ČUVA BOG PANTU SVOG!

Priča koju Vam sada iznosimo stara je punih 19 godina. Događala se u Domovinskom ratu 1991. godine. Mogla je imati i kobni završetak 1998. godine, a što nije naš sugovornik zahvaljuje Bogu. Nakon što je prošao sve torture u "kućnom pritvoru" za vrijeme opsade grada Vukovara i njih preživio trebao je "biti nagrađen  u diki nebeskoj", a nakon "mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja" i povratka u svoj dom 1998. godine! Stoga naš sugovornik i veli: "Čuva Bog Pantu svog!"
Ovo je ekskluzivna istinita priča koju se ni hrvatski, a još manje srpski, novinari nisu usudili objaviti 1998. godine.
Razgovor sam zabilježio sasvim slučajno u jednom vukovarskom restoranu nakon pogreba jednog pokojnika. Rodbina i prijatelji okupili su se na karminama kako je to kod nas  uobičajeno u posljednje vrijeme. Razgovor je započeo aktualnim satom o svemu onom što nam se danas događa u gradu na Dunavu. Najprije raspuštanje Gradskog vijeća, a onda nakon toga govorilo se i o različitim "narodnim" i međunarodnim tjeralicama. Tako je na red došla i tema  gdje je sve započelo, a to je Domovinski rat 1991.godine.
Moj sugovornik napustio je okupirano hrvatsko područje  tek u veljače 1992. godine. Svoju kuću nije ostavio dragovoljno nego pred smrtnom opasnošću za njega i njegovu obitelj. Pred sam početak rata unovačiti su ga htjele i jedna i druga strana, međutim zbog starosne dobi bio je pošteđen. Od zastrašivanja, uvreda po nacionalnoj osnovi i prijetnji preko telefona nitko ga nije mogao zaštiti. Već sama činjenica da mu je jedan dio obitelji s druge strane bojišnice zadavala je nesanicu. Nijednu noć nije proveo u  spavaćoj sobi i nije se smio raskomotiti. Spavao bi u kuhinji na kauču i u odijelu,  kako reče jedan slavonski pjesnik: "Dobro živim, boljemu se nadam, u čem' hodam u tome i spavam!" Bilo je i dobrih susjeda koji su mu nudili sigurnost i zaštitu, ali da je napustio kuću sutra je ne bi našao gdje je bila! Netko ga je optužio da ima radio vezu i da "ustašama" daje koordinate. Pored njegove kuće parkirali su bojno vozilo da ga zastrašuje! Svako malo bi ga palili i gasili. Svaki put, kad bi srpska vojska imala veće gubitke u ljudstvu i tehnici, on bi doživio odmazdu. Jednog dana poginula su šestorica srbijanskih vojnika i on je trebao tog dana skončati. Stavili su ga domaći ljudi, dojučerašnji susjedi, u auto i povezli izvan mjesta. Nitko od njih ništa nije govorio. Vidio je iza zadnjeg sjedala dvije puške. Išli su preko nekih polja, bio je mrak. Svako malo upali bi u neku rupu jer nisu smjeli upaliti svjetla na autu.
I tako su ga vozali satima  da bi ga na kraju ponovno vratili kući. I danas su ti isti ljudi živi i kad naiđu istim putem kojim on ide, desetak metara pred njim skrenu na drugu stranu ulice da bi izbjegli neugodni susret.
Ja sam im oprostio, a oni ako imaju karaktera neka se ispričaju! - govori. Kad sam već bio na rubu psihičke izdržljivosti odlučio sam u veljači napustiti svoju kuću. Konačni povod bilo je postavljanje dviju eksplozivnih naprava u moje dvorište. Nakon što su aktivirane stakla, vrata, prozori..sve mi bilo uništeno. I auto, koji je bio u garaži, bio je izrešetan. Imali smo neku zaštitu na prozorima gdje smo se sakrili.
To je prevršilo svaku mjeru i odlučio sam zatražiti potvrdu da mogu napustiti mjesto. Nitko mi je nije želio dati jer su znali da istinu više ne mogu sakriti. Uz svakodnevna potraživanja potvrdu sam ipak uspio dobiti.
Sjeo sam u auto, zajedno s mojom obitelji, i u koloni kroz okupirani grad, probijajući se između leševa koji su ležali uz cestu, iako je to bila već veljača 1992. godine, došli smo do Tovarnika i Šida. Dotle nije bilo nikakvih problema. Problemi su nastali na prijelazu u Bosnu i Hercegovinu na Savi kod Bijeljine. Prije granice bila je kolona duga nekoliko kilometara. Svako malo bih izašao iz auta da vidim zašto se tako sporo primičemo granici. Kad sam bio blizu vidio sam srpske vojnike koji se neke izvodili iz auta i odvodili ih u neku kuću. Ti se dugo nisu vraćali. Pomislio sam: Bože, možda je ovdje i moj kraj!
Još je u meni bilo malo nade jer sam moju propusnicu krivotvorio pa sam ubacio neka slova kao da sam pravoslavnog imena. U međuvremenu je valjda došla naredba da se kamioni zadrže, a da se osobni automobili propuste. Tako sam dospio u Bosnu. U Brčkom sam imao prvi susret s jednim policajcem radi kontrole. Pokazao sam mu moju propusnicu s krivotvorenim imenom. Policajac me pitao imam li neki drugi dokument. Na njegovo traženje morao sam mu pokazati hrvatsku osobnu kartu. Tek sam tada shvatio da se radi o hrvatskom policajcu koji me usmjerio kojim mi je putem ići da što sigurnije stignem do hrvatske granice.
Moj je cilj bilo Virje u Podravini. Tamo sam se trebao susresti s drugim dijelom obitelji koje nisam vidio pola godine. Najprije sam se javio u Dom zdravlja u Virju, jer se nisam dobro osjećao. Sestra mi je izmjerila krvni tlak koji je iznosio 280/150. Odmah mi je dala injekciju i naredila da u ambulanti moram odležati. Slijedio je još susret i s drugim dijelom obitelji i vjerojatno moje srce ne bi izdržalo.
I da skratim priču: 1998. godine, nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, odlučio sam se vratiti svojoj kući. Kada sam došao i započeo s obnovom, jednog dana doživio sam neugodno iznenađenje.
U mojoj odsutnosti netko je stavio aktovku na sredinu moje spavaće sobe. Vidio sam da je bila povezana nekim žicama što je u meni odmah izazvalo sumnju da se radi ponovno o nekoj eksplozivnoj napravi. Obavijestio sam međunarodne snage, obavijestio sam i našu policiju u Vinkovcima  i oni su izašli na teren. Stručnjaci su utvrdili da mi je bilo namijenjeno četiri kilograma trotila. Moja kuća i ja mogli smo otići u zrak. To je bila dobrodošlica za  miran suživot.

Ovu priču nitko nije želio objelodaniti, kako hrvatska tako ni srpska strana!  

Objavljeno 12.01.2011.g., Autor: fra Vjenceslav Janjić