razgovora pitali smo Iliju Papca, koji još uvijek živi u Njemačkoj, a s Ilijom smo razgovarali ovog ljeta u Vukovaru, čime se sad zanima kad je njemu posebno draga Hrvatska slobodna? U znak zahvalnosti Bogu i Majci Božjoj što sam, uz sve opasnosti kojima sam bio izložen, u mojim zrelim godinama sada u starosti rezbarim križeve, obnavljam drvene i druge kipove svetaca. Sve to radim zabadava. Uz stolarski zanat, kojeg sam izučio u Bosni i Hercegovini, u Njemačkoj sam izučio i zanat kamenoresca. Vukovarskoj župnoj crkvi Gospe Fatimske darovao sam odljev od umjetnih materijala četvrte postaje Križnog puta koji prikazuje susret Isusa i njegove Majke. Na tom djelu radio sam pune dvije godine i u njega ugradio materijala vrijednog preko 20 tisuća eura. Sve sam to uradio badava! Moji Nijemci to ne mogu razumijeti, a ja im kažem da to činim iz ljubavi prema dvjema majkama:
Majci Isusovoj i Majci Domovini!
Objavljeno 02.10.2010., autor: fra Vjenceslav Janjić |
