ZALJUBLJENA U ŠKOLJKE

U samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Vukovaru, u ulice 204. Vukovarske brigade, susreo sam i upoznao s. Margitu Gašparovsky. Bilo je to prigodom proslave Božića. U samostanskoj blagovaonici bile su postavljene božićne jaslice izrađene uglavnom od školjki.
Već sam tada razmišljao, kao novinarska duša, kako bi bilo zanimljivo da porazgovaraš sa s. Margitom, koja je izradila ove jaslice. Upravo te božićne jaslice bile su izložene oko tri mjeseca i u vukovarskom muzeju, a isto tako i na jednoj izložbi u  Đakovu. Ono što sam za Božić kanio učiniti ostvarilo se tek ovih dana.
S.Margita Gašparovsky   rođena je u Selenči u ravnoj Vojvodini pa joj je vjerojatno stoga i duša vesela i široka kao što je vojvođanska ili pak  srijemska  ravan. Po  struci je medicinska sestra i gotovo čitav život pomaže liječnicima na kirurgiji. Na radnom mjestu ispravlja i liječi polomljene ruke i noge, previja i njeguje,  a u samostanu, skalpelskom preciznošću, od različitih  školjki i pužića, već  prema  veličini i boji, pravi prava  umjetnička djela. Dok se neki nakon napornog rada odmaraju u vodoravnom položaju ona sjedi u svojoj skromnoj radionici i druži se sa školjkama, morskim ježevima, ljepilom i specijalnim priborom za oblikovanje školjki. To me odmara i opušta. Ponekad se i posiječem ili mi školjka pukne pod mojom rukom. Ni to me ne može spriječiti da ne nastavim započeti posao, pripovijeda nam s. Margita,  sa osmijehom na licu. Moram pridodati da ona sve što radi, radi s osmijehom! Bilo je i dana kad me savjest potiho prekoravala, nastavlja s. Margita, zato što provodim i po nekoliko sati u društvu sa školjkama. Pitala sam mog osobnog ispovjednika za savjet. On mi je dao svesrdnu podršku, osobito kad je vidio na izložbi predmete koje sam napravila u svojoj radionici.
Novinarski znatiželjan, pitao sam s. Margitu otkuda joj tolika ljubav prema školjkama? Sasvim slučajno sam došla u kontakt sa školjkama i to na preporuku naše s. Eleonore, koja zbog starosti i bolesti, više nije mogla  izrađivati figure  od školjki. Da ne propadnu već sabrane školjke meni ih je ponudila. Mjesec dana su one stajale kod mene a da nisam znala što s njima. Međutim, kad sam jednom započela družiti se s njima, one su me zarobile.
Jednom sam zgodom skupljala školjke po pijesku na obali Dunava i da me  sunčanica nije udarila  ja bih zaboravila na vrijeme vratiti se u samostan i sestrama skuhati ručak. Rad sa školjkama i pužićima ni malo nije jednostavan niti lak. Osim što čovjek mora biti precizan dogodi se da nemaš materijal koji ti tog trenutka treba. Kad napravim neko djelo, onako kako sam to isplanirala, za mene je to najveća nagrada i plaća.
Nakon uvodnog razgovora u samostanskoj blagovaonici, uz dozvolu svoje poglavarice, povela me u svoju radionicu. U samostanu se mora poštivati redovnička stega!  U njezinoj radionici pravi mali muzej. Sestra nam pokazuje umjetnički rad «Djevojka na bunaru» i 5 plesnih parova kako plešu  «čardaš», mađarski ples, kao prisjećanje na svoje djetinjstvo u Selenči. Pokazuje nam i likove iz  pet radosnih otajstava krunice, tu je «Bijeg u Egipat». Magarca sam radila najduže. Moja specijalnost je preciznost. Za svaku figuru mi treba puno vremena. Jedna oveća figura dođe i po tisuću kuna. Stoga nerado poklanjam ili pak prodajem svoje radove. Ono što ljudsko oko može primijetiti to ne može niti jedna kamera zabilježiti. Sestra nam pokazuje blagoslov s Presvetim. Na svećeniku je pluvijal i na njemu ispisano IHS napravljen od najmanjih pužića i s velikom umjetničkom preciznošću.
Na kraju našeg posjeta umjetničkoj radionici sestre Margite doznali smo kako je svaki umjetnički rad sestri drag da je ipak spremna dio svojih radova prodati i na taj način pomoći obnovi samostana Milosrdnih sestara sv. Križa u Velom Lošinju kojeg su komunističke vlasti oduzele i sad  ga je hrvatska država vratila sestrama, a koji je  u jako derutnom stanju.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 3.10.2012.g.