Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

Razgovor o vjeri

RAZGOVOR O VJERI br. 3.

Hitovi: 1288
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

KRIŽ-RASPELO

Kršćanstvo se rado služi simbolima da izrazi svoje vjerovanje. Cijela liturgija Crkve satkana je od znakova (simbola) koji nam posvješćuju otajstva koja slavimo. Sakramenti su također prepuni simbola koji dovode čovjeka u bliski kontakt s Bogom. No, ovdje želimo progovoriti o križu kao specifičnom kršćanskom simbolu. Njime započinjemo svaku molitvu, ukrašavamo njime naše crkve, obilježavamo raskršća, podižemo ga u njivama i vinogradima, nosimo kao ukras oko vrata. Njime blagoslivljamo ljude i predmete. Križ su dvije ukrštene grede smišljene za okrutno i sadističko ubijanje. Potječu još iz egipatskih vremena, a Rimljani ga prihvatiše kao idealan način zastrašivanja neposlušnika. No, za nas kršćane križ je raspelo - drugim riječima, križ svoj smisao dosiže po Kristu koji je na njemu visio. Križ sa Kristovim tijelom na njemu je "raspelo". Protestanti će rabiti križ, ali na njemu neče biti Isusovog tijela. Žele time izraziti stvarnost Isusovog uskrsnuća. Neke krivovjerne sekte (poput Jehovinih svjedoka) gnušat će se križa zamjenjujući ga riječju "stup". Tko je u pravu? Pogledajmo malo u povijest ovog svetog kršćanskog znaka. U vremenu dok je križ još uvijek služio kao sredstvo ubijanja (do sredine 4. st.), u kršćanskoj simbolici ne nalazimo ovaj znak. Rabe se drugi simboli (riba, Kristovi monogrami, paun i sl.). Kada je Helena, majka cara Konstantina (priznavatelja kršćanstva), prema povijesnim (ili legendarnim) iskazima pronašla ostatke Isusovog križa na Kalvariji, križ dolazi u središte kršćanske ikonografije. "Ukras" križa tada još uvijek nije Isusovo izmučeno tijelo, nego biserje, zlato i drago kamenje. Krist "nevidljivi", uskrsli - on je "ukras" križa. Ponekad se križ prikazuje kao prolistalo ili rascvalo drvo jer je iz drva križa iznikao i procvjetao život. Odsutnost likovnog prikaza Kristovog raspetog tijela moguće je shvatiti kao rezultat opreza pred rastućim krivovjerjima koja su dovodila u pitanje Isusovu ljudsku i božansku narav. No, kroz 5. i 6. stoljeće polako se na križu pojavljuje Kristov lik, u početku je to bio Krist uskrsli. Tako dolazi do spoja muke i uskrsnuća, a u središte poruke križa stavlja se cilj Isusove muke i smrti - uskrsnuće.
Trulanski sabor (692. godine) ozakonjuje likovno prikazivanje Kristove tjelesnosti pa se tako otvaraju vrata i likovnom prikazivanju Kristovog tijela na križu. Prvi prikazi Isusovog tijela bili su uskrsni prikazi - na križu je Krist prikazan ne krvav i polumrtav, nego snažan, uspravan, odjeven u dugu haljinu, širom otvorenih očiju, kao da stoji na križu. Snažna poruka pobjede križa! Krist je na križu pobijedio, a ne bio pobijeđen. Uskoro će takvi likovni prikazi Raspetoga dobiti i kraljevsku krunu da se još više naglasi pobjednički vid križa.
Kršćanski će Zapad svo do 13. stoljeća čuvati ovakav likovni prikaz Raspetoga, no na Istoku već od 11. stoljeća nalazimo sasvim drugačiji pristup raspelu - Krist je prikazan mrtav, sklopljenih očiju, savinuta tijela, glave naslonjene na rame. Kasni Srednji vijek počinje kršćansku pobožnost sve više usmjeravati prema Isusovom zemaljskom (tjelesnom) životu i umiranju - naglasak se stavlja na Krista kao "čovjeka boli". Tako raspela iz tog doba pokazuju Krista koji umire na križu ili je već mrtav. Njegovo tijelo je bolno zgrčeno, glava klonula, ruke onemoćale, golo i prekriveno samom malenom pregačom. Teško je prepoznati "pobjedničkog" Krista iz prvih stoljeća. Zlatna kraljevska kruna biva zamijenjena trnovom krunom.
Renesansa će pokušati "ispraviti" ovakav stav te prikazivati raspetog Krista živog, u njegovoj ljudskoj snazi kojom kao da se opire križu i boli. Raspela 16. i 17. stoljeća, u tom duhu, prikazuju Krista koji ipak pobjeđuje smrt iako to nije uvijek jasno vidljivo: njegovo tijelo nije beživotno, oči su mu otvorene, gleda prema nebesima, oko glave je blještava aureola.
Ovaj kratki povijesno-teološki prikaz pokazuje koliko je Crkva razmišljala o otajstvu Isusovog križa pronalazeći u njemu brojne aspekte, naglašavajući sad ovaj, a sad onaj aspekt - želeći vjernika što dublje i svestranije uvesti u to otajstvo. Zato povijest raspela nije samo povijest umjetnosti, nije samo likovna problematika, nego pokazuje da Isusova spasiteljska muka i njegovo uskrsnuće nisu nikad prestajali biti središnje mjesto pobožnosti i nadahnuće života. Umjesto da učinimo luđački čin odbacivanja križa (poput Jehovinih svjedoka), kad dođemo u bilo koju crkvu, stanimo pred raspelo, zagledajmo se u njega (ne samo u korizmi i na križnom putu!) i naći ćemo poruku Krista patnika, ali i Krista pobjednika. Da bismo izrazili svoju vjeru u Kristovu uskrsnu pobjedu, nemojmo skidati njegovo tijelo s križa (poput protestanata), nego se, gledajući njegov raspeti lik, sjetimo njegovih riječi:
„Tek kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!“

(kateheza je napravljena na temelju teksta A. Crnčevića, Živo vrelo 3/2006)

                             nastavit će se…