NA DUNAVU SE JAUK ČUJE

U tužaljkama Jeremije proroka čitamo: "Čuj jauk se čuje u Rami, gorko plakanje. Rahela oplakuje djecu svoju, ona odbija svaku okrepu, jer njena su djeca nestala!" (Jer 31,15)
Bliži se tužna obljetnica, Dani sjećanja na žrtvu Vukovara, vrijeme u kojem oni kojima je Vukovar u srcu hodočaste gradu heroju ili ga se sjete u svojim molitvama. Vukovar su ponajprije ljudi koji su podnijeli žrtvu kako je to lijepo poručio Siniša Glavašević u najtežim vremenima - "Vukovar - to ste vi!" Ima i onih koji misle i osjećaju suprotno, kojima nije čovjek na prvom mjestu, nego slovo na papiru olako napisano. U Vukovaru ne postoji ulica koju ne bismo mogli nazvati masovnom grobnicom, nema obitelji u kojoj netko nije poginuo ili se još uvijek ne zna za njegovu sudbinu, nema osobe koja je prošla pakao rata u Vukovaru, a da ne nosi posljedice u duši i na tijelu.
"Zakon mora biti u službi čovjeka" - rekao je nedavno u Vukovaru naš nadbiskup Đuro Hranić suosjećajući s Vukovarcima. Dodajemo - zakon kao riječ i obaveza neće značiti puno sve dok se u Vukovaru ne sazna istina.
Upravo istina je bila povodom  da izaberemo za sugovornicu  gospođu Milku Pančić iz Udruge obitelji zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja "VUKOVARSKE MAJKE".  Uvjereni smo da upravo majke i očevi zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja o ovom činu imaju što za reći. Milka je majka dvoje djece: starije Jelene i mlađeg sina Damira. Jelena je nasilno odvedena i zatočena 19. studenog 1991. godine, nakon pada vukovarske gradske četvrti Borovo naselje. Odvedena je u Borovo selo gdje joj se gubi svaki trag. Već 22  godine o njezinoj sudbini majka Milka  ništa ne zna.
Možda će duševno raspoloženje majke Milke i njezina muža Andrije najbolje opisati jedna pučka pjesma napisana u desetercu posvećena vukovarskoj heroini majci Kati Šoljić. Ona je podarila domovini Hrvatskoj četiri sina. Evo samo prve kitice:
"Tužno kuka majka stara na zgarištu Vukovara.
Ruke digla k nebu gore, usta plaču i govore:
Ivo, Mijo, Niko , Mato, majke svoje suho zlato.
Sokolovi lijepi , mladi, moja radost , moji jadi.
Jesul' grozne muke bile, gdje vam trunu kosti mile?
Gdje li osta trag krvavi, imal' pusti grob u travi?
Majka bi mu dopuzala, prstima ga otkopala!"
Gospođo Pančić, vi ste majka nasilno odvedene i nestale kćerke Jelene, rođene 9. studenog 1972. godine. Ove bi godine navršila 41 godinu života. Ona se vodi, već 22 godine, kao nestala hrvatska braniteljica. Što možete reći o svojoj kćerki?
Jelena je naše starije dijete. Uz nju imamo i sina Damira koji je oženjen i otac je troje malodobne djece. Kad je došlo do srpske agresije na Vukovar Jelena je imala 19 godina i odmah se stavila na raspolaganje u Zbor narodne garde. Bila je aktivna  sve do 19. studenog 1991. godine kad je uhićena i nasilno odvedena iz Borovo commerce-a u Borovo selo. U Borovo commerce-u je bilo najveće sklonište u ovom dijelu grada kao i ratna bolnica. Radi se o jednom od skladišta nekada poznate tvornice gume i obuće. Nakon pada grada tzv. JNA i srpske paravojne formacije na tom su mjestu odvajali Srbe od nesrba, muškarce od žena i djece. Mnogi su u tom skloništu i ubijeni, neki čak i živi zapaljeni. Muškarce nesrbe su odvodili u jednom pravcu,a nas žene u drugom. Moja Jelena je završila u školi u Borovu selu. Dok se majka Milka prisjeća tih događaja muž Andrija, također zatočenik srpskih koncentracijskih logora, šuti, a ruke mu se tresu kao prut. Možda ta muška šutnja više govori od svih ljudskih riječi! Majka Milka ponovno nastavlja: Još jedino znam da su je neke naše žene još šest dana, nakon odvođenja, viđale na istom mjestu. Kasnije joj se gubi svaki trag.
Vi ste i članica Udruge "Vukovarske majke", Udruge koja istražuje nasilno odvedene i nestale hrvatske branitelje. Vaš slogan je: "Gdje su naši najmiliji?" Jeste li zadovoljni radom Vaše Udruge?
Udruga radi svoj posao, međutim sa radom Ministarstva hrvatskih branitelja za pronalaženje grobišta i ekshumaciju poginulih hrvatskih branitelja, nismo baš previše zadovoljni. Slab je odaziv i Srba koji zacijelo puno više znaju gdje su naši najmiliji, ali uporno šute i ne žele dati vjerodostojne podatke. Posebno smo ogorčene na one koji predstavljaju Srpski narod u hrvatskom Saboru i u gradskim strukturama vlasti. Vole govoriti kako su oni domicilni Srbi, nisu uvezeni, i da je Hrvatska i njihova država. Neki to rade, kako voli reći zagrebački pravoslavni episkop "kao profesionalni Srbi! Svoje srpstvo skupo unovčuju!"
Jeste li kroz ove protekle 22 godine uspjeli nešto više saznati o svojoj Jeleni?
Sve su to informacije koje sam prikupila, što se ono kaže "na kapaljku" i pitanje je jesu li uopće vjerodostojne. Za neke čvrsto vjerujem da jesu. Posjedujem video zapis beogradske radiotelevizije na kojem se lijepo vidi i moja Jelena, posljednja u redu. Jedna mi je žena rekla, njezino ime i prezime držim u tajnosti, da je tu u blizini moje Jelene i njezin krvnik. Radi se o domaćem Srbinu Goranu Eriću, koji danas navodno živi u Srbiji. Ona mi je posvjedočila da je on najvjerojatniji ubojica jer ga je ista pitala "što ćeš ako se jednog dana dozna da si ti Jelenin ubojica?" Još mi je znakovita izjava jednog Srbina ribara. On je navodno vidio na Dunavu sedam leševa kako plutaju na površini. Jedan leš je, prema njegovom kazivanju, bio neke mlađe ženske osobe. Svi su leševi navodno odvezeni na patologiju u Novi Sad, međutim iz Novog Sada nema nikakvih saznanja o tome. Već su prošle 22 godine od Domovinskog  rata, ostaje mi još jedino molitva kao utjeha!
I na kraju našeg razgovora što Vi kao majka nasilno odvedene i vjerojatno ubijene kćerke, hrvatske braniteljice, kažete o nasilno postavljenim dvojezičnim pločama u gradu na Dunavu?
Ja sam apsolutno protiv dvojezičnih ploča u našem gradu. Srbi najprije traže dvojezičnost, pa kulturnu autonomiju pa će na kraju zatražiti i političku autonomiju! Vukovar, radi tolikih žrtava koje je podnio, radi tolikih koji se vode kao nestali, mora biti grad od posebnog pijeteta. U njemu nema mjesta za ćirilicu jer su pod tim pismom učinjeni mnogi zločini. Svaka ta postavljena dvojezična ploča prisjeća me na krvnika koji je mučki ubio moju kćerku, podsjeća me na sva zla koja su počinjena pod tim pismom. Nije vrijeme za dvojezičnost. Neka Srbi najprije nama pomognu da pronađemo naše najmilije. Do tada nema razgovora o toleranciji. Naš grad mora biti izuzet od svake politike i politikanstva! U našem su gradu mnoge ulice presvučene novim slojem asfalta i mnoge fasade nanovo ožbukane. Ti isti koji presvlače ulice misle da mogu i naše majčinske osjećaje presvlačiti poput luđačke košulje da bi ostali na vlasti. Ne igrajte se majčinskim osjećajima!
Dok je majka Milka s nama razgovarala njezin muž Andrija nekoliko je puta izašao van da zapali cigaretu, jer nije lako uvijek iznova se prisjećati svih tih strahota koje je i sam proživio prolazeći kroz srpske kazamate. Čude ga izjave nekih pojedinaca koji rado naglašavaju da su bili hrvatski branitelji, a i u srpskim zatvorima imali su određene pogodnosti koje mi drugi nismo imali. Treba li se čuditi da ti isti danas tako se bešćutno odnose prema žrtvama svoga naroda, a prema ugnjetavačima su danas  tolerantni? Žrtve bi uvijek trebale imati prednost pa i pred zakonima, na koje se oni tako često  pozivaju.
U ovoj našoj priči još jednom se potvrdila ona povijesna priča o majci Makabejki, koja je gledala smrt svojih sedam sinova u istom danu. "Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova; veledušno je to podnijela zato što se uzdala  u Gospodina... ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću!" (2 Mak 7, 20-22 )
Majki Makabejki je u Vukovaru puno, toliko da treba puno mjesta im se svima spomenu imena!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 10.10.2013.g.