SAM BOG NAS JE SPASIO: UBILI SU NAM DESET ČLANOVA OBITELJI!

VUKOVAR/LUŽAC - Obitelj Mate Vidakovića, invalida Domovinskog rata, živi u središnjoj vukovarskoj gradskoj četvrti Lužac. Ta gradska četvrt spaja istočni i zapadni dio Vukovara. 2. studenog, na Dušni dan 1991. godine, bila je također nedjelja kao i ove godine, srpske postrojbe predvođene zloglasnim kapetanom JNA i zapovjednikom agresorskih postrojbi, Veselinom  Šiljivančaninom, okupirali su Lužac i poubijali 59, mahom, civila koji su se, u strahu pred agresorima, sklonili u podrume vlastitih kuća. Gotovo svi su strijeljani, po kratkom postupku, u vlastitim dvorištima. Među njima je bila i jedna žena trudnica. Jedina krivica im je bila što su bili Hrvati, drugi i drugačiji od njih! Nakon sramotno male presude za ratne zločine na Međunarodnom sudu u Den Haagu, ratni zločinac Šljivančanin je, po odsluženju sramotno male dosuđene mu kazne, izjavio: "Kad bi ponovno bio u mogućnosti da ponovim ono isto što sam učinio, učinio bih to još i  žešće!" Ni trunke srama, a niti pokajanja!
Taj isti, sve Hrvate, koji su im stali na put, naziva ustašama!

Jedna od mnogobrojnih potresnih priča vezanih za Dušni dan te teške 1991. godine

"Od polovice listopada pa sve do potkraj studenog, već 23 godine, ne pratim nikakve medije" - priča nam Jaka Vidaković, supruga Mate Vidakovića, hrvatskog vojnog invalida i majka dvojice, danas odraslih sinova. "To su dani u kojima se sva posvećujem sjećanjima na ratnu 1991. godinu. U ovim se danima stidim svog imena Jaka, kojeg sam dobila po svojoj baki Jaki iz Dalmatinske Zagore. Moje puno ime je zapravo Jakoslava. Kroz ove dane sam slabić nad slabićima. Zna se dogoditi da više i nemam suza, jer ih isplačem već u ranim jutarnjim satima. Dok mi je suprug Mato bio na bojišnici ja sam skrivala moja dva sina, mlađeg 13 i starijeg 16 godina, da im se štogod ne dogodi. Pred sam Dušni dan 1991. godine, naša je vojska  evakuirala sve one koji su htjeli u vukovarsku opću bolnicu. Koji su ostali ti su i poubijani. Sučeljavanje sa krvožednim agresorima nismo moglo izbjeći jer smo bili puna tri mjeseca u potpunom okruženju. Kad je pao "posljednji ustaški bastion", kako je gordo izjavio srpskim medijima Vojislav Stanimirović, iz bolnice su nas odvezli kamionima u Veleprometov hangar na Sajmištu, odatle u vojarnu, a iz vojarne u logor u Sremsku Mitrovicu. Kako sam, kroz sve to vrijeme uspjela sakriti svoja dva  maloljetna sina, samo Bog zna. Najviše su mi pomogle neke žene od naših  koje su svojim tijelima štitile moje sinove. I dan danas zahvaljujem Bogu i njima!"

Agresori mu ubili desetero članova obitelji

Tamo gdje je Jaka stala, još težu životnu priču, nastavio je njezin suprug Mato, hrvatski vojni invalid: "Agresori su mi ubili desetero članova moje, rekao bih, uže obitelji. Ubili su mi majku Mandu, ni dan danas ne znam gdje su joj posmrtni ostaci, da joj mogu barem staviti cvijeće na grob i upaliti svijeću u znak uskrsnuća. Uz majku Mandu, ubili su mi i oca Matu, brata Karla, nećaka Peru koji je imao samo 22 godine i njegovu zaručnicu Mariju. Ubili su mi i drugog brata Stjepana, njegovu suprugu Julu, njegova sina Antonia, punca Karla i punicu Anu. Sve u svemu deset članova obitelji!"
"To nije kraj svim mojim mukama!" - nastavlja istinitu životnu priču moj sugovornik Mato Vidaković, invalid Domovinskog rata. "Kad smo vidjeli da je slom obrane grada neminovan nas šestorica smo odlučili ići u proboj. Nismo htjeli četnicima u ruke. Četvorica od nas bili su pripadnici hrvatske policije i oni su u proboju i poginuli. Jedan nas je agresorski tenk otkrio i gađao nas je sa protuavionskim topom. Prisjećam se jednih kukuruza između Bogdanovaca i Marinaca. Danas je na tom mjestu plantaža lješnjaka, a 1991. godine tu su bili kukuruzi. Iza kukuruza bio je brisani prostor. Sakrio sam se u kukuruze. U predvečerje došao je netko sa beračem za kukuruz. Prošao je dva puta preko njive i otišao. Da je nastavio tu bi bio kraj i mojoj avanturi u želji da se dočepam slobodnog područja u Nuštru. Zahvalan Bogu da sam, što se ono kaže "za dlaku" preživio. Nastavio sam  krvavi put spasa sam prema Marincima i Nuštru, odnosno slobodnom teritoriju u Vinkovcima. I to nije bio kraj mojih muka. Nakon što sam izgubio petoricu svojih drugova, volja da stignem do željkovanog cilja tjerala me dalje. Na tom kratkom putu do cilja upao sam u minsko polje - je li to minsko polje bilo naše ili pak agresorsko, nije mi jasno do dana današnjega. Sam sam sebi previo rane, a hladnoća i studen su mi pomogli da su se rane same od sebe zaledile tako da me manje i boljelo, a i krvarenje je bilo slabije. Spreman uložiti nadljudske napore uspio sam se probiti do Nuštra. Zahvaljujući toj želji da se samo dočepam slobode uspio sam u svojoj namjeri.
Kad o tome danas razmišljam ne preostaje mi ništa drugo nego samo Bogu zahvaljivati. Supruga i ja, jednako kao i naši sinovi i unuci, svakodnevno Bogu zahvaljujemo da smo još živi. Jedino nam je Bog spasio život!"

Autor: fra Vjenceslav Janjić, Objavljeno 29.10.2014.g.