Lokacija:
Franjevačka 1
Koprivnica 48000
Tel:  048/642-160

DOGAĐANJA U ŽUPI

Blaženi Gracija Kotorski spomendan - 8. studenog

Hitova: 540
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Garsija KotorskiSvetac Euharistije kako ga često nazivaju, ili danas blaženi Gracija Kotorski, rođen je kao Pavao Krilović, 27. studenog 1438. u malom ribarskom mjestu Muo pokraj Boke Kotorske.
Odrastao je u poniznoj i pobožnoj obitelji, od malih nogu naučen na rad i molitvu. Kao i većina mladića njegovog kraja, i Pavao se okrenuo moru i ribarenju ne znajući da će uskoro poći stopama najvećeg ribara. Onog među ljudima.
Sa 30 godina, oprašta se od roditelja Benedikta i Dobre te odlazi na pučinu, ploveći na brodu Mletačke Republike u čijem je sastavu tada bila Boka.
Kao pomorac, bl. Gracija priskrbljuje sebi i svojoj obitelji materijalno dobro, ali više od ičega hrani svoju dušu onim duhovnim, nepropadljivim.


U ljeto 1468. dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, mladi je pomorac dobio priliku slušati nadahnutog propovjednika i pučkog misionara onog vremena, bl. Šimuna iz Camerina. Blage riječi vjere koje je ondje čuo usmjeravaju njegovo srce da se konačno usidri u najsigurnijoj luci, onoj kojoj nikakve oluje i valovi ne mogu naštetiti.
Pavao ostavlja svoj poziv mornara, i uz pristanak roditelja, postaje redovnik u siromašnom samostanu Ortone, u blizini Padove. Obukavši na se redovničko ruho u samostanu pustinjaka sv. Augustina, dobiva ime Gracija (Milost).
Iako mlad i nov, svima je u samostanu vrlo brzo postalo jasno da se radi o čovjeku velike kreposti i pokore, obdarenog svjetlošću kojom zrače samo sveci.
Naš današnji blaženik nikada nije postao svećenikom, no njegova subraća iz samostana, zaređeni svećenici, svjedočili su često o njegovoj predanosti kakvu je malo tko imao. Zabilježili su tako mnoge znakove mističnih doživljaja bl Gracije. Redovnici su tako, bili svjedoci čudesnog svjetla koje bi se noću za vrijeme kasnih bdijenja koja je najviše volio, izdizalo iznad sobe njihova subrata.
Jednog je dana, dobio je zadatak raditi u vrtu. Za to su vrijeme svećenici u crkvi slavili svete mise; a blaženi je Gracija, usredotočen na rad, ne mogavši čuti tijek Svete Mise, ipak znao trenutak kada treba kleknuti pred Presvetim. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem.
Kakvu god pomoć ljudi trebali mogli su je pronaći kod vjernog ministranta i sakristana samostana na brdu. Bog ga je obdario mnogovrsnim darovima duha koje je nesebično dijelio potrebitima.
Da bi samostan bio lišen galame koja je onesposobljavala redovnički način života, nakon 15 godina službe, blaženi je Gracija premješten u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji.
Njegova je služba i tamo nastavljena sjati istim sjajem. I dalje je blaženik sate i sate, osobito tokom noći provodio uronjen u molitvu, a sve je svoje dužnosti ispunjavao bos uz malo kruha i vode, nikada u svoja usta ne stavivši komadić mesa.
I ovdje su se njegovim posredovanjem događala mnoga čudesa, bolesni su primali ozdravljenje, gladni su bivali nahranjeni, a oni koji su bili u nemiru i svađi, od blaženog su Gracija odlazili u miru i sretni.
Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te su se redovnici našli u smrtnoj opasnosti uslijed nestašice i nesnosne suše. Po Gracijevom savjetu tada su u bunar usuli kablić mora, a blaženik je započeo usrdnu molitvu. Bunar se napunio vodom toliko da su redovnici dijelili pitku vodu sa susjednim otokom sv. Mihovila.
9.11. 1508. godine, Pavao Krilović, ili Gracija Kotorski, napustio je ovaj svijet u 70-oj godini života.
Nakon smrti, tijelo mu je bilo pokopano u zajednički grob, ali brzo je preneseno u crkvu i položeno u posebni sarkofag. Vjernici su uskoro počeli svjedočiti o uslišanjima po njegovom zagovoru.
2008. godine je također otvoreno, tijelo je i dalje onakvo kakvo je bilo davne 1508. godine.
U samostanskoj crkvici sv. Kristofora tijelo je čuvano 300 godina, a kada je otočić postao metom Napoleonovih osvajanja, redovnici su ga, kao posebnu relikviju, 1806. prenijeli u Veneciju.
I na kraju, ovaj skromni blaženik, vrijedni redovnik, a nikada svećenik, Svetac Euharistije, neka nam bude uzor po kojemu ćemo se i mi naučiti predavati milosti koja stoji pred nama dok vjerno sudjelujemo u svetoj Misi.