MIR KOJI TO NIJE

Sredinom studenog, kad se prisjećamo žrtve grada Vukovara za Hrvatsku, i hrvatski se političari sjete grada heroja. Kako je tijekom godine živjeti u ovom napaćenom  gradu svjedoči Vilma Vidović, Vukovarka srcem i dušom! Rođena je Mostarka, udala se za Livnjaka, ali to ni malo ne umanjuje njezinu ljubav prema hrvatskom gradu na Dunavu. U Domovinskom ratu ostala je bez petero članova uže obitelji. Troje su dostojanstveno pokopali, a za dvoje se još uvijek traga. Protivnik sam izraza "nestali", čovjek ne može nestati. On je imao svoje ime i svoje prezime, imao je dušu. Svaki čovjek je upisan u dlan Božje ruke.
Razgovaramo u njezinom stanu u sjeni Vukovarskog vodotornja, simbola hrvatskog  otpora srpskom agresoru 1991. godine. Okružuju nas anđeli, koje je ona osobno izradila od žice, kaširanog papira i presvukla ih svilom. Služe kao ukras u njezinu stanu i u vukovarskoj župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova za Bono fest i Tihu noć u Vukovaru. Anđeo Gabriel je njezina posebna ljubav. On je čuva danju i noću. Njezine brige za grad duboko su joj se usjekle u lice. Godinama djeluje u župnom Caritasu. Članica je Udruge Hrvatska žena i  Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Pripadnica je Zbora narodne garde od 16. srpnja 1991. godine. Radila je u sanitetu sve vrijeme rata. Pokazuje nam pristupnicu na kojoj stoji "Veslački klub Vukovar", tamo su se "incognito" - u tajnosti, pripremali  zajedno s dr. Jurajem Njavrom za sanitetsku službu. Na potvrdnici u potpisu Alfred Hill, diplomirani pravnik,  jedan od zapovjednika obrane grada, i dr. Juraj Njavro, liječnik.

Naš razgovor započinjemo o onom što je u Vukovaru upravo najaktualnije,  o nasilnom uvođenju dvojezičnosti. Što ona kaže?
Vukovar je sveto mjesto i u njemu nema mjesta za ćirilicu. Mjesto od posebnog pijeteta za svakog tko ovaj grad voli. Vukovar traži još 560 nestalih, dok  ubojice, koji znaju gdje su naši najmiliji, mirno šeću gradom. Mi, koji smo ostali bez svojih najmilijih, tražimo istinu. I dok istina ne ugleda svjetlost dana i mi mognemo dostojanstveno pokopati svoje mrtve, nema mjesta ćirilici! U Vukovaru je svaka kuća, svaki bunar, svaki kutak Velepromet i Ovčara. Naša je obveza tražiti istinu iz ljubavi prema žrtvi i prema povijesti. Mi nemamo pravo naše sjećanje pretvoriti u zaborav. Ako zaboravimo dogodit će se nova agresija, koja se već događa, u obliku ćirilice. Aktualna vlast želi nasiljem ugušiti sve što je domoljubno i što se ne smije zaboraviti. Zašto ne smijemo zaboraviti? Zato što će se zlo opet ponoviti. Mi, koji stalno živimo u Vukovaru, gotovo svakodnevno doživljavamo sličnu situaciju iz kasnih osamdesetih kad su nas noću nazivali telefonom i prijetili nam. Prate me i danas i prijete mi. Prošlogodišnje slavlje Badnjaka u Borovu selu sve je više nego vjerska manifestacija. To je veličanje velikosrpske ideologije i svetosavlja, a ne pravoslavlje. U školama roditelji srpske djece ne žele da njihova djeca uče da su Ante Gotovina i Mladen Markač heroji obrambenog rata. Njih četrdesetak protestirali su u školi tako da je i policija imala posla. O tome mediji ne pišu. Hrvatski obrambeni  rat  za  njih je  građanski rat, a ne srpska agresija na Hrvatsku. Tako ih uče u njihovim  školama. Hrvatska nije prešla granicu prema Srbiji, ni vojno ni teroristički. Tražila je samo mir unutar svojih granica. Unatoč tome sadašnji načelnik općine Borovo, Zoran Baćanović, kaže kako možemo prihvatiti da smo agresori kad smo branili svoje! Srbi ovdje nisu poraženi i stoga smatraju da im je Vukovar otadžbina. Za njih je Vojislav Šoškočanin, komu su na mjesnom groblju podigli mauzolej, poginuo u obrani  otadžbine.  Stoga ne čudi što tek punoljetni mladići i djevojke u športskoj dvorani  "Borovo", u srcu Vukovara, izvikuju "Vukovar- Srbija!" Na stadionu u Beogradu, za vrijeme kvalifikacijske utakmice za svjetsko prvenstvo u Brazilu, između  Srbije i Hrvatske, ista slika. Ne mogu biti dvije istine, niti dvije povijesti, niti dvije države u jednoj! To ponovno vodi prema sukobu. Naša Vlada i njezini ministri čine agresiju na svoj narod ponavljajući "Zakoni se moraju poštivati!" Zakoni moraju biti pravedni i ne na štetu većinskog naroda. U Vukovaru su odvojeni vrtići, škole, kafići, klubovi... Gdje je tu mogućnost suživota?

A što je sa popisom pučanstva u Vukovaru?
Odgovorno tvrdim da u Vukovaru nema 35 posto Srba sa stalnim boravištem. U Vrgorcu i Imotskom se ne vjeruje "hadezeovskim" popisivačima pučanstva, jer oni tamo glasuju za drugu opciju, u Vukovaru im se vjeruje, zato što su ovdje esdepeovski glasači. Velika većina Srba ne voli Hrvatsku, oni i dalje sanjaju o velikoj Srbiji! Naučili smo živjeti jedni pored drugih, i tako smo živjeli godinama prije rata, sad su i to doveli u pitanje.

Pitali smo našu sugovornici koje je njezino mišljenje o aboliciji?
Abolicija je za mene zbunjujuća i nešto najgore što nam se moglo dogoditi u poraću. Nisam pravnica ali toliko mi kaže zdrava pamet da se nekoga može abolirati tek nakon procesuiranja. Kolektivno se može  abolirati samo od  nošenja odore neprijateljske vojske, ali od zločina nikad! Zato imamo takvu  situaciju u gradu da nam se zločinci otvoreno smiju. Osim toga cijeli srpski narod nosi nepravedno i nezasluženo kolektivnu sramotu da su ubojice. Svaki ubojica ima ime i prezime i zločin za kojeg mora odgovarati. Zločini  ne mogu zastarjeti. Ako nema kolektivne krivnje, onda nema niti kolektivnog oprosta. Stoga oproštenje prema njima smatram ponovnim činom agresije. Kako oprostiti nekome tko se ne kaje za učinjeno zlo? Riječ kajanja za njih je nepoznanica. Zlo je u tome što i djecu tako uče!
Svu nepravdu, pa i zločine koje su nam nanijeli, ne želimo zaboraviti. Dobri Bog neka im oprosti! Nas je od mržnje u progonstvu čuvala želja za povratkom. Sad nas od mržnje odvraća naša vjera i ljubav prema Domovini. Hrvati u Vukovaru ne znaju mrziti. Pogledajte što nam i danas čine, mi ne mrzimo, mi se borimo za pravedni mir, a pravedni mir nije samo odsutnost rata. I u progonstvu smo vjerovali da će ponovno zazvoniti zvona naše ljepotice crkve svetih apostola Filipa i Jakova i pozivati hrvatski i drugi vjernički puk na molitvu. I to se upravo dogodilo 27. listopada, kad je po treći put posvećena naša župna crkva.

Za gospođu Vidović možemo reći da svoju ženstvenost oživljava muškom hrabrošću.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 11.11.2013.g.