Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Sveti Matej Apostol i Evanđelist (+42. ) - blagdan 21. rujna

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.

Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Papa sv. Grgur VII. je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:
1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;
3. njegovu poniznost, kojom se naziva "carinikom" i "grješnikom", opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu "grješniku".

Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi - rasporedu - od pet velikih govora: Govor na gori (gl. 5-7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24-25). Matejevo je evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno te služi solidnoj katehetskoj pouci.

Evanđelje se sv. Mateja naziva i "crkvenim" evanđeljem. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.

Kao primjer za potvrdu netom rečenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da čitatelja malo-pomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl. 16-18). Jedini Matej od evanđelista govori o "sagradit ću Crkvu svoju" i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo evanđelje nazvano "crkvenim".

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer prikazuje uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi. "Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,18-20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. U tom je životu Crkve najutješnija istina: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta."

Rane svetog Franje

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Crkva i Franjevački Red u četvrtak, 17. rujna slave blagdan Rana sv. Franje, časteći uspomenu događaja s brda La Verne gdje je sveti Franjo, kao prvi poznati stigmatik u povijesti, na svoje tijelo primio pet svetih Rana Isusovih.

Serafskim se plamenom želja uznosio u Boga i suosjećajnom se nježnošću preoblikovao u Onoga koji se iz ljubavi dao raspeti. Dok se jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa moli na jednom obronku gore, ugledao je Serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu izdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se, doduše, ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju Serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja bola probadala dušu. Promatrajući neshvatljivo viđenje, bio je vrlo zadivljen. Znao je da se bol muke nikako ne podudara s besmrtnošću serafskoga duha. Po Božjoj je objavi shvatio da mu je to viđenje pružila Božja providnost da ga promatra da bi kao Kristov prijatelj unaprijed spoznao kako se ima sav preoblikovati u obličje Krista propetoga, ali ne po mučeničkoj smrti tijela nego po požaru duše. Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova.

Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetoga čovjeka. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima. Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjem dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne, a šiljci bijahu dulji, zavinuti i kao sabijeni. Izlazeći iz samoga tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv, koja je ostavljala trag na tunici i gaćama.

Kristov je sluga uvidio da se rane koje su tako vidljivo utisnute neće moći pred povjerljivom braćom sakrivati, a jer se bojao otkriti tajnu Gospodnju, našao se u velikoj stisci i neodlučnosti: da li treba da rekne što je vidio ili da to prešuti. Zato je pozvao nekolicinu braće i, izražavajući se općenitim riječima, iznio je pred njih sumnju i zatražio savjet. A jedan između braće, koji bijaše prosvijetljen po milosti i po imenu, razabravši da je vidio nešto čudesno i da je zbog toga vrlo zbunjen, rekao je svetom čovjeku: "Znaj, brate, da su ti gdjekada otkrivene božanske tajne ne samo poradi tebe nego i poradi drugih. Čini mi se da se opravdano treba bojati da bi mogao biti suđen kao krivac zbog sakrivanja talenta, ako prikriješ ono što će biti na korist mnogima." Ta je riječ svetoga čovjeka ganula, premda je inače običavao kazati: „Moja tajna pripada meni.“ Ipak je tada s velikim strahom ispripovijedao tijek viđenja i nadodao kako je onaj, koji mu se ukazao, nešto rekao što ne bi nikada, dok bude živ, mogao otkriti nijednom čovjeku.

Zaista treba vjerovati da su riječi onoga svetog Serafa koji se čudesno ukazao na križu bile tako otajstvene da ih nije možda slobodno govoriti ljudima.

(Iz životopisa sv. Franje što ga je napisao sv. Bonaventura)

SVETA MONIKA - 27. kolovoza

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

  1. kolovoza Crkva slavi spomendan svete Monike, majke sv. Augustina, strpljive i ponizne žene koja je dugo u samoći i molitvi patila zato što joj sin živi odbacujući Boga i prezirući njegove zakone, ali isto tako žene koja je bila nagrađena za svoju ustrajnu i predanu molitvu tako što je doživjela da joj taj isti sin svom dubinom bića zavoli Boga i priveže se uza njegove zapovijedi, jasno shvaćajući prazninu filozofije i učenosti kojoj ne treba Bog, a za koje se dugo vremena uvjeravao kako ih istinski ljubi. Sveta Monika je zaštitnica majki, udovica i obitelji, pa ju molimo da bdije nad svima nama, a posebno nad onima koji Boga ne trebaju, nego smisao života uzalud traže u ispraznostima i “mudrostima ovoga svijeta” – ondje gdje ga neće naći…

Sveta Monika je rođena 322. god. u Tagasti, današnjem alžirskom gradu Souk Ahras. Rođena je u kršćanskoj obitelji i upila evanđeoske vrijednosti, ali ih je u mladosti zapostavila i odala se piću. Kako je u tom smjeru uistinu pretjerala, njezina ju je stara služavka jednom prilikom nazvala pijanicom, a to ju je toliko pogodilo da je odlučila potpuno promijeniti život. Čvrstom voljom i Božjom milošću postala je sasvim druga osoba.

Udala se za poganina Patricija, koji je bio dobar u duši, ali je bio i nagle naravi te sklon bračnim nevjerama. Rodila mu je troje djece, od kojih je Augustin bio najstariji. I suprug i sin su živjeli vrlo raskalašenim životom, zbog čega je sveta Monika jako patila i puno molila za njihovo obraćenje. Doživjela je da joj je Bog uslišio molitve, te se tako Patricije obratio i krstio na samrti, a sin Augustin je od neobuzdanog mladića željnog avanturizma i svjetovne slave postao jedan od najvećih mislilaca kršćanstva, a njegova duhovnost i svetost života uzor naraštajima.

Umrla je 387. god. u Ostiji, gradu na ušću Tibera, jugozapadno od Rima, gdje je sa sinom Augustinom čekala lađu za Afriku. Njezini se posmrtni ostaci čuvaju u Rimu, u crkvi sv. Augustina. Spomendan joj se slavi 27. kolovoza, dan prije spomendana njezina sina Augustina, a slavi se kao zaštitnica alkoholičara, kućanica, žrtava preljuba, obraćenika, majki, udovica, obitelji, djece koja su razočarala roditelje, onih koji su verbalno zlostavljani i drugih.

KAD BUDEŠ ODLAZIO S OVOG SVIJETA

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Kad budeš odlazio s ove zemlje, kad budeš umirao, ostavit ćeš i djecu i prijatelje i kuću i imanje. Ostavit ćeš i radio, televiziju, auto, sve u banci, sve ćeš tu ostaviti, ići ćeš samo ti. Čak i svoje materijalno tijelo ćeš ostaviti tu u grobu, a ići ćeš ti kao osoba, kao duhovna duša, ti kao intelekt, savjest, ti kao karakter, ti kao sloboda, jer bit duha je sloboda, ti kao odgovornost, ti kao sposobnost, spolnost, vjera, nada, ljubav, to si ti. To ti ostaje i s tim ideš. Sve što si imao, to ne nosiš nikamo, to ostaje ovdje za druge. A sve što si bio, što si postao čestit, dobar, plemenit, to ide s tobom. Ali, nažalost, ako si bio zločest, nehuman, ako si ubijao, krao, i to ide s tobom, ne da ti da ideš u život. I ono što je u životu najvažnije nakon Boga, to si ti.

I pazi, čovječe, samo da sebe ne izgubiš. I pusti neka sve propadne, ali ti moraš sve preživjeti. Što te briga što ljudi misle! Misli što Stvoritelj misli o tebi, što tvoja savjest kaže o tebi, što ti kažeš o sebi.

Izvor: Facebook stranica “Tomislav Ivančić”

PROGRAM HODOČAŠĆA U SVETIŠTU PREDRAGOCJENE KRVI KRISTOVE U LUDBREGU 2020.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

U ovoj godini koja je pod znakom pandemije koronavirusa objavljujemo glavna događanja u ludbreškom svetištu Predragocjene krvi Kristove. Svatko neka sam donese odluku hoće li ići i na kojim će bogoslužjima sudjelovati.

 kolovoza 2020. (nedjelja) - HODOČAŠĆE BOLESNIKA, KARITATIVNIH DJELATNIKA, MEDICINSKOG OSOBLJA I MOLITVENIH SKUPINA VARAŽDINSKE BISKUPIJE

  • 10.00 sati – procesija od župne crkve prema Zavjetnoj kapeli i hodočasnička  sv. misa              

 5. rujna 2020. (SVETA SUBOTA) - HODOČAŠĆE BROJNIH ŽUPA IZ ČITAVE HRVATSKE, SLOVENIJE I MAĐARSKE

  • 6. 00 sati sv. misa (župna crkva)
  • 7. 00 sati sv. misa (župna crkva)
  • u crkvi i cintoru se ispovijeda od 7 sati
  • 9.00 sati – sv. misa na slovenskom i mađarskom jeziku
  • 10.45 sati - procesija iz crkve prema Zavjetnoj kapeli i svečana hodočasnička misa. Predvoditelj slavlja je mons. Bože Radoš, varaždinski biskup i mons. Josip Mrzljak, biskup u miru te brojni svećenici

 6. rujna 2020. SVETA NEDJELJA

  • 6.00, 7.00 sati sveta misa u župnoj crkvi
  • u crkvi i cintoru se ispovijeda od 7 sati
  • 9,45 - kreće procesija hodočasnika, svećenika i biskupa od župne crkve prema Zavjetnoj kapeli. Procesiju i hodočasničku misu predvodi preč. Žarko Ošap.

Ime Marijino – blagdan na koji se spominjemo velike kršćanske pobjede nad Turcima

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Blagdan imena Marijina, (Marijin imendan), spominje se 1513. godine, kao lokalni blagdan u španjolskoj biskupiji Cuenca, a potom se proširio na cijelu Španjolsku i Napuljsko Kraljevstvo. Papa Inocent XI. proširuje ga na cijelu Crkvu i to kao “Dan pobjede”, na spomendan velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 1683.

Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!” Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683. godine, nakon što su na bojište prispjele poljske čete na čelu s poljskim kraljem Janom Sobieskim. Na dan presudne bitke vojska je sudjelovala na misi. Molila se i krunica, a u boj se krenulo s pouzdanjem u sveto i nepobjedivo Ime Marijino. Nakon mise i molitve kralj je došao pred svoje vojnike i rekao: “Pouzdajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!” Uz moćni Marijin zagovor neprijatelj je pobijeđen, a poljska vojska pobjedonosno je ušla u Beč. Pobjeda je bila početak sloma velike turske sile.

Ovo nije jedini blagdan potaknut Marijinom pomoći u nevolji. Mariju se zazivalo i u drugim ratnim i drugim opasnostima kojima je čovjek bio izložen. Crkva bilježi brojne prigode Marijina zagovora. Za njih joj se zahvaljuje blagdanima i drugim molitvama i slavljima, a u sjećanju drže spasenjski Božji zahvati.

Opći crkveni kalendar, obnovljen 1969. godine, ovaj blagdan više ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svečano slavi. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan.

Izvor: Bitno.net

Sveti Lovro Đakon đakon i mučenik († 258.) spomendan 10. kolovoza

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Mnoge naše župne i filijalne crkve posvećene su svetom Lovri, mučeniku, te na njegov blagdan slave svoj crkveni god. U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika, a osim nje je šest drugih crkava. Već od V. stoljeća, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu.

U Rimu je blagdan Sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom.

Opširnije...

SNAGA MOLITVE

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Gospođa J.H. posvjedočila mi je kako je po zagovoru Padra Pija čudesno izliječena i od tog trenutka on je postao moj omiljeni svetac. Naime, kada je Judy doznala kako boluje od raka i da je on već u četvrtom stadiju te se proširio i na kosti, otišla je u kršćansku knjižaru potražiti koju bi devetnicu mogla moliti za svoje ozdravljenje. Dok je pregledavala knjižice primijetila je sličicu Padra Pija koja ju je, kako je rekla, posebno privukla. Kupila je sličicu i počela moliti sveca za pomoć i ozdravljenje. Nedugo potom, zbog velikih problema sa zdravljem, završila je u bolnici na nekoliko mjeseci. Jedne je večeri čula razgovor dviju medicinskih sestara. Judyino stanje je toliko loše da će noćas umrijeti. Već sam pripremila smrtovnicu, samo ju još liječnik treba potpisati’, kazala je jedna medicinska sestra. Ono što nije znala je da J.H. s vjerom moli Padra Pija za zagovor; uskoro je potpuno ozdravljena i još uvijek živa. Zahvaljujem Bogu i Padru Piju na njezinom čudesnom ozdravljenju i svjedočanstvu te na svim milostima koje sam primila po zagovoru Padra Pija u vlastitom životu.”

Kathleen Lusk (svjedočanstvo preuzeto sa stranice www.padrepiodevotions.org)

Sveti Ivan Marija Vianney svećenik, zaštitnik dušobrižnika (1786. - 1859.) spomendan 4. kolovoza

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna

Rodio se 8. svibnja 1786. u Francuskoj. Njegovi roditelji su bili pobožni seljaci. Sveti Ivan je proveo djetinjstvo i mladost u vrijeme vladavine Francuske revolucije čuvajući tri ovce i jednu magaricu ili je pomagao u radovima na polju. U selu tada nije bilo učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se ispovijedao kod kuće pred svećenikom koji je odbio položiti zakletvu na revolucionarni ustav. U noćnim satima je Ivan bio na vjeronauku koji se održavao po kućama tajno a držale su ga redovnice obučene u građansko odijelo. Prvu Svetu Pričest primio je u štaglju, gdje se tajno služila Sveta Misa, dok su neki vani bili čuvari. Posredovanjem župnika Balleya iz susjednog sela primljen je 1805. u školu. Četiri godine kasnije bio je pozvan u vojsku. Kad mu je bilo 26 godina, po preporuci župnika Balleya bi primljen u sjemenište u Verrieres. Bogoslovne nauke završio je u Lyonu. Prvu Svetu Misu služio je u sjemenišnoj kapeli 14. kolovoza 1815. Bio je poslan kao kapelan župniku Balleyu. Taj svećenik je prednjačio u molitvi pokori i odricanju. Nakon 30 mjeseci umre župnik Balley a Sveti Ivan Vianney bi premješten za župnika u selo Ars, vjerski posve zapušteno selo koje je imalo 230 osoba i četiri gostionice. Pijanstvo je bila pošast. U crkvu je malo tko polazio.

Opširnije...

Sveti Bartolomej - Apostol ( +51.) blagdan 24. kolovoza

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

U listama svetih apostola spominje se i Sv. Bartolomej. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od »Bar Talmaj«, a što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol.

Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela.

Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku.

Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao »pravog Izraelca u kojem nema lukavstva«, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.

Opširnije...

TIŠINA U LITURGIJI

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Važno podsjetiti na značaj tišine, na njenu asketsko-kršćansku važnost. Ona je važan preduvjet dubokoj i kontemplativnoj molitvi. Stoga se ne smije zaboraviti da je u slavljenju svete euharistije službeno predodređeno vrijeme za šutnju kako bi se istaknula njena važnost i značaj u autentičnoj liturgijskoj obnovi. U negativnom smislu, šutnja je nedostatak buke. Zato treba znati razlikovati mističnu šutnju od one prazne šutnje u kojoj odbijamo izgovarati riječi ili pak od šutnje zbog kukavičluka, egoizma ili tvrdoće srca. Dobro shvaćena izvanjska šutnja je jedna asketska vježba umijeća korištenja riječi. Askeza je jedno nezamjenjivo sredstvo koje nam pomaže otkloniti iz naše egzistencije sve ono što nas pritišće, to jest sve ono što ometa naš unutarnji duhovni život i što nam predstavlja prepreku u molitvi. Upravo u molitvi Bog nam prenosi svoj život ili drugačije rečeno, objavljuje svoju prisutnost u našoj duši natapajući ju s valovima svoje trojstvene ljubavi: Otac preko Sina u Duhu Svetomu.

izvor: bitno.net