TREBA CIGU RAZAPETI

U Vukovaru i oko Vukovara se još uvijek ne stišavaju burne rasprave oko uvođenja dvojezičnih natpisa u gradu heroju. Jedni zagovaraju strogo provođenje slova zakona dok drugi pokušavaju riječima i akcijama ukazati da ovaj potez Hrvatske Vlade, u ovom trenutku, ne bi bio pametan. Prema jednom ispitivanju javnog mijenja u gradu na Dunavu više od osamdeset posto ispitanih građana Srpske nacionalnosti protive se uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovaru. U ovom trenutku važniji im je problem otvaranje novih radnih mjesta i stvaranje što boljih uvjeta za suživot. Jedni i drugi se zbog toga iseljavaju, osobito mladi i mlade obitelji.
Prigodom proslave pravoslavnog Badnjaka, prošle godine, zagrebački episkop Jovan Pavlović reče: «U nas se može govoriti i o profesionalnim Srbima kojima je srpstvo profesija!» Takvi najburnije zagovaraju uvođenje dvojezičnih  natpisa u Vukovaru i to odmah, po mogućnosti još danas! S hrvatske pak strane najčešće se navodi razlog da bi to bilo ponovno razapinjanje grada, kao da mu ono tromjesečno razapinjanje iz 1991. godine nije bilo dovoljno, i da bi to ponovno razbuktalo nacionalne strasti!
Za razgovor o ovoj, kako kolege novinari vole reći i napisati, vrućoj temi zamolio sam dvije Hrvatice Vukovarke. Jedna se zove  Fanika Janko, a druga Vilma Vidović. Obadvije su izgubile svoje muževe. Obadvije su članice udruge «Hrvatska žena Vukovar», a uz to ih još veže i jedna svetopisamska odlika supruge i majke: «one su svoju ženstvenost oživljavale muškom hrabrošću!», kako stoji u Drugoj knjizi o Makabejcima za majku Makabejku.
Odmah nakon ubojstva 12 hrvatskih redarstvenika, 2. svibnja 1991. godine u Borovu selu, Ivan Janko i drugi hrvatski rodoljubi u Vukovaru okupili su se u stožer za obranu Hrvatskog Vukovara. Na jednoj strani grada, onoj istočnoj, ustroj i obranu grada, vodio je Tomislav Merčep, a u zapadnom dijelu Blago Zadro. Dečki su išli na obuku izvan grada u napuštenu Pikovu farmu nedaleko prigradskog naselja Sotin. U gradu su patrolirali i držali noćne straže.
Jedan od viđenijih i utjecajnih bršadinskih Srba još i danas, izvjesni Smiljanić, vidjevši Ivana Janka, puno poznatijeg pod nadimkom «Cigo» u maskirnoj odori doslovno je rekao: «Cigu treba razapeti!» Bilo je to 15.svibnja 1991. godine. I dan danas žive svjedoci koji to mogu posvjedočiti. Nitko ovakve prijetnje, u to doba, nije previše ozbiljno shvaćao. A upravo se ta prijetnja dogodila, junaku ove utemeljene priče, Ivanu 14. rujna 1991. godine, samo četiri mjeseca kasnije. 15. rujna, te kobne 1991. godine, pao je taj dio Sajmišta, danas gradska četvrt, gdje su Ivana i još nekoliko njegovih suboraca uhitili Arkanovci. Gospođa Fanika nerado se prisjeća tih trenutaka i u dok s nama razgovara suze su joj teku niz lice. Njezina najbolja prijateljica Vilma majčinski je tješi. Nakon kratke stanke Fanika nastavlja. Pojedinosti kako je moj suprug dospio u četničke ruke ni danas mi nisu poznate. Znam samo da su ga strašno mučili. Njegove jauke prenosili su izravno preko motorole da bi što više uplašili hrvatske branitelje. Mog supruga su objesili za tenkovsku cijev. Ruke su mu vezali žicom i pri svakom ispaljenju granate motorolom su izvikivali: «Ovo vam Cigo šalje vatrene pozdrave!» Vrhunac njegovih muka bilo je razapinjanje na teretni vagon. Tenkovskom granatom raznijeli su mu tijelo, ostali su samo dijelovi kostiju  ruku i nogu koji su bili vezani žicom. Bilo je to 15. rujna 1991. godine. Gospođa Janko je tu stala i dugo je vremena gutala «knedle» koje su joj zapinjale u grlu. Prisjetila se i onog Srbina Smiljanića s početka naše priče i njegove prijetnje «Cigu treba razapeti», koju nitko u tom trenutku nije ozbiljno shvatio. Smiljanić je i  danas uspješan poslovan čovjek. Grad mu je iznajmio ili prodao «Veleprometove hangare» na Sajmištu gdje su mnogi Hrvati Vukovarci bili mučeni ili pak skončali svoje živote. Odavde su Vukovarce nesrbe odvodili u različite Srbijanske koncentracijske logore. Smiljanić nije jedini koji je sudjelovao u srpskoj pobuni 1991. godine, a da za to nije odgovarao. Zato smo obadvije protiv uvođenja dvojezičnih natpisa u gradu Vukovaru. Kao da ovakva razapinjanja, u doslovnom i prenesenom smislu te riječi, nisu bila dovoljna!
Jedno ovom slično izviješće snimila  je 18.11. 2012. godine i bivša novinarka HTV-a Karolina Vidović Krišto. To izviješće nikad nije bilo prikazano na javnoj televiziji, a spomenuta novinarka je zbog ovog  priloga i priloga o kontraverznom 4. modulu o spolnom odgoju u našim školama smijenjena s položaja urednice vrlo gledane TV-emisije «Slike iz Hrvatske».

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 4.3.2013.g.