VIDOVICE: DOBRI DUH POSAVINE

Rečenica kardinala Vinka Puljića, izrečena u propovijedi na  Mariji Bistrici prigodom nedavnog  hodočašća  vjernika Hrvata  iz  BiH  u  naše najpoznatije nacionalno marijansko svetište: «U našem društvu i psi imaju veća prava nego mi Hrvati u BiH», ponukala me da napišem ovu reportažu. Znam na koga je Uzoriti kardinal mislio kad ju je izgovorio u Mariji Bistrici. Međutim, ona je i za mene bila poticajna na taj način što me ponukala da svratim u vidovački  «Stari bar». U njemu već godinama stanuje, zajedno sa svojim psima,  glavni lik ove moje istinite priče.
Godinama sam   prolazio pored ove u ratu porušene kuće a da se nisam, gotovo nikad, zapitao: tko je taj čovjek koji tu živi i zašto stanuje u napuštenoj kući i u  društvu s psima? Kardinalova rečenica mi je poslužila kao ispit savjesti i moram se javno ispovjediti da se osjećam poput onog svećenika iz Isusove prispodobe o Milosrdnom Samaritancu koji je prošao pored unesrećenog čovjeka, a da mu se nije smilovao! Moj bi rođak, dr. Darko, rekao da se radi o prispodobi o «Milosrdnom Ocu». Prolazio sam pored «bara», a da se nisam smilovao čovjeku koji tu živi. Nije me jednostavno bila briga tko je taj čovjek i zašto živi tim i takvim životom. Imao sam važnijih briga i poslova.
Kardinal je jamačno mislio o Europskim moćnicima koji u svojim prekrajanjima Bosne ne misle na Hrvate. Međutim, meni se čini, da i među nama ima «malih Europljana» koji slično rade kao oni «Veliki», samo na drugi i drugačiji način!
Možda nisu  toga niti svjesni?
Glavni junak moje  priče zove se «Bebi», to mu je zapravo nadimak, a njegov najbolji prijatelj je pas «Garo». Ima ih trenutno 13!
U ratu razorenoj kući na osami, u kojoj je nekoć bila seoska gostionica, a oni koji u nju ulažahu i izlažahu nazvaše je jednostavno «bar», stanuje danas čovjek šezdesetih godina. Pravo mu je  ime Miroslav. Bio je aktivni sudionik  nedavnog rata na različitim bojištima u Bosanskoj  Posavini. Posluživao je višecjevni bacač raketa zvani «rak». Rakete su jednostavno zvali «bebe». Svakodnevno pitanje bilo je: «Zapovjedniče, koliko ćemo beba poslati?» Otuda mu nadimak «Bebi». Iako sudionik rata, od samih početaka, već nekoliko godina nema nikakve braniteljske mirovine. Živi od 72 marke socijalne pomoći. Nada se da će za koji mjesec dobiti starosnu mirovinu koja će biti veća. Lokalna humanitarna udruga «Samarita» mu pomaže u hrani. Ni župnici iz Vidovica i Kopanica ga nisu zaboravili! Iskopao je  pedesetak  raka za ukop mrtvih ljudi. Sve badava! Sad ga više nitko ne zove jer je ostario i oslabio. Redovitih objeda nema. Jede kad mu i što mu ljudi dadnu. Svojim psima on sam na biciklu doveze hrane i kostiju s obližnjeg odlagališta smeća ili pak iz prihvatilišta za pse koje  također nije daleko. Pitao sam ga otkuda mu tolika ljubav prema životinjama? Od malena sam volio životinje, osobito pse i mačke. I danas kad se vozim biciklom i vidim ispred mene puža kako gmiže po cesti ja stanem i siđem s bicikla i odnesem ga na sigurno. Sa psima razgovaram i imam osjećaj da me razumiju. Oni  me i čuvaju, jer kako vidite moja kuća je na osami.

Bebi  je po mnogočemu različitiji od svih nas. Stoga ga većina onih koji ga poznaju naziva čudakom. On se jednostavno ne uklapa u naše kalupe! Živi u razorenoj kući bez krova, vrata i prozora. U kući nema niti struje, a ni vode. Istina, do kuće je izgrađen dalekovod, ali kroz njega ne protječe električna energija. Nedaleko od te  kuće prolazi i vodovod, ali u kući nema vode. Po vodu ide na mjesno novo groblje. U tijeku  našeg razgovora pokazuje mi tri vrećice okačeno na zid: u jednoj je stari kruh, u drugoj zelena paprika, a u trećoj sol. To je njegov objed za danas! Garo nas ometa u razgovoru. Bebi mu prilazi i kaže: »Garo, kad sam ja kod kuće ti šuti, a kad mene nema ti si gazda!» Sad mi tek postade jasno zašto Bebi toliko voli pse! Bebi strašno voli ljude, osobito one iz Vidovica, Kopanica i Jenjića. Iako nije ovdje rođen i ne razmišlja o nekom preseljenju. Ovdje je bio na bojišnici, ovdje želi i umrijeti. Život, kojeg i kakvog živi, čini ga sretnim!
O Bebiju i njegovom načinu života  razgovarao sam s mnogim sumještanima. Ljudi ga ne razumiju, ne razumiju niti njegov način života. Mnogi ga osuđuju i smatraju ga čudakom. Ima i onih koji mu pomažu u njegovom načinu življenja. Voditelj lokalne  humanitarne udruge «Samarita», Smiljan Šokić, mi reče: «Tu  nedaleko od nas nalazi se prihvatilište za napuštene pse «Posljednja oaza». Ono iz općinskog proračuna dobije četiri do pet puta veću financijsku pomoć nego naša «Samarita» koja zbrinjava ljude!»
I na kraju ove istinite ljudske priče sjetih se francuskog filma «Dobri duh Pariza» kojeg sam gledao ranih sedamdesetih. Glavni junak filma je gradski siromah, boem,  koji je živio životom kakvim živi naš Bebi i drugi gradski siromasi. Jednog dana pročulo se da je taj siromah nestao. Oni, koji su ga poznavali odmah su pomislili da se utopio u rijeci.  Njihove sumnje potkrijepila je činjenica da su mu našli šešir na obali rijeke. Gradske vlasti su organizirale sprovod njegova šešira, umjesto njegova tijela, kojeg su smatrali nestalim. Glavni junak tog filma, na dan vlastitog sprovoda, popeo se na obližnje drvo i slušao posmrtne govore njemu u čast. Film završava porukom: «Da bi ti ljudi rekli da si bio dobar, moraš umrijeti!»

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 18.10.2012.g.