Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Molitva majke za zvanje njezine djece

Svemogući Bože, Ti si po svom Sinu Isusu Kristu, rođenom od Djevice Marije, kršćanskim majkama dao radosnu nadu vječnog života za njihovu djecu. Čuj moju molitvu!
Zahvaljujem Ti za dar materinstva koji si mi dao. Tebi prikazujem svoju djecu za sve dane njihova života. Prati ih posvuda svojom milošću kako bi, Tvojom rukom vođeni, rasli u svetosti života i postali pravi kršćani i svjedoci Evanđelja. Pokaži im, Gospodine, putove svoje, vodi ih svojim istinama da bi pronašli radost života. Ako želiš, pozovi jedno od moje djece da bi se potpuno posvetilo Tebi u svećeničkom ili redovničkom životu. Svojom ljubavlju ražari to zvanje, neka raste i ustraje do kraja. Pokaži svoju dobrotu na našoj obitelji, sačuvaj nas od zla i daruj nam obilje svojega mira.

Kako moliti za zvanja?

Danas je svjetski DAN DUHOVNIH ZVANJA! Nameće nam se možda pitanje - kako moliti za zvanja? Može se na mnogo načina, i mi to najčešće činimo općenito. A dobro bi bilo moliti i za sasvim konkretne osobe s kojima smo mi kao vjernici došli u poseban dodir. To bi molitvi dalo bliskost i osobnu notu. Čini mi se da bi bilo dobro da svaki katolik moli za svećenike, žive i pokojne, s kojima se osobno susretao i susreće i od kojih je primao svete sakramente.
Recimo, sjetiti se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, svih onih koji me i dan-danas ispovijedaju i pričešćuju, za biskupa koji me je krizmao; oženjeni: za onoga tko me je vjenčao,bolesnici: za onoga tko mi je dao bolesničko pomazanje. S druge pak strane bilo bi dobro da svećenik moli za sve one koje je bilo kada krstio, ispovjedio, pričestio, vjenčao, kao bolesnika opremio, za sve pokojne kojima je sprovod vodio, za sve koje je poučavao i propovijedao im, navješćujući im Radosnu vijest usmeno ili pisanim putem. Dakako da će vjernici određene župe moliti za svoje svećenike: župnike, kapelane, za svoje časne sestre koje djeluju u župi, da će roditelji i rodbina moliti posebno za svoju djecu i rođake u duhovnim zvanjima, što se najčešće i čini. Koliko bi se takvom molitvom osoba povezalo! Eto divnoga molitvenog umreženja, duhovnoga interneta posebne vrste.
Ako Bog posve ispuni svećenika, redovnika, redovnicu, onda oni imaju snage svjedočiti svoj svećenički ili redovnički identitet, živjeti svoje zvanje radosno. A takav onda privlači i oduševljava. Svatko želi biti sretan i radostan u životu. Na primjeru sretnih svećenika i redovnika mladi će najbolje vidjeti da je to moguće ostvariti. To je, uz Božji poziv, najbolja promidžba duhovnih zvanja. A da bi uslijedio i Božji poziv i odziv mladih ljudi, potrebna je molitva, i to ustrajna.
Dragi čitatelju, zapitaj se kakav je tvoj odnos prema duhovnim zvanjima - moliš li za svoga župnika, redovnika i redovnicu ili …… ?

ALELUJA – VAZMENA PJESMA RADOSTI

Kroz vazmeno vrijeme liturgijom odjekuje poklik Aleluja, življen i pjevan kao vazmena pjesma radosti. Vazmeni smisao toga poklika čita se prije svega u činjenici da se Crkva kroz korizmu, vrijeme vazmene priprave, uzdržava od njegova pjevanja, čime nastoji živjeti »post od radosti« kako bi pravi razlog radosti bio položen u istinu Kristova uskrsnuća. U vazmenoj noći poklik Aleluja susreće se u više obrednih oblika. Ponajprije u »trostrukome odjeku« kao otpjev pripjevnoga psalma nakon novozavjetnoga čitanja; potom na kraju krsne službe u pjesmi »Vidjeh vodu« koja prati čin škropljenja puka krsnom vodom; u pričesnoj pjesmi te, na kraju, u svečanom otpustu vjernika.

Opširnije...

BLAGDAN BOŽANSKOG MILOSRĐA

U jubilarnoj 2000. godini papa Ivan Pavao II. kanonizirao je sv. Faustinu Kowalsku, poljsku redovnicu Družbe Sestara Majke Božjeg Milosrđa, i istodobno je proglasio u Katoličkoj crkvi blagdan Božanskog Milosrđa.
Smatra da se danas u svijetu niječe postojanje Boga i zato pada moral, osjećaj pravednosti i odgovornost za počinjena djela. U stvarnosti gomilanja grijeha čovjeku je nužno približiti Boga u njegovoj najvećoj osobini, a to je njegovo neizrecivo milosrđe, jer ta istina raspršuje ljudsko nepovjerenje prema svom Stvoritelju.
Blagdan se slavi na Bijelu nedjelju jer je slavljenje Božanskog Milosrđa u liturgiji odgovor na duhovne potrebe vjernika Katoličke crkve, koja je uvijek crpila istinu iz Božje Objave, koju je stavljala pred oči vjernika kao uzor za nasljedovanje i u službi opravdanja i posvećenja. Na završetku vazmene osmine trebamo gledati na ova otajstva kroz prizmu milosrđa. Taj je dan za nas prilika da na osobit način zahvalimo za mogućnost spasenja po Kristovoj muci i uskrsnuću. Do dandanas prvu nedjelju iza Uskrsa zovemo Bijelom nedjeljom. Razlog je taj što su u prvim stoljećima Crkve novokrštenici nosili bijelu odjeću od dana svog krštenja (Velika subota) do prve nedjelje iza Uskrsa, a s njom je završavala uskrsna osmina. Zato je liturgija Bijele nedjelje ukazivala na sakrament krštenja, a liturgija Riječi na sakrament ispovijedi. Po njima Krist uprisutnjuje pashu prema svakom čovjeku, i zato su sakramenti razlog slavljenja Božjeg Milosrđa koje je objavljeno o otkupljenju čovjeka. Čin Kristova otkupljenja nikako se ne može odvojiti od djela milosrđa.
Preporuka je da se pripremamo za taj blagdan devetnicom - moleći krunicu Božanskog Milosrđa, koja počinje na Velik petak. Molitvene nakane su za grešnike, svećenike i Bogu posvećene osobe, pobožne i vjerne duše, pogane i one koje ga još ne znaju, heretike i odijeljenu braću, djecu i ponizne duše, štovatelje Božjeg Milosrđa, duše u čistilištu i ohladnjele duše.

Krunica Božanskoga Milosrđa Moli se ovako:

Oče naš - Zdravo Marijo - Vjerovanje
Slijedi pet desetica
Na velika zrnca:
- Vječni Oče, prikazujem ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo tvoga preljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista,
- kao zadovoljštinu za grijehe naše i grijehe cijeloga svijeta.
Na mala zrnca (deset puta):
- Po pregorkoj muci Isusovoj,
- budi milosrdan nama i cijelome svijetu.
Na kraju krunice doda se tri puta:
- Sveti Bože, Sveti jaki Bože, Sveti besmrtni Bože,
- smiluj se nama i cijelome svijetu.

 

OBITELJSKA MOLITVA ZA USKRSNIM STOLOM

Za molitvu je potrebno na obiteljskom stolu pripremiti svijeću, simbol prisutnosti uskrsloga Isusa Krista.
Iz Evanđelja po Luki (24, 13-35)
I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe njima. Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: "Što to putem pretresate među sobom?" Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" A on će: "Što to?" Odgovore mu: "Pa ono s Isusom
Nazarećaninom, koji bijaše prorok - silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe." A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: "Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!" Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Emaus za stolom
Recept za sreću je vrlo jednostavan: doživjeti Boga! Pa ipak, u životu često nismo sretni, nismo zadovoljni. Često bježimo od nekoga ili nečega i taj naš bijeg stvara u nama strah i razočaranje. Baš kao i kod ove dvojice učenika iz Evanđelja. I oni su bježali, pokušavali su se sakriti, nestati. Nisu više željeli biti prisutni ondje gdje ih je Isus za života odredio. Učitelj je mrtav, mislili su, pa ni Njegove riječi više nemaju snagu. Ali Učitelj nije mrtav. On se vraća u njihove živote. Traži one koji su zbog bilo kojeg razloga pobjegli. Traži ih i nalazi te im vraća vjeru i radost. Učitelj i nas traži, nas koji smo isto tako pobjegli od obaveza i odgovornosti, nas koji smo pobjegli od vlastite obitelji. Često krivimo društvo i društveni mentalitet zbog raspada obitelji, a tom raspadu smo sami najviše pridonijeli svojim ignoriranjem onih koji su nam najbliži. Nabavili smo televizore, kompjutore, hifi uređaje u svaku sobu i
tako se otuđili jedni od drugih. Ne postoji više razgovor i druženje s najmilijima, ne postoji više zajednički stol. A uvjet da bismo bili sretni jest upravo to: zajedništvo!
Jesmo li spremni na to? Jesmo li spremni postaviti obitelj na mjesto koje joj pripada?
Jesmo li spremni biti sretni? Ako jesmo, prvi korak je okupljanje. Luka kaže da su bila dvojica učenika, dakle, nisu bili sami. Bježali su iz Jeruzalema „toga istog dana“, dakle, na dan Uskrsnuća, u nedjelju. U susretu s Isusom čuli su navještaj i tumačenje Riječi Božje koja je, kako sami tvrde, učinila da njihovo srce gori. Potom su sjeli za stol da
objeduju i u tom objedu prepoznaju da je Gospodin s njima. Iako ovaj evanđeoski tekst izričito govori o Euharistiji, zar ne vidimo sličnosti s onim što bi trebao biti naš zajednički nedjeljni ručak: zajedništvo, molitva, blagovanje. Svaki naš zajednički objed nas podsjeća na ono što se dogodilo pred Emausom, na slavlje Euharistije.
Pokušajmo sebi uvijek iznova omogućiti jedno takvo obiteljsko slavlje, slavlje po kojem naša obitelj raste, jača. Slavlje po kojem iz dana u dan susrećemo uskrslog Gospodina. Tada, zajedno s Njim za stolom, postajemo sretni i zadovoljni ljudi i nikakvo društvo ne može nam to oduzeti.

MOLBENICA
Ponizno molimo Krista Gospodina, koji je boravio s ljudima. Udostojao se živjeti u obitelji i napuniti je nebeskim blagoslovima. Neka našu obitelj milostivo zaštiti. Recimo mu dakle:
Brani, Gospodine, našu obitelj u svome miru!
1. Podložan Mariji i Josipu ti si posvetio domaći život: - svojom nazočnošću posvećuj našu obitelj, molimo Te!
2. Brinuo si se za ono što pripada tvom Ocu: - podaj da se u našoj obitelji Bog štuje i časti, molimo Te!
3. U svojoj si nam svetoj obitelji pružio divan primjer molitve, ljubavi i vršenja Očeve volje: - posveti našu obitelj svojom milošću i obdari je svojim darovima, molimo Te!
4. Ti si ljubio rođake i uživao njihovu ljubav: - našu obitelj utvrdi u miru i međusobnoj ljubavi, molimo Te!
5. U Kani Galilejskoj pretvorio si vodu u vino i tim prvim čudom obradovao početke obitelji: - dobrostivo ublaži boli i tjeskobe naše obitelji i ljubazno ih prometni u radost, molimo Te!
Oče naš ...
Bože, stvoritelju i milosrdni obnovitelju svoga naroda! Ti si htio da obitelj bude sakramentom Krista i Crkve. Izlij, molimo, obilan blagoslov na našu obitelj, sabranu u tvoje ime. Neka svi mi, koji smo spojeni jednom ljubavlju, budemo u duhu gorljivi i u molitvi postojani. Neka jedni drugima pritječemo u pomoć u potrebama te riječju i primjerom budemo navjestitelji vjere, po Kristu Gospodinu našemu. O. Amen.

BUDNO ČEKANJE

 Toliko toga čovjek ne očekuje, a ono ipak dođe. I koga ne muče pitanje dokle će to trajati i što nas još čeka. Iznenađenja mogu biti ugodna ili neugodna. Na kraju dana dogodit će se i naš konačni susret sa uskrslim Kristom. Čeka nas već sada u osobnoj neizvjesnosti o času naše vlastite smrti i načinu na koji će se ona dogoditi. Čovjek je u svojoj osobnoj usmjerenosti okrenut prema vječnom životu, a i sve stvoreno čeka svoju preobrazbu. Svako rađanje događa se u patnji i boli. Isus zato govori o strahotama tih dana, ali nas ne želi preplašiti nego potaknuti na budno čekanje. Naše čekanje Isusova dolaska može biti nemirno bdjenje domaćina u strahu da mu tat ne pokrade kuću i sve u njoj, a može biti i radosnim nemirom prožeto iščekivanje zaručnice da dođe njen zaručnik. U ovom posljednjem slučaju riječ je o iščekivanju ljubavi. U takvom iščekivanju drugi Isusov dolazak postaje svrhom i ciljem svega našeg životnog nastojanja i svih nadanja. Ljubav pripravlja put do srca i omogućuje jedinstven susret pred kojim više nećemo strepiti nego ćemo mu se radovati. Tada će završetak našeg ovozemaljskog života i dovršenje povijesti biti zapravo susret u ljubavi i radosti za svu vječnost. fra Zvjezdan Linić

Veliki tjedan

Veliki tjedan je vremensko razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa.
Veliki tjedan počinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje. U ovom se tjednu, najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene.
Uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru.
Na Veliki petak nema sv. Mise. To je Kristov smrtni dan i odvajkada dan posta i nemrsa. Obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. Velika subota je dan tišine, do Vazmenog bdijenja, u subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. Na Uskrs slavi se Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrti.
Dani u Velikom tjednu su vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
Večernja misa Velikog četvrtka u liturgiji je predvečerje sutrašnjeg dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči blagdana.
Stari su hrvatski pisci Uskrs nazivali Vazmom, što je izvedenica od grčke riječi "azima"- koja doslovno znači "beskvasni kruh", a skraćeno se upotrebljava za židovsku Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim Uskrsnućem.
Uskrs je najstarija i temeljna svetkovina kršćanske zajednice.
Često se može čuti u ovom vremenu liturgijske godine izraz "vigilija". Sv. Augustin je tako nazvao Uskrsno bdijenje, a doslovno znači "majkom svih bdijenja".
Naime, Kristova pasha - njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po muci, smrti i Uskrsnuću - predmet je slavljenja nedjelje kao "malog Uskrsa", ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja se postepeno razvila upravo od Uskrsa.

 

Narode probudi se: Žene će moći biti biskupi i svećenici – pape! 10. ožujak 2018.

Jednostavnu istinu o Istanbulskoj konvenciji iznio je fra Mario Knezović...

Nisam slučajno, nisam ni iz motiva privlačenja pozornosti, stavio naslov da će uskoro žene moći biti ređene za svećenice, biskupe, pa teorijski postati i papom. Naime, kada trijezno sagledamo dalekosežne namisli i posljedice dokumenta o suzbijanju nasilja nad ženama i obiteljskoga nasilja „Istanbulsku konvenciju“, stvar ide u tome pravcu.
Možda o tome nismo ni razmišljali. O tome nismo mogli ni pročitati ništa. O čemu je riječ u tome spornom ili, bolje rečeno, nastranome i ljudski izopačenome tekstu. Sama ideja o zaštiti nasilja nad ženama i u obitelji je plemenita i nitko protiv toga nema ni riječi. Međutim, uz taj se dokument kao podvala donosi i tzv. rodna ideologija. To najjasnije rečeno znači da će se svatko moći odlučiti što želi biti: muško ili žensko. Prema tzv. zakonima o „rodnome samoodređenju“ osoba može promijeniti spol u osobnim dokumentima na temelju obične izjave da se osjeća pripadnikom suprotnoga spola.
Gdje je počela priča o „rodnoj ideolog

Opširnije...

Crtica nakon susreta 60+ - 21. 2. 2018.

+60(7).jpg Crtica nakon susreta 60+ U župnoj dvorani franjevačkog samostana 21. veljače 2018. održan je susret 60+ na kojem sa okupilo dvadesetak naših župljana. Tema prvoga korizmenog susreta bila je saktament ispovijedi. O važnosti ispovijedi u životu kršćana tijekom povijesti govorio je pater Franjo. Sakrament obraćenja, pokore, ispovijedi, oproštenja, sakrament pomirenja nazivi su sakramenta koji nam je pater Franjo približio i zorno razložio svako od navedenih imena.

Sv. Josip zaručnik je Blažene Djevice Marije

Sv. Josip zaručnik je Blažene Djevice Marije i Isusov zemaljski otac i hranitelj. Riječ "Josip" hebrejskog je podrijetla i znači "neka Bog pridoda". Te je riječi zapisane u Starom zavjetu, izgovorila Rahela, žena praoca Jakova, rodivši dijete nakon duge neplodnosti, sina koji je kasnije postao poznat kao Josip Egipatski. Prema Evanđeljima, bio je iz Davidove kraljevske dinastije, te je po njemu i Isus postao Davidov potomak. Često se postavlja pitanje je li Josipovo očinstvo samo „takozvano” ili je stvarno.
Papa Ivan XXIII. u buli “Redemptoris custos” govori o pravom i stvarnom Josipovom očinstvu, ali to očinstvo ne izvodi po biološkom začeću nego po prihvaćanju. U evanđeljima je Isus četiri puta nazvan Sinom Josipovim - Josip je bio zakonski Isusov Otac. Josip je dakle Otac i po mišljenju svojih suvremenika,ali on je i u evanđeljima Otac po Duhu Svetom, to jest po pozivu Božjem da bude otac Isusu. Evanđelja opisuju sv. Josipa riječju „tekton“ što u prijevodu znači tesar, drvodjelja; dok se na grčkom jeziku ta riječ prevodi kao umjetnik u radu s drvom.

Opširnije...