Ilija Papac je veliki dobročinitelj naše župe. Iako živi i radi u inozemstvu, Ilija svoju domovinu ne zaboravlja što pokazuju i njegovi uradci koji krase našu crkvu, odnosno njezin perivoj. Ovdje donosimo njegovu životnu priču koju je ispričao Niki Vukoviću, a mi je, uz manje nadopune, ovdje objavljujemo. Ova se životna priča jako dobro uklapa u sudski proces tzv. "Lex Perković" koji se vodi u Münchenu. O njemu naši mediji nikako ili jako malo pišu i govore.

Gospodine Papac, molimo Vas da se predstavite našim čitateljima.
Rođen sam na Ilino 1938. godine  u selu Pušišta, općina Stolac. Kad je "nebeski narod" započeo klati Hrvate u Istočnoj Hercegovini, moji roditelji i nas četvero djece, izbjegli smo u selo Turnić kod Požege. Moglo je to biti negdje 1943. godine. Dakle, dogodilo nam se isto ono što će se dogoditi i mnogim Hrvatima 1991. godine kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. U Velikoj kraj Požege, bio je zloglasni partizanski zatvor gdje je bio i moj, sad pokojni, otac šest mjeseci na ispitivanju. Tek nam je kasnije pričao o tome kako su po noći ljude odvodili  u skupinama, a malo zatim čuli su se rafali.

Kako dugo ste ostali u Turniću?
Samo godinu dana. Potom se selimo u Srijem, u Slankamen, gdje je već bilo dosta ljudi doseljenih iz Bosne i Hercegovine. Roditelji su radili kao nadničari, a mi smo djeca morali pomagati. U školi sam bio odličan đak, ali to nije sprječavalo učiteljicu Jelu da me školskim priborom tuče po glavi. Jedina moja krivica bila je što sam bio Hrvat. Ni tu se nismo dugo zadržali, nego smo sreću potražili u Bregima kraj Koprivnice. Tamo ostadosmo samo tri godine da bi se konačno usidrili u Cerni kraj Vinkovaca.

Kako je tekao Vaš daljnji život?
Otac me odveo na naukovanje u Živinice kod Tuzle gdje sam učio stolarski zanat. Nakon položenog majstorskog ispita vraćam se svojoj obitelji u Cernu gdje sam se i zaposlio u tamošnjoj stolariji. I tu ostajem jedva dvije godine. Tad sam već imao dvadesetak godina i zaključio sam da više nema smisla ovako se dalje potucati. Naumio sam ilegalno pobjeći iz zemlje. Odselio sam se u Sloveniju, u mjesto Trbovlje, gdje sam radio na rušenju stare cementare tek toliko da sam blizu državne granice. Tu sam, onako  usput, upoznao Karla Kranjčeca rodom iz Koprivnice. I on je kanio "pobjeći preko meje", a svoju namjeru uspijevamo i ostvariti pred sam Božić 1957. godine.

Kako je tekao život u Austriji?
Najprije sam dospio u sabirni logor. Na ispitivanju sam rekao da bježim od komunizma i to mi je pomoglo da me nisu vratili ponovno u Jugu. Također sam im rekao da se želim skrasiti što dalje od Juge i da kanim pobjeći u Australiju. Tako je i bilo, međutim, nakon osam godina vraćam se u Njemačku gdje živim i danas.

Gospodine Papac, poznato je da ste u Njemačkoj bili i politički aktivni. Možete li reći nešto više o tom vremenu?
Da! U Njemačkoj sam se pridružio Hrvatima koji su, poput mene, iz političkih razloga napustili Jugu. Bilo nas je oko tri tisuće. Režimski mediji su nas nazivali "ekstremna ustaška emigracija". Nastojali smo svojim nastupima, poglavito  u   većim njemačkim gradovima, ukazati na nepodnošljivo stanje za Hrvate u zemlji iz koje smo pobjegli. Nisam bio član niti jedne hrvatske organizacije, jer mi je bilo jasno da se u svaku od njih uvukao Udbin doušnik. Istinu smo širili i putem tiska tako da sam stajao pred crkvama i po četiri mise da bi što više ljudi bilo upoznato s činjeničnim stanjem. Uz to sam 1977. s prijateljima organizirao štrajk glađu u Stuttgartu i Bonn-u. Oba su štrajka jako dobro uspjela i njemački su mediji jako puno pisali o tome.

Kako je tekao Vaš daljnji politički rad?
Negdje 1978. godine u Stuttgartu su tzv. "Crvene brigade", teroristi pod nazivom "Bande Bader-Mainhof", ubili Martina Sleiera, ministra rada, i utočište pronađoše  u Beogradu. Njemačka vlada je tražila od Jugoslavije njihovo izručenje u Njemačku, gdje bi im se pošteno sudilo. Međutim, Juga je tražila u zamjenu za izručenje njih četvero - petoricu Hrvata. Ja sam bio posljednji na toj listi. Prije toga smo odležali po njemačkim zatvorima u potpunosti nevini i nedužni. Sve je završilo tako da smo morali njemačkim odvjetnicima platiti nekoliko tisuća njemačkih maraka kako bi dokazali svoju nevinost, a ove su pripadnike "Crvene brigade" dovezli iz Beograda u Zagreb da osramote Hrvatsku. Kad Nijemci nisu izručili "ekstremne ustaše" pustili su i one po zlu čuvene pripadnike "Bande Bader- Mianhof". Skrasili su se u Švicarskoj gdje su u borbama s policijom ubili još jednu osobu. Tek 1990. godine usudio sam se, nakon 33 godine potucanja po svijetu, vratiti se na hrvatsko tlo. Kad sam prošao Maribor srce mi je kucalo i imao sam osjećaj da će puknuti. Plakao sam kao maleno dijeti misleći u sebi "Zemljo moja, evo tvoj se izgubljeni sin opet tebi vraća!" Živim i dalje u Njemačkoj, ali ni Hrvatsku nisam zaboravio.

Recite nam kako teče sad Vaš umirovljenički život?
Ono što sam naučio u djetinjstvu, a to je rezbarenje u drvetu, postalo je moj hobi koji me odmara. Rezbarim Isusa na Križu od lipova drveta ili pak pravim Gospine kipove od posebnog umjetnog materijala. Tako sam, između ostalog, odlio četvrtu postaju Križnog puta, tri figure u jednoj skladbi: Isus s križem na ramenima, učenik kojeg je Isus ljubio i njegova žalosna majka Marija. Taj rad, prirodne veličine, teži više od  jedne tone. Samo za materijal potrošio sam 20 000 eura ne računajući prijevoz i druge troškove. S ponosom to nazivam svojim životnim djelom. Taj rad se nalazi u crkvi Gospe Fatimske u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje. Toj istoj crkvi poklonio sam i anđela s raširenim krilima, u naravnoj veličini, koji se nalazi u dvorištu ove prekrasne crkve.
Prijateljstvo s mladim indijskim svećenikom u njemačkom mjestu Waghauselu, nedaleko od Heidelberga, odvelo me i na jug Indije, u 10-milijunski grad Chennai. U tamošnjem sirotištu, koje vode časne sestre, djeluje i s. Flora Maria Goretti, rođena sestra već spomenutoga indijskog svećenika. Tamo sam sagradio kapelicu, za koju sam Gospin kip i križ izradio u svojoj radionici u Njemačkoj. Prilikom slijedećeg boravka tamo, izradio sam i nužno potreban namještaj za sirotište: školske klupe i ormare. A posla još ima..

Ostaje nam zaključiti da plodan život ne završava umirovljenjem, naprotiv.. Brojne kapelice, križevi, kipovi i druge rukotvorine našeg Ilije diljem svijeta najbolje su svjedočanstvo vjere, predanosti i ustrajnosti!