MOJA RIJEKA SUZA

«Ima jedan kućerak u Srijemu» kaže jedna popularna slavonska  pjesma. Tragom te pjesme, u izvedbi  članova  t.s. «Sremci» iz Berka, krenusmo upravo  u ovo srijemsko mjesto, nedaleko Vukovara. U ulici  Stjepana Radića, na broju 4, živi obitelj Mitrović. Nakon pada Berka, 2.rujna, u ovoj kući bio je mjesni zatvor za Hrvate. Tu bi ljude dovodili, vezali ih žicom, i premlaćivali do besvijesti. Potom bi vodom iz bunara namočili ih do kože, a onda zatvarali u podrum pun vlage da se «kisele». Cilj mog posjeta bio  je obaviti razgovor sa Željkom Mitrović, koja je ranih devedesetih bila šestogodišnja djevojčica. Rođena je 1985. godine u Vukovaru. Djevojačko joj je prezime bilo Jurić. 1.5.2010. godine crkveno se vjenčala sa  Lukom Mitrovićem, hrvatskim braniteljem i umirovljenim ratnim invalidom. Na dan njihovog  crkvenog vjenčanja u svetištu Gospe Fatimske, u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje,  zatekla se  brojna skupina hodočasnika iz Posušja,  u Hercegovini. Svaki od njih ponaosob želio se slikati sa Željkom. Njezina slika iz 1991. godine, nakon pada Vukovara, obišla je cijeli svijet. Riječima im prepričavam ono što je cijeli svijet mogao očima vidjeti. Četnici i tzv. JNA s dugim cijevima prate hrvatsko bijelo roblje: uplakane žene, djeca,  starci te  hrvatski branitelji, koji su odložili oružje i predali se. U prvom planu šestogodišnja djevojčica  s uplakanim plavim očima. Njezin suprug Luka reče mi, po malo u šali, da je upravo gledajući taj televizijski snimak zaljubio se u svoju sadašnju suprugu. U prilogu se vidi i neprijateljski tenk, više  neprijateljskih vojnika kako  prate starce sa štakama i krvavih lica,  te  skupina četnika sa crnim zastavama na kojima su naslikane mrtvačke glave, kako marširajući kroz središte razorenog  grada, pjevaju: «Slobodane, pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!» Francuski je novinar to preveo kao da pjevaju  «rodoljubivu srpsku  pjesmu»! Većina njih su abolirani za sudjelovanje u ratu, ali ne bi smjeli biti abolirani odgovornosti za nedjela koja su počinili.
Tko je Željka Jurić?
Željka Jurić, rođena je 5. rujna 1985. godine u Vukovaru, u Borovu naselju. Otac ih je ostavio prije izbijanja rata. S obzirom da je Stara Banijska ulica bila na prvoj crti obrane obitelj se iz sigurnosnih razloga preselila na Olajnicu u središte grada. Nakon totalnog uništenja i pada  grada  1991. godine čitava je obitelj: majka, tri sestre i dva  brata, te ujak i baka  bila   transportirani  u srpski sabirni logor u  Sremskoj Mitrovici.  Nakon izlaska iz logora obitelj se seli u Zagreb u prognaničko naselje. Tamo ostaju punih jedanaest godina. Djetinjstva gotovo da i  nije imala! Djeluje starije i zrelije od svojih vršnjakinja, koji nisu prošli pakao rata. I danas kad govori o svojim sjećanjima na rat sva je uronjena u sebe i zamišljena, kao da se to sad, ovog trenutka ponovno događa. U Zagrebu je završila osmogodišnju školu, a srednju završava u Vinkovcima po povratku u Vukovar, nakon mirne reintegracije. Danas radi u «Ina-Naftaplinu» u Đeletovcima.
Njezina prva zbirke pjesama nosi znakovit naziv: «MOJA RIJEKA SUZA». Svojim očima gledala je  srpskog vojnika kako iz kolone izvlači Acu «Hosovca», zvanog «Šnicla», i pred njezinim ga očima  ubija. Dojučerašnja  susjeda, Srpkinja Nada,  prstom je pokazala na njega  govoreći da je on upravo taj  «ustaša, koji je došao iz Njemačke!»  Slike iz Vukovara i zarobljeništva duboko su joj se urezale u njezino  sjećanje i zato je odlučila staviti ih na papir, kako bi i danas, makar samo riječima, dala svoj doprinos da istina o stradanju Vukovara i Hrvatske  ode u svijet. Drugu zbirku pjesama posvetila je Hrvatskim generalima Norcu, Gotovini i Markaču koji su, po njezinom mišljenju, nepravedno osuđeni! Najnovija pjesma posvećena je Anti Gotovini nosi naziv «Oči plave» u kojoj kaže: «Pogledaj u te oči plave, plave kao Jadransko more, ponosne i neporažene, ali majko ja i dalje plačem…»

Ljubav i divljenje koje osjeća prema Hrvatskim generalima, te molitve Bogu i dragoj Gospi,  daju joj dodatnu  snagu da se i nadalje bori za istinu o Vukovaru i Hrvatskoj. Snimila je i nekoliko dokumentarnih filmova kao što su: Svjedok, Anđeli rata, VUKOVAR-posljednji rez i najnoviji film Jakova Sedlara «Hrvatska, ljubavi moja!»
Iz zajedničkog braka Luke i Željke rodila se, danas trogodišnja kćerka Maja, koju od milja zovu «naša Šokica». U vrijeme našeg posjeta bila je kod bake u Vukovaru. Najviše se brine o majci koja živi s polubratom u gradskoj četvrti Vukovara, na Lužcu. Oboljela je od raka i metastaze su se proširile po čitavom tijelu. Naš razgovor završili smo Željkinim riječima: «Bog svakome daje uz  križeve i milost da ih mogu nositi!»

Oči plave

pogledaj u te oči plave
plave kao jadransko more
ponosne i neporažene
ali majko ja i dalje plačem
zbog generala gotovine
boli me i razdire što usamljen je on
bačen u okove izdaje, okove nepravde
u haškoj tamnici
šutjeti ne mogu
ali kome reći
pa se u tihoj noći
pomolim svetoj gospi
da nam ga vrati
jer on je taj što vodio je nas
kroz paklene ognje
za slobodu hrvatske

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 8.11.2012.g.